Višeglasno savršenstvo

Svojim drugim romanom Črna mati zemla, objavljenim 2013. godine, Kristian Novak osvojio je i publiku i stručnu književnu javnost, potvrda čega su vrlo velika čitanost romana, brojni pohvalni tekstovi kritičara te prijevodi romana na slovenski i mađarski jezik, ali i T-portalova nagrada za najbolju roman kao i interes kazališne i filmske branše (adaptacije romana za teatarsko i filmsko uprizorenje su u tijeku). U tome romanu Novak se pokazao vrlo vještim pripovjedačem, koji je u stanju graditi i održati suspense i stvoriti vrlo sugestivnu atmosferu te vrlo uvjerljivo profilirati velik broj likova i paralelno voditi više ogranaka priče kojima zahvaća širok raspon tema. Uz to Novak je pokazao i sposobnost vještog mijenjanja diskursa, žanrova, emocionalnih registara i dijalekata, te umješnost uvjerljivog ruralnog ambijentiranja priče, cijelo vrijeme pritom ostajući zabavan, duhovit i dinamičan te, usprkos mračnoj tematici i čestoj kritičnosti, nimalo opterećujući niti zamoran. Zbog svega toga s velikim se zanimanjem iščekivao njegov novi roman Ciganin, ali najljepši. A u njemuje, odmah valja reći, Kristian Novak sve vrline prethodnog rukopisa ponovio, ali i nadopunio ih novim kvalitetama, i s pravom ga se valja smatrati možda i najznačajnijim hrvatskim književnim autorom mlađim od 40 godina.

Novi roman Kristian Novak sastavio je naizmjeničnim nizanjem četiriju monoloških dionica, u kojima svoja iskustva i viđenje stvarnosti i situacija u kojima su se zatekli izlaže četvoro različitih ljudi. Kao prva, javlja se 40-godišnja Milena Muriša koja se nakon raspada braka i gubitka posla (a što je motiv kojim autor otvara jednu od osjetljivih tema naše suvremenosti – obespravljenost radništva i bešćutnost bankarskog sektora) vraća u fikcijsko međimursko selo Sabolščak, gdje namjerava živjeti s ostarjelim djedom (Japicom). U prvome od ukupnih sedam poglavlja (naslovljenih prema šest fobija i jednoj filiji) usporedo s Mileninim pratimo i iskaze iračkoga Kurda Nuzata Barzanija koji bježi iz Mosula pred džihadistima nastojeći se dokopati Francuske, točnije Calaisa, gdje mu živi stric. Čitatelj ubrzo uviđa da Milena svoj monolog iznosi pred novinarkom, a Nurzat pred predstavnicima »zakona i reda«, čime autor uspješno izaziva čitateljevo zanimanje, ali i nagoviještava nesvakidašnjost njihovih iskustava, jer u protivnom ona ne bi ni bila zanimljiva takvim adresatima.

Otvorivši drugo poglavlje iskazom novoga pripovjedača – policijskoga službenika Plančića – to se i potvrđuje, osobito kad shvatimo da Plančić u društvu kolege dolazi iz Zagreba u Međimurje zbog istrage slučaja dvostrukog ubojstva i jednog teškog premlaćivanja. Kao četvrti pripovjedač uskoro se javlja i dvadesetogodišnji Rom Sandi (pravoga imena Sandokan Ignac), kojega Milena angažira radi uređenja oronule djedove kuće i s kojim se postupno upušta u strastvenu ljubavnu vezu, prkoseći na taj način licemjerjem i predrasudama zagađenom većinskome dijelu pučanstva sela u kojemu živi. Postepeno se četiri u početku odijeljene priče skladno stapaju u povezanu i vješto zaokruženu romanesknu cjelinu jer ti ljudi, kao i cijelo mnoštvo sjajno profiliranih sporednih, ali nikako ne i nebitnih likova, jedni drugima preusmjeravaju životne putanje, na različite načine i s različitim ishodima.

Višeglasna monološka konstrukcija romana u početku se može činiti autorskim posezanjem za lakšom tvorbenom solucijom, a oštrijem čitatelju mogla bi zasmetati i preočita iskonstruiranost takve arhitektonike romana. Međutim, takve se zamjerke ubrzo ispostavljaju promašenima jer postaje jasno da je autor monološko četveroglasje upotrijebio s namjerom da dodatno naglasi individualitet svakoga pojedinačnog junaka svoje priče, da istakne njihovu samostalnost, sebstvo svakoga od njih. Jer, svaki od tih ljudi osim što je Drugo u odnosu na »susjedni« kolektiv, također je i Drugo unutar, uvjetno rečeno, svojega kolektiviteta, u kojemu svatko od njih strši – bilo kao Kurd u većinski arapskom Mosulu (Nuzat), bilo svojom ambicioznošću i porivom da barem pokuša promijeniti nešto u svojem životu, unatoč brojnim društveno (pa čak i institucionalno) ali i običajno, tradicijski uvjetovanim preprekama (Sandi), bilo svojom inkluzivnošću, nezatrovanošću predrasudama i izostankom želje za »pripadnosti stadu« te opiranjem uvriježenom, kolektivističkom priklanjanju mišljenju većine (Milena), dok neki (policajac Plančić) nastoje djelovati individulano, samostalno, izvan ustaljenih obrazaca ponašanja u svojoj branši, da bi naposljetku ipak pokleknuli pred oportunizmom, ali tek manjim dijelom ukaljana obraza uslijed djelovanja u smjeru kolegijalizma. Tako se kao možda i najznačajnija sastavnica unutar iznimnog značenjskog bogatstva i slojevitosti romana prepoznaje autorsko inzistiranje na odupiranju kolektivizmima, ustrajavanje na dostojanstvu čovjeka kao jedinke, kao samostalnog, svojom glavom mislećeg pojedinca usuprot generaliziranju, stereotipizaciji i predrasudama.

U mnoštvu upečatljivih scena i fabularnih dionica kao možda najdirljivija izdvaja se ona (smještena pri sredini knjige) gdje Sandija na proslavu rođendana svoga sina pozove majka jednoga od njegovih kolega iz razreda, a što njega, kao Roma pozvanog na slavlje u dom Hrvata, izuzetno iznenadi i razgali. Taj događaj, osim što načinom na koji ga je pisac dočarao čitatelja duboko dirne, zapravo predstavlja svojevrsnu prekretnicu u smislu Sandijeva doživljavanja sebe, i postaje nosećim stupom njegova daljnjeg samopouzdanja, ali mu otkriva i da tzv. Bijeli nisu svjetonazorno monolitni, niti su u ponašanju prema Romima jednoobrazni, te da nisu svi predstavnici tzv. većinskoga naroda rasisti, niti isključivi. No, ta epizoda također ukazuje i na autorov pristup koji je osovljen oko borbe protiv crno-bijelog prikaza svijeta, u korijenu čega je ustrajavanje na stereotipima, a što posljeduje ili nazadovanjem, ili vječnim statusom quo, te onemogućava pozitivne društvene promjene.

Kristian Novak vrlo upačatljivo i uvjerljivo oslikava životne prilike u romskome naselju, koje također ne prikazuje kao homogenu strukturu nego je ono hijerarhizirano, međusobno podijeljeno i zavađeno, te raslojeno na čak tri zajednice, s obzirom na materijalno stanje obitavatelja, tako da neki od Roma unutar istoga naselja voze Audije, dok drugi žive u straćarama bez vode, struje i kanalizacije. Autor također upozorava i na dvosmjernost nepovjerenja između većinske i manjinske zajednice, te u fabulu vješto inkorporira detalje kojima apostrofira moguće razloge takvoga stanja, uz implicitni zaključak da se u srži svake mržnje krije neznanje. Jer, nedostatak znanja uzrokuje nesigurnost, nesigurnost rađa strah, a protiv straha borimo se mržnjom, koja rezultira »akcijom« u vidu agresije.

Također, Novak registrira heterogenost unutar policijskih struktura (s obzirom na sklonost korumpiranosti, poštivanju zakona i morala), ali i u okviru kurdske zajednice u Iraku (gdje mnogi nisu u mogućnosti otisnuti se u emigraciju), i u svakome od tih slučajeva implicitno ukazuje na nepravdu koja se redovito javlja kao rezultat podijeljenosti i neravnopravnosti. Istodobno, inzistirajući na svakovrsnim razlikama uočljivima u svim zajednicama kojima se bavi, autor ukazuje i na iracionalnost i kontraproduktivnost generaliziranja, koje kao rezultat također ima nepravdu, čime se krug, a koji posljeduje onemogućavanjem razvoja, zatvara.

Slijedom svega rečenog, Ciganin ali najljepši nadaje se romanom o izborima pred koje život stavlja svakoga od nas, pri čemu odluku za koju će se soluciju čovjek opredijeliti, u kojem će smjeru krenuti u određenom trenutku, ponajviše odlučuje moral. Svaki Novakov protagonist svjestan je budućih posljedica svojih trenutnih odluka i postupanja, a njihov osjećaj za moral odlučujući je čimbenik koji određuje daljnji tijek njihovih sudbina, ali i životnih putanja ljudi s kojima su oni u bliskome kontaktu. Pritom autor s izuzetnom pažnjom pristupa profilaciji i karakterizaciji svakog pojedinca iz širokog ansambla likova, trudeći se i uspijevajući sve te ljude učiniti višedimenzionalnim i iznimno karizmatičnim karakterima od krvi i mesa.

Roman obiluje kratkim, upečatljivim deskriptivnim sličicama, čijim je naturalizmom na granici groteske uvjerljivo dočarana stvarnost, a koje Kristiana Novaka potvrđuju kao vrlo darovita pisca, točnije – možda patetično, ali svakako opravdano rečeno – umjetnika, koji ne samo da čvrsto drži u ruci brojne konce svoje vrlo razgranate fabule, nego je pozoran i nadahnut na razini svake pojedine rečenice. Kao jedna od takvih scena, a kakvima rukopis obiluje, može se izdvojiti npr. ona s početka romana, gdje Milena opisuje svoga ostarjelog djeda Japicu kao »malo, pospano, očerupano pile od devedeset godina. Kroz žućkastu kožu nazire mu se unutrašnjost, sve se prozvoljno miješa u plastičnoj vrećici. Hrskavica, žile i tetive škljocaju, preskaču i mljackaju kad se pokrene...«

Kao važan element zapleta prisutan je motiv brutalnoga zločina. Pritom valja reći da kriminalističku potku romana Novak vrlo vješto oblikuje, uz uspješno ostvarenje osjeta neizvjesnosti i tajnovitosti te uvjerljivo zaključno zaokruženje slučaja. Štoviše, on pažljivom razradom motiva živčanog rastrojstva policijskog inspektora Bule učinkovito neutralizira »prazan hod« u istrazi (a koji je neizbježan s obzirom na vrijeme potrebno za provedbu određenih analiza – DNK, i sl.). Taj motiv rukopis čini dinamičnijim, ali je time unesena i dodatna doza napetosti, uslijed nepredvidljivosti policajčeva ponašanja. No taj je motiv Novak vješto iskoristio i u pokušaja (istina, ne posve uspjelog) dočaravanja zatvorenog mikrokozmosa policijskih struktura, svijeta u koji javnost nema pristupa i koji djeluje po svojim zakonitostima, pri čemu je u instituciju uključeni pojedinac prisiljen neprestano balansirati između civilne (već tradicionalno policiji nenaklonjene) javnosti i nenarušavanja ustaljenog poretka unutar službe, kako bi izbjegao optužbu zbog nelojalnosti i izopćenje.

Kristian Novak i ovdje ponovno, ali ipak u manjoj mjeri nego u slučaju romana Črna mati zemla, poseže za motivikom nešto mračnije varijante magičnog realizma, a pomoću čega zapravo premošćuje jaz između života i smrti (ali i jaz između u životu nemogućeg, ali mogućeg i uvjerljivog u literaturi) kroz ispovijed čovjeka koji je (u više smislova) »negdje između«. Zapravo, osim Roma Sandija čiju ispovijed pratimo u obliku njegova sna, iz horizontale bolničkog kreveta gdje leži u komi, na razmeđu između života i smrti, i drugi likovi su u poziciji »između«, i najčešće se radi o balansiranju na rubu između moralno prihvatljivog i nedopustivog ili zakonski dozvoljenog i nezakonitog. A često se radi i o granici između djelovanja po nalogu savjesti (uz zadržavanje vlastitog dostojanstva i samopoštovanja) i licemjernog oportunizma (iza kojeg stoji samoobmanjivanje kojim se nastoji ublažiti grižnja savjesti). Pritom fascinira karakterizacijska i psihološka uvjerljivost; autor vrlo uvjerljivo dočarava životne okolnosti velikog broja likova, a iz kojih proizlaze i njihovi postupci, koji nisu uvijek moralni ili zakoniti, ali je svaki njihov postupak u skladu s njihovim karakterom i životnim ili radnim uvjetima, a nije prisutan samo kao jedan od zupčanika u fabularnome mehanizmu.

Spomenuti svakako valja i jezični sloj romana koji je diskurzivno iznimno bogat i šarolik (jer obuhvaća brojne različite inačice govora i načina izražavanja, s obzirom na podrijetlo, obrazovnu razinu, ili čak i zdravstveno stanje kazivača). Pritom je, slično kao i u romanu Črna mati zemla, Novak iznimno uvjerljiv, ali i dosljedan u posredovanju dijalektalnog međimurskog govora (kojega prenosi uz tek neznatne dorade potrebne u svrhu lakšeg razumijevanja) obilato prisutnog u dijaloškim dionicama. Uz to, osim različitim inačicama književnog standarda, rukopis obiluje i dijelovima teksta na arapskome jeziku te na bajaškome dijalektu romskog jezika, što je dodatna potvrda iznimna autorova truda na pripremi i istraživanju prije pisanja.

Na koncu valja zaključiti da osim što se radi o kombinaciji ljubavnog romana i trilera, Ciganin, ali najljepši ujedno je i društveni roman, ali i sociološka, etnološka, antropološka i kulturološka studija. Roman je to u kojem se autor dotiče jako širokog raspona problema, a kod nekih od njih se radi i o prvoj problematizaciji uopće unutar naše književnosti (npr. kritičko propitivanje rada tzv. nevladinog sektora i ljudsko-pravaških udruga), dok se kroz problematizaciju sudbine bliskoistočnih emigranata roman nadaje i važnim i vrlo aktualnim u širim, svjetskim razmjerima. Radi se o intrigantnome, iznimno dobro i lijepo napisanome, skladno strukturiranome i fabularno vješto vođenome i zaokruženome, ali i značenjski, problematski i tematski bogatome te iznimno važnome romanu, koji neće izgubiti na značaju ni za 20 ili 30 godina.