Umjetnički portret Tomislava Marijana Bilosnića

1.

Pisati o umjetničkom portretu Tomislava Marijana Bilosnića (rođ. 1947.) o njegovoj 70. godišnjici života i 50. obljetnici umjetničkog rada pomalo je izazovan posao, budući da je riječ o umjetniku koji se tijekom života ostvario kao književnik, pjesnik, romanopisac, esejist i feljtonist, putopisac, dječji pisac, publicist, ali i kaoslikar i umjetnički fotograf. Čini se pred nama je živuća slika renesansnog homo universalisa. Raznovrsnost umjetničkog opusa na tematskom i tehničko-izvedbenom području jedna je od zasigurno neobičnijih priča u hrvatskoj umjetnosti i kulturi. No isto tako i sam Bilosnićev životno-umjetnički put jednako je neobičan, nesvakodnevan i gotovo filmski.

Bilosnić je rođen u ravnokotarskom mjestu Zemuniku nedaleko Zadra. Arkadijski lirizam mjesta u kojem je odrastao itekako je prepoznatljiv u njegovoj književnosti te osobito povijesnoj publicistici. Kasnije, tijekom školovanja Bilosnić odlazi u Zadar za koji i ostaje trajno vezan. Moglo bi se reći da je za njega Zadar istodobno i blagoslov i usud. Vjerojatno stoga svoje vrijeme mira i tihog rada već nekoliko godina ponovno obnavlja u arkadijskom, rodnom Zemuniku. Kao što ovako ciklički-pojednostavljeno možemo sagledati Bilosnićev životni put s obzirom na sliku odlaska i vraćanja u rodno, pitomo ravnokotarsko selo, gotovo da bismo kao zaokruženu sliku mogli promatrati i njegov umjetnički put. Dakle kao što je životni put simbolično sveden na potez Zemunik – Zadar – Zemunik, ali s mnogobrojnim duljim i kraćim boravcima i putovanjima u najrazličitije dijelove svijeta i kulturâ, isto bi se dalo govoriti o njegovoj umjetnosti. Njezina je bit, odnosno njegov umjetnički credo – dakle onaj temeljni »životno-umjetnički potez« ‒ ukorijenjenost u zavičaju, a sva najrazličitija putovanja i bogato književno iskustvo kao da se nadograđuju na ovu temeljnu os raznolikošću motiva i formalnih izazova. Zanimljivo je pritom da se Bilosnić i u književnom i u likovnom dijelu svoga umjetničkog izričaja podjednako prepoznaje u stalnom traganju za novim. Nedvojbeni je dokaz tomu zasada ostvareni opus – više od stotinjak tiskanih izdanja knjiga i gotovo osamdeset samostalnih likovnih izložaba.

Sudbonosna i usudna vezanost za Zadar i uopće zavičaj kod ovoga je autora razvila još jednu specifičnost – stvaranje izvan matice; djelovanje izvan metropolske središnjice, koja producira trendove pa ponekad i pomodnosti, kod ovoga je autora osigurala svojevrsnu samoniklost umjetničkih poteza. Kao najzorniji primjer njegove samoniklosti, a istodobnog kozmopolitizma, Bilosnićeva je pjesnička zbirka Tigar. Nastajala tijekom 2001. i 2002. godine u skrovitosti od javnoga književnog života, u razdoblju slobodno bi se moglo kazati nesklonom poeziji, dok je obnašao dužnost glavnog urednika tjednika »Zadarski regional«, ova je zbirka zapravo Bilosnića vratila u žarište interesa nacionalne književnosti, ali ujedno mu i otvorila vrata i inozemnoj recepciji.

Danas, punih petnaest godina poslije, od kada je Tigar napisan, ne prestaje interes za ovu zbirku, što govori da je Bilosnić u danom trenutku prepoznao kairos vlastitoga umjetničkog bića i gotovo potpuno izoliran od književnoga svijeta ispisao pjesničku knjigu kojom je ušao u središte nacionalne pjesničke priče. Uvijek izdvojen iz škola i generacija, ovaj se umjetnik svojom osebujnom pojavom vremenski dulje probijao kroz recepcijske blokade, no u onom trenutku kada je došlo njegovo vrijeme pokazao je cjelovito bogatstvo svoga djela. Stoga ćemo ovim prikazom nastojati obuhvatiti cjelinu Bilosnićeva stvaralaštva.

Književnost je nedvojbeno životni poziv, strast, a mogli bismo slobodno kazati i sama bit života Tomislava Marijana Bilosnića. Premda se okušao u svim žanrovima, lirika je ipak središnje mjesto njegova opusa.

U književnosti se ovaj autor i javio pjesničkim prvijencem Senza luna 1968. godine. No poetika koja je bila naznačena u ovoj pjesničkoj knjizi nije isprva dala naslutiti o koliko će raznorodnom pjesniku kasnije biti riječ. Naime, sredinom 70-ih godina Bilosnić objavljuje zbirku Pred zavjesama, pišući svojevrsnu blues poeziju. Iz današnje perspektive vidimo da je to bio određeni uzmak prema pop-poeziji bitničkoga duha. Tadašnja ju je kritika dočekala vrlo naklono. Samo pet godina kasnije on objavljuje svojevrstan nastavak ove zbirke, dakle gotovo istu poetiku razrađuje u pjesničkoj knjizi I društvo koje ostaje (1979.), otvarajući tako put stvarnosnom pjesništvu. Zanimljivo je da su njegove teme već tada obojene brigom za civilizaciju i zapadnu kulturu na izmaku, gotovo da bi se moglo govoriti o ekološkoj i eshatološkoj dimenziji njegova pjesništva. Bilosnić se 70-ih godina okušao i u jezičnom poststrukturalističkom eksperimentu u zbirci Aposlutni labudopjev (1976.), no kasnije se ovakvom tipu pjesništva više nije vraćao.

Ljubav, priroda i čovjek postaju središnje teme njegova pjesništva. Pjesništvo u čijem je središtu čovjek sa svojim velikim životnim temama kao što su rođenje, smrt, ljubav – Bilosnić u svom opusu nagovješćuje zbirkom Sužanj, riba u vodi srca (1977.). Riječ je o lirici psalmodična stiha, eliptična izraza, ali začudne, ponekad i hiperbolične metaforike. Ovom zbirkom autor naznačuje svoju cjelokupnu buduću pjesničku poetiku. Osim velikih tema koje su vezane uz ljudsku esenciju, Bilosnić se ovdje pokazuje i kao pjesnik prostora – pjesnik pejzaža, ali i pravi postmodernistički zagovaratelj (pred)civilizacijskih vrijednosti – naivnosti i začuđenosti ljepotom svijeta i njegovim temeljnim tajnama – postanku i nestanku. Također, ovom zbirkom autor otvara i svoj intertekstualni dijalog s poezijom afričkih naroda, a koji je kasnije iz perspektive postkolonijalizma razradio u gotovo kultnoj zbirci Afrika (2011.).

Odnos prema prirodi i temeljnim ljudskim vrijednostima tematski je okvir njegove pjesničke knjige Približavanje ptica iz 1980. godine. U ovoj knjizi Bilosnić njeguje psalmodičan ton svojih pjesama, neke od njih i nazivljući psalmima. I dalje ostaje vjeran začudnoj metaforici, slikovitosti i biblijskom versetu.

U osamdesetim godinama (1984., 1985. i 1988.) Bilosnić objavljuje tri zbirke ljubavne lirike. U pjesničkoj knjizi Kozorog, ili ponoćne prijateljice ljubav je predočena kao mit, zbirka Ljubavnici iz Aleksandrije knjiga je ljubavno-anakreontske lirike, poetski premještena u također mitsko-antičko vrijeme i prostor, dok se zbirkom Rika jelena autor na neki način vraća novoj obradi motiva iz zbirke Sužanj, riba u vodi srca, pjevajući o ljubavi i životu kao dimenzijama koje su neodvojive od prirode, pejzaža. U svim trima knjigama Bilosnić se pokazuje kao pjesnik prostora (Sredozemlja – mitskog i stvarnog!), kao pjesnik kojemu je stalo do velikih tema kao što su ljubav, brižnost za svijet i prirodu koja ga okružuje. Njegova je poezija često okrenuta mitu kao svojevrsnoj nadstvarnosti konkretnog života.

Devedesetih godina u vrijeme Domovinskog rata, u kojem je kao zapovjednik Samostalnog voda umjetnika u Zadru i sam sudjelovao, Bilosnić objavljuje zbirku stvarnosno-ironične-blues lirike Znaci za uzbunu (1993.). Po svom priznanju rat ga je učinio bespomoćnim za pisanje i uopće umjetničko djelovanje. Ova pjesnička zbirka po sebi jest antimarcijalna, no ona također u sebi nosi svu gorčinu, bol, strah, ironiju, pad – svu lepezu ljudskih pretvorbi koje rat u čovjeku, u njegovoj slabosti i malenosti, izaziva.

Nakon rata za Bilosnića je uslijedilo razdoblje desetogodišnjeg pjesničkog mirovanja i nepisanja. Doduše, u tom je razdoblju on bio uključen u pokretanje raznih kulturnih manifestacija grada Zadra, a osobito u medijski život grada. Naime, bio je jedan od pokretača i prvi direktor današnjega dnevnika »Zadarski list«, ali i direktor nekadašnjeg zadarskog festivala zabavne glazbe »Zadarfest«, kao i niza drugih kulturnih manifestacija u Zadru i Zadarskoj županiji.

Pisanju poezije on se vraća početkom 2000-ih godina. Najprije 2001. piše pjesničku knjigu Odisejeve pjesme koju objavljuje 2007., a zatim kultnu zbirku Tigar koju objavljuje 2003. godine. Ova je zbirka, kako je već spomenuto, doživjela iznimnu recepciju i uistinu se pokazala kao događaj suvremenoga hrvatskog pjesništva. U cjelini je objavljena u šest inozemnih izdanja (englesko »Tiger is the World« u New Mexicu, španjolsko »El tigre« u Salamanci, romsko »Tigre« u Skopju, u Makedoniji, makedonsko »Tigri« u Skopju, albansko »Tigre« u Tirani, rumunjsko-španjolsko »Tigrul« u Bukureštu), a u obliku knjige objavljena je još na talijanskom i njemačkom jeziku. Talijanski prepjev objavljen je kao likovna mapa sa slikama Uga Maffija, a njemački s vlastitim autorovim slikama iz ciklusa »Povratak tigra«.

Bilosnićeva su Tigra preveli redom ugledni književnici i prevoditelji – Karl Kvitko i Đurđa Vukelić Rožić, Željka Lovrenčić, Mustafa Spahiu, RistoJačev, Sulejman Sulejmani, Daniel Dragomirescu, Alessandro Salvi, Ute Karlavaris Bremer. Za zbirku Tigar Bilosnić je dobio i dvije međunarodne književne nagrade – »Ilinden« u Makedoniji i »Crvenu ružu Elbasana« u Albaniji, dok je na američkom književnom portalu »Seagull« književni povjesničar dr. John Taylor Bilosnićevo američko izdanje uvrstio u među osamnaest knjiga lirike koje se u 2012. godini preporučuju američkim čitateljima. Svoj osvrt o Bilosnićevu Tigru Taylor je kasnije uvrstio u knjigu »A Litlle Tour trough European Poetry« u kojoj ova zbirka reprezentira suvremenu hrvatsku liriku.

2.

Nakon ovih dviju zbirki, osobito nakon Tigra, Bilosnić počinje pisati potpuno novi, zreliji tip lirike. Osobito je to primjetno u zbirkama – Molitve (2009.), Kuća (2010.), Afrika (2011.), Ogledalo (2012.), Odisej (2013.), Vrt (2014.).

U novim pjesničkim knjigama autor se okreće refleskivno-simboličkoj lirici. Svaka od ovih zbirki čini kompozicijsko-tematski zaokruženu cjelinu. Stih je u njima reduciraniji, premda Bilosnićeva lirika i dalje ostaje bogata pjesničkim slikama, začudnom metaforikom. No misao je sada produbljenija, simbolika natrunjena bogatstvom slojevitih značenja. Ne čudi stoga da je autor za zbirku Molitve ovjenčan prestižnom nacionalnom nagradom »Tin Ujević«, za Afriku je dobio nagradu »Vlado Puljić« u Mostaru, za zbirku Odisej dobio je nagradu »Fra Martin Nedić« u Tolisi, a za zbirku Vrt nagradu »Neretvanska maslina« u Metkoviću. Pjesnička zbirka Molitve, dakle knjiga čiste duhovne lirike, ove je 2017. godine objavljena u slovenskom izdanju u Ljubljani, i to u prepjevu slovenskoga pjesnika i filologa Brane Senegačnika.

Posljednje navedene Bilosnićeve knjige popratila je i recentna književna kritika. O ovim su zbirkama napisani iznimni eseji i studije. Izdvojit ćemo ovdje esejizirane studije Igora Šipića, Davora Šalata, Đure Vidmarovića, stilistička čitanja Tina Lemca, ali i studije inozemnih autora Alfreda Pereza Alencarta, Johna Taylora, Nuri Plaku, Brane Senegačnika, Tatiane Radulescu i drugih.

U cjelini gledajući Bilosnićev lirski opus zaokružena je cjelina pjesničkoga govora u čijem su središtu iskonske teme – čovjek, ljubav, Bog. Prateći svoju generaciju specifičnim odlikama mediteranskog postmodernizma, karakteristike Bilosnićeva poetskog stvaralaštva se prepoznaju u lakoći slobodnog stiha (biblijskog veresta), bujnoj metaforici, simbolički i opažajno razvedenim i bogatim pjesničkim slikama. Bilosnićeva lirika ponekad i začuđuje svojom smionošću pjesničkoga progovaranja o zadanim tematskim ciklusima, pa je tako i zaokruživanje određene tematsko-motivske cjeline i postao prepoznatljivi pjesnički znak Tomislava Marijana Bilosnića.

Uz liriku klasične forme pjesme, Bilosnić od početaka svog umjetničkoga djelovanja piše haiku (najkraću pjesničku formu), ali i poeme, dakle lirsko-epsku formu. Koliko god i jedna i druga pjesnička vrsta bile različite – veže ih zajednička tematizacija prostora. S jedne strane u haiku – arkadični sredozemni pejzaž zadarske okolice i otoka, a s druge povijest i baština tog istog prostora u razvedenoj i širokoj lirsko-epskoj poemi.

Prvu haiku zbirku Tomislav Marijan Bilosnić – Zario ruku u srce ‒ objavio je 1979. godine. Međutim, on se već ranije počeo javljati s haiku pjesmama u časopisima te za njih možemo kazati da je uz Vladimira Devidea, Tonča Petrasova Marovića i još nekolicinu pjesnika, jedan od začetnika ove danas popularne pjesničke vrste u nas. Nakon zbirke Zario ruku u srce uslijedile su knjige Potez mača (1984.), Iž (1985.), Kalendar sna (1995.), Čajni pribor (1995.), Planina (2002.), Velebit (2003.), Osamljeno drvo (2011.). Posljednje dvije objavljene su u dvojezičnim hrvatsko-engleskim izdanjima. Za haiku je Bilosnić višestruko nagrađivani autor, osobito u inozemstvu. Zapravo, haiku mu je prvi i otvorio vrata izvan domovine. Tako je primjerice još 90-ih godina uvršten u svjetsku haiku antologiju Koko Kato Four Seasons, redovito je objavljivan u japanskom časopisu »Ko«, također često je objavljivao i u američkom časopisu »Modern Haiku« te je s njegovim glavnim urednikom Charlesom Trumbullom ostvario ne samo suradnju, nego i prijateljstvo. Njegov je haiku objavljen idrugim haiku antologijama, kako što su »World Haiku«, »Haiku«, »Meguro International Haiku Circle« i »Haiku anthology of the European Union«, još dok Hrvatska nije bila njezina punopravna članica.

Japanska državna televizija snimajući dokumentarni film »Stazama hrvatskog haiku« Bilosniću je posvetila iznimnu pozornost. Film je u Japanu postigao lijepu gledanost pa Bilosnića za ovaj film veže zanimljiva anegdota. Poslovni čovjek Mitsunabu Aonashi, inače uzgajivač riže, nakon odgledanog filma posjetio je Hrvatsku i došavši u Zadar u hotelu »Kolovare« je na recepciji pokazao Bilosnićevu sliku, pitajući znaju li kako bi mogao stupiti u kontakt s ovim hrvatskim književnikom. Upoznavši se s našim pjesnikom, Aonashi je priznao da mu je Bilosnić haiku učitelj. Među istaknutijim nagradama za haiku valjalo bi izdvojiti i japansku nagradu »A-Bomb Memorial Day«; ovu je nagradu Bilosnić dobio za haiku posvećen Reneu Matoušeku, hrvatskom haiku pjesniku i Bilosnićevom intimnom prijatelju koji je tragično skončao u Vukovaru 1991. godine. Također, vrijedi spomenuti i Počasne diplome na međunarodnom Mainichi haiku festivalu u Japanu (2009. i 2012.), koje je autor dobio za haiku iz afričkoga ciklusa, kasnije objavljena u knjizi Osamljeno drvo.

Bilosnićeve haiku zbirke Velebit i Osamljeno drvo objavljene su i u albanskim izdanjima (u Tirani i Elbasanu). Uz albanski i engleski, Bilosnićev je haiku preveden na japanski, makedonski, slovenski i nizozemski jezik. Jedna od specifičnosti Bilosnićeva haiku jest da se on najčešće drži strogo zadane forme haiku (5-7-5 slogova), no samoj pjesmi dopušta tematsku slobodu pa su u tom kontekstu zasigurno zanimljive njegove haiku-molitve objavljene kao zaseban ciklus u zbirci Molitve iz 2009. godine.

Tomislav Marijan Bilosnić jedan je od rijetkih hrvatskih pjesnika koji je ostao vjeran formi poeme, kontinuirano je pišući uz klasičnu liriku još od sredine 80-ih godina. Prvu poemu Čelo za metak Bilosnić je objavio 1985. godine. U njoj autor razvija interteksualni dijalog s poezijom, ali i životom V. V. Majakovskog. U tom smislu poemu i piše kao avangardni pjesnički eksperiment – ona je natopljena buntom, bijesom, disharmonijom, eksplozivnošću. Sve kasnije Bilosnićeve poeme isključivo su vezane uz temu zavičajno-domovinske baštine i povijesti. Poema Štit(i) slovo hrvatsko (1993.) u cjelini tematizira baštinu, budući da je pisana u intertekstualnom i citatnom dijalogu s mitologijom (sredozemnim i slavenskim mitologijama), povijesnim kronikama o križarskom razaranju Zadra iz 1202. godine, esejom »Zlato i srebro Zadra« Miroslava Krleže, i konačno s Planinama Petra Zoranića. Riječ je o jednoj od zanimljivijih Bilosnićevih knjiga uopće.

Po završetku Domovinskog rata Bilosnić 1995. godine piše Hrvatsku ogrlicu, i jedan njezin dio objavljuje u antologiji hrvatskoga domoljubnog pjesništva Mila si nam ti jedina... Kao zasebnu knjigu objavljuje je 2006. godine pod naslovom Ogrlica. Godine 2001. piše i objavljuje neoavangardni Krik. Uz Tigra objava ove knjige na samom početku 2000-ih za autora je značio svojevrsni revival. Kasnije je sve poeme domovinske tematike Bilosnić objavio u zajedničkoj knjizi Hrvatska ogrlica 2010. godine. Istih godina kada se vratio afričkim temama, ali sada iz pozicije postkolonijalizma, Bilosnić promatra stanje u domovini gotovo iz istih pozicija. Takva je poetika prepoznatljiva u njegovoj poemi Crno je crno iz 2011. godine. Iste godine objavljuje i poemu Vukovar o 20. godišnjici stradanja Vukovara. Obje su poeme natopljene bolnim krikom, avangardnom metaforikom, lirskom slikovitošću. Iz ovih stihova Vukovar uistinu izrasta kao hrvatski holokaust, kao domovinska sveta žrtva i oltar muke. Bilosnićev govor o Vukovaru promišljeno se veže za univerzalne slike zla 20. stoljeća, među kojima je Vukovar finale krvavoga pira krvavog stoljeća.

U korpusu Bilosnićeve lirike dulje forme mogao bi se razmatrati i njegov Križni put iz 2011. godine. Ovdje on nastavlja bogatu tradiciju umjetničkih viđenja Kristove muke, ispisanih kroz četrnaest lirskih postaja križnoga puta. Za svoj Križni put Bilosnić je 2010. godine ovjenčan nagradom Pasionska baština.

3.

Uz pjesništvo Tomislav Marijan Bilosnić vrlo je zanimljiv i kao prozni pisac, osobito romanopisac. Njegov prvi roman Ispovijed isuvišna čovjeka iz 1985. godine jedan je od prvih romana političke fantastike u nas, odnosno jedan od prvih romana s ključem koji je tematizirao život progonjenog mladog umjetnika u komunističkom totalitarizmu. U romanu su mnogi likovi iz autorova stvarna života, ali pod šiframa (no lako prepoznatljivim), stoga je roman ubrzo doživio sudbinu legalizirane zabrane. Roman je jednostavno po nalogu vlasti povučen iz prodaje.

Budući da je Tomislav Marijan Bilosnić kao vrlo mlad čovjek, hrvatski proljećar, proživio iskustvo suđenja i zatvora, prije samog početka Domovinskog rata 1990. godine objavljuje kraći roman i s tematikom zatvorskog života Tijesni prostor. Nažalost, s obzirom na to da je roman objavljen pred sam rat, nije doživio potrebitu valorizaciju. Zapravo, riječ je o djelu koje tek čeka svoje pravo čitanje.

U godini 2001. Bilosnić objavljuje i kraći roman Ljubavni slučaj pisca. Riječ je o romanu u kojem kroz prizmu kriznih godina problematizira fundamentalne ljudske odnose – ljubav, brak i konačno književni poziv. Bilosnićev pisac proživljava i krizu pisanja, i krizu braka i uopće krizu kanonskih društvenih vrijednosti. Odustajanje od tih vrijednosti naizgled mu daje novi poriv za životom, no nakratko, jer svaki bijeg zapravo je kukavički postupak.

Temi zatvorskoga života, s radnjom smještenom u vrijeme Domovinskog rata i neposredna poraća, Bilosnić se vraća u romanu Kolac u rijeci Zrmanji (2007.). Rat je Bilosnić ovdje postavio na razinu arhetipskog, bratoubilačkoga kainovskog sukoba.

Međutim, kultni Bilosnićev roman ratne tematike zasigurno je roman Listopad iz 2008. godine. Uz Ispovijed isuvišna čovjeka ovo je njegov najznačajniji roman. Riječ je o lirsko-simboličkom romanu i romanu struje svijesti koji tematizira 6. listopada 1991. godine, dan kada je Zadar proživio najstrašnije agresorske napade. Kompozicija romana razrađena je na dvostrukoj razini – na prvoj razini pratimo stvarno stanje napada koje autor opisuje i dokumentira iz sata u sat. Na drugoj razini njegova je struja svijesti koja progovara o razaranjima kroz simboličke slike – sunce, zrak, voda, kamen, zlato, mačka, san. Za ovaj je roman Bilosnić dobio prvu nagradu »Dubravko Horvatić«.

Od fikcionalne proze Bilosnić je još objavio i zbirku kratkih fantastičnih priča Hodajući preko vode. Ovu je zbirku objavio 1990. godine i s obzirom na godinu izdanja malo je poznata u hrvatskim književnopovijesnim krugovima.

Još od najranijih dana Bilosnić je i vrlo zanimljiv dječji pisac. Naime već 1972. godine objavljuje pjesničku zbirku Hoće djeca da ulove zeca. Neke od pjesama iz ove njegove rane pjesničke zbirke uvrštene su u gotovo sve suvremene antologije hrvatskoga dječjeg pjesništva, a u novije doba i u osnovnoškolske čitanke. Međutim, ova je zbirka kao i autor 1972. godine doživjela sudbinu zabrane. Nakon što je protiv Bilosnića podignuta optužnica za verbalni delikt, odnosno rušenje bratstva i jedinstva te tekovina socijalizma koje je tobože bilo prepoznato u njegovim novinskim člancima, ova je zbirka iste godine zabranjena i spaljena u dvorištu »Narodnoga lista« u Zadru. Naime, stihovi iz jedne pjesme u kojoj tada mladi autor kaže »guska je glupa pa je skupa«, poslužili su kao dokazni materijal – jer se zna tko su guske u Bilosnićevoj pjesmi?! Usprkos zabrani i paleži, pjesme iz ove autorove rane pjesničke zbirke nastavile su živjeti.

Kasnih 70-ih godina Tomislav Marijan Bilosnić piše scenarij za lutkarsku TV-seriju Pustolovine morskog konjica na poziv književnika Mladena Bjažića, urednika Televizije Zagreb. Isti je scenarij autor kasnije preradio u dječji roman Pustolovine morskog konjica (1988.), koji je kao drugo izdanje objavljen 2006. godine. Godine 2001. Bilosnić je objavio i knjigu priča za djecu Pićo te dječji roman Iški kralj.

Dobro je poznato da je Tomislav Marijan Bilosnić gotovo proputovao cijeli svijet. S gotovo svakog svog putovanja uz nezaobilazan set umjetničkih fotografija, sa sobom je donio i bilješke za putopisnu prozu. Već nekoliko godina zaredom Bilosnić dobiva visoke nagrade za hrvatski književni putopis na Danima Franje Horvata Kiša u Loboru. Njegove putopise odlikuje kratka i jednostavna rečenica, pregršt informacija o posjećenom mjestu zaodjenutih u ruho zanimljive i lako protočne priče. Svakako najljepša dimenzija njegovih putopisa jest lirizam. Naime, iz svakog opažaja zamjetno je da svijet obilazi pjesnik, te se stvari, ljudi i običaji novoga u njegovim očima rasplamsavaju u uvijek svježa čuđenja. Dosada je objavio sljedeće putopisne knjige: Put za Casablancu, Put za Barcelonu, Mediteranski putopis, Put za Europu, Put u Kotare.

Bilosnić je autor na tisuće feljtonističkih i reportažnih tekstova, što nije neobično ako znamo da je gotovo pola života ili težio biti novinar ili to uistinu i bio, a osobito nakon pokretanja »Zadarskoga lista«. Ipak, njegovu feljtonističku, nefikcionalnu prozu, možemo podijeliti u tri temeljna ciklusa – feljtoni iz svakodnevnog života i novinske reportaže te povijesna feljtonistika.

U knjige feljtona o svakodnevnom životu pripadaju njegovi zapisi o ekologiji sabrani u knjizi Okrugla kanta za smeće, a feljtoni iz svakodnevnog života, odnosno zapisi o mitologiji svakodnevnice objavljeni su u njegovima dvjema knjigama – Od Homera do oglasa i Kontejner. Valja ovdje spomenuti da se Bilosnić među rijetkima na prostoru nekadašnje Jugoslavije bavio ekologijom.

Tomislav Marijan Bilosnić samo u području povijesne feljtonistike napravio je pravo malo čudo. Gotovo je nevjerojatno da je takav poduhvat uspio napraviti samo jedan čovjek. Naime, u razdoblju od 15-ak godina objavio dvadesetak knjiga povijesne feljtonistike. Samo ciklus Kroz Ravne kotare i Bukovicu bilježi petnaest knjiga u kojima Bilosnić piše povijest svoga zavičaja obrađujući mjesto po mjesto zadarske okolice i zadarskoga zaleđa. Redom su to mjesta Arbanasi, Puntamika, Diklo, Bokanjac, Briševo, Zemunik, Kožino, Petrčane, Zaton, Privlaka, Stankovci. U ovome ciklusu ističu se knjige Stara Liburnija, V Hrvateh i Hrvatski knezovi i kraljevi. Svakako se ovdje mora spomenuti da je Bilosnić nakon stoljetna zaborava povijesti pojedinih mjesta, o kojima je dosada bilo spomena tek u jednoj do dvije rečenice leksikonske natuknice, prvi u njihovoj povijesti napisao knjigu, a ponekad i dvoknjižje kao što je to recimo o Zatonu, Petrčanima, Privlaci i Stankovcima.

Drugi ciklus njegove povijesne feljtonistike čine knjige arheološke tematike okupljene u zajedničkom ciklusu Troja, mit i stvarnost – od Nina do Knina. U ovim je knjigama Bilosnić okupio različita tumačenja povijesti staroga vijeka na zadarskom prostoru dajući podjednak prostor službenoj povijesti kao i povijesti izvan okvira, povjesničarima amaterima, istraživačima kojima to nije posao nego strast i ljubav. U ovaj ciklus povijesne feljtonistike pripadaju knjige: Nin u središtu mitskog carstva, Caska – dio Atlantide, Odisej sa zadarskih otoka i Polifem iz Manite peći, te Ahilej u virovima Vrtoloma i Tajna Apolonova tronošca (u suautorstvu s dr. sc. Igorom Šipićem).

O povijesti samoga Zadra napisao je Bilosnić tri knjige povijesno-feljtonističkih medaljona. Riječ je o knjigama 3000 godina Za dar, Sjaj zadarskoga zlata i knjigu o križarskom osvajanju Zadra 1202. godine Gledajte tamo onaj grad. Većinu feljtona iz ovih knjiga on je prethodno objavio u novinama (»Slobodnoj Dalmaciji«, »Zadarskom listu« i »Zadarskom regionalu«), a najviše u vrijeme Domovinskog rata, vraćajući čovjeku, ljudima zarobljenima u gradu pod granatama, vjeru u identitet i vlastitu povijest.

Također, Bilosnić se bavio i novijom hrvatskom poviješću. On je prvi u Hrvatskoj napisao cjelovitu knjigu o hrvatskom domoljubu i političkom zatvoreniku – Zvonku Bušiću Taiku. Isprva objavljujući feljtone u »Zadarskom listu« netom po Bušićevu povratku iz američkoga zatvora, a nakon odslužene trideset i dvije godine najteže robije, kasnije ih je objavio u knjizi.

Tematizirajući noviju zadarsku povijest Bilosnić je objavio i knjigu Samostalni vod umjetnika Zadar – Čuvari ljepote grada. Ovo je dokumentarističko djelo kronologija djelovanja Samostalnog voda umjetnika u Zadru čiji je zapovjednik bio sam Bilosnić. Ujedno, ova je knjiga vrijedan dokument o najtežim danima za Hrvatsku i kako su se hrvatski umjetnici, ali i mali hrvatski čovjek, u ratnim strahotama ljepotom, pjesmom, glazbom i plesom odupirali zlu.

Novi feljtonistički ciklus Hrvatsko proljeće u Zadru Bilosnić je u »Zadarskom listu« počeo objavljivati 2011. godine o 40. godišnjici Hrvatskog proljeća. Pod političkim pritiskom u rujnu 2012. godine »Zadarski list« (direktori Neven Klarin i Damir Maričić) Bilosniću su otkazali suradnju. Dakle, Tomislav Marijan Bilosnić koji je u vrijeme komunizma kao mladić kažnjen za verbalni delikt i godinama se njegovo ime u Zadru nije spominjalo javno te je gotovo dva desetljeća radio na ponižavajućem radnom mjestu pomoćnika zapisničara, što mu je u umirovljeničkim godinama rezultiralo mirovinom čiji je iznos ispod ruba egzistencije, u slobodnoj je zemlji doživio novi, no sada perfidniji, politički progon. Dakle u istoj godini kada je njegova knjiga uvrštena među osamnaest knjiga koje se preporučuju za čitanje na uglednom književnom portalu u SAD-u, lokalne novine u čijem je pokretanju i sam sudjelovao i kojima bi u svakom civiliziranom i uljuđenom društvu trebala biti čast imati takva suradnika – Bilosniću prekidaju suradnju. To je samo jedna od niza slika iz njegove profesionalne biografije koje govore zašto je Zadar za njega istodobno i usud i blagoslov!

U kontekstu književna stvaralaštva Bilosnić se još bavio i književnom kritikom i esejistikom. Kraće književne kritike okupio je u dvije knjige, Noćna služba i Tajni život. Književne eseje ispisane u obliku književnih portreta velikana hrvatske riječi objedinio je u knjizi eseja Vrijeme i riječ (2011.).

4.

Spomenuto je kako je Tomislav Marijan Bilosnić istinski homo universalis hrvatske suvremene umjetnosti. Tu bi titulu mogao ponijeti već i nakon ovog tek faktografskog pregleda njegovih književnih interesa, no uz književna priznanja, on je jednako priznanje stekao i u slikarskom i fotografskom umijeću.

U slikarstvu se Bilosnić kao i u književnosti javio vrlo rano. Još krajem 80-ih godina dobio je nagradu za karikaturu, kao što je svoju prvu knjigu pjesama Senza luna opremio vlastitim ilustracijama. Sedamdesetih godina Bilosnić se ponajviše bavio crtežima, monotipijama, kolažima, ponešto radi i u ulju. Osamdesetih godina ponajviše radi u tehnici suhog pastela. Svoju prvu samostalnu izložbu u Zadru upriličio je upravo u tehnici pastela. Devedesetih godina nastavlja raditi u pastelu (npr. ciklus Zemunički pastel, Cvijeće ravnokotarskih vila). Veliki iskorak u slikarstvu Bilosnić je napravio 2002. godine ciklusom Pollockova svjetlost. Riječ je o citatnom dijalogu s američkim slikarom Jacksonom Pollockom, te njegovoj tehnici špricanja uljem. Ovu tehniku Bilosnić kasnije razrađuje i disciplinira u ciklusima ulja na kartonu – Duhovi sa zadarskog Foruma (2009.) i Povratak tigra (2012.). U ovom je razdoblju zanimljiv i njegov slikarski ciklus ulja s tematikom križnog puta (u čistoj apstrakciji) te ciklus crteža u tušu Križni put koju je ujedno i objavio u svojoj knjizi Križni put (2011.).

Dosad je Bilosnić objavio i nekoliko zanimljivih slikarskih monografija i likovnih mapa. Slikarski ciklus pastela objedinio je u monografijama Mediteranski pastel i Cvijeće ravnokotarskih vila, ciklus koloriranih crteža »33«, ciklus crteža u knjizi Metamorfoze, ulja Pollockova svjetlost i Duhovi sa zadarskog Foruma (zajedno s lirskim zapisima). Likovne mape radio je zajedno s pjesnicima Zlatkom Tomičićem i Antom Stamaćem čije je pjesme popratio svojim ciklusima pastela. O Bilosnićevu slikarskom opusu pisala su ugledna imena hrvatske likovne kritike – Ive Šimat Banov, Tonko Maroević, Iva Korbler, Đuro Vanđura, Nevenka Nekić, Vinko Srhoj, Ervin Dubrović i drugi.

Uz slikarstvo Bilosnić se više nego uspješno bavi umjetničkom fotografijom. Među njegove značajnije fotografske cikluse ubrajaju se Simboli Nina, Skriveno kameno blago (gradine, utvrde i dvorci Ravnih kotara i Bukovice), Četiri godišnja doba (mikro pejzaži), Snijeg u Zadru, Karneval je život – život je karneval. Bilosnić redovito sudjeluje na međunarodnoj fotografskoj izložbi FIAP-a Otok i more u Kukuljici na otoku Ugljanu. Na ovoj je izložbi dobio zlatnu plaketu te je nekoliko puta pohvaljen. I o Bilosnićevim fotografijama pisali su ugledni poznavatelji fotografije, kao što su Antun Travirka, Abdulah Seferović, Ante Jaša, Miljenko Mandžo, Ivo Fadić i drugi.

Sretna okolnost ovakva prikaza jest činjenica da on još uvijek nije gotov. Naime, Tomislav Marijan Bilosnić i nakon što je proslavio svoj 70. rođendan i dalje neumorno stvara, piše, sanja. Mediteranski temperamentna karaktera on se pretjerano ne zamara nesrazmjerom neuljudbe i nekulture društva koje ga okružje u odnosu na vlastiti životni i umjetnički zanos i strast. On poput naivna mladića i dalje teži vrlinama radinosti i predanosti, držeći da radom ostavlja najplemenitiji zalog – kako svom narodu tako i svojim najmilijima. Posljednjih godina povučen od svijeta u svojoj Zemunik gdje si je uredio mjesto za rad i druženje, Bilosnić još uvijek kao mladac planira nove projekte ne hajući hoće li se oni moći materijalno ostvariti ili ne. Duboka vjera u ono što radi, pa i stranputice na koje životno nailazi, očito su uzrok njegove vitalnosti i umjetničke svježine. Dani koji su pred nama sve će više svjedočiti i otkrivati koliko je Tomislav Marijan Bilosnić zadužio svoj grad, zavičaj, domovinu i nas koji ga okružujemo prateći njegovo umjetničko djelo. Nadajmo se da će barem dio zahvalnosti svoje okoline ovaj neobičan, svestran i od svakog kanona nesputan umjetnik – konačno i doživjeti! Njegov prebogat opus prava je riznica budućim, nadajmo se slobodnijim, naraštajima čitatelja.