Svjetlosni itinerarij Bilosnićeva putopisnog štiva

U prebogatom književnom opusu Tomislava Marijana Bilosnića – žanrovski i knjižno bez premca u suvremenoj hrvatskoj beletristici (s objavljene barem 124 knjige) – upravo su putopisi zadobili mjerodavnu kritičku ocjenu (I. Kalinski)1) »oglednih primjeraka« svoga žanra. Putopisni Bilosnićev korpus u posljednjih desetak godina čini pet knjiga (Put za Casablancu, 2007., Put za Barcelonu, 2011., Mediteranski putopis, 2013., Put u Kotare, 2015., Put u Europu, 2015.), a posebnom mu književnom reprezentativnošću emanira uzoran broj tekstova kojima je u proteklih pet godina sudionikom (i nagrađenikom) svehrvatske književne manifestacije i natječaja »Hrvatski književni putopis« (u sklopu tradicionalnih Dana Franje Horvata Kiša u Loboru – u stručnoj organizaciji Kajkavskoga spravišča i časopisa Kaj, a na poticaj i domaćinsku suorganizaciju loborske Udruge za kulturno stvaralaštvo »Franjo Horvat Kiš« i Općine Lobor).

Originalnost i specifičnost njegovih putopisa kao »umjetničkih lutanja« – poslužimo se izrijekom samoga Bilosnića – jest u tome da ih »zajednički veže kulturna suradnja«, što osobito karakterizira najnoviju mu putopisnu knjigu Put u Europu. Pođemo li upravo od nje, valja naglasiti kako ta knjiga nosi ključne konstante prethodnih (poput one Mediteranski putopis, predstavljene u Loboru 2014.), a to su: ideja ljudskoga kretanja i svjetlosti. Zamijetiti nam je također kako baš te ideje sažimlju vrsnoću višestruke i višedesetljetne umjetničke kompetencije svoga autora: i književnika, i slikara, umjetničkog fotografa, ... feljtonista, književnog kritičara, esejista, novinara.

Senzibilna književna kritika istaknula je u Bilosnićevim putopisima detaljizam »fotografskog oka«, s jedne strane, te »slikarsku gestu« u bogatim i dinamičnim opisima, s druge strane. Zato Igor Šipić, književnoanalitički propitujući prvonagrađene njegove tekstove s 5. i 6. natječaja za hrvatski književni putopis ‒ iz ciklusa Put u Barcelonu /U Arlesu, gradu svjetlosti (2011.), te Pravokutni trokut Chelsea (2012.) ‒ izdvaja autorovu sugestiju: »ljudi koji vole putovanja i otkrivanja novih prostora, zapravo, trebali bi putovati za slikarima, i tamo gdje se oni zaustave, tu valja i ostati« – dodajući vrijednosni zaključak Bilosnićevu tekstu: »I sada ono najbitnije: ako je Picasso bio prvi koji je u likovnosti predočio dimenziju vremena, Bilosnić se ostvario u njezinoj prostornoj valuaciji«.2)

Prihvaćajući »prostor« kao »sudbinu pjesnika« (Šipić, 2015) 3), Bilosnić, nastavljajući »provoditi svoj bilježnički ekspanzionizam«,4) pretvaranjem čitatelja sudionikom putovanja »kad i ne putujemo«, nudi humanistički zaključak ‒ »koliko smo malo udaljeni od jednog i zajedničkog Stvoritelja«. »Putovati, putovati! – to je stalna ljudska čežnja!« – uskliknuo je Tomislav Marijan Bilosnić u prvoj rečenici Uvoda svoje knjige Mediteranski putopis – uz filozofijsku odrednicu kretanja: »Uostalom, kretanje je u naravi svega što postoji i živi. Nije lako ni Zemlji, i ona se stalno vrti«.5)

S iskustvenog zrenika umjetnika putopisca (a Putnika po profesiji – kako je sâm sebe jednom loborskom putopisnom zgodom odredio) – Bilosnić je, među ostalim, znakovito naglasio u slovu zahvale s dodjele nagrade za putopis: »Putujući po svijetu naučio sam: ako otvorite srce i oči, u svakome ćete dijelu božjega svijeta sresti ljepotu. Ali kraj koji je najbliže raju moći ćete naći samo u svome zavičaju«.6) Takav spoznajni kontinuum u Bilosnićevoj aktualizaciji (i vlastitih) putopisa kao »duhovnog opredjeljenja i intelektualnog stava« (cit. I. Šipić : 2013) kasnije zatječemo u Uvodu njegove knjige Put u Kotare (2015.): »Stotinu sam se puta već uvjerio kako je zavičaj najtajnovitiji od svih predjela na koje sam ikada stupio nogom«.7) Referirajući se u tom uvodu na gorke mudrosti kanonskih imena hrvatske književnosti – krležijansku (»da i kljuse za svojim zavičajem plače«), kao i onu matoševsku (»kako su rodna mjesta naši najbolji biografi, a što se samih mjesta koja obilazim tiče, ja bih dodao kako je njihov krajobraz i njihova biografija«)8) – Bilosnić eksplicira filozofijsku i metodološku narav i univerzalnost vlastite putopisne proze. Idući tako autoreferentnim tragovima koje nam autor putopisac otkriva (»Svaki pejzaž predstavlja ulaz u sliku otvorenu svim pravcima, svim stranama i vremenima svijeta...«),9) zaključiti nam je o karakteru njegovih tekstova kao putovanja u samo središte suvremene hrvatske književnosti, u kojima se putovanje nadaje kao izraziti »znak slobode ljudskoga duha, njegova potvrđivanja u relativnosti vremenske historičnosti« – s polazištem (i dolazištem) u zavičajnim kôtama, a dubinskim silnicama kulture Mediterana(»koji vrijeme uopće ne poznaje«).10)

Literarna, stoga, putopisna karta svijeta Tomislava Marijana Bilosnića podrazumijeva zatvaranje dalekosežnih krugova (kao u vječnih i najboljih moreplovaca) odslika naših zavičajnosti: »Pogledamo li se u zrcalu prve vode na koju naiđemo, vidjet ćemo kako smo po svemu i u svemu nalik zavičaju, bez obzira na dubinu neba nad nama«.11) U strukturi i koncepciji sedam poglavalja Mediteranskih putopisa, na primjer, neslučajna je simbolika te knjige koja počinje i završava u Zadru (»Na put se kreće s Kalelarge, a vraća se u božanstveni zadarski suton«) – naslovno, od prvoga putopisa »Perle s Kalelarge« unutar poglavlja Zadar i završnoga, 30. putopisa »Naklon večernjoj rumeni« unutar poglavlja Zalaz sunca u Zadru.

Izvanjskom usporedbom, uočiti nam je isti strukturni i svjetopogledni princip putopisne knjige Put u Europu: od bližega k daljemu – od poglavlja Hrvatska (među njih 12, te ukupno 33 putopisna teksta) do ‘svezemlja’ (»Putovati, putovati«); od »Zlata i srebra Zadra« pa »... od Musapstana natrag cestom preko Crnog prema Babindubu, kako bih svoj put nastavio prema Zemuniku, i dalje /.../« (putopis »Fantastična zbilja raskošne prošlosti«). I – ponovno, uputno je i najbolje krenuti autorskom samoocjenom iz Uvoda: »Put u Europu nije, dakle put naivnog poklisara koji pred svakim europskim velegradskim čudom ostaje zapanjen i bez glasa, to je put kojim hrvatska umjetnost kroči oduvijek, on počinje u domovini i domovini se vraća«.12) Ipak, prije obilja prštavih ‘putositnica’ kulturne, povijesne, začudno faktografske i (s)likovne naravi, autor uvodno upozorava i na moguću njihovu recepcijsku usmjerenost, na društveni kontekst njihova nastanka: »/.../ kad je putovanje kroz Europu još i moglo biti divljenje njezinoj pozlati ispod koje su se skrivale i naslage hrđe, vjerujem da se iz ovih priča može iščitati poruka kako smo na samom pragu hrvatske nacionalne slobode bili više u Europi nego li, nažalost, danas kada smo njezina punopravna članica«.

Put u Kotare, rekli bismo, u dubinskoj spirali njihova vremena, povijesti i prirode – s 37 putopisa i jednom poetskom Zdravicom – univerzalnom, otvaračkom dimenzijom ravnokotarskoga toposa – pogotovu prije spomenutim nadahnutim Bilosnićevim uvodom (»Rodna mjesta naši su najbolji biografi«) najbolje sintetizira »literarnost« mediteranskog pejsaža, citirana filozijska mjesta ishodišnosti zavičaja, kojima opet valja pridodati i sâm početak narečenog uvoda: »Povijest je putovanje, po zavičaju, po domovini, a pisanje povijesti je duhovno putovanje. To nas je naučio Petar Zoranić koji je ravnokotarski prostor prvi uveo u hrvatsku književnost«.13) Čemu valja prizvati i činjenicu kako je u temeljima Zoranićevih Planina (1569.), preteči hrvatskoga romana, zapravo – putovanje.

Vrednujući duh i mudrost – mediteranizam i zavičajnost ‒ koje iskazuju Bilosnićevi putopisi, mogli bismo se prikloniti sinteznoj ocjeni svojevrsne »emocionalne sparenosti putništva i domovinstva« – koju će izreći Igor Šipić, prizvavši gnomsku univerzalnost stihova albanskoga pjesnika M. Buçpapaja: Moramo se obratiti korijenju/ Jer deblo umire.14)

I »Brodski dnevnik s kapetanom duge plovidbe Šimom Gržanom« Put za Casablancu (knjižno ukoričen 17 godina po objavljivanju u Slobodnoj Dalmaciji) – relativno drukčije žanrovske stilizacije od očekivano putopisne (dinamičnije i dnevničko-dijaloške) stvaran je istom duhovnom vodiljom: »putovanje 14/89 m/v Baranja iz Šibenika u Casablancu. I natrag, također«. S tim u vezi prizvati nam je i općenitu zamjedbu akademika Miroslava Šicela15) o optimističnoj crti putopisne literature, jer ona u doslovnom i prenesenom smislu iskazuje »pogled unaprijed« – na stvarni i snoviti put ispred nas.

* * *

Žanrovski preplet i sinteznost stilske funkcionalnosti putopisne literature kao najznačajniju osobitost te književne vrste književni su analitičari (I. Šipić : 2013) osobito isticali u putopisnoj prozi Tomislava Marijana Bilosnića, pisca »izuzetno odnjegovana i atraktivna stila«.16) Dapače, Šipić će tu vrlinu ovako uslikoviti: »Uzeti vinu gustoću nadolijevajući vodu znači isto što i njegovoj prozi izuzeti esejistiku, a potonjoj ne pridodati poeziju, budući da svi njegovi književni izusti vrve vještinom ukomponiranog, međusobno prelomljenih žanrovskih elemenata.«17)

Ivo Kalinski ocjenjuje prvonagrađene Bilosnićeve tekstove s uvodno spomenutog (5. i 6.) natječaja za književni putopis ne samo oglednim primjercima putopisnoga žanra koji vrve datostima povijesnih, kulturoloških referencija ‒ kao »sočno štivo radoznala hodača« ‒ nego i one s humornim interpolacijama, dajući tim putopisima poseban šarm proznih »dragulja«. 18)

Osebujnošću i bogatstvom svoje putopisne proze, kako je već naglašeno, Bilosnić se potvrdio sudioništvom u programu Hrvatski književni putopis u Loboru, priključujući mu se od petog njegovog natječaja 2011. godine, sve do jubilarnog desetog 2016., s pet izabranih radova: U Arlesu, gradu svjetlosti (2011.), Pravokutni trokut Chelsea (2012.), Sunčeva svjetlost od Zadra do Elbasana (2013.), Pričaj mi Pierrot o vrtu svjetlosti (2014.) i Loborgrad, jabuka i Veronika (2016.), od kojih su četiri (osim putopisa iz 2014.) – prvonagrađena!

Dopustimo si ovom prigodom i mali podsjetni naglasak na kulturološko i književno značenje te jedinstvene manifestacije u zajedničkoj organizaciji Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba (nakladnika časopisa Kaj i nositelja stručno-znanstvenog dijela manifestacije), loborske Udruge za kulturno stvaralaštvo »F. Horvat Kiš« i Općine Lobor:

Suvremena afirmacija upravo književnoga putopisa, i to nasljeđem kanonskih književnih pera (od A. G. Matoša, F. Horvata Kiša, Slavka Batušića, G. Krkleca, Matka Peića, Joze Vrkića...) – natječajem za književni putopis ‒ namjerno se razlikuje od onog turističko-bedekerskog, dokumentarno-reportažnog, zapisničarskog, dnevničko-intimističkog, ne-pisanog (nametnutog drugim medijima) ‒ kakav u našoj zbilji ima nesumnjivu svrhu i obilatu praksu. Program Hrvatski književni putopis i istoimeni natječaj, u sklopu tradicionalnih Dana Franje Horvata Kiša, svojim dosezima i kontinuitetom – istodobno »cilja« u dva središta: korpus suvremene hrvatske književnosti, te probuđeni duhovni topos Lobora (rodnog mjesta putopisca i književnika moderne F. Horvata Kiša) kao (buduće) središte hrvatskoga putopisa. A hrvatska književnostputopisnim će programom, započetim 2007. godine, biti obogaćena sveukupno s 95 putopisa (objavljivanih u časopisu Kaj, koji već 50. godište izlazi u Zagrebu). Skromno se treba nadati kako je takav program zaslužio ocjenu svog vrhunskog sudionika Tomislava Marijana Bilosnića (izrečenu o 10. obljetnici svoga odvijanja u Loboru, 1. listopada 2016.) ‒ da su Kajkavsko spravišče i Kaj za suvremeni hrvatski književni putopis učinili više od mjerodavnih institucija.

Svjetlosni itinerarij ljudskoga kretanja u putopisnoj prozi Tomislava Marijana Bilosnića, ideju svjetlosti kao posebnu »stvaralačku strategiju« i »energiju« njegova teksta, dapače – »pozlatu« teksta (inače, izvanjski ponekad prepoznatu već u naslovima poput: U Arlesu, gradu svjetlosti, Sunčeva svjetlost od Zadra do Elbasana, Pričaj mi Pierrot o vrtu svjetlosti, Hladna zemlja, vrelo sunce, Perle s Kalelarge)Ivo Kalinski, jedan od članova ocjenjivačkoga povjerenstva za književni putopis, ovako će artikulirati:

»Sunčeva svjetlost od Zadra do Elbasana, do Elbasana u Albaniji, putopis svestranog umjetnika riječi Tomislava Marijana Bilosnića toliko je obasjan sunčevom svjetlošću koja mu dođe, naime tekstu dođe, ne samo kao specifična pozlata nego prije svega kao nova, osebujna stvaralačka strategija. (...) Bilosnić je vjeran promatrač, nadasve pouzdan zapisivač promatranoga, s poznavanjem i navođenjem još mnogih intrigantnih povijesnih podataka koje spretno i sretno uklapa u putopisno štivo, podataka dragocjenih o kojima mi, obični smrtnici pojma nemamo. Osim toga, njegove neobične interpolacije u tekst, koje se mogu sasma zasebno iščitati, stilizirane kao haiku, ali nipošto nisu haiku nego poetizirana uznemirenost dionizijskom razdraganosti putešestvijom od Zadra do Elbasana – poseban su putopisni novum i naglašena vrijednost. Bilosnić je i inače, ovdje posebno, majstor detalja, majstor frapantnog arsenala riječi, majstor emotivnog prigrljaja što sveukupno rečeničnim ustrojem, tečnim štivom iz rečenice u rečenicu, potencijalnom čitatelju pruža osjećaj neobične razdraganosti i užitka«.19)

Putopisni književni »krešendo« u tri teksta kojima je Tomislav Marijan Bilosnić sudjelovao u jubilarnom, 10. natječaju za hrvatski književni putopis (»Loborgrad, jabuka i Veronika«, »Lobor, oblaci, vino i ljudi«, »Lobor, crkve i kapele«) prof. dr. sc. Joža Skok spontano je i s razlogom nazvao »Loborski triptih« – visoko vrednujući njegovu motivsku, kulturnopovijesnu i književnu poveznicu sa zavičajnim, hrvatskim i univerzalnim semantičkim kôtama. Izvan tematskog i duhovnog podilaženja manifestaciji i beletristici, s matoševskim polazišnim lajtmotivom oblaka nad Loborom/Zagorjem (teških »kao misli«), Tomislav Marijan Bilosnić kontrapunktira svoju paletu plavoga. Iako je povjerenstvo moralo odabrati samo jedan mu tekst – »Loborgrad, jabuka i Veronika« (nagradivši ga 1. nagradom) ‒ u našoj svijesti vodimo cjelinu Bilosnićeva triptiha (za koji predosjećamo da će postati i književni poliptih).

Putopisi kao oduhovljena i stvarna putovanja tekstom u neka bolja mjesta na svijetu – svojom jezičnoumjetničkom transpozicijom, rekli bismo ‒ osigurala su tim mjestima pravo na višestruku i vječnu postojanost: bilo kao egzistenciju jezikom u bogatoj hrvatskoj jezičnoj stilizaciji (i tronarječnosti njene zbilje); bilo kao sretnim mjestom sveprostornog, a zavičajnog i mitskog, zamalo bajkovitog tematiziranja. To osobito vrijedi za Bilosnićev putopisni korpus, iz kojeg (za kraj) izdvojimo karakterističan blistavi početak putopisu Pričaj mi Pierrot o vrtu svjetlosti (s 8. loborskog natječaja, 2014., kao i knjige Put u Europu, 2015.): »Kad je u Kopenhagenu jedan otac pitao svoju djevojčicu koja postoje godišnja doba, ona je bez kolebanja odgovorila: proljeće, ljeto, jesen, zima i vatromet! Da, vatromet u Tivoliju. Vatromet u vrtu svjetlosti«.20)