Pušenje ubija

Sjedila je na stubama peterokatnice gledajući dolje, prema ulazu u zgradu, očekivala. Trgnula bi se kad bi netko ušao sve pogledavajući tko je. Nježno bi dodirnula i okrenula na tanašnom ručnom zglobu narukvicu, dotakla privjesak u obliku srca i šaputala: »Dođi, dođi, tata...«

Očekuje ga tako već nekoliko mjeseci. Poslije škole, kad ispred zgrade završi igra pa tužna uđe u zgradu i sjedne na stubište zadnjega kata.

Sjeća se da je obukao ono svoje menadžersko odijelo, stavio na okovratnik snježno bijele košulje kravatu, koju mu je mama kupila i obuo dobro ulaštene crne cipele. On je menadžer. Mora biti uvijek besprijekorno uredan, elegantan, a tvrtka za koju radi kupila mu je odijelo da izgleda besprijekorno uredan upravo zbog ugleda tvrtke koju je zastupao. Otišao je tog dana i već je prošlo par mjeseci da nije došao kući. Majka joj je, stalno umorna nakon druge smjene u kafiću, samo rekla ‒ da radi.

Dva dana prije negoli je otišao raditi, ono zbog čega ga nema već par mjeseci, donio joj je zlatnu narukvicu s privjeskom srca. Bila je zaigrana ispred zgrade i čekala ga je, a kad ga je ugledala potrčala je prema njemu da im se ruke dotaknu i daju pet s ispruženim dlanovima za njen dobar uspjeh u školi i njegov na poslu. Kutijicu s narukvicom dao joj je u liftu. Poslije su, kao mnogo puta pričali, spremali večeru, a onda bi tata, očekujući majku, izišao na balkon zapaliti cigaretu. Izvukao bi jednu cigaretu iz one kutije na kojoj piše »PUŠENJE UBIJA« i potom uvlačio pa ispuštao dug dim iz usta prema mjesecu i sjajnim zvijezdama.

Majka nije voljela da puši pa je onda znao brzo otići oprati zube, uzeti žvaku. Doći će jednog dana kao i uvijek, kada taman mrak padne u vrijeme kraja igre da se zatrčim prema njemu i damo si rukama pet. Možda dođe kad budem obukla onu svoju plavu haljinicu koju mi je kupio dok smo šetali gradom, ili možda kad obučem njegov omiljeni dres, navijački koji mi je kupio za gledanje utakmica, za navijanje. Možda dođe kad mjesec bude onako velik, okrugao kao onda kad mi je darovao narukvicu...

Slušala je škljocanje ulaznih vrata nakon što bi netko pozvonio jer nije imao ključ. On ne treba zvoniti, ima ključ. On treba samo ući i pritisnuti u liftu peti kat, doći da pričamo, spremamo večeru, čekamo mamu.

Sjurila se niz stubište, otvorila ulazna vrata i otrčala u predvečerje jeseni. Hodala je cestom kojom su oni hodali a vodi do grada, trgovina, igrališta u jednoj krajnjoj ulici gdje su se klackali na klackalici, gdje ju je njihao na njihaljci, vrtio u krug. Smijali su se dok su im se obrazi rumenili u zimskim večerima i dok su rukama hvatali maglicu od njihovog daha sve raspršujući je do nevidljivosti. Trčala je, sudarala se s prolaznicima hiteći do igrališta.

Njihala se dugo na njihaljci suznih očiju na praznom dječjem igralištu, gledala žuto lišće koje je lepršalo uokolo i pokrivalo travnjak. Spustila se polako pa trčala po uvelom lišću koje je šuštalo i pucketalo tanašno ispod njezinih nogu. Umorna, uputila se nazad kući onim istim ulicama kojima su se vraćali držeći se za ruke. Njegova je ruka bila čvrsta, mišićava i osjećala je svojom nježnom ručicom malje na njegovoj ruci. Šetača je bilo manje, ali je promet bio užurban.

Negdje na pola puta zagledala se preko ceste u muškarca u odijelu, ulaštenih cipela. Taman kad je htjela povikati ‒ tata ! ‒ prišla mu je mlada djevojka u automobilu i pozvala ga da uđe.

Sjeo je, pa su se dugo ljubili dok ona nije krenula. Dobro ga je vidjela. Nije imao onu maminu kravatu već neku drugu. Smijao se s njom onako kako su se oni znali. Nestajali su joj iz vidika a ona je čvrsto držala narukvicu. Povukla ju je znajući da će se karike razdvojiti. Samo je gledala kako pada na pločnik. Ipak ju je nakon nekog vremena podigla i stisnula u šaku pa potrčala kući. Nije ulazila u lift i u tili se čas uspela do petog kata. Njihov je stan bez njega bio tih i prazan. Zašto joj majka nije rekla istinu? Kad joj je mislila reći? Potražila je očevu kutiju cigareta, izvadila jednu i zapalila ju. Na nebu nije bilo mjeseca. Bijeli je dim gutala noć bez zvijezda. Ugledala je majku kao mnogo puta prije, ali mnogo toga nije bilo kao prije. Njena majka ne voli dim od cigarete, njen miris.

Ona uvijek miriše na skupe parfeme i uvijek je lijepo uređena, nježna. Kada dođe kući najprije se otušira a onda umotane glave u ručnik sjedne kraj mene i nježno me zagrli. Pričamo pola sata a onda ja moram na spavanje pa sutra ujutro u školu. Mama godinama radi, tu, drugu smjenu i već smo se bili navikli na takav ritam života. Sada smo same.

Razmišljala je očekujući majku.

Majka je ušla, a ona ju je dočekala u hodniku.

‒ Zašto mi mama nisi rekla istinu? Kad si mi mislila i reći? Zbog čega je od nas otišao?

‒ Nemam ti što reći. Shvatit ćeš kad kad odrasteš. I zapamti: PUŠENJE UBIJA!