Prorok propasti i spasenja

Bilo je samo pitanje vremena kad će Drago Štambuk intenzivnije i sustavnije propjevati u pjesmi u prozi jer taj poetski žanr omogućuje nesputanije upisivanje i ispisivanje raznolikih poetičkih silnica, već prisutnih u dosadašnjem pjesnikovom opusu. Pjesma u prozi, naime, u oblikovnom smislu, upravo je svojevrsna ravnoteža raznolikog. To je značenjsko-izrazna mreža koja je to poetski funkcionalnija što je napetija između raznih svojih polova. A ti su polovi, primjerice: diskurzivni i asocijativni, paradigmatski i metonimijski, stvarnosne reference i neuhvatljive imaginacijske logike, mudrosni i ludički, uopćavajući i detaljizirajući, jezični standard i sva sila nestandardnih, čak i inojezičnih inkrustacija, objedinjujući ton dominantnog diskursa i mnogi poddiskursi koji kao izrazna magma neprestance izbijaju u tekstu.

Na razini tih poddiskursa koji Štambukov tekst u knjizi pjesama u prozi Hram u stijeni zapravo čine višediskurzivnim, može se reći da je ova knjiga svojevrstan zbir pjesnikovih tendencija. A to su, primjerice, koineizacija hrvatskoga jezika otvaranjem standarda narječjima, tvarnost duhovnoga i oduhovljenje materijalnoga u jeziku kao istodobno prijenosniku i proizvodu novokonstruiranog pjesničkog svijeta, globalizacija poetskog iskustva koja se širi mnogim svjetskim kulturama, prostorima i vremenima, ali i lokalizacija temeljnih odrednica koherencije svijeta i čovjeka (djetinjstvo, zavičaj, tradicija, vjera u Boga, domovina, narod). Spomenimo i nastojanje da se životno iskustvo sažme u mudrosno-filozofske formulacije, ali i uočavanje bujnog vitalističkog naviranja koje se može najbolje izraziti »divljom« slikovitošću i metaforičnošću, poetski neprerađeno navođenje stvarnosnih, često i društveno-političkih činjenica i situacija te osobnih – apokaliptičnih ili idealističkih povijesnih projekcija.

Ta, kao i mnoga druga obilježja mikrodiskursa koji se izmjenjuju i prepliću u tekstu, Štambukove pjesme u prozi čine zanimljivima. Pjesnik nas, naime, već od prvih tekstova u knjizi navikava na mogućnost da – razmjerno slobodnim asocijativnim preskocima i nizovima – s jedne početne teme ubrzo dođe do neke sasvim druge i do kraja teksta na neočekivan se način vrati prvoj, ali iz drugačije perspektive. No, to ipak nije neko kaotično zbivanje, već bismo ga prije mogli usporediti s korištenjem cjelovite klavijature u kojoj trenutačno naglašavanje određenih tipaka ne narušava cjelinu, već je izgrađuje. Ipak, od čitatelja se traži znatan misaoni i emotivni angažman. Štambukove jezične, kulturološke, religiozne, povijesne, zemljopisne pa čak i autobiografske reference su brojne, njegov je tekst višeznačan, zgusnut, izražajno uzbiban na svojevrsnom tekstualnom ekranu pjesme u prozi i čitateljski ga ne treba reducirati čak ni na neka jaka autorova (auto)programatska očitovanja, odnosno »objašnjavanja« pjesmovnog smisla. To je, na kraju krajeva, poezija koja itekako djeluje afektivno, a ne samo referencijalno. Stoga (auto)programatske formulacije lirskog subjekta, uz kohezivnu pa i pedagogizacijsku ulogu, valja doživjeti i kao dubinsko očitovanje njegove egzistencijalne situacije te osobnoga stajališta koje uključuju i intenzivnu emotivnu investiciju, kao i ulogu diskursnog i izraznog regulativa.

On je, kako za takav Štambukov lirski modus kaže Branislav Oblučar, obilježen »arhaiziranim i estetiziranim leksikom te povišenim iskazom, koji obnavlja romantičarsku figuru pjesnika-proroka koji temelj vlastita govora nalazi u domoljubnim i metafizičkim temama«. Upravo takva uloga lirskoga subjekta i dominira u spomenutom naddiskursu koji daje osnovni ton pjesmama te značenjski i izrazno uključuje i usklađuje sve poddiskurse koji tekstu daju iznimnu raznovrsnost i bujnost, ali se ipak nikad ne osamostaljuju i ne ugrožavaju tekstualnu usustavljenost. A lirski subjekt u spomenutoj ulozi pjesnika-proroka ne obnavlja samo romantičarsku figuru, već je obilježen i izrazito modernističkom apokaliptikom i postmodernističkom globalnom vizijom. Taj je, naime, subjekt uistinu romantičan u svojemu Weltschmerzu, u gorkoslatkoj patnji i patosu zbog svjetske dekadencije te afirmiranju nesputane imaginacije radi kanaliziranja nabujale osjećajnosti.

No, uistinu je modernistička svijest o konstruktivnosti tih imaginiranih svjetova i o konstruktivnosti jezika kojim su oni imaginirani, o procesualnosti i progresivnosti apokaliptičnog vremena te umjetničkoj sugestivnosti koju stvara ta apokaliptika, razastrta na razne kulture i prirodne kodove i reference. Postmodernistička je pak neprestana potreba lirskog subjekta za (samo)reflektiranjem i (samo)komentiranjem, i to svih subjektnih i tekstualnih razina: jezičnih modusa, teksta kao samo naoko fiksirane intertekstualne mreže, poezije, uloge pjesnika, poduprte i autobiografskim »zgodama«, društvenih zbivanja i ideologema, svjetonazorskih i religioznih uvjerenja. Zanimljivo je da taj subjekt samoga sebe uistinu doživljava kao svojevrsnog pjesnika-proroka, pjesnika-mudraca koji s početka knjige više teži prokazivanju sve veće tame koja obuhvaća cijeli svijet i koja ga neizbježno nosi prema apokaliptičnome vrtlogu, a prema kraju sve više naslućuje svjetlosne prosjeve, i to u prvome redu u pridruživanju Kristovu pashalnom misteriju Muke, Smrti i Uskrsnuća.

Objektivni korelat apokaliptične kaotičnosti Štambuku je počesto posvemašnja divljina brazilske prirode, osobito u toku i delti Amazone. To je zapravo tematski nastavak njegove prethodne zbirke pjesama Nedovršeno stvaranje svijeta, nadahnute brazilskim krajolicima. U njoj se stvaranje motri u još potencijalnom stanju koje iz kaosa tek treba prijeći u uređeni kozmos, ali je – istodobno – i bliže izvornom životu pa i samome Izvoru života, odnosno Bogu. Upravo zato apokalipsa nije neki nužno negativni proces, već je to prije vrlo mučna preobrazba u savršenije stanje (»Ovdje se začinje novi svijet. Nedovršen je stari, ali putem koji zaobilazice vrluda k novom ustroju. Pupoljci još nisu cvjetovi, ali cvjetovi nemaju više pupova. Koji prijeđoše široku rijeku svladali su sebe. Pobjeda nad sobom jedina je bitka truda vrijedna. Pobjednik se odijeva nebom, rubova opšivenih zvijezdama... Staroknjižje priziva budnost, vrtoglavu svijest i ples Boga u najdubljem bunaru svjetske noći«). Već i u navedenoj pjesmi u prozi, primjerice, vidimo spomenutu višediskurzivnost – konstativni diskurs (»Ovdje se začinje novi svijet«), mudrosni (»Pobjeda nad sobom jedina je bitka truda vrijedna«), slikovito-apokaliptični (»Strvinari što šire mirise smrtne i zapah truljenja, okrenuti sebi i svom nepojmljivom ludilu«), starozavjetno-proročki (»Djelitelj vode, prolaznik moćni, neprijatelja odvraća sa svojega puta... Tko je ova čeljad, predatorna rasa novih ljudi s raskrižja, od mračnih ponora?«).

Uglavnom, u ovoj knjizi Štambukov je pjesnički svijet silno uznemiren, dinamiziran, iznutra pokrenut u evolucijskome nadvladavanju starih društvenih, prirodnih pa čak i bioloških obrazaca, u nezaustavljivom vrenju koje stvara novo na ruševinama starog i to, kako diskurzivno kaže pjesnik, po »Haeckel-Müllerovu pravilu kako je ontogeneza kratka rekapitulacija filogeneze«. Štambuk potom slikovito dodaje: »Dok gmazovi čeznu za pticama, vodozemci i sisavci za ljudskom vrstom – fosilni nabujak sa sorbetom od antioksidantnog ploda açaija priziva Fitzcarralda i plovne arije Enrica Carusa iz Teatro Amazonas«. Takva dinamika, gotovo evolucijski imanentna i neizbježna, ujedno je i scenografija na kojoj se pojavljuje poeta vates i koji već i zbog dramatičnosti i važnosti samih evolutivnih i apokaliptičnih zbivanja neprestance govori patetičnom gestualnošću, povišenom intonacijom te uzvišeno-arhaiziranim stilom. On osobnu egzistenciju kao i postojanje cijelog čovječanstva počesto stilizira nalik starozavjetnim oscilacijama vjere i nevjere izabranog naroda, kao udaljavanje od Boga i zapadanje u sve veće zlo na svim razinama te neprestanih Božjih poziva na obnovu zajedništva (»Kako prolazi i kamo srlja narod koji prestade biti Božjim? Nepovratne su njegove putanje, izgubljene u pustinji životnoj, sa suhoćom na usnama, ispucalih ruku od silnih međusobnih udaraca.« (...) »Bog je milostiv i otvorenih ruku pruža zagrljaj u sebe beznadno zaljubljenom čovjeku. Neprestance – poput okamenjene planine Svevišnji motri i doziva načetu ljudskost«).

Zanimljivo je da pjesnik u ovoj knjizi što su razmjeri zla veći, ima to veću težnju za eshatološkim spasonosnim obratom, odnosno konačnim dolaskom samoga Spasitelja i porazom destruktivnih sila. Doista je riječ o transcendenciji koja već djeluje u imanenciji i tako iznutra preobražava svijest (»Prihaja Izabranik koji olabavljuje stege i uznosi ljubav među ljudima«), odnosno, značenjskom usmjeravanju teksta prema posve kršćanski ekspliciranoj eshatologiji (»Otvaraju se nebesa, kao u dan posljednji, kada će Krist milosrdan iznova saći na zemlju«).

Takvo usmjeravanje zapravo i daje Štambukovu tekstu dodatnu dinamiku i na stilističkoj, i na značenjskoj, i na svjetotvornoj razini jer se semantička struktura pjesama ne iscrpljuje samo u opisima i evokacijama kaotičnosti svijeta, već se pozitivnim, svjetlosnim polom omogućuju drugačije perspektive i supostojanje raznovrsnih poetskih diskursa. A sva se ta napetost između sve očiglednijeg propadanja svijeta i čovječanstva te sve usrdnijeg zazivanja Spasitelja, događa unutar samog subjekta pisanja, njegove potanke referencijalnosti i deskripcije, povišene afektivnosti i apelativnosti te minuciozne autoreferencijalnosti, koje su i primjerene dramatičnosti situacije.

Uglavnom, Drago Štambuk, kao i uvijek do sada, iznimnom senzibilnošću reagira na totalitet zbilje u intenzivnim mijenama svih njezinih materijalnih i duhovnih dimenzija. Uznemiren dramatičnošću tih mijena, iznalazi uistinu adekvatan poetski način koji ne ostaje zatvoren samo u svoju estetičnost, već se zbilji približava i svojim etosom, ne ostaje samo u bjelokosnoj kuli lirskog izričaja, već se upušta u smjelo kombiniranje različitih, »visokih« i »niskih« stilova, jarke i asocijativne slikovitosti, mudrosnih izreka i evidentiranja sirove stvarnosti. U svemu tome Štambuk je možda izravniji nego što je ikad bio, a tekst njegovih pjesama u prozi ‒ senzibilnim percepcijama, maštovitim transpozicijama, proverbijalnim uopćavanjima i dramatičnim komentarima – izmiče predvidljivosti i biva izrazno i sadržajno uzbiban i napet, uistinu poetski potentan.