Priče koje ulijevaju nadu

Pomalo je neobično da jednu književnicu koja živi u Hrvatskoj i iza koje je značajan broj autorskih i uredničkih knjiga prevedenih na različite svjetske jezike, od islandskog do japanskog, moramo najprije nešto detaljnije predstaviti domaćoj publici. Spomenka Štimec rođena je 1949. godine u Orehovici kraj Čakovca, a nakon završetka Gimnazije u Varaždinu školovanje je nastavila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ključni čimbenik koji je obilježio njezino profesionalno djelovanje, pa i književno stvaralaštvo, međunarodni je jezik esperanto koji je počela učiti još u gimnaziji da bi kasnije i sama postala predavačica te promicateljica esperanta kroz različite kulturne aktivnosti u Hrvatskoj i inozemstvu.

Upravo je na esperantu nastao gotovo cijeli književni opus Spomenke Štimec iz kojeg možemo izdvojiti prvu njezinu knjigu napisanu na esperantu Ombro sur interna pejzaĝo (Sjena na unutrašnjem pejzažu) iz 1984. godine te knjigu Kroata milita noktlibro (Hrvatski ratni noćni dnevnik) iz 1993. koja je prevedena na pet jezika. Svakako treba napomenuti da je Spomenka Štimec svoju prvu zbirku kratkih priča Darija (1975.) ipak objavila na hrvatskom jeziku pod pseudonimom Darija Simić, a hrvatskom se jeziku vraća i 2016. godine s knjigom Dom u Srednjoj Europi. Dok je zbog pisanja na esperantu ostala relativno nepoznato književno ime u Hrvatskoj, njezine se knjige smještaju u sam vrh esperantske književnosti. Ne čudi stoga da su brojni esperantisti poželjeli prevesti njezina djela na svoje materinske jezike, a možemo biti zahvalni da se Spomenka Štimec odlučila nakon više od trideset godina kontinuiranog objavljivanja na esperantu predstaviti i knjigom na hrvatskom jeziku.

U Domu u Srednjoj Europi skupljeni su zapisi, pripovijetke i putopisi izabrani iz autoričinog velikog esperantskog književnog korpusa, kako nas upućuje Božidar Brezinščak Bagola u predgovoru knjizi. Tako su priče već dobro poznate esperantistima postale dostupne i na hrvatskom jeziku, pri čemu je nužno naglasiti da se ne radi o sterilnom prijevodu s esperanta na hrvatski. Potvrđuje se to već na prvim stranicama gdje Spomenka Štimec efektno ubacuje rečenice i stihove na kajkavskom. I esperanto je, naravno, često prisutan u knjizi, a i sam je naslov dijelom preuzet od esperantske knjige Tena – Hejmo en Mezeŭropo (Tena – Dom u Srednjoj Europi) iz 1996. godine. Na početku je bitno kazati da se kroz priče provlače autoričina osobna iskustva pa ovdje govorimo o autobiografskom diskursu.

U prvom poglavlju Spomenka Štimec niže slike iz djetinjstva, uspomene na svoje roditelje, bake, djedove i ostale pretke, ali ne zadržava se samo na događajima koje je osobno proživjela, već rekonstruira obiteljsku povijest još od prvih godina 20. stoljeća nerijetko se pozivajući i na ranije minula stoljeća. I prostorno se krećemo u velikom rasponu pa putovanje započinjemo na obiteljskoj kuriji Njeguš u Hrašćini koju je Spomenka Štimec spasila od propadanja, tek se kratko zaustavljamo u Ljubljani kod bake i djeda s majčine strane, da bismo ubrzo stigli do daleke Australije i povijesti loze Štimec. Pričom o morčiću koji je autorica naslijedila od svoje prabake vraćamo se na sam kraj 20. stoljeća, u godine kada se je država u kojoj je autorica živjela »pretvorila u rasuti teret«.

U drugom se poglavlju knjige nazvanom Esperantski vidici Spomenka Štimec na trenutke odmiče od autobiografskog diskursa, no i ovdje on ostaje dominantna odrednica njezine proze. Posebni je naglasak stavljen na važnost esperanta u njezinom životu pa uvodna priča prati autoričine esperantske početke te dopisivanje i susret s »ujakom« iz Japana koji ju je usmjeravao prema književnosti, a kasnije i prevodio njezina djela na japanski jezik. Prisjeća se i svojih učenika kojima je predavala esperanto te donosi njihove priče kao i pojedinosti iz života esperantista poput Antonije Jozičić, Tibora Sekelja ili Hectora Hodlera. Upravo se u priči Hodler u Mostaru uočava sklonost Spomenke Štimec prema uočavanju i bilježenju neočekivanih tragova prošlosti u vlastitom životu kao i izuzetna usmjerenost na prikazivanje veza između različitih povijesnih događaja. Iste strategije autorica upotrebljava i kada piše o Tilli Durieux, glumici koja je pred Hitlerovom vlašću pobjegla u Zagreb i živjela kod Zlate Lubienski u vlasništvu čije je obitelji nekada bila kurija Njeguš.

Iskustvo rata provlači se kroz velik broj zapisa, a najizravnije se obrađuje u onima okupljenima pod naslovom Plamen svijeće ima oblik pupoljka. Teoretičari koji se bave autobiografskim diskursom ističu da se za vrijeme i nakon ratova javlja veći broj autobiografskih tekstova što se može objasniti potrebom ljudi da kroz pisanu riječ legitimiraju vlastito iskustvo i zaštite svoj identitet. Rat je svakako obilježio i život Spomenke Štimec, no više nego na sebe i svoje iskustvo ona se usmjerava na druge, na rođake, prijatelje i istomišljenike u Srbiji koji odjednom postaju ne samo nedostupni već i nepoželjni sugovornici. No ona ne dopušta da joj »mitraljez diktira ukus« i kao istinska esperantistica – žena koja se nada – zagovara mir i čovječnost te citira Marinu Cvetajevu: »Nije Aleksandar Blok protiv Rainera Maria Rilkea, nego mitraljez protiv mitraljeza«.

Iako trajno vezana za svoj dom čvrsto ukorijenjen u tradiciju Srednje Europe, Spomenka Štimec zahvaljujući esperantu putuje u daleke krajeve i širi svoje vidike, ali i vidike svojih čitatelja. Tako nas kroz Vidike bistre i daleke redom vodi u Iran, Dansku, Švedsku, Češku, Maleziju, Litvu i Bosnu i Hercegovinu. Podsjetimo se, i putopisi su oblik autobiografske proze, a Spomenki Štimec su u stranim zemljama važni detalji koji drugima lako promaknu, ljudi koje susreće i prizori koji prizivaju neke izmaštane svjetove i prošla vremena. Sama zaključuje ovako: »Volim se prepoznati u umjetnosti oko mene. Sjećam se: jednom u muzeju u Osaki, dok sam s prijateljicom Mizue prolazila odajama, rekla mi je da je zapanjena svojim neznanjem kraj mog poznavanja svijeta. Ali to je samo bio znak da već dugo hodam po svijetu i slušam sve oko sebe. Nataložila sam nekakvo iskustvo, kao bore. Drugi su možda manje intenzivno upijali«.

I zaista zadivljuje količina asocijacija na povijesne događaje, kulturne znamenitosti i književna i likovna djela koje se provlače kroz cijelu knjigu. Nije to razbacivanje znanjem, već svaka takva asocijacija dolazi s razlogom pa se u završnoj priči, kojom nas Spomenka Štimec zajedno sa svojom prijateljicom Krizantemom vodi na japansko putovanje Bosnom i Hercegovinom, ponovno srećemo s poznatim osobama. Među njima je Ferdinand Hodler i priča o sudbini njegovih slika, ali i umjetnica Beta Vukanović čija se slika nalazi u kuriji Njeguš iz početne priče u knjizi. Time se zatvara jedan od mnogih krugova koji spajaju sudbine brojnih umjetnika sa životom i stvaralaštvom Spomenke Štimec.

U knjigu je uvršten i stručni rad Azijsko putovanje Šegrta Hlapića u kojem autorica piše o prevođenju Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića preko esperanta na šest azijskih jezika. Na samom je kraju poglavlje U spomen, gdje su sabrane biografije ljudi koje smo upoznali kroz zapise, pripovijetke i putopise, a više nisu među živima. Ni ovdje se Spomenka Štimec ne suzdržava od naglaska na osobnome pa stručni rad i biografije ne narušavaju koncept knjige iako su izdvojeni od prethodnih poglavlja koja jasno tvore jedinstvenu cjelinu. Kao što esperanto pokušava nadići razlike među ljudima tako i Spomenka Štimec u svojoj knjizi, a i u svom životu, daje prostora i sluškinji Marici i Maloj Sireni i Tilli Durieux, kao i Renéu iz Vukovara i Ivici Kičmanoviću i Lazaru Ludvigu Zamenhofu. Mogli bismo u nedogled nabrajati sva ta imena običnih ljudi, likova iz svijeta mašte i poznatih ličnosti koji zajedno tvore mrežu u čijem je središtu autorica Spomenka Štimec, ime koje zaslužuje biti zabilježeno i u povijesti hrvatske književnosti.