Pjesme vedrine i nadahnuća

Uz Antuna Branka Šimića, Maka Dizdara i Janka Bubala, Peru Pavlovića književna kritika uvrštava u red najznačajnijih hercegovačkih pjesnika. Zbog uvođenja novotvorenica u pjesnički izričaj smatraju ga i »neologističkim bardom« , a zaseban je i po tome što je veliki dio svojega pjesničkog opusa posvetio ljekovitom bilju mediteranskog područja.

Svoju prvu knjigu objavio je 1979. godine, a sada je pred nama njegova najnovija stihozbirka naslovljena Hortus Dei. Taj Pavlovićev Božanski vrt sastoji se od četiri dijela koji nose naslove: Ljepotom se nebo smije, Inule, Melodija čula i Prije prvih riječi.

Prvi ciklus sačinjava trinaest pjesama pisanih uglavnom rimom. Tematski, pjesnik kombinira pjesme vjerske tematike s onima o bilju. Početna pjesma Uskrsno jutro pisana je u stilu budnice, a uvodni stihovi glase: Na istoku rumen žaru/ Uskrsa se budi zora/ San miriše, java zari/ Aleluja, zvone zvona.

Ova je pjesma puna poleta, vedrine i nadahnuća. Slične su i pjesme posvećene kraljici Katarini Kosača ili papi Franji, u kojima Pavlović slavi te osobnosti. Uz pohvale određenim osobama, u ovome ciklusu nailazimo i na vjerske motive koje pjesnik na svoj specifičan način isprepliće s pjesmama o cvijeću. Tu su i izrazito refleksivne pjesme u kojima se autor pita Što je himba, što vrlina ili pak utvrđuje da je Čin doseg duga htijenja. U nekima se pjesmama naziru i ljubavni motivi.

U ciklusu objavljenim pod nazivom Inule zastupljeno je dvanaest pjesama uglavnom posvećenih Pavlovićevoj omiljenoj tematici – bilju. Tako u pjesmi Ciklame u prvome stihu kaže: Što to zarnim zrenjem cviće tvoje ime/ Cyclamen cyprium, žar ljubavi čiste/ Gospin cvijetak zvon je očilile rime/ Umnožene davno u srč riječi iste. U ovim stihovimaautoriskazuje svojevrsnu raskoš svojega književnog leksika kao i razvidni pjesnički dar; osim toga, odabrao je složenu formu katrena s rimom. I u ovome ciklusu nalazimo pjesme ljubavne (Kad ljubav više nije ljubav) i misaone tematike.

Jedanaest pjesama iz ciklusa Melodije čula pune su simbolike i metaforike. U njima pjesnik rabi slobodniju formu i stih, a tematski se uglavnom radi o misaonim i (manje) ljubavnim pjesmama. Pjesma naslovljena Čipke jutra barokno je raskošna metaforama: Vitak opojan kret, prvina, latičje neba/ Trepti radost na strunama srca/ Budiš se u dašku stiha, srhu skliska minuća/ Dok leptirasto mirisno jutro u pol glasa čeka/ Isploviti u zlatnom čunu sunca.

Pjesnički razigrano, Pavlović opisuje radosno jutro i veseli se novome danu. Ovdje se još jednom potvrđuje da je on pjesnik optimizma i vjere u dobrotu ljudi i ljepotu svijeta. Pred čitateljima se tako nižu slikoviti motivi koji potiču na slavljenje života. Slične su i druge pjesme iz ovoga ciklusa ‒ jezično bogate, izvorne, prepune skrivenih simbola...

Četvrti ciklus naslovljen je Prije prvih riječi i obuhvaća deset pjesama u kojima pjesnik pjeva o rodnome kraju i njegovim ljepotama (Hercegovina, Neum), potom o ljubavi, djetinjstvu i sjećanjima na nj. U pjesmi Crkvica Gospe od Ružarija izravno najavljuje: ispjevat ću zavjetnu crkvicu Gospi/ na Valu ponad rodnog sela/ Gdje sam u djetinjstvu, razdragan, slušao glazbu zvona/ gdje majka me učila prve riječi i molitve/ Gdje nebo zemlju cjelovom ljubavi dotiče.

Pavlović gradi »zavjetnu crkvicu od stihova«, od svojih najljepših stihova i rima, jer ona je simbol njegova sretnog djetinjstva u kraju prepunom krošanja i ptica. Zanimljivo je kako se od pjesnika razdraganog sjećanjima na neka druga vremena ili toliko opijenog rodnom grudom da poručuje ‒ Ljubit zemlju/ Što stopama ljubavi raste/ Što granica nema (Neum) ‒ odjednom pretvara u misaonog pjesnika koji razmišlja o o zrncu vječnosti jasno iznoseći svoja zapažanja.

Zaključno se, dakle, može reći kako je u ovoj svojoj trideset i trećoj poetskoj zbirci Pero Pavlović vješto isprepleo duhovne i životne motive navodeći čitatelje da sa zadovoljstvom prošeću njegovim Božanskim vrtom u stihovima.