Otkrivanje Kočana

Potreba da se danas otkriva pjesnik Stijepo Mijović Kočan, nakon punih šezdeset godina pjesničke prisutnosti u hrvatskoj književnosti, može se učiniti ponešto paradoksalnim. No Kočanova poezija – i nagrađivana, i prevođena, i antologizirana – gotovo da i nije bila temeljitije interpretirana niti je u svojoj cjelini doživjela priznanje, odnosno u suvremenoj hrvatskoj književnosti nikada nije zauzela mjesto što joj s puno opravdanja pripada, kako to Bauerov izbor i pokazuje. Razlozi su tome višestruki.

Tonko Maroević, jedan od najpouzdanijih interpretatora suvremene hrvatske poezije, nerijetko govori o odsutnosti generacijskoga priključka, koji se u različitim kontekstima pokazuje izvorom nesporazuma između šire prihvaćenih mjerila i autorskoga opusa. Više je cijenjenih i priznatih hrvatskih pjesnika svoju afirmaciju steklo u okviru generacijskih skupina – krugovaške, razlogovske ili pak stvarnosne poezije – pri čemu je skupina unaprijed određivala razumijevanje odabranih poetika, ponekad i bez obzira na količinu i valjanost argumenata. Rođen 1940. godine u Konavlima Kočan je zapravo imao priliku postati jednim od razlogovaca, ali njegova odbojnost prema modama, neprihvaćanje stvarne ili prividne avangardnosti, čak i naglašena nesklonost grupnim pogledima i istupima, bez obzira na njihovu opravdanost, navela ga je na to da svoj pjesnički opus umjesto unutar prihvaćenih poetikâ i mjerilâ vodi svojim posebnim stranputicama.

Neprihvaćanje općeprihvaćenog, ne samo u okvirima poetike nego i svjetonazora, pridonijelo je i tome da se Kočana doživljava kao kontroverznu osobu. Parafraziramo li samog pjesnika, možemo reći da je taj osuđeni skidalac maski mnogim pitanjima i problemima o kojima je pisao prilazio sasvim osebujno, često usamljeno, uvijek ostrašćeno u odnosu na rašireniju društvenu praksu. Vidi se to i u Kočanovu shvaćanju jezika, osobito pravopisa, gdje pokušava slijediti sasvim svoje regule, pa i po cijenu da bude arhaičan, buntovan, u neprekidnom ratu s vjetrenjačama različitih provenijencija. Sljedeći krug razloga zbog kojih je Kočanov pjesnički opus nedovoljno prihvaćen čak i u elitističkom krugu znalaca i poštovalaca poezije proistječe iz činjenice da se Kočan uspješno bavio i drugim područjima kulture i stvaralaštva te je tako bio i filmski i televizijski redatelj, urednik, znanstvenik, sveučilišni predavač, vrlo angažiran i izrazito profiliran kazališni kritičar, a posljednjih se godina predstavio i kao plodan romanopisac.

Na sve ove aspekte upozorava i sastavljač knjige Ludwig Bauer u svom pogovoru. Pritom odmah treba napomenuti da se i odabir sastavljača izbora iz opsežnoga Kočanova pjesničkog opusa može učiniti kontroverznim – zaista, što opravdava izbor uglednoga romanopisca, najsnažnijeg pera hrvatskoga novopovijesnog romana, za odgovornu ulogu priređivača svojevrsne pjesničke retrospektive? Nije nepoznato da je Bauer dobitnik najviše slovačke nagrade za prvu hrvatsku antologiju slovačke poezije Crna violina, da je prepjevao niz zahtjevnih pjesama Marine Cvjetajeve, da prevodi češke ali i njemačke pjesnike, te da je i sam autor pregršta formalno savršenih soneta. Konačno, Josip Sever sasvim je konkretna dodirna točka Bauera i Kočana – Bauer je bio prvi redaktor kultnog Severova Diktatora,a Sever je ostao višekratno referentna točka Kočanove poetike. U tom se kontekstu Bauer pokazuje sasvim logičnim izborom za ovakvo reprezentativno izdanje Kočanove poezije. Naslovom SEDMOGLASJE Bauer (uvjetno) parafrazira naslov Kočanove pjesničke knjige Sedmoglasnik (1982.) nalazeći opravdanje za takvo imenovanje izbora iz Kočanove poezije upravo u sedam različitih glasova kojima je ova poezija izrazito obilježena – a prikazujući ih istodobno i kao sedam faza Kočanova pjesništva, i kao sedam pjesničkih razina koje se u nekim svojim poetološkim obilježjima provlače kroz različite faze Kočanova pjesničkog stvaralaštva.

PRVIM GLASOM Kočanova pjesništva označava tako Bauer najranije Kočanove stihove. Te pjesme obilježava spontanost, jednostavnost slobodna stiha, vezanost za zavičaj kao tematski temelj i prozodijske kvalitete konavosko-dubrovačkoga govora kakav se upija odrastanjem, a Kočan ga je uspio sačuvati do svojih najnovijih radova. Pjesma Drvarice po svoj prilici prva je, najstarija od svih objavljenih Kočanovih pjesama, zanimljiva ne samo zbog poetizacije običnosti ili otkrivanja poezije kao kontrapunkta gruboj svakodnevici, nego i zato što se njezin korijen pruža i prema kasnijim kompleksnijim pjesmama čiji su pjesnički subjekti žene (Kupačica, Giacinta nata Miovich, Marija Konavoka).

Svaki od sedam glasova generički je atribuiran – PRVI GLAS izvoran i neponovljiv slijedi DRUGI GLAS preobražavanje. Radikalniji, pluralan, u direktnom otporu prema razlogovštini, u tom je glasu možda najsnažnije izraženo nepripadanje, svjesno i namjerno, primjerice u stihovima: tako izmislih (za sebe) smisao / želeći da pjesma ostane neshvaćena (Križ za nadu). TREĆI GLAS ritamski govor, kazivanja izravno u stroj predstavlja sretnu simbiozu Kočanova izvornoga talenta, pjesničkoga sazrijevanja i spoznajnoga bogaćenja, a obilježava ga ujedno najveća bliskost nadrealizmu:

POKUŠAVAŠ
(put k dijalektici)
(...)

3.

pokušavaš sve iznova pokušavaš da te ne zahvati nikakav lik ni oblik nikakav/ pokušavaš ustrajno u tmici gline riječi obojenih ploha u suzvučja koja te opkoljuju iznaći put k stvoritelju/ a gradiš samo nakazu/ a gradiš sebe mrviš ponovo sve u prvobitno u apstrakciju/ prošao je milenij prošle su povorke izviru iznova i opet nose nove natpise a sve je isto kako ti se i u početku bilo učinilo – dah pa tutanj

(...)

7.

i sada tamo dolje u glini osamljen ponovno pokušavaš oblikovati ono nešto/ono ‒ a znaš da nije bog/ samo si tako rekao/ a znaš da si tražeći ga nalazio samo sebe/ ali vješto si se zavaravao još odonda dok si bio plankton još oceanska masa u pokretu/ još sitniji od ovih bića koja žive po tvojim rukama i prsima u glini u svojim plemenima po tebi/ ti si im i zakon i spoznaja/ već u tebi ih evo u tvome grlu u tvom govoru/ već žderu te/ ta zapravo i jesi sav od njihova gibanja/ ti si zapravo oni/ tako si bljesak u protoku/ svi ste vi zajedno samo ubojica stvoritelj/ mnoštvo/ žderač/ bog

ČETVRTI GLAS zapisi o gradu Daru supsumira kontinuiranu fascinaciju Gradom/Darom (Dubrovnikom), dok PETI GLAS pretvorbe pojmovnog u životno predstavlja ponešto neočekivano Kočanovo skretanje u vezane forme – s jedne strane, uspostavljanje još tješnje, izrazito prozodijske veze s tradicijom koja njegove stihove čini klasičnijim, a s druge strane, otvaranje dijaloga s već spomenutim Josipom Severom, Dubrovčanima, Shakespeareom i širokom pjesničkom lektirom. Kako je Kočan i svoju zbirku Na bijeloj lađi (2005.) posvetio dijalogu s prijateljem Severom, zanimljivo je istaknuti da Bauer pokazuje kako se pritom dvojica pjesnika kreću u suprotnom pravcu – dok u igri zvukovima i rimama Sever na(i)lazi na značenja, Kočan polazi od njemu relevantnih značenja (intimnih, etičkih, ideoloških...) koja potom oblikuje pjesničkim sredstvima.

ŠESTI GLAS satire i posprde ispunjavaju Kočanovi stihovi koje i ne treba dodatno označavati. Tu je Kočan onaj prepoznatljivi, nepatvoreni buntovnik, sarkastičan i kritičan – što sjajno ilustrira pjesma Voz vozili (poeti), osobito njezina prva i posljednja strofa:

VOZ VOZILI
(poeti)

voz vozili zbor zborili
a kad su se umorili
vlak su vlekli figu stekli
bedastoću pak su rekli

(...)

a mi – čemu bliski bjesmo
dok se kotač svijeta skito
katkad znamo tek da jesmo
nekad – bogme ni to

SEDMI GLAS uvježbavanje vječnosti u trenutku obuhvaća velikim dijelom refleksivnu poeziju te se čini kao da tim glasom Kočan (oksimoronski) dovršava svoj put/krug od čedne, jednostavne lorkijanske poezije preko tradicionalističke (najizrazitije sonetne) do neoklasicističkih oda i pohvala. Spomenimo još da su dio Kočanova koncepta vječnosti svakako i kolege-pjesnici. Tako primjerice stih Pjesnika je kao pljeve, i sami pjesnici su pljeva, pokazuje njegovu trajnu obuzetost poezijom kao (ne)moćnim odgovorom na svijet – pred koju se ne izlazi drugačije nego gol, oslobođen, očišćen.

U Bauerovu izboru Kočanova je poezija ponuđena čitateljima na nov način u kojem sinergija definiranih glasova te poezije ukazuje na bogatstvo značenja, na široku skalu poetičnosti, na istodobnu kompleksnost i zaokruženost Kočanova pjesničkoga opusa. A sve to konačno pruža mogućnost adekvatnijeg sagledavanja mjesta Stijepa Mijovića Kočana u korpusu suvremene hrvatske poezije.