Nevoljko (A Contracor)

Onima koji su me uvijek vodili
s velikodušnošću i zanosom

Na pola našeg životnoga puta
Dante Alighieri

Sve tvoje elegije bijahu humne
César Simón

OŽILJCI

Zabijeni u meso svijeta

Jehuda Amichai

Jedino u ruševinama
moguće je
doista
stanovati

Ada Salas

PUPKOVINA (1974.)

Gdje ne boravi spomen, stanuje dodir, podnevno milovanje sunca, rastrte pelene pod ishodišnim svjetlom, njega nekih drugih ruku. Osmijesi. Četvrtak, 27. srpnja. Otac, kao lud, trčeći bez daha, ide gradom sve do djeda. Duboka noć. Živci i dim. Majka sva u znoju, umorna, mlada. Pogledaš li je, možeš se vidjeti na dnu njezinih zjenica.

NJEŽNOST (1977.-1979.)

Tište te odjeci onoga što ne možeš spokojno imenovati. Prisjećaš se dvorana otvorenih širokim prozorima, malenih klozeta i plavih stolica, mrskih doručaka s mlijekom bez šećera nakon sretnoga sna na ležaljci. Iznad svega sjećaš se ruku učiteljice, Angeline, kako ti vezuje cipele. Ona te uči svlačiti se: trebaš to učiniti sama.

24. TRAVNJA (1979.)

Omamljena otajnim zbivanjima s glavom pod jastukom: tražiš da te parfemom osvježe i osnaže. Tetkica zna kako si nježna. I ti znaš da ona znade. Pa joj kažeš kako voliš parfem i kruškin sok od doručka što teče po dječjim rukama. I masline. Iznenada se kraljevstvo samoće prazni bez nade. Izvan kreveta nema čvrstoga tla.

SVETIŠTE (1980.-1985.)

Zvjezdana vrućina ovoga ljeta koju podnosiš vodi te krajoliku kopriva i trava, šumi pokrivenoj žućkastim lišćem i odjeku što te još slijedi za petama. Noge ti se nage kližu, namočene za nemilosrdnog vremena. Vrijeme je nad tobom kišilo. Kišilo je nad tvojim uspomenama izvrnutima poput tisućljetnih vinograda uz prašne rubove puta. Gdje se vrt, bez zahtjeva unutar kamenih parcela, otvara suhim brzacima vjetra, ljudima što spavaju za kolovoških sutona. I sred večernje tišine kriomice ideš prolazom što te okruživao tajnim voštanim zavjetnim pločicama, uznemirujućom odjećom za pričest ili krštenje, bjelinama tko zna koje nevjeste – nesretne ili sretne. I tamo, posred sobe, u središtu plavkaste kupole, čuo se zvižduk vjetra. Vani se očekivao život.

DODATNI DATUM (1987.)

Kolovoz je potaknuo krv i slomljeno zapešće. Nevinost noći sve se više gubila. Jedan datum glava i rep. Konac ili početak. Ili ništa.

SUPUTNICI (1988.-1992.)

Nesklad se piše malim slovom. Život bi htio dovesti do nekog mjesta. Ti si željela ići suprotnim smjerom. To ne bi bio problem, osim za očeve brige. A ti, tvrdoglava, uporna, odbijajući. Očajnički. Tako je moralo biti. I tako si započela put: bile su, možda ne najbolje, ali odlučne godine.

BASNA O MAGARCU I MRKVI (1992.-2002.)

Kada bi Andrés, žurnim prstima po stolu, započinjao brojiti stihove, znala si da si u svom raju. I znala si da te Vergilije vodi jednim svijetom bez pakla. Osjećala si se slobodnom. Željela si slobodu. Vremenom si počela otkrivati pravo stanje: pred tobom postavljahu samo mrkvu. Unatoč svemu, nisi prestala trčati.

KUŠNJA OTPORNOSTI (2005.-2006.)

Dišeš na vrhu, sred guste jutarnje magle, kad zima vlaži duh i dušu. Tu gore dišeš sjećanja na buku. Kad prođe noć i dan dišeš tragom vjeverica, pazeći na svaki korak kojim si stekla tlo po kojemu gaziš.

PAMĆENJE PREDMETA (2006.-2009.)

Dok si silazila nisi zastajala vezivati cipele: slobodni pad, ali sa snažnim osjećajem planinske kože. Živiš u ravnici i znaš da na zemlji ima bara, jama i također bunara, gdje se možeš utopiti. Unatoč svemu, ne želiš nove cipele, hoćeš one stare za tvoje izranjene noge. Već znaju put.

HIPOKRATOV DNEVNIK

Mariji

Zahtijevam drugi kôd:
kôd odvojen od riječi.
Miren Agur Meabe

Neka zajednica se raspada
kad dopusti mogućnost da se
najslabijega člana zanemari.
Amin Maalouf

IZNUTRA

Ja sam bolesnica.
Bolesnica sam među bolesnima.
Jedanaest mjeseci i šest dana
motrim žućkastu svjetlost
limunovca u dvorištu,
plaho grananje čempresa,
trpku mračnost maslina
što počinju zreti
za snažne hladnoće ove zime
i što ih samo vjetar baca na zemlju.

NEZNANI

Hodnik ne bje vrlo širok,
kao satnica posjeta:
tri sata da me se vidi zatvorenu
iza vrata što ih svatko može otvoriti.
Sve oči promatraju moju sjenu.

DOLORSINE OČI

sjaje iz daleka.
Vidiš ih s dna dvorane
kao zrake svjetionika.
Na televiziji su kazali
da ih je još malo ostalo,
mnogo samoće
a ljudi sve manje
spremni na žrtve.
Dakle hvala bozima
da su me tu ostavili.

PATRICKOVA GLAVA

također bolesnička,
kazuje drugi način.
To je znak koji si željela.
I ideš
čvrstim korakom
prema njegovim rukama:
znaš
da će njegov udarac
biti posljednji.

PREDSTAVLJANJE

Zovem se Enric.
Iz Valencije sam.
Prije dva tjedna
bacio sam se kroz prozor.
Iz sobe drugoga kata.
Ozlijedio sam nogu.
Kad me pitaju,
ne mogu odgovoriti.
Enric sam,
iz Valencije,
bolesnik.

GEROART!

Na dnu blagovaonice
javlja se obris sestre
i stiže, na baskijskom,
njezin stari zanosni glas
bez veznika i zamjenica.
Njezin vrat, nagrižen vremenom,
pokazuje neku izbočinu
što izazivlje moju nježnost.
Grlim je, zahvaljujem
i mislim na tetku Carme:
ista dobrota,
isti obris,
ista žurba.

IZMIŠLJENA KABALA

Paco, grupni matematičar,
također je bolesnik.
Znam: provodi dan u računima,
čekajući strpljivo točno vrijeme.
pet sati popodne.
Svaki dan, u isti sat,
sluša pravorijek:
danas ne, Paco, danas nećeš ići,
ni sutra ni prekosutra,
ne trebaš prepraviti račune.
Ali ima tvrdoglavaca
kao i bolesnika
i svi, potpuno svi,
osuđeni su vratiti se na početak.

ULJA ZA NESPAVANJE

Juan je čovjek s juga,
bolesnik s juga.
Opijen svjetlošću mora
sad je u planinama
gdje je otkrio
kako je plavo zeleno
a zeleno plavo.
Kad spava
slika rupe po nebu.

JULIJINE NAOČARI

skrivaju njezin osmijeh,
daju ženstvenost tijelu
naviknutom na brze pokrete
i na hlače.
Prsa joj se također kriju
pod bluzom,
ili to ona misli.

JOANIN NOS

nije savršen
ne odgovara klasičnom kanonu
ali bi dobrodošao mnogim kušačima vina.
Bozi, zahvaljujemo vam
za nesavršen Joanin nos
i tražimo od vas, milostivo,
da mu nikad ne uskratite sposobnost
mirisanja opasnosti u šalicama kave,
u još gorećim čikovima
ili u hladnim noćnim plahtama.
Tako će i kušači vina.

U RANO JUTRO

poljubac ti vrati
sliku majke.
Sad ti je kao majka,
kad si od nje daleko
a htjela bi da nije tako.
Ipak treba odabrati.
Treba poljubiti
i dati se poljubiti
od drugih usana:
okruglih Marisinih usana,
drugi oblik raja.

VRT PARADOKSA

Čula si neko znano ime
i zatim, dovraga! I sve završi.
Potom si dobro zapazila:
bje naglo, bezbolno,
neka nesvjestica, ništa više.
Čudno je preboljeti neku laku nemoć
pa umrijeti, tako iznenada:
već možeš živjeti
sred zimskoga cvijeća.

ESTETIČKA NESLAGANJA

Zlato utisnuto u meso, kažu, simbol je
vrline. Vjerojatno snage
koju nemam – doista sam bez piercinga –
pa stoga nikad ne bih tražila
da me dobrovoljno prime na psihijatriju.
Gemma je to već dvaput učinila:
ona nosi piercing.

GLAZBA IZ POZADINE

Ne sjećam se njegova imena,
jedino da mu se Camarón sviđao:
on je kralj, govorio je, uvjeren,
svojim ciganskim naglaskom.
Tu unutra svi su sati jednaki,
pogotovo kad predasi straha
idu u ritmu flamenka.
Tko zna je li José još pjeva
uz madrac zamrljan sutonom.

PREDNOST TEHNOLOGIJE

Aaron, skriven u bolesnom plavetnilu,
odlučio je nadzirati svijet
telefonima.
Služi se mobilnima i bez žice:
to su dva izbora što mu ih nudi
tržište tako da se ne objesi.

PROBLEMI PRORAČUNA

Prosuditi vrijedi li živjeti ili ne
znači odgovoriti na temeljno
filozofsko pitanje.
A. Camus

U svom bolesnom svemiru arhitetka
José nije čitao Camusa.
Nije važno.
U svom je stilu riješio zagonetku.
Pamti ga punokrvnog, zabavljenog,
lovca na usmjerenja, svedenoga sad
na odmaknut i zaleđen osmijeh.
Pamtim također kako je rado slijedio
à la page. On, koji je bio tako suvremen
‒ napol Francuz, napol Talijan –
otišao je sa svijeta samo s pojasom:
tko zna da li Armanijevim ili od Saint Laurenta...

CARLOSOVA KRILA

Kratka lekcija dostojanstva:
umrijeti je živjeti
iznutra.

PREŽIVJETI U DRUGOM JEZIKU

Ovom svijetu
bez granica
pripadam.
Antonio Méndez Rubio

Treba tražiti samo
neophodne riječi.
Vicent Alonso

DRUGO ROĐENJE (Firenca, 1993.)

Imala si devetnaest godina kad si po prvi put stupila na tlo toga grada. Nisi znala nijednu riječ, osim pozvati taksi da te odvede kući. Tuđa kuća u kojoj si jedne davne nedjelje provela rođendan. Ipak još pamtiš adresu: Ulica San Giovanni della Casa 13. Telefon na impulse, prozori zelenih okvira, soba za dvoje. Stančić na Lungarnu gdje si se upoznala s Ewom i Ezrom. Tvoj se život tamo promijenio, između jedne poljske katolkinje i jedne turske zagovornice napretka. Tko zna kako se miješaju oprečni svjetovi. Kako god, jutra bijahu bistra, čista, stišana uzduž klaustara, gdje smo se šetali ispod golih svodova, pored fresaka zamućenih od vremena. A uvečer uvijek spremne za izlazak. Između trga Carmine i crkve Santo Spirito, noć je postajala špiljom u kojoj smo se mogli skriti od turista, pojesti sladoled ili krišku lubenice prije nego li bismo se uputili prema brežuljcima, prema Piazzale Michelangelo ili prema Belvedereu da bismo potom stigli do Palazzo Pitti i do neznanih puteljaka što vodiše prema Ponte Vecchio. Godina rođenja: 1993.

PRIVIĐENJA (San Gimignano, 1994.)

Glazba je činila očevidnom tajnu skritu među tornjevima. Petnaest si godina kasnila da provjeriš bol vjetra, petnaest si godina kasnila da ga otkriješ. Sad još dvojiš u postojanje onoga davnog jutra i je li netko doista prebirao po violinskim žicama.

LAKA PRTLJAGA (Bologna, 1994.–2006.)

Bit ću tvoj kovčeg. Čitav put ćeš me morati nositi sa sobom. Odmah si shvatila kako ti sva fizika što si je učila ne služi jer su to maleno tijelo i taj duboki glas nesumjerljivi. Zračnoga poput obujma neke pjesme, nosila si ga u grad dvaju tornjeva, gdje si, nakon toliko godina, naišla na probušene zidove vremena, nekog vremena što ne odgovara matematičkim ili filozofskim teorijama: vremena koje je jedino sadašnjost, poput vaših glasova toga travanjskog jutra, pokraj crkve Santo Stefano.

URONJENI TORNJEVI (Sardinija, 1995.)

Sredozemlje je mnoštvo otoka koje ne poznaješ, osim Sardinije, imena što ga izgovaraš s poštovanjem one koja primjećuje da je motre nagu, te prekriva prsa i spol. Kulturna dvojba: odveć puti za dvije ruke. Ruke što također s poštovanjem miluju neolitsku sjenu kamena. Pluta njezina neizreciva sjena.

PEPELJUGA (Perugia, 1998.)

Etruščanski luk dijeli svijet na dva dijela. Od središta tijelo ti je presječeno, pa jedva dišeš. Smračilo se. Kad jazz ispuni kamene ulice i njegov te glas dvanaest puta zazove onda ćeš se možda osjetiti jedinom, jedinstvenom u toj prostranoj noći, u toj prostranoj i osuđenoj noći.

DRUGO SIVILO (Milano, 2000.)

Ne voliš sivo bez osobitosti, bilo koje sivo, vodnjikavo i tužno. Voliš milansko sivilo. Sivilo nekog posebnog doba, nekog razdoblja što je stegnulo utrobu besanih noći, vremena robovanju narančastim kabinama i kavanama u nevremenu. Kiši u vrtu kraj kuće. Sivo nebo, milansko nebo ljubi te u oči.

BEZ KROVA (Batalha, 2000.)

Stupovi, osam golemih i nedovršenih stupova pod plavim ljetnim nebom. Usrdne molbe prodiru kroz praznine vremena; nema ruševina, ni gline ili cementa da ih učvrstimo.

PRINOS (Avignon, 2002.)

Uspravljena, sred mosta na Roni, slušaš starinsku pjesmu što dopire s brda Ventoux. Zatim šetaš ulicama dok vjetar donosi spomen na Lauru. Kad staneš i podigneš oči ugledaš crkvu u kojoj su se, kažu, gledali. Nema crkve. Samo stoji neki zid: samo na nj možeš položiti svu ljubav koju nosiš u rukama.

NEIZBJEŽNA TVRDNJA (Napulj, 2006.)

Trupla se ne ubrajaju u umjetnost. Ovo prekrasno barokno truplo, doista je truplo. Je li barokno ili ne, zavisi od onoga koji ga gleda.

UMIJEĆE SLUŠANJA (Ercolano-Pompei-Paestum, 2006.)

Kamenje slučajno ostavljeno u nedodirljivu položaju govori onome koji ga želi čuti. S graničnim izgledom stoji srce kamena: savršeno proročanstvo. Samo ga treba čuti. Prava vježba duhovne strogosti, po Plutarhu, a teška, sve teža u svijetu slijepom za svjetlost tišine.

SVIJET KAZALIŠTA (Edinburgh, 2007.)

Uspinjala si se i spuštala. Toliko puta koliko je bilo nužno, toliko putovanja, ulica i staza koliko je trebalo; toliko stepenica punih zelene i tamne svježine, što stišću salo mišića. Toliko. Sviraju gajde u ritmu zaglušnog krika galebova. I dalje hodati i hodati da bi se tkalo i rastakalo nemoguće vrijeme beskonačnih bitaka, kad se u areni već možda i ne igra po život; mačevi su od plastike, a bitku je teško izgubiti.

UNTER DEN LINDEN (Berlin, 2008.)

Užitak hodanja bez žurbe beskonačnom avenijom pod lipama. Prije početka, Heineova rečenica; prostor knjižare, bijele, vječne, podzemne, što prazna bdije nad tvojim umornim koracima. Da do nje dođeš prešla si čitav grad od središta. Odmaraš se na Humboldtovu trgu, gdje udišeš čvrsti i vreli asfalt berlinskoga ljeta. Čitaš: gdje se pale knjige potom će se paliti ljudi. Već nije vrijeme ni za zaštitu ni za žrtvu. Vraćaš se slovima: najbolnija parodija, pradavni obred, nevolje. Došao je trenutak hodanja bez žurbe pod lipama.

PRIJEVARE (La Drova, 2009.)

Katkad je preporučljivo ne otkrivati mjesta gdje je mašta prethodila. Neizbježna je opasnost razočaranja. Tko kaže krajolik, kaže istinu i kaže laž.

DA OČI OTKRIJU (Genova, 2009.)

Noć svetoga Lovre na genoveškim plažama potakla te da ponovno doživiš sve zvjezdane noći u Deniji, Barceloni i Zarautzu. Nekoć je sve bilo različito, ipak zvjezdano. Ali ti nastavljaš motriti, uvijek motreći nebo što se nikad ne vraća.

PESSOANA (Lisabon, 2009.)

Rijeka što izgleda kao more sa srcem otvorenim noći Alfame, gdje su njezine oči svjetionik. Na desetom katu razmatraš papirnati svijet, stol je postavljen i ruke stare tetke, koja je također zasjela da večera. Golem je napor razumjeti Teresin glas, što danas zvuči francuski, dok te zasljepljuju njezine ruke kad kažu kako će otvoriti posljednju Pessoinu škrinju.

STENDHALOV SINDROM (Firenca, 2009.)

Obračunati s prošlošću nipošto nije lako. Učinila si to više puta, ali ovaj put je to bilo drukčije, odlučno drukčije. Točno je šesnaest godina od prvih šetnji zadivljenih mjesnim istraživanjem života. Nije bilo sjena ni vrela gdje otresti prašinu i utažiti žeđ puta. Umjesto toga, kameni stupovi i kipovi poput biljnih debala, a tvoj je preobražavajući pogled činio da od kamena nastane cvijet, a od ruševina jazbina. U nju si se sklonila svo to vrijeme, sve te brojne godine. Tko bi to rekao! Ovaj si put stigla za puna mjeseca četvrtoga kolovoza, te konačno obračunala s očima grada. Bila si svjedok: uzbuđenje je beskrajno.

Valencia, La Garriga, La Pobla de Farnals (2006.–2010.)1)

____________________
1) Begonya Pozo rođena je u Valenciji 1974. godine. Već u devetoj godini radi fanzin, u kojemu objavljuje svoje pjesme. Studirala je romansku filologiju na Sveučilištu rodnoga grada, na kojemu od 1998. djeluje kao nastavnica na Odjelu francuskog i talijanskog jezika i književnosti. Bavi se također prevođenjem i književnom interpretacijom, te komparativnim i interdisciplinarnim studijama. Pokrenula je i organizirala brojne tribine poetskih čitanja, osnovala pjesničku nagradu César Simón. Na Fakultetu za filologiju, prevođenje i komunikaciju u Valenciji zadužena je za kulturu i pravnu jednakost. Njezine pjesničke zbirke nižu se sljedećim redom: Zid noći (El muro de la noche, 2000.), Vrijeme soli (Tiempo de sal, 2004.), Pjesme nepogodi (Poemes a la intemperie, 2011. nagrađene na XXX. natječaju Ausiàs March), Nevoljko (A Contracor, 2012.), Pročitat ćeš posljednji stih (Llegiràs l’ultim vers, 2013.), Niotkud, rimski pršljenovi (Novumque, vertebre romane, 2015., zbirka tanki ispisana na talijanskome) i Bez primirja (Sense treva, 2016.).

Prevedena cjelovita zbirka Nevoljko predstavlja autoričine motivske i oblikovne raspone, a povezana je s intimnim iskustvima i neposrednim doživljajima (što ih tobože nevoljko predstavlja javnosti). Izbor obraćanja u drugome licu svojevrsna je strategija preobražavanja odveć osobnih referencija i prebacivanja iskazanoga na općenitiju razinu. Pjesničke proze autobiografskoga karaktera datacijom su usidrene u razne životne etape, a putopisni medaljoni, također poetskoproznoga predznaka, precizno su locirani i ulančani u svojevrsnu Bildungs kronologiju. Dijelom su posvećene izravnim suputnicima/suputnicama, a da bi ih se potpunije shvatilo treba znati da vode računa i o autoričinim učiteljima i uzorima, među kojima su i značajni pjesnici (César Simón i Josep Piera). Lirski dnevnik Begonye Pozo jest impregniran eruditskim i kozmopolitskim slojevima, ali – posebno u ciklusu »Ožiljci« – ima težinu ljudske participacije i emotivne sublimacije.

Preveo s katalonskoga:
Tonko Maroević