Mitopoetizacijski postupci

Uz najnoviju Tadićevu zbirku pjesama vrijedno je upozoriti na nekoliko njenih značajki. Ona je svojevrsni »nastavak« predhodne (Pećina sjećanja, 2015.), u formativnomorfološkom smislu, kao i po filozofijskoj referenciji, navlastito starogrčke tradicije. Ta referencija, u obje knjige poezije, nije puko referiranje, ili samo intertekst, nego je ona ujedno i način mišljenja, preuzimanje određenih stavova i zauzimanje filozofije života utemeljene na tim usvojenim načelima. U ovoj zbirci ta će se referencija proširiti i na književne i povijesne osobe. Dakle, na kompleksniju kulturnu sferu koja stoji u temelju helenizma, kao i uopće mediteranizma.

Moglo bi se reći da je to polje, koje Tadić koristi, komplementarnije drugom segmentu koji resi zbirku. A to je korištenje predmetnoga supstrata i iz područja stvarne, njemu suvremene, jadranske orijentacije. To se odnosni na određene, uglavnom ljetne radnje koje bi se mogle okarakterizirati kao dokoličarske, one naime radnje koje su značajne za ljetovanje (veslanje u čamcu, ribarenje, jedenje uz vino, ćaskanje koje nerijetko prelazi u diskusije, šetnje, i slično). I baš taj sloj, koji sa sobom »vuče« sasvim određene antropološke geste, određen socijalni milje, običnih »malih« ljudi, njihovih običaja i radnji, što bi se moglo okarakterizirati kao Tadićevo »osvajanje« novih prostora, umnogome daje pečat ovoj zbirci pjesama. Taj prostor, odnosno mjesta, naznačena su u podnaslovu zbirke – od Trogira do Dubrovnika, od Atene i Atlantide, do Kartage i Efesa – s tim da ta mjesta sa sobom »vuku« čitavu kulturnu i mitsku poputbinu, koja uklazi u prije naveden preuzet egzistencijalni i misoni habitus.

Pjesnik je jamačno svjestan, i to na nekoliko mjesta eksplicitno izriče, da je takva ideja svijeta i života nekorespondentna sadašnjem tehniziranom i informatiziranom svijetu, kojemu su važnije druge vrijednosti, pa priziv takva svijeta i tih vrijednosti zapravo je nostalgična gesta autora i svojevrsni melankolični žal za vremenom u kojemu su takve vijednosti određivale čovjekove pozicije i bile smjernice u njegovoj životnoj orijentaciji. Ako bismo htjeli naznačiti osnovnu ideju zbirke, tada bismo je upravo takvom odredili. Naime, kako povijest, sa tehničkom evolucijom, briše vrijednosti i temelje starijih načina života i mišljenja, a donosi nove, rezolutno i bez sentimenta, a time mijenja i društvenu scenu, pače i socijalizacijske efekte, što je možda najbitnije. Efekti potonjega je krajnja nivelacija »individualnosti«, zapravo neka vrsta uniformiranja i uprosječenja, pa dakle i gubitka humanitasa. Neće pjesnik slučajno istaknuti kako je »Mišljenje ukoliko je samostalno i nepopularno sumnjivo je« (Anaksagora u ražnju).

Druga značajka Tadićeve zbirke je postupak mitopoetizacije i lirizacije. Naznačili smo kako Tadić svoj predmetni stratum uzima uglavnom iz dvaju izvora. Jedan je helenski mitski, povijesni i filozofski, a drugi je iz njemu aktualne stvarnosti (na ljetovanju). U tom se smislu ova zbirka i razlikuje od prethodne. Ona, naime, nije usredotočena motivsko-tematski na uži zavičajni areal, nego na mediteranski i njegove sadržaje – krajolik, bogatstvo tržnice, kulturu, mitsko, povijesno, događanje i opažanje. Tako pojedini (realni) likovi iz stvarnosti figuriraju kao dokument, kronika, ali su oni poetizirani, lirizirani, pače i metaforizirani, a u funkciji su iznošenja temeljnih antropoloških, kulturnih, pače i mitopoetskih značajki mediteranizma (Pod borom, Velika pjesnička čežnja od Ražnja do Postira). U tom smislu nerijetko taj tip pjesama koristi motive iz onog drugog izvora kako bi upravo mitopoertizirao ovo »sadašnje«, odnosno kako bi uz pomoć već inherentnoga sjenčanja to sjenčanje »prenio« na novu temu (Odiseja od Ražnja do Skradinskog buka) i tako je »obukao« u sjaj pjesničkoga.

Pjesme kojima je sadržaj, motivi i tema, iz takva predmetna stratuma najčešće su kraće od pjesama koje tematiziraju onaj prije navedeni prvi sloj (helenizam), te predstavljaju nosivi dio zbirke, prema mojemu mišljenju, i u formativnomorfološkom i u estetičkom smislu. Nerijetko, one nisu samo opisi nego prezentiraju i stanja lirskog subjekta, njegove doživljajne i osjećajne registre (Diomedov rt), pače ukazuju na izvore oblikovanja vlastite poezije (Idealizam Rogozničkog zaljeva, Iznad Ražnja), negdje i s ironijom, negdje opet do stupnja haikuizirane metafore (Movar). Ili su, s druge strane, pejzažne slike (Jedro, Ražanj), unutar kojega je opet ironizacija tehničkog standarda (Jahta).

Uz prvi tip pjesama valja upozoriti da one koriste opisne govorne radnje, da se karakteriziraju kumulacijom leksičkoga materijala (glagola, pridjeva, imenica), kao da predmet zahtijeva što veće i preciznije opisne radnje kako ne bi što ostalo neodređeno. Nabrajanje je sačinjeno od »samostalnih« stojećih leksičkih jedinica koje na taj način čine semantičku cjelinu. Za razliku od toga tipa, kraće su pjesme sintaktički uređenije, te njihove rečenice imaju gramatički razvijenu logiku. Dulji tip pjesama koristi, nadalje, neku vrstu spontana heksametra, odnosno homersku ritmizaciju, pa izgleda da je vođen načelom metametričnosti. Povijest, kultura, mit se mitopoetiziraju, kako bi se opjesničili i na taj način bili stvarniji, kada je riječ o ideji koju promiču. Da zbirka ipak čini cjelinu dokazuje još jedna činjenica. Naime, nerijetko se dulji tip pjesama ne iscrpljuje samo u motivskom i tematskom polju iz helenističkoga područja, nego se na njega nakalemljuju motivi iz pjesnikova trenutna stanja, raspoloženja, doživljaja, ili spoznaje, karakterističnih za kraći tip pjesama, kao što i potonje, kako je rečeno, koriste jedan dio mitskog, a sve u funkciji sačuvanja veze s predmetima podobnim za mitopoetizaciju, lirizaciju, te kako bi se metaforizirala »žvotna činjenica« i tako unišla u estetičko (Justinijanov zlatnik, Tražeći Herakleju).

Daljnja je značajka Tadićeve zbirke česta metatekstna, a zapravo poetička manifestna reakcija lirskog subjekta. Jedna se realizira na psihološkoj razini, točnije emotivnom registru (Rogoznički zaljev) i popunjavaju motivski sadržaj pjesme; druge su u opsegu racionalne kontrole motivskoga sklopa, odnosno kompetencije lirskog kazivača (Panegirik Pagu); treće govore o upitnoj stabilnosti poezije (Suton), dok četvrte žele istaknuti uživanje lirskog pripovjedača u svakodnevnim malim radnjama sadašnjega trenutka (Dioklecijanova odricanja), a pete, pak, eksplicitno apostrofiraju odricanje od prošlosti i okretanje »malim lirskim pjesmama« (Justinijanov zlatnik), zaustavljenim trenucima (Ka palmama raskuštranim), stanju krajolika (Sustipan), radnjama i spoznajama (Potonuli brodovi), dok su neke gotovo manifestne (Dokazi o sreći).

U ovu grupu pjesama donekle bislo mogli ubrojiti (tri) pjesme posvećene Danijelu Dragojeviću jer se njihove radnje ne iscrpljuju u »stvarnom« efektu nego se one poetiziraju kako bi prezentirale ideju pjesništva. Tu bi spadale i četiri pjesme bez posvete. Prva i zadnja jer čine »uvod« i »zaključak«, i s obzirom na motive i teme, i s obzirom na tip pjesama kraće forme, kojih je u zbirci veći dio, dakle kraći stih, metaforizaciju, usredotočenost na stanja lirskog subjakta. Druge dvije (Na plaži kod Šulića, Smrt brata Luke) tematiziraju smrt.

Zaključno bi se moglo reći da ova Tadićeva zbirka pjesama za svoj predmet ima, s jedne strane, helenski svijet povijesti, kulture i mitova, a s druge strane, stvaran pjesniku suvremen trenutak njegova dokoličarskog ljetnog plandovanja koji je ispunjen reminiscencijama, doživljajnim i događajnim radnjama, pri čemu je za obje značajan stupanj mitopoetizacije, lirizacija, a za potonje i metaforizacije. Time pjesnik postiže i efekt estetičkog kao ciljana stupnja pjesničkoga poslanja.