Milkovićev garestinski hortus verbi

Dio naslovne sintagme posuđujem iz zamašne trilogije Jože Skoka, koju čine knjige: Garestinski panopticum (2007. prvo i 2013. drugo, prošireno izdanje), zatim Garestinski hortus verbi (2012.) i Garestinski gartlic rieči (2014.). Upravo središnji dio ove trilogije ‒ knjiga Garestinski hortus verbi ‒ predstavlja prvu varaždinsku književnu hrestomatiju, koja obuhvaća povijesni razvoj varaždinske književnosti od Ivana Pergošića iz 16. stoljeća do suvremenoga kajkavskog pjesništva. U tom cjelovitom višestoljetnom književnom korpusu zastupljeno je i stvaralaštvo Zvonka Milkovića.

Skok je predstavio Zvonka Milkovića (1888. – 1978.) ovim riječima:

»Da je Varaždin doista grad koji se potvrđuje time što ima svoga pjesnika i to u skladu s uzrečicom A. G. Matoša prema kojoj gradovi bez svojih pjesnika i nisu gradovi, najbolje svjedoči pjesnik, feljtonist i putopisac Zvonko Milković. Njemu je grad Varaždin biografsko, motivsko, emotivno-psihološko i kulturološko ishodište i utočište u kojima se sjedinjuju njegova građanska i pjesnička biografija.«

Milković je svoju varaždinsku kantilenu najavio već u glasovitoj antologiji Hrvatska mlada lirika (1914.). Autor antologije, Ljubo Wiesner, predstavio je Milkovića kao pjesnika koji dolazi upravo iz varaždinske sredine: »Rodna mu kuća stoji u Varaždinu između župne crkve i samostana kapucina. Iza kuća, na dnu izoranih polja dižu se blizi zagorski brežuljci i vinogradi. U tom je kraju živio i uspomene ove izdao je u knjizi koja se prodaje, polagano ali sigurno. (...) Odlično govori kajkavski«.

U cjelokupnom Milkovićevom pjesničkom opusu izdvaja se oveći ciklus pjesama s varaždinskim motivima i temama. One predstavljaju senzibilnog pjesnika koji se nadahnjuje baroknom arhitekturom rodnoga grada, interijerom roditeljskog doma, ugođajima u gradskim prostorima, atmosferom samoće u rodnoj kući, ljudima i događajima. Varaždinu je posvetio i zbirku soneta Iz staroga Varaždina (objavljenu posthumno u Varaždinu, 1979.).

Suputnici Milkovićeve poezije iz varaždinskog kruga (kritičari, znanstvenici) popratili su njegovo stvaralaštvo esejističkim, književnoznanstvenim i kritičkim tekstovima. Tako Joža Skok objavljuje o Milkovićevu pjesništvu nadahnutu studiju Stišani i samotni lirski svijet Zvonka Milkovića (1970.); Miroslav Šicel posvećuje Milkovićevoj lirici primjereno mjesto u svojoj Povijesti hrvatske književnosti (knj. 5, 1978.); Miroslava Tušek objavila je znanstvenu monografiju O pjesničkom djelu Zvonka Milkovića (1979.); potom Joža Skok tiska još dva zapažena teksta ‒ Kajkavski stihovi i vidici Zvonka Milkovića (1980.) i Autobiografski esej o Zvonku Milkoviću (2007.); a Ernest Fišer je iz pjesnikove književne ostavštine izdvojio dotad nepoznate Milkovićeve pjesme, objavivši ih u zbirci Pjesme samotnika (2004.). Na taj način Varaždinci su se odužili svome sugrađaninu koji ih je stvaralački nadahnuo i tako posvjedočio svoje trajanje. (Korpusu spomenutih tekstova pridružujem i ovaj svoj prilog o Milkovićevoj varaždinskoj poeziji.)

Varaždinski tumači Milkovićeva pjesništva (znanstvenici, kritičari, esejisti) posebnu pozornost usmjerili su upravo na varaždinski krug motiva u njegovoj poeziji. Najsvestraniji uvid u Milkovićevo varaždinsko pjesništvo pokazuju već spomenuti kritički tekstovi Jože Skoka. Naime, Skokov pristup poeziji Zvonka Milkovića, posebice njenom kajkavskom i varaždinskom kontekstu, odlikuje se istančanom senzibilnošću pjesnika, refleksivnošću kritičara i objektivnošću znanstvenika. On je osvijetlio cijeli varaždinski krug Milkovićevih motiva te zavičajnom senzibilnošću i iznijansiranim kritičkim instrumentarijem popratio je njegovo varaždinsko pjesništvo.

Miroslava Tušek posvetila je Milkovićevu lirskom stvaralaštvu književnoznanstvenu monografiju O pjesničkom djelu Zvonka Milkovića (1979.). U toj je monografiji razgranatim književnoznanstvenim instrumentarijem otkrivala tematsko-motivski svijet Milkovićeve poezije, stilske značajke i cjelokupni proces stvaranja autorova književnog opusa. Uz analitičko-kritički instrumentarij koji pripada fenomenološkoj i interpretativnoj školi ona je u prosudbu Milkovićeva pjesništva uključila i esejističke dionice, u kojima iskazuje svoje emocionalno doživljavanje autorove poezije:

»Pjesnička riječ Zvonka Milkovića teče neumorna pored nas i – u nama. Ona je dirljivo svjedočanstvo traženja identiteta u procijepu svijeta. U najboljim ostvarenjima ona jest i sačuvano dostojanstvo, ljepota uzleta, boravište i magičan krug... Govori nam o svemu što je pored nas, o svijetu svakodnevnom i bliskom: o cvijetu i nebu, o igri povjetarca, o jutarnjim tišinama i zlatnim poslijepodnevima, o drhtajima duše, o zanosima, slutnjama i čežnjama, o samoći, tišini i sjeti... o svemu što čini život naš.«

Miroslav Šicel uključio je Milkovićevo stvaralaštvo u svoju knjigu Povijest hrvatske književnosti (knjiga 5, 1978.) i odredio mjesto tome stvaralaštvu u razdoblju hrvatske moderne: »Milkovićev udio u poeziji hrvatske moderne kao nastavljanje na maniru idiličnoga pejzaža, sunčevih zalazaka, igre svjetla i mraka, ugođaja sitih poslijepodneva ili opet prisutnost neizbježne ljubavne boli i osamljeništva« (str. 298).

Ernest Fišer predstavio je književnoj javnosti Nepoznate pjesme Zvonka Milkovića (iz autorove rukopisne ostavštine) i posvetio mu pjesmu Hommage Zvonku Milkoviću. Pjesniku se obraća stihovima:

Budi spokojan: tvoja sposobnost čuđenja
još uvijek nas krijepi i poljepšava (...)

Fišer doziva u Milkovića šimićevsku »sposobnost čuđenja« (»pjesnici su čuđenje u svijetu...«) i uspostavlja krug milkovićevskih motiva: »kutija samoće«, zamiranje zvona u večernjoj tišini, stari Varaždin, svu prošlost, sjaj voća na (obiteljskom) stolu, snop svjetla...

* * *

Iz cjelokupnoga lirskog opusa izdvajam sada reprezentativne pjesme varaždinske tematsko-motivske usmjerenosti i stavljam ih u obzor interpretativno-analitičke prosudbe, koja se utemeljuje na propitivanju bića lirske pjesme, njezina motivskog, emocionalnog i misaonog identiteta. Takvim pristupom otkriva se pjesnikova emocionalna povezanost s gradom Varaždinom, njegovo doživljavanje varaždinske arhitekture, ugođaja u varaždinskim prostorima ‒ ulicama, trgovima, očitovanje vlastitog emocionalnog odnosa prema rodnome gradu. Propitivanjem tematsko-motivskog, emocionalnog i misaonog sloja pojedinih pjesama otkrivat će se i pjesnička osobnost autorova, njegova inspiracijska ishodišta i poetski instrumentarij. Promotrimo prvo Milkovićevu pjesmu Rodni grad pod snijegom (1934.):

Kad je tako Varaždin sav zasut bjelinom,
S krovovima visokim, što oblinom rastu,
Kuće se približe u svjetlu modrikastu,
Zatrpane ulice pune se davninom.

Brzo ljudi hodaju uz uglove, dućane;
Konji u pari s ladanja dovezli su sane;
Mesari su široki, ko u Srednjem vijeku,
Zamahuju trgom, crveno meso sijeku.

U magli zvonici visine nejednake.
Pavlinski; fratarski gdje zelen bronce cvjeta;
Gradski; župni zdepasti što bije ure svake;
Opatički ko djevojka od sedamnaest ljeta.

U Starom gradu s bedemom svilen zali sjaj
Rujne i plave zastave kraj cehovskih škrinja;
Predmeti nas motre ko dalek doživljaj;
Sve izgleda poznato i u srcu tinja.

Osjeća se koliko osta neiskorjenjiv
Život građen mučno u mutnom nizu stoljeća,
I kako još vezuje, tvrd i nepromjenjiv,
Prelazeć na djecu, što nose nova proljeća.

Pjesma počiva na vizualnim senzacijama:

»Varaždin sav zasut bjelinom...«
»Kuće se približe u svjetlu modrikastu...«
»U magli zvonici visine nejednake...«
»Pavlinski; fratarski gdje zèlen bronce cvjeta...«
»Gradski i župni zdepasti...«
»U Starom gradu s bedemom svilen zali sjaj...«
»Rujne i plave zastave kraj cehovskih škrinja...«

Uočavaju se boje: bijela, modrikasta, zelena, svileni sjaj. A varaždinska lirska veduta, osim arhitekture, obuhvaća ljude u gradskim prostorima, uz povijesne asocijacije ‒ »život građen mučno u mutnom nizu stoljeća« ‒ i uz najavu novog naraštaja: »djeca što nose nova proljeća«. Međutim, ovo nije samo poezija oka. To je i poezija srca. Pjesnik očituje svoju emocionalnu povezanost s rodnim gradom, nadahnjuje ga njegova barokna arhitektura, ali i stanovnici/žitelji, dragi predmeti. Svoj emocionalni odnos prema motivima koje unosi u pjesmu on iskazuje stihom: Sve izgleda poznato i u srcu tinja.

Tipična je Milkovićeva afektivna reakcija ‒ suzdržano očitovanje emocija. A sjetom je ozračen krajolik, kao u pjesmi Svijetlo jutro na domu (1920.):

Na zidu tanjuri cvijećem obojeni,
Crvenim i modrim, što u polju raste;
Rano sunce puzi, s dragošću sja k meni
Duh domaći... Vani, ciče mlade laste.
Pod tramom, gdje ura med svecima klima,
S plava okna bruji zvonce u predmetima.
Sve se s mirom srodi. Pas na pragu drijema
Blizu bijela pijetla; mene kanda nema.

Proljeće, proljeće giba se slobodom,
Legne po poljima, ponad uskih međa,
Klikće voćnjacima cvjetnim, plavim svodom,
Pa roni u sobe, u priprost život pređa ‒
Plaho taknuv srca, sve u kutu dragom:
Stol, i kruh, i pehar, ružmarin u rosi;
I oabasja trude i najdaljim tragom ‒
Pa žalost odnosi, žalost od nas nosi!

Vidimo da osim poetskih eksterijera ‒ varaždinske zimske idile ‒ Milković otkriva i interijere u različitim ugođajima. Pjesma Svijetlo jutro u domu obznanjuje doživljaj jutra u interijeru, koji obuhvaća vizualne i auditivne senzacije u određenom emocionalnom ozračju. Pjesnik upravo priziva vizualne senzacije iz prostora svoga varaždinskog doma: predmete u svjetlosnom ugođaju ‒ tanjure s cvijećem, jutarnju sunčevu svjetlost, plava okna. Cijeli mu je interijer obgrljen proljetnim ugođajem: cvjetnim voćnjacima, plavim svodom. A vizualnim se senzacijama pridružuju i auditivne senzacije: proljeće klikće; zvonce bruji. Likovni predmeti u interijeru su stol, kruh, pehar...

Pjesniku je proljeće ozarilo interijer, probudilo osjećaj dragosti i prizvalo »priprost život pređa«. Proljeće je personificirano: klikće voćnjacima cvjetnim, roni u sobe i budi nostalgična raspoloženja. Svoj emocionalni doživljaj dragosti intimnog interijera pjesnik iskazuje izravnom porukom: Pa žalost odnosi, žalost od nas nosi!

Zaključno se može ustvrditi kako su varaždinski eksterijeri i interijeri u Milkovićevoj poeziji svojom vizualnom pojavnošću (bojama, oblicima) i svjetlosnim ugođajima oblikovani tipično impresionistički. Milković se, dakle, čitatelju predtsavlja kao lirski impresionist, a svojim interijerima i eksterijerima pobuđuje asocijacije na varaždinske vedute Miljenka Stančića. Stoga i Saša Vereš s pravom naziva Milkovićevo pjesništvo »plavim svijetom«.