Kasna, transcendentno-simbolička poezija Tomislava Marijana Bilosnića

Uvod

U istome pronalaziti raznovrsno, a u mnoštvenome jedinstveno – to bi mogla biti jedna od temeljnih maksima koja bi se pridjenula i Bilosnićevom pjesničkom opusu, i pojedinoj njegovoj poetskoj knjizi, i misaonom ustrojstvu njegova lirskog svijeta, i stilskim obilježjima njegovih pjesama. Takvo ogledanje pojedinačnoga u općem i općega u pojedinačnom, hologramska analogija između najvećeg i najmanjeg, pojedinosti i kozmičkoga beskraja, Bilosniću omogućuje neprestanu igru poetskoga zrcaljenja u kojoj se strukturalni i kompozicijski elementi i slojevi po načelu međusobnih sličnosti i razlika kombiniraju, uvezuju i usklađuju. Doista, možda bi samo neki duhovni algoritam mogao objasniti način na koji on uvijek nanovo uspijeva na drugačiji način pisati o naizgled posve istom, kako pak u govoru o svoj raznovrsnosti pojavnoga i duhovnog svijeta prozire arhetipski temelj i čuva jasan pjesnički identitet.

Upravo zbog tog istodobnog rasprskavanja i sabiranja homogenog u heterogenom i obrnuto, i jest moguće da Bilosnić cijelu pjesničku knjigu »zavrti« oko jednoga pojma i beskrajnih asocijacija koje on može izazvati, da, nadalje, na taj način napravi već cijeli niz pjesničkih knjiga koje se – opet hologramski – očigledno uvezuju, ali međusobno donose i različita iskustva. Nije, dakle, monotono ono što nije jednako, ono što u određenom svom jedinstvu očituje i iznimnu raznolikost. Stoga se Bilosnićeve zbirke ne ponavljaju, nego se nadovezuju, nadopunjuju i – sve zajedno – rascvjetavaju u još opsežniju mnoštvenost i međusobno jedinstvo. Time je njihov strukturalni karakter na neki način analogan (»na sliku i priliku«) samome Stvoritelju, koji je ‒ kao Trojstvo – istodobno i jedinstven i mnoštven, kao i njegovu Stvaranju, koje unutar jedinstvenih zakonitosti svagda omogućuje mnoštvenost. Upravo je u misterij Stvoritelja i njegova Stvaranja dubinski uronjen Bilosnićev pjesnički svijet. Nebo i zemlja, duh i tijelo, Bog i čovjek, muškarac i žena, svemir i zavičaj teme su koje ga posve preuzimaju i on umjetnički ne miruje dok se ne stope s poetskim oblikom, dok se od filozofijske apstraktnosti ne utjelove u sugestivnu, u najboljim trenucima uistinu putenu, pjesničku riječ. Bilosnić, dakle, maksimalno afirmira i poetski duh i poetsko tijelo, njegova se poezija zameće na njihovu presjecištu, prepletištu, u cjelovitosti pjesničkog znaka koji u sebe uključuje sve razine – od one fonetske do svjetotvorne, od označiteljskih srazova i suzvučja do kozmoloških i kozmogonijskih razmjera te nesagledivih prostora mašte.

Sve dosad rečeno osobito vrijedi za Bilosnićevu »poetiku augustinovskog traganja i povratka – transcendentno-simboličku fazu druge postmoderne«, kako je to periodizacijski i tipološki odredila dr. Sanja Knežević u svojoj knjizi Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva iz 2013. godine. Zbog važnosti te faze i njezinih obilježja za temu ovoga teksta, navest ću ulomak iz uvodnog dijela o tome razdoblju Bilosnićeva pjesništva:

»U novu fazu Tomislav Marijan Bilosnić kreće, po vlastitom svjedočenju, 2001. godine kada počinje pisati Odisejeve pjesme, kasnije uokvirene izdanjem iz 2007. godine. Odisejeve su pjesme svojevrsna kopča dvaju autorovih pjesničkih svjetova. Naime, svojim univerzalnim ljubavnim pjevom Bilosnić njome počinje novu transcendentno-platonističku, bitno kršćansko-simboličku i augustinovsku fazu… motiv Odisejeva povratka ujedno je i motiv platonovskog povratka u pećinu ideja, ali i augustinovski povratak Ocu. Našavši ljubav, njezina ga je bol pretvorila u ‘bogoiskatelja’, u tragatelja za spoznajom i smislom univerzuma, pa se u tom kontekstu cjelokupna njegova druga faza može podijeliti po principu Ujevićeva stvaralaštva – bol izgubljene (nerealizirane) ljubavi uvjetuje pjesnički bijeg u onostrana prostranstva spoznaje.«

Nije pak teško uvidjeti da ta faza Bilosnićeva pjesništva traje i dan danas, a njezina glavna poetička obilježja – usmjerenost prema transcendenciji, ponešto uzdignuta intonacija, naglašena harmoničnost svih kozmoloških razina i svih slojeva pjesničkoga teksta, konceptualnost pojedinih zbirki pjesama usredotočenih na brojne varijacije središnjeg motiva, razvedena figurativnost – dominantna su i u njegovoj najnovijoj knjizi Sto pjesama o tijelu (2016.), kao uostalom i u svim prethodnim Bilosnićevim zbirkama pjesama, od Tigra iz 2004. godine. Ipak, svaka od tih zbirki pjesama ima i naglašenih posebnosti, koje ću – dakako, uz one poetičke odrednice koje su im svima zajedničke – nastojati istaknuti u opisu nekoliko najvažnijih pjesnikovih knjiga iz zadnjih petnaestak godina, i to iz zbirki pjesama Tigar, Odisejeve pjesme, Molitve, Kuća, Afrika, Vrt i Sto pjesama o tijelu.

Tigar (2004.)

Zbirka pjesama Tomislava Marijana Bilosnića Tigar neobičnog je konceptualnog, sadržajnog i oblikovnog ustroja. Riječ je, naime, o knjizi sa sto trideset i pet pjesama koje su varijacije na jednu te istu temu tigra, koliko god sama ta tema bila zapravo beskrajna. Upravo jedinstvenost teme, promišljena koncepcija cijele zbirke i razmjerno ujednačen stil pisanja cijeloj knjizi priskrbljuju snažnu koherentnost. Bilosnićev motiv tigra postavljen je u dubinski odnos sa samom pjesmovnom sviješću pa i eksplicite sa samim autorom. Tigar ne samo da je prikazan kao pjesnikov alter ego, već i kao njegovo istinsko, autentično, duboko »ja«, zapravo kao njegovo »prvo«, a ne »drugo« ja. Time i Bilosnićeva zbirka zadobiva, između ostalog, i karakter svojevrsnog duhovnog itinerera u kojemu se od punine bitka naslućene u djetinjstvu lirski subjekt odrastanjem udaljuje u umanjenu egzistenciju da bi životnom zrelošću došao do ponovnog zrenja bitka i puta prema posvemašnjem sjedinjenju s njim.

Tako je postavljena i početna dramaturgija knjige, prema, naime, postupku in medias res, u sam trenutak kad se tigar vraća (»Na početku Ulice Zadarskog mira/ pojavio se tigar«) i kad lirski subjekt u suočenju sa samim bitkom počinje introspektivni proces platonovske anamneze, odnosno prisjećanja ideja. U tome procesu osvještava se spomenuta životna putanja napuštenosti od bitka, njegova definitivnog vraćanja i subjektova sjedinjenja s njim, prikazanog kao čin plemenske inicijacije i prihvaćanje novog, proširenog identiteta. Takva životna putanja, spomenuti duhovni itinerar, zapravo se smještava u metafizičku, kozmološku i antropološku konstatnu izgubljenog raja, Platonove pećine, palosti svijeta koji čeka povratak bitka i njegovu spasiteljsku intervenciju. U takav opći eshatološki nacrt posve se uklapa i osobno duhovno napredovanje pa se u Bilosnićevome tigru skladno rimuju temeljna orijentalna i okcidentalna učenja o spasenju, primjerice, hinduistička učenja o stapanju atmana i brahmana, budističke težnje k prosvjetljenju i mogućeg konotiranja tigra kao, u kršćanstvu, božanskoga spasitelja Isusa Krista. Izvan obzora takva itinerara nipošto nisu ni, u tigra projicirana, filozofsko-teološka umovanja o riječi i tišini koja ju nadilazi, o nespoznatljivosti transcendencije koju ni najsmjelija ljudska riječ, zamišljaj ili osjećaj ne mogu dohvatiti.

Bilosnić, uistinu, kroz tigra, kad ga uzima i kao posve konkretnu životinju, govori o bitku, napokon, o životu samom. Pitanje je, međutim, koje sve atribute bitku i životu pridaje? Uz uobičajeni katalog svih božanskih svojstava (ljubav, dobrota, istina, sveprožimnost, svemoć, sveprisutnost, ljepota), Bilosnićev je tigar ‒ kao metonimija samog bitka ‒ bitno obilježen vitalizmom, snagom, vatrom, svjetlošću, elementarnom prirodom. On je u autorovu viđenju, naprosto, živodajan, no sama narav tog života, kako sugerira Bilosnić, ne da se tako lako »uloviti« u racionalne kategorije, u riječi koje svagda zaostaju za puninom, intenzitetom i prezentnošću događanja samog života. Zato našem pjesniku tigar nije samo metonimija bitka (s čijom su esencijalnošću nespojivi propadajući fenomeni svijeta koji tone prema nebitku), već i svojevrstan instrument očitovanja života samog u njegovoj raznolikosti i proturječnosti, upravo tigrovskoj istodobnosti divote i strahote, ljepote i okrutnosti, ljubavi i smrti.

Bilosnićev tigar konotira i svojevrsnu »divlju misao«, oslobođenu sputavajućeg racionaliteta, pravu radost i uživanje u elementarnom životnom obilju koje smo si bezbrojnim ljudskim konvencijama već gotovo posve zapriječili. Upravo iz te duboke potisnutosti u sve ispraznije civilizacijske surogate javlja se intenzivna žeđ pjesmovnog subjekta za tigrom, za iskonskim, prvobitnim, primitivnim životnim plesom u njemu. Dakako da se tu Bilosnić oslanja i na psihoanalitička učenja o podsvijesti koja može otvoriti put k iskonskom, na iskustva modernog slikarstva s ekspresivnim, primitivnim i dječjim likovnim izrazom, na nikad iscrpljeno mitološko vraćanje u djetinjstvo čovječanstva, na povratak prirodi kao autentičnom proročištu života.

Bilosnićeve pjesme u zbirci Tigar zapravo su povratak punokrvnoj poeziji bujne slikovitosti i elementarnih značenja, često hotimice pojednostavljene sintakse i temeljnih ‒ mahom kozmičkih, prirodnih i životinjskih ‒ simbola kako bi se razgrnule surogatne civilizacijske naslage i doprlo do izvornih kozmoloških i antropoloških uvida. Zato se Bilosnićeva pjesmovna svijest namjerno vraća jednostavnijem i izravnijem poetskom izričaju kako bi konstituirala lirski subjekt koji ponovno zadobiva jedinstvo s prirodom i cijelim kozmičkim ustrojem, koji se ponovno »prikopčava« na strujanje samog autentičnog, primordijalnog života.

Odisejeve pjesme (2007.)

U svu silinu poetskog i interpretativnog kapaciteta homerskih i biblijskih tekstova upleo se i Tomislav Marijan Bilosnić svojom zbirkom Odisejeve pjesme. I ta je knjiga sačinjena kao cjelovit poetički koncept, kao mnoštvo varijacija na sličnu sadržajno-izraznu paradigmu. A ta se paradigma uglavnom sastoji od što tješnjeg sljubljivanja homerskoga Odiseja sa samom pjesmovnom sviješću koja je u velikoj mjeri poistovjećena s autorovom osobnošću i životom. Upravo na tim približavanjima Odisejeva i autorova usuda, na pretapanjima osobnih, društvenih i mitologiziranih značenjskih razina, na silini literarnosti i neposredne emotivne izražajnosti temelje se znatni semantički rasponi i sugestivne rezonance koje pobuđuju pjesme u spomenutoj zbirci. Dubinske, opsesivne teme knjige su ljubav, osamljenost, život kao odlazak i povratak, sjećanje kao istodobno nadvladavanje i potvrda prolaznosti, trenuci osobne i kozmičke punine i neizbježno uminuće svega.

Bilosnić je u zbirci Odisejeve pjesme potpuno svjestan da ispisuje duboko osobne pjesme koje, međutim, u literarnoj prerađenosti vlastite subjektivnosti istodobno bivaju i književno objektivizirani tekstovi univerzalnog poetskog jezika i semantičke polivalentnosti. Naš pjesnik ‒ borgesovski ‒ zna da je u osnovi svejedno dolazi li mu poticaj za pjevanje od njegova ili tuđeg teksta, da mu, dapače, veliki pjesnički prethodnici i bliznici svojim stihovima osnažuju dignitet vlastita pjesništva, mogućnost za prirodnije smještavanje u poetsku ljubavnu ponesenost, intonativnu povišenost, širinu simboličkoga prostora i dubinsku validnost temeljnih arhetipskih kodova. Zato je i zbirka Odisejeve pjesme vrlo zanimljivo koncipirana ‒ tako da većina Bilosnićevih pjesma u njoj ishodi iz po jednoga ili dvaju stihova, čiji su autori u rasponu od starokineskih pjesnika i samoga Homera, sve do suvremenika pa čak i Bilosnića samog.

Istodobno je posve osobna i literarno nadosobna i temeljna poetska situacija u kojoj se zatječe lirski subjekt u Odisejevim pjesmama. On, u jeseni svoga života, prebire po svojim uspomenama i, nakon životnoga lutanja, stvarno, memorijski ili imaginacijski vraća se na svoju Itaku, ili doslovno, u Bilosnićevu ravnokotarsku ravnicu. To je pak, stilizirano kao srednjovjekovni, renesansni ili barokni locus amoenus (ugodno mjesto), scena u kojoj se lirski subjekt ponovno nadvija nad samo središte života, i to osobno, međuosobno, društveno, narodno, kozmičko i transcendentalno. Mjesto je to kroz koje, u najvećoj mogućoj mjeri, prolazi njegova životna os, u kojoj se nanovo, povratnički, u ljubavi sljubljuje sa svojom ženom, čime mu cijela osobna prošlost iznova zadobiva integritet. Scena je to, nadalje, u kojoj tako obnovljena ljubav osvaja svoju prostornost – bachelardovski intimitet i produhovljenost obiteljske kuće te kultiviranost i ljepotu kućnoga vrta kao starodrevne slike svekolikog jedinstva i rajskoga stanja. Takav mikroprostor biva, dakako, sinegdohom makroprostora pa se intimitet i toplina iz kuće i vrta proširuje najprije na ravnokotarski zavičaj i cijelu hrvatsku domovinu, zatim na elementarne energije i ljepote prirode te uzvišenost i tajanstvo svemira, kao i na odnos prema duhovnome svijetu i istovremeno transcendetnom i imanentnom Bogu. Napokon, Bilosniću locus amoenus postaje i sama književnost, odnosno povijest vrhunske poezije i svih njezinih kapaciteta kojima se prethodni intimiteti jedino i mogu pravo izraziti.

Bilosnićev lirski junak predstavlja se, nadalje, kao Odisej koji, međutim, svoju poetsku »priču« izgovara u prvome licu i »priča« je s kraja – kad se je već vratio na svoju Itaku i kad može tek memorijski prebirati po onom što je zauvijek prošlo. Nije to, ipak, neki »umirovljeni Odisej« koji je posve uronio u statičko vrijeme ispunjena i nekonfliktna života. Prije bi se reklo da je to Odisej koji biva svjestan da njegova odiseja zapravo nikad i ne može biti posve završena, da u vremenu kad završava neku fizičku životnu odiseju, čak i kad ponovno pronalazi svoju duhovnu os, istodobno otkriva prolaznost svega i još dublju, čovjeku konstitutivnu, samoću koje ni najtješnje ljubavno zajedništvo ne može posve prevladati. Pa je posve svjestan da je ponovno na početku svoje, ovoga puta neke drugačije, odiseje kojom se zapućuje prema kakvom čvršćem, valjda onkrajnom, zavičaju.

Stoga se temeljni značenjski kapacitet zbirke Odisejeve pjesme i nalazi u stalnoj napetosti, a možda je najvažnija od njih sam odnos između lirskoga objekta i subjekta, između Odiseja i Penelope, odnosno autorskoga glasa i njegove žene. Tu se očituju sva udaljavanja i približavanja, krajnja tjelesnost i krajnja duhovnost, vječni aktualitet i nepovratna prolaznost. Zato se i spomenuti ljubavni odnos promatra iz različitih očišta. S jedne ga strane Bilosnić nastoji učiniti maksimalno fizički prezentnim pa jarkim slikama i emotivnom metaforikom izražava puninu duhovno-tjelesnog zajedništva muža i žene, upravo neprispodobivu opojnost ljubavi koja je zapravo najveća moguća participacija na samoj bitnosti života. U takvim povišenim trenucima, u gotovo pjenušavoj zanesenosti, pjesnik angažira sav repertoar ljubavne poezije, najsnažnija sredstva koja jezik uopće posjeduje da bi u sebi uprisutnio nešto što u njega niti ne može posve stati.

S druge strane, pjesnik, dok afirmira fizičku prezentnost ljubavi, kao da je istodobno i relativizira pa težište prebacuje na duhovnu, čak i memorijsku, povezanost s ljubljenom osobom. Time zapravo unosi korjenitu, gotovo kubističku poliperspektivnost u svoj tekst koji zbog jedinstvenoga objekta o kojem se govori ipak nikad ne gubi koherentnost. Dapače, dobiva se potentan poetski svijet u kojem se u isto vrijeme poistovjećuju, ali i razdvajaju različite značenjske razine pa se lirski subjekt gotovo simultano već vratio na svoju Itaku ili je tek na putu do nje, ljubi svoju dragu ili se intenzivno prisjeća nekadašnjeg ljubovanja s njom, pronalazi životno ispunjenje ili ga oluja sve više odnosi na pustu pučinu.

Molitve (2009.)

Zbirka pjesama Molitve, koja je 2010. godine dobila Nagradu Tin Ujević Društva hrvatskih književnika za najbolju hrvatsku zbirku pjesama u jednogodišnjem razdoblju,osebujna je u ogromnom pjesničkom opusu Tomislava Marijana Bilosnića, u prvome redu po svojoj dosljednoj duhovno-religioznoj promisli i izvedbi. Naš pjesnik, premda ocjenjuje da je knjigom Molitve ušao u »svoju apsolutno novu poetsku fazu«, nipošto nije ostavio iza sebe i svoje dotadašnje iznimno bogato poetsko iskustvo, već ga je, naprotiv, smišljeno upotrijebio na nešto drugačiji način. Upravo iz dotad već potvrđenog pjesničkog umijeća i suverenoga vladanja lirskim postupcima Bilosnić je i mogao napraviti zbirku katoličkog nadahnuća koja se svojom osebujnošću i kvalitetom nameće kao jedna od najkvalitetnijih knjiga tog svjetonazorsko-pjesničkog usmjerenja. A ta se osebujnost u prvome redu sastoji od znalačke uravnoteženosti namjere i izvedbe, tradicijskih toposa i originalne metaforičnosti, univerzalne vjere i njezina jedinstvenog subjektivnog proživljavanja, poezije kao autonomne ljudske djelatnosti i duhovno-egzistencijalnog iskustva koje tu autonomiju od čisto umjetničkih učinaka otvara i izvanknjiževnoj životnoj cjelovitosti.

Bilosnić je bio posve svjestan da je knjiga Molitve trebala uravnotežiti spomenute opreke, da se one upravo i uravnotežuju u sigurnom, jasno zacrtanom, poetskom izričaju u kojemu pjesmovna svijest i lirski subjekt sjedinjuju subjektivno i objektivno, u jednakoj mjeri stoje – pjesnički pred tekstom, a molitveno pred Bogom. Iz tog objedinjavanja zapravo dvostrane usmjerenosti ovih pjesama proizlazi i njihova osebujna stilizacija. Te pjesme su tako ponešto diskretnije u figurativnom smislu od nekog Bilosnićevog prosjeka iz drugih zbirki pjesama jer im je, dakle, duhovno-religiozna nakana (s ponešto pojmovnijom meditativnošću i konfesionalnošću) jednako važna kao i ona čisto estetska. No, istodobno, zbog autorova spomenutog pjesničkog umijeća i asocijativne virtuoznosti, njegova poezija katoličkog nadahnuća je i znatno maštovitija u tematiziranju nekih općih mjesta i osobnih iskustava od nekog prosjeka tradicionalne hrvatske katoličke lirike.

U prepletu duhovnosti i poezije Bilosnić uspijeva obuhvatiti čitav kozmos, svaka nebeska stvarnost njemu je konkretizirana, a svaka zemaljska oduhovljena, u sebi uzrasla u Bogom prožet svijet. Nema, stoga, situacije, koliko god ona tragična pa i naoko neutješna bila, koju on ne bi mogao postaviti u vječnosnu perspektivu, upravo u povijest spasenja koja čovjeka iz vremenitosti i tragičnih gubitaka uključuje u čudesnu preobrazbu koju je, kao pralik svih nas, kao gorući, a trajno i konkretno prisutni arhetip, prošao sam Bog utjelovljen u Isusu Kristu. Uistinu, Bilosnićeva duhovnost i njegova duhovno-religiozna poezija baš se i zatječu u najvećoj kušnji pri nastojanju da se krajnje egzistencijalne situacije, najteža životna stradanja, uopće i mognu osmisliti kao spasenjski, a ne beznadno propasni događaj. No, takve, gotovo oksimoronske, opreke našem pjesniku zapravo i daju osobitu prigodu da u njih ugradi svoje duboko i intenzivno životno iskustvo i mudrost, pjesničko nadahnuće i vještinu. Baš u njima kao da, ostajući ipak unutar okvira kršćanski nadahnute lirike, najlakše zatitra Bilosnićev nerv za bujnu, ponekad i nadrealistički razvezanu slikovitost.

U tim su slučajevima, ako se tako može reći, na dobitku i poezija i teologija. S jedne strane, misterij objavljena, a ipak neizreciva, u svakom slučaju riječima jedva naslutiva Boga kao da nam biva najbliži baš u pjesničkome govoru koji se, svim čovjeku dostupnim sredstvima, trsi, čak i u teološkom smislu, približiti toj bliskoj, a nedokučivoj tajni. S druge strane, baš zbog te, kako kaže Hugo Friedrich, abnormalne nakane poezije da izrazi neizrazivo, izreče neizrecivo, Bilosnićevo pjesništvo zadobiva intenzivan izražajni napon dalek svakoj vjerskoj dekorativnosti. Ono tako probija okvire neke standardne konfesionalne poezije i promeće se u punokrvno pjesništvo kao takvo. Sve je to, primjerice, osobito vidljivo u duljoj pjesmi Kornatska molitva, u kojoj se tematizira tragedija vatrogasaca na otoku Kornatu, odnosno, iznutra, iz Božje perspektive i snage, uskrisuju se i spašavaju tragično izgubljeni mladi životi. Sve to Bilosnić pjesnički uspijeva izraziti, omogućiti da se na pjesnički način i dogodi, originalnim pomicanjem značenja standardnih, već petrificiranih sintagmi i toposa, s istodobnim naslanjanjem na najbolju hrvatsku pjesničku tradiciju – onu Ujevićevu.

Jedan je, nadalje, od najvažnijih razloga autentičnosti Bilosnićeve duhovno-religiozne poezije i osobni egzistencijalni ulog, deriviranje pjesme iz duboko proživljenih i temeljito reflektiranih životnih iskustava. Po tome, također, biva jasno razvidno da Bilosnić nije tek deducirao sustav kršćanskoga vjerovanja na pjesništvo, već da je do njega došao »odozdola«, iz samoga egzistencijalnog iskustva u kojem je za hrvanja života i smrti, muke i ljepote, zlosilja i ljubavi najbolji ekvivalent pronašao baš u velikim temama biblijske povijesti spasenja i katoličke vjere.

Kuća (2010.)

U zbirci pjesama Kuća Tomislav Marijan Bilosnić u velikoj je mjeri ušao u impresivnu misaonu kuću koju je izgradio veliki francuski matematičar i filozof Gaston Bachelard u svom čuvenom djelu Poetika prostora. A kuća je, kako je shvaća Bachelard, temeljni čovjekov egzistencijalni, kozmički i onirički prostor. Čovjek u vlastitoj rodnoj kući, kao zbilji i metafori zaštićenosti i intimiteta, doživljava »svoj prvi univerzum«, ali ‒ u zajedničkom djelovanju sjećanja i sanjarenja, simultano prisutne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – i integraciju svoje osobnosti i kozmičkoga poretka, finalnu puninu i smislenost koje životu može dati samo imaginacija. Zato i postoje dvije kuće koje urastaju jedna u drugu – čovjekova prva, fizička kuća, kuća njegovih sjećanja, ali i onirička, duhovna kuća koju je sagradila moć snatrenja, mašte, i u kojoj se ono prvobitno, iskonsko stapa s apsolutnim, esencijalnim.

Upravo to je i temeljna ideja Bilosnićeve zbirke pjesama Kuća, još jedne njegove knjige koja je izvedena po jedinstvenome konceptu i poetskom nadahnuću. Bilosnić je, doduše, svojevrsnom topoanalitikom, kako bi rekao Bachelard, gonetanjem identiteta nekog prostora, zaokupljen u mnogim svojim, i ne samo pjesničkim knjigama, no u ovoj zbirci to mu, po primjeru francuskog filozofa, postaje temeljni pjesnički modus pensandi i modus operandi. Tu se zapravo topoanalitika dovodi do Husserlove fenomenološke redukcije koja se ne bavi konkretnim predmetima nego njihovim bitnostima. Bilosnić, dakako unutar poetskoga govora, slijedi taj fenomenološki put, ide od iskustvene kuće, vlastite rodne kuće, sve do kuće kao duhovnoga entiteta, stvorenoga imaginacijom i svedenog na suštinska svojstva.

Sve ono što se je, ponekad i parcijalno i samo djelomice, do ove knjige pojavljivalo u Bilosnićevu pjesništvu, kao da je ovdje posve integrirano u čvrstu ontološku shemu, u cjelovitost ljudske osobnosti koja se, kod Bachelarda, u svojim dijelovima, ali i cjelini tako dobro prispodobljuje dijelovima kuće – od tavana do podruma, kao »slike ljudske duše«.

Tako je i strukturirana cijela Bilosnićeva knjiga Kuća, u nekoliko svojih ciklusa pjesama u kojima se svagda od konkretnog dolazi do bitnog, od lokalnog do univerzalnog, od subjektivnog do intersubjektivnog. U prvome, nosivom ciklusu koji se neslučajno zove baš Kuća, Bilosnić odmah baca sve svoje karte na stol. Tu se od osvita vlastita postojanja dolazi do njegova zenita, od rodne kuće koja je majčinska antropološka figura zaštićenosti i egzistencijalne sigurnosti, do duhovne kuće kao, kako kaže Bachelard, »intimne i konkretne biti koja bi bila obrazloženje jedinstvene vrijednosti svih naših slika zaštićene intimnosti«. Bilosnić i kad govori sasvim konkretno o prvim pokretima vlastite duševnosti u rodnoj kući, već dotiče ono mitsko, podsvjesno dno, duboko predracionalno ishodište ljudske svijesti i kozmogenetskih arhetipova, koje se očituje u simboličkim slikama.

Uistinu, Bilosnić intimnu topografiju vlastite duševnosti, kao i strukturu svoga psihizma, rekonstruira prema pojednim dijelovima kuće. Tako se u potkrovlju evocira duboka povezanost s kozmičkom cjelovitošću, kućnim ognjištem oslikava se sama životna energija i toplina, dvorištem i vrtom povezanost s okolnim svijetom, sa zavičajnom topografijom, a podrumom se simbolizira aktualna prisutnost iskonskih razdoblja planetarne i ljudske povijesti, kao i dubinskih slojeva podsvijesti. Kao što su, nadalje, u kući, u jedinstvenome prostoru, simultano prisutna sva vremena, tako su u svojim duhovnim i tvarnim otiscima, u sjećanjima, prisutni i svi ljudi koji su tu kuću nastanjivali, kao i sve kuće koje su u nju donijeli u svojem prethodnom iskustvu.

Kako su u našoj duhovnoj kući na neki način prisutne i sve druge kuće, kako u iskustvu punine i uzajamnosti čovjek dolazi do svojevrsnoga unanimizma, ujevićevskog »pobratimstva lica u svemiru«, tako je moguće da se uživi i u dubinske proživljaje drugih osoba, u njihove rodne kuće, u njihov doživljaj svijeta i duševnost koja se baš i izražava putem slika. Takvu mogućnost umnažanja vlastitog iskustva, čak i svojevrsnog unutarnjeg i umjetničkog pluralizma koji je svagda i kušnja za subjektocentrizam, ali i spas od njega, iskoristio je i Bilosnić u drugom ciklusu pod naslovom Kuća ruža. U njemu se pjesnik ili iz subjektivnijeg prvog lica ili ponešto distanciranijeg trećeg lica uživljuje u profile velikih hrvatskih književnika onako kako se oni iskazuju u prvome redu u vezi s njihovim rodnim mjestima i rodnim kućama. Bilosnić svoju pjesmovnu svijest ne zakrinkava tu samo u senzibilitetni karakter, zavičajnost i atmosferu konkretne kuće pojedinog književnika, već se uživljuje i u poetiku tih autora, u njihove opsesivne teme, motiviku, stil pisanja, formalna obilježja.

Ako bismo stvari vratili na početak, mogli bismo ustvrditi da se tako i na izražajnoj razini vide Bachelardove, ali sada i Bilosnićeve dvostrukosti spekulacije i imaginacije, konkretne i oniričke kuće, funkcije realnog i funkcije irealnog, dvostrukosti koje se, međutim, nadopunjuju a ne isključuju. Nije slučajno da je u toj skladnoj dvostrukosti na svim razinama Bilosnić i pronašao čvrst poetički temelj svojoj poeziji. Kao da mu je istodobno vrlo konzekventna i maštovita Bachelardova »metoda« analize pjesničke mašte priskrbila određenu svjetonazorsku čvrstinu čiji je sastavni dio i prostor za snažnu imaginativnu slobodu, ali i poetički alat za stvaranje višedimenzionalnog, no istodobno cjelovitog pjesničkog svijeta.

Afrika (2011.)

Ako su vitalizam, biofilnost, lomljenje kalupa lažnoga racionalizma, prokazivanje zločinačkoga karaktera zapadne kolonijalne, a potom i globalizacijske civilizacije, bili najintenzivniji motivatori i Bilosnićeva dosadašnjeg pjevanja, onda su u zbirci Afrika oni uzdignuti na razinu kozmičke drame, na hvatanje u koštac s krajnjim mogućnostima i međusobno posve različitim modusima ljudske spoznaje, na čovjeka čija je sudbina sinegdoha čitava svemira, na nepomirljivu opreku metaforički shvaćenog crnog i bijelog, čiji su vrijednosni predznaci preokrenuti u odnosu na zapadnjačka značenja koja se pridaju bojama. Velik dio poetske kozmološke osebujnosti našega pjesnika baš i leži u radikalnoj suprotnosti u odnosu na gotovo sve dominantne paradigme suvremenoga života, na spašavanje gole čovjekove duše koja je već posve uhvaćena u mrežu podivljalih dehumanizirajućih sila.

Uistinu, problem je toliko korijenit, spoznajne i društvene matrice su toliko očigledno pogrešne i zlosilne, da se je ispod tolikih kopija već odista teško probiti do ljudskog originala, da se za osmišljavanje kakve ljudske alternative već hoće iznimna maštovitost, spoznajna lucidnost i radikalna odlučnost. Upravo to i radi Bilosnić kad sa svoga čovjeka, sa svog lirskog protagonista uostalom, svlači, često i trga, sve artificijelne, surogatne slojeve kako bi spasio temeljnu ljudskost po kojoj čovjek i jest čovjek.

U tome vraćanju prvobitnosti, elementarnosti, Bilosnić se u umjetničkome smislu u najvećoj mjeri oslanja i referira na autore i prakse koje su afirmirale antiracionalizam, kao što su, primjerice, izvorna umjetnost afričkih plemena i naroda, bujna biblijska metaforika, Picassovo i Kleeovo navraćanje na primitivnu i infantilnu umjetnost, nadrealizam, Poundov imažinizam i kulturni nomadizam, Borgesov onirizam, Nerudina prirodom generirana slikovitost, crnaštvo Aiméa Césairea, Tomičićeva elementarnost i vitalizam.

U kozmološkome se pak smislu Bilosnić u zbirci Afrika ponajviše naslanja na načine doživljavanja svekolikog života u afričkim tradicionalnim religijama i kod afričkoga crnog čovjeka općenito. Upravo su mu ti načini i svojevrsna spoznajna poluga koju je upotrijebio za radikalno preokretanje naših loših, čovjeka nedostojnih civilizacijskih kalupa. Sasvim drugačijim doživljavanjem života Bilosnić će doista uspjeti oljuštiti sve naslage nametnute zapadnim racionalizmom i materijalizmom i doprijeti do univerzalne čovječnosti, do »dubokoga«, univerzalnog crnca kao kondenzata ljudskosti i metafore svakoga izopačenom civilizacijom ugrožena čovjeka, a to smo zapravo svi mi.

Bilosnićev crni čovjek posvemašnja je opreka kakvom scijentizmu koji od stabala više ne prepoznaje šumu. Taj je čovjek svagda, spoznajno i egzistencijalno (što mu je jedno te isto), uključen u životnu cjelinu, u neprestano naviranje, događanje života. Prezentnost svih duhovno-tjelesnih prostora ujedno je i prisutnost svih vremena, vječna sadašnjost koja u sebi aktualno sadrži i stvaranje i propadanje svijeta. Zato crnac ne doživljava znatno intenzivnije samo aktualnu stvarnost, njezinu jarku slikovitost ili crnu tajanstvenost, nego unutar nje, njezina bujna ritma, osjeća životvorni ritam iskonske Geneze koja se nije dogodila samo u početku, već se i dalje neprestance događa. Kroz tako ocrtana crnca i njegovu pred stvarnošću duboko zadivljenu svijest Bilosnić i može dati zatravljujuću sliku Afrike kao ishodišta i neprestanog izviranja elementarnog vitaliteta, kao »rijeke koja guta sve rijeke«, kao mjesta u kojem je Bog stvorio čovjeka i u kojoj se začela ljudska pa tako i naša osobna povijest. Stoga je, prema Bilosniću, Afrika pravo proročište o tomu kakav je čovjek zapravo, što ga to, još od pradavna iskona, uistinu čini čovjekom.

A bjelačka nesposobnost za uživljavanje i suživljavanje te nagon za nametanjem vlastitih slika i grubih materijalnih interesa bit će topos koji će Bilosnić upotrijebiti za umanjivanje, potiskivanje i gaženje crnačkoga, ali zapravo i svakog drugog čovještva. To će, uz afrički kozmogenetski vitalizam i crnačku elementarnu ljudskost, biti drugi najvažniji tematski agens cijele zbirke Afrika. Tako su u tematskome smislu Afrika, crnci i njihov način života za zapadni kolonijalni materijalizam svagda posve izvrnut svijet, »srce tame« kao nesvjesna zrcalna slika vlastite nečiste savjesti. Tek se, dakle, na crnačkoj i afričkoj pozadini vidi sva crnina bjelačke povijesti, sve ono upravo vampirističko crpljenje i isisavanje ne samo afričkih prirodnih resursa, već i same afričke životne supstance koju bijeli izrabljivač svagda želi svesti samo na materijalne proporcije i zrcalnu sliku vlastitih dehumaniziranih interesa.

Dramatičnim slikama i uživljavanjem u prostodušnu crnačku svijest Bilosnić ocrtava žestoki kulturalni sraz u kojemu prodornija kultura raščinjava sve sastavnice civilizacijskoga supstrata na nekom području. Kako pak u tim slikovitim oprekama ne prepoznati ne samo sraz različitih kulturâ, već i osudu koju djetinjstvo čovječanstva, oličeno u crncu koji se jednostavno igra u jedinstvu s cijelom prirodom, svojim nevinim očima ustanovljuje nad »vrlim novim svijetom« nakrivo razvijene civilizacije, na osudu koju, uostalom, suvremena civilizacija najzornije može iskusiti u posljedicama koje ostavlja na vlastitu djecu? Zato je posve jasno da protagonist kojega Bilosnić postavlja usred svoga teksta, na poprište posve neizvjesna egzistencijalnog ishoda, nije samo afrički crnac. On je uistinu metafora za cijelo čovječanstvo, cijelu ljudsku rasu i njezinu sudbinu, za svakog pojedinačnoga i unikatnog čovjeka i dramatično pitanje kakav će biti njegov krajnji ishod u ovom i drugom životu.

Vrt (2014.)

Tomislav Marijan Bilosnić u svojim novijim zbirkama pjesama pisanima unutar »mitsko-simboličkog modusa postmodernističkog mediteranskog teksta«, zajedno s drugima koji pišu unutar toga modusa, »po načelu nostalgičnog povratka arkadijskoj slici svog ishodišnog prostora u pjesništvo vraćaju Božju sliku, prizivajući kozmogonijski povratak početku« (dr. Sanja Knežević: Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva).

Kako, dakle, vidimo, na početku toga novog puta je – nostalgija, rekli bismo i Platonovo prisjećanje svijeta ideja, kao i Eliadeov vječni povratak iz povijesnog u mitsko, odnosno vječno vrijeme. Dominantna religijska, a time i simbolička, tradicija zapadnoga civilizacijskoga kruga – ona judeokršćanska – predmet spomenute nostalgije imenuje izgubljenim rajem, a on je – biblijski ‒ prikazan slikom Edena, rajskoga vrta. Upravo tom slikom, odnosno riječju, Bilosnić naslovljuje svoju zbirku pjesama Vrt, a na koricama zbirke taj se vrt, između ostalog, tumači kao »eliadovsko središte u kojem se harmonično susreću nebeske i zemaljske sile, smrt i obnovljen život, čovjek i Bog«. Misaona struktura te knjige u velikoj se mjeri baš i može razumijevati iz Eliadeova religiološkog i antropološkog nazivlja i koncepata kao što su sveti prostor, sveto vrijeme, hijerofanija kao očitovanje svetog u prirodi i predmetima, mit kao posrednik svetog, čovjek kao homo religiosus, homologija čovjekova tijela i univerzuma.

Uglavnom, zbirka je to u kojoj se sam pojam vrta provodi kroz različite kontekste i razne razine simboličnosti i metaforičnosti – od slike čitavoga svemira i kozmičkoga zagrljaja Boga, čovjeka i svijeta do sasvim konkretnoga vrta koji čovjek obrađuje, na kraju krajeva – samoga Bilosnićeva vrta uz njegovu kuću. S druge strane, značenje vrta iskušava se zrcaljenjem u hrvatskoj i svjetskoj književnosti, domovinskim i izvandomovinskim krajolicima, kršćanstvu i drugim religijama, europskim i izvaneuropskim kulturama, slikarstvu i glazbi.

Temeljna figura u kojoj Bilosnić razmatra vrt je vrsta metafore koju možemo nazvati poetska definicija, a ona istodobno omogućuje i određenost i neodređenost, definiranje i neograničeno širenje. Kako pak poezija nije logika, iako se može i njome koristiti za vlastite interese, jasno je da takvim stilom Bilosnić predmet svoga pjevanja nastoji apsolutizirati, rastvoriti ga do te mjere da može obuhvatiti sve i na nebu i na zemlji, da može biti metonimija samoga života u njegovoj duhovnoj i materijalnoj, makrokozmičkoj i mikrokozmičkoj, božanskoj, ljudskoj, životinjskoj i biljnoj dimenziji. Zato je u ovoj poeziji vrt, lakonski rečeno, jedinstvo suprotnosti, mjesto na kojemu uistinu dolazi do dodira i izmirenja mnogih opreka.

Ukoliko je vrt doista mjesto gdje se dodiruju vječnost i vrijeme, ukoliko se taj događaj odnosi na sve što vrt obuhvaća, a to je zapravo cijeli svijet, onda tim događajem biva zahvaćena svaka pa i najsićušnija stvar, onda dolazi do najvećega mogućeg podudaranja vitalnosti i zakonitosti makrokozmosa i mikrokozmosa, onda – ako ćemo govoriti u Eliadeovskim terminima – sav život, svaka najmanja i najveća stvar bivaju hijerofanijom, odnosno očitovanjem svetoga. Sveti pak prostor zaposjeda sav onaj profani, pa monoteistički Bog ili panteistički obogotvoren kozmos bivaju sve u svemu. Dolazi, dakle, do ekstatičnoga ili mudrosnog jedinstva subjekta i objekta, a takva – za našu »običnu« stvarnost često paradoksna ‒ situacija najbolje se može izraziti poezijom, odnosno snažnim figurativnim jezikom koji se probija i tamo gdje svaka logika zastaje.

Bilosnićeva poezija zapravo i nastoji biti stalno obnavljanje, aktualiziranje tog stapanja subjekta i objekta, stvaranje »svetog« prostora i »svetog« vremena u kojemu se »posvećuje«, produhovljuje sav stvoreni svemir te sva ljudska kultura i umjetnost. Taj sveti prostor, uz to što ga utemeljuje ontološki i kozmološki, Bilosnić uvelike doživljuje i lokalno, šireći ga u koncentričnim krugovima – od vlastite kuće i vrta, zatim zavičajnog prostora Ravnih kotara, Zadra i Velebita, širih hrvatskih državnih i povijesnih prostora Like, Dalmacije, Hercegovine, Boke Kotorske, do cijele Hrvatske i njezinih krajnjih sjevernih i istočnih rubova, sve do vrtova kao posvećenih prostora širom svijeta.

No, prava Bilosnićeva arkadija i u ovoj je zbirci podvelebitski i velebitski kraj i u njemu on nalazi prostor najintenzivnije mitologizacije, i to osobne, nacionalne, povijesne, književne pa čak i religijske. To je uistinu njegov sveti prostor u kojemu ne odčitava samo neku svetost svemira i prirode kao bogoočitovanja, već i svetu tajanstvenost i prisnost osobnoga postojanja, vlastitog razvoja kao rezultata Božjeg promisla te neprestanog naviranja i sazrijevanja životne snage.

Sto pjesama o tijelu (2016.)

Već naslov Bilosnićeve najnovije zbirke pjesama Sto pjesama o tijelu, s brojem sto kao metaforom dovršenosti i potpunosti, sugerira dva moguća značenja – da je u knjizi o tijelu sve rečeno ili da u tijelu prebiva sve. Jasno je da knjiga ide u oba ta smjera, nazovimo ih ‒ dakako uvjetno ‒ kvantitativnim i kvalitativnim. S jedne strane, Bilosnić daje uistinu iscrpan poetski govor o tijelu, čak je sto pjesama o pojedinim njegovim dijelovima! S druge strane, tijelo je, u pjesnikovoj interpretaciji, doista mjesto u kojemu je prisutan čitav svemir sa svim svojim kvalitetama, mjesto u kojem je prebivao i još prebiva sam beskonačni Bog. Spomenuti odnos mnoštvenosti i jedinstva na neki se tako način preslikava i na odnos kvantitete i kvalitete pa je iscrpnost, opsežnost i bujnost knjige zapravo motivirana tim temeljnim odnosima Bilosnićeva svijeta. Kad se, naime, govori o tijelu, govori se o čitavom kozmosu, a o tako velikoj temi uistinu ne treba štedjeti riječi. Osobito stoga jer je to poezija koja je suživljena s tajnom tijela i kozmosa te o njoj ne piše izvana, nego je uprisutnjuje, proživljava i njezinu kvalitativnu i njezinu kvantitativnu neizmjernost.

Tako Bilosnić dolazi do zanimljivog poetskog postupka metonimizacije, odnosno sinegdohičnosti. Radi se, naime, o tome da dio neprestance priziva cjelinu, a pomoću pojedinosti materijalnog svijeta mogu se artikulirati i deskribirati silnice onog duhovnog. Pa kad pjesnik govori, primjerice, o kosi, a najveći dio knjige se i sastoji od pjesama posvećenih jednome dijelu tijela, on nipošto ne ostaje samo na vidljivoj i prezentnoj razini, već smjesta, putem analogija i asocijacija, priziva značenjsko bogatstvo cijelog kozmosa, i to onog unutarnjeg i onog vanjskog, onog prirodnog i onog oniričnog.

Dijelovi tijela tako metaforički topografiraju dijelove svemira, a cijelo tijelo je, značenjskim prijenosom, ali i doslovnom hologramičnošću, drvo života i os svijeta, mjesto gdje duh ulazi u svijet. Tako je velik dio knjige Sto pjesama o tijelu svojevrstan sustav u kojemu su pojedini dijelovi tijela, od glave pa naniže, sinegdohe različitih vrlina, vrijednosti i metafizičkih protežnosti. U takvoj tijesnoj korelaciji doslovnog i prenesenih značenja, konkretnog i simboličnog, tjelesnog i duhovnog – cijela je knjiga mreža u kojoj se duhovni svijet »hvata« i oblikuje u određenim oblicima tjelesnoga. S druge strane, jedino putem duhovnog svijeta možemo znati potpuniji smisao tjelesnih fenomena pa tako tjelesno zaziva duhovno, a duhovno nadopunjuje tjelesno.

Taj se proces neprestanoga prenošenja značenja, uistinu metaforizacije, ali i personifikacije, metonimizacije, ponekad i parabolizacije, u ovim Bilosnićevim pjesmama događa pomoću stila u kojemu prevladavaju takozvane poetske definicije, a kojima pjesnik zasniva istodobno jedinstvo, pa čak i neku temeljnu statičnost, kao i raznolikost, odnosno neprestanu dinamičnost svojeg pjesničkog svijeta. Stil poetskih definicija odgovara pak diskursu u kojemu dominira subjekt iskaza, kao pjesmovna svijest koja oblikuje i ispisuje (izriče) tekst. Time se dobiva dojam da se osobne istine i doživljaji ponešto poopćuju i iznose kao univerzalni konstativi, odnosno tvrdnje koje vrijede za čitav pjesmom prizvani, kao i za izvanknjiževni svijet. I tu je, međutim, nasuprotna tendencija sadržana u hipermetaforizmu koji naglašava pošiljateljev stav prema poruci, odnosno afektivnu funkciju. Time se nanovo ojačava subjektivnost, osobnost i singularnost izričaja.

Da u takvoj napetosti između poopćujućih i poosobljujućih tendencija znaju prevladati ove druge, jasno je pak iz pjesama u kojima se znatnije pojavljuje subjekt u iskazu, osobito tamo gdje se dotiče autobiografskoga diskursa pa se čak u velikoj mjeri poistovjećuje sa samim autorom teksta, odnosno pjesnikom samim. Kako je Bilosniću tijelo poticaj za spoznaju, kao i sam medij spoznaje svih zamislivih zbiljâ, tako kroz njega promatra i najosobniju vlastitu egzistenciju, emotivno je i spoznajno nagnut nad povijest svojeg života motreći ga, s druge strane, i kao tajnu Božjega stvaranja, upravo kao stapanje neba i zemlje u jednom unikatnom biću. Knjiga Sto pjesama o tijelu strukturirana je tako da se prati evolucija tijela od povlaštenog mjesta Božjeg stvaranja, u koje je Stvoritelj na neki način sažeo sav stvoreni svijet, ali mu dao i duhovnu protežnost, sve do krajnjeg ishoda, a to je ulazak samoga tijela u vječnost. To se pak, posve u skladu s kršćanskom vjerom, događa Isusovom otkupiteljskom žrtvom, uskrsnućem njegova tijela i ulaskom u ne samo duhovno, već upravo tjelesno jedinstvo s Trojedinim Bogom.

Bilosnić pokazuje da je tijelo integralan i osobito važan dio čovjekove osobnosti po kojemu čovjek u ovome životu (a to bi još naglašenije trebalo biti u vječnosti) komunicira sve što komunicira i iskušava sve što iskušava. Stoga je cijela ova knjiga velika oda tijelu u kojoj se kreće od »pohvala« gotovo svim njegovim dijelovima, evociranju tajne muževnosti i ženstvenosti, ali i čovještva kao takvog, prolaženju kroz muku, zanose sjedinjenja sa svime stvorenim i duhovne preobrazbe, posvemašnje upijanje tijela u duševnost i duhovnost te sudjelovanje tijela svakog čovjeka u otkupiteljskoj i spasiteljskoj Muci, Smrti i Uskrsnuću Kristova Tijela, u čijem uskrslom tijelu svi imamo tjelesni pristup vječnosti, odnosno Bogu.

U suvremenom hrvatskom pjesništvu vrlo je rijedak tako uspjeli spoj punokrvne poezije i kršćanskoga svjetonazora, bez ikakvih tragova vjerske dekorativnosti, dociranja, shematizma ili ukočenosti. Bilosnić je, pripremljen višedesetljetnim iskustvom s raznovrsnim poetikama (primjerice nadrealističkim, crnačkim, mitološkim i ljubavnim pjesništvom), poeziji eksplicitnijeg kršćanskog nadahnuća prišao kao nečemu životno duboko proživljenom te poetički jednako sugestivnom i autentičnom poput nekih drugih životnih područja koja bi se na prvi pogled mogla činiti konkretnija i time priručnija za poetsku obradu. Osobito je tema tijela, njegove konkretnosti, kršćanski autentična, ali i poetski izrazito produktivna, i to u smislu distanciranja od platonističkoga obezvređivanja materijalnog svijeta. Potvrda je to da je i cijeli taj svijet Božje stvorenje, da je otkupljen žrtvom Kristova umrlog i uskrslog tijela i da je svaki i najsitniji detalj tog svijeta dostojan duhovnog udivljenja te proživljene i umjetnički visokovrijedne poezije.