Jedinstveno stručno-znanstveno djelo

Neobična naslova Za dva pro dva (što se moglo napisati i ovako: »zadva prodva«, kao prilozi načina, kako se i izgovara u mjesnom govoru), na Grudi, u Konavlima, tiskana je velebna znanstveno-stručna monografija, u podnaslovu nazvana skromno »početnica konàvoskog veza«. Znači, bavi se konàvoskim vezovima, jedinstvenim u svijetu i, svakako, ornamentikom i bojom, među najbogatijim sličnim, ako ne i doslovno najbogatijim i najljepšim poprsjem na ženskoj narodnoj nošnji uopće. Međutim, konavoski vez ne odnosi se samo na poprsje ženskih košulja; pojam je širega značenja.

U Rječniku manje poznatih pojmova, zapravo u vokabularu tehnike izrade konàvoskih vezova, autorica prijedloge »pro« (prijeko/preko) i »za« objašnjava ovako: »PRO i ZA, način brojanja niti, pro se odnosi na dio koji se vidi s lica, a za na onaj s naličja«. Podnaslov je dakle točan: knjiga može poslužiti i kao udžbenik i uputa vezenja.

Posveta »mojoj babi, bijeloj vili« otkriva nam da nije riječ tek o stručnoj ili znanstveničkoj znatiželji, nego da je knjiga mišljena i pisana s dubokim sentimentom iz osobnog pristupa. Doista, Konàvoke u svojoj nošnji i jesu bijele vile: u bijelim košuljama do gležanja, nad crvenim crevljicama (povijesno: opancima oputašima), u pojasu utegute širokim i čvrstim pásom, preko kojega se vezuje tanka kurđelica kao ukras, s pletenicama u trokut niz vrat, a s ljupkom obšivenom crvenom okruglom kapicom, svaki profil pokazuje izduljenim i reljefnim, dok utegnuti pâs svake grudi ističe i uzdiže, a to sve skupa svaku djevojku čini vitkom i uznositom te nije čudno što su Konàvoke dobile epitet najljepših žena na svijetu; zahvaliti treba i nošnji i vezovima na njoj. Inačica nošnje udanih žena, s velikim bijelim i raskriljenim rupcima na glavi, zvanima ubručići, umjesto djevojačkih crvenih kapica, te zimska verzija kostima u tamnim mòdrinama i žena i djevojaka, samo umnožava ljepotu i punu estetsku domišljenost te znamenite nošnje i tih jedinstvenih vezova.

Knjiga nakon Uvoda, zapravo recenzije Nerine Eckhel, donosi povijest konàvoskog veza, s usporedbama sa sličnima, ali ni približno toliko bogatim, kao i sažetu povijest Kònavala kao posebnoga kraja, čak i posebne države odvojene od Bizanta u ranomu srednjem vijeku.

Poglavlja su: Početnica konàvoskog veza, Nošnja i vez, Konàvoska poprsnica i orukavlje, Izrada, O boji, O broju i mjeri, Početci te Ošve ogrovi.U svakomu od ovih poglavlja autorica ponire duboko u detalj i razradu, stručno. Svako poglavlje ima svoj tekstualni i svoj slikovni dio.

Ovdje zadnje navedeno poglavlje, Ošve ogrovi, razrađeno je u šest podpoglavlja: Ogrovi (ošve) neupored, Ogrovi upored, Zmijačke ogrovi, Zubačke ogrovi, Ogrovi trčiveza i žurinci, Nepravilne, modificirane i uvozne ogrovi. Prikupljeno je golemo blago uzoraka i svi su prikazani slikovno (u bojama) te kako se rade (niti, ponti na platnenoj podlozi...), npr. 3.2.3.3.3.3.3.3.3.3.2.3, ili 8.2.5.3.1.3.5.2.8, ili 4.3.1.3.3.2.5.2.3.3.1.3.4. itd. itd., širi uzorci imaju više raznih ili istih ponata (ovdje brojeva), što mogu razumjeti samo vezilje koje su sve to, dok su vezle, imale »u glavi« i posuđivale jedna drugoj, a one stvaralačkije još i izmišljale nove odnose i nove uzorke...(Znam, u djetinjstvu sam ih gledao kako vezu i slušao što govore, na paši ili ljeti »pod rogačom« u hladu, zaklonjene od žege »propodne«, za sieste, dok »muški spavaju« ili pletu sepete: veziljstvom su se bavile samo mlade djevojke koje stvaraju mobiju/ dotu/ miraz, do udaje.) Podpoglavlje Ogrovi (ošve) neupored, primjerice, ima 24 stranice, na svakoj su po dva uzorka, znači njih pedesetak, a u svakom podpoglavlju je slično.

Evo nekih ogrova čiji nazivi otkrivaju domišljatost i maštovitost konàvoskih mladih vezilja: Ogrov na noktiće/ na čempresiće/ na donjegorski nokat (14)/, Mali ogrov na cvijetke i pečice/ punjenice (16), Pjana ogrov na križke i škatulice (18), Pjana zatvorena ogrov na križke (18), Ogrov na križke/pute su tri škatulice (18), Ogrov na kolače i križke (20), Šarenačka ogrov/ na jabučice (20), Od tri ponta na škatulice sa cvijetcima (20) Na škatulice s vilicama (22) ‒ i sve slično, a opet različito, njih dakle pedesetak, samo u ovomu podpoglavlju, zorno predočenih.

Slično tomu, i rukava ima izvezenih na pedesetak i više načina, vrlo maštovito i u vezu i u nazivlju. I to je sve također zorno predočeno. Uistinu: visoka konàvoska škola vezenja! Drugdje nedosegnuta.

Poglavlje Ošve od veza ima pet podpoglavlja: Ošve upored, Zubačke ošve, Ošve trčivez i žurinci (jednako kao i ogrovi!), Nepravilne, modificirane i uvozne ošve.

Zanimljivo je i poglavlje Kolači. Donosi ove naslove: Kolači neprekinute ošve zaveze, Kolači vezeni plosnim bodom u cijelosti, Kolači izmeti (Mali izmeti, Izmeti pečica, Veliki izmeti), zatim Kadifače, Stari kolači, kolači sa svim izmetom, te Kolači trčiveza.

Rukavi su posebno poglavlje.

Naravno, tu je dosta naziva koje ne razumijete, a hrvatske su riječi. Poslužimo se stoga već spominjanim Rječnikom manje poznatih pojmova!

Homonimni kolač ovdje nije slastica nego »osnovni motiv veza u obliku romba«. Ošva je »vezena traka«. Ogrovi su »ogrlica, okovratnik«, a ošva ogrovi »vezena ošva koja ide oko vrata«. Izmet je »izvezeni motiv na postavu, utkani vez«. Trčivez, to je »vrsta veza, tehnički preskakanje niti«, radi bržega vezenja. Žurinac je »vrsta trčiveza, preskakanje drugog zabotka u ošvama upored«. Zubak, pridjev zubačke (ošve) to je »likovni element u vezu«. Laicima, bez usvajanja rječnika, knjiga je neshvatljiva.

(Koristim prigodu Ivana Branka Šamiju i suradnike uputiti na pojmove u ovoj knjizi, da još više obogate Rječnik jezika hrvatskoga, koji se radi izvan ustanova i zakona hrvatske države jer ona, u svojim ministarstvima znanosti i kulture, glede hrvatskoga jezika, žalibože, nikakve strategije nema, a taj čakavko-kajkavko-štokavski Rječnik, još u izradi,dokazuje da je hrvatski jezik među najbogatijima u svijetu, a u odnosu na broj govornika moguće i najbogatiji. Još da ga Gaj i družina tadašnjih Eu-trabanata u interesu objedinjenja balkanskih prostora, za potrebe tadašnje ofucane i pokvarene Eunije, nije svela samo na jednu mjeru samo jednoga narječja, taj bi podatak danas bio svima poznat, a mi u grafiji ne bismo imali nepotrebnih nam čvrkica i kvrčica neprihvatljivih suvremenim tehnologijama u međunacionalnim suodnosima... Bili bismo svjetski prihvaćena grafija.)

Slijedi Riječ na kraju te pregled konàvoske nošnje i vezova na engleskomu jeziku. Pri svršetku je i navedena Literatura, izvori, kazivačice te narečeni Rječnik, što potvrđuje stručni i znanstveni karakter ove velebne knjige, goleme i formatom (24x26), na čak 646 stranica, većinom koloriranih i tiskarski (uglavnom) savršeno izvedenih. (Tiskara je Printera d. o. o.)

Ne ostaje nezapaženo da je na Grudi, u prostorijama Ogranka Matice hrvatske, djelovala Radionica veza (2013.-2015.) koju su vodile Lenka Bratoš i autorica ove knjige Antonia Rusković Radonić, a navedene su i polaznice te škole za vezilje. Koliko uspijevam razabrati, ta se djelatnost nastavlja, povezana uz dvije konàvoske osnovne škole (na Grudi i u Cavtatu), što je i više nego pohvalno. (Opaska: Grude su u Hercegovini, a Gruda je stanovito središte Konavala, uz Cavtat; kaže se »idem na Grudu«, fonemski: »nagrudu«, a ne »u Grudu«.)

Konàvoski vezovi vezu se svilom (načelno!). Konàvoke su same uzgajale dudove svilce i bile su dobro upućene u način izrade svile, njezina bojanja i uporabe. Raduje da se, kao i veziljske radionice, i proizvodnja svile, uzgojem dudova svilca, u slobodnim Kònavlima danas također obnavlja.

»Građa svakog poglavlja neiscrpan je izvor podataka koji će biti neizostavan temelj za svako daljnje istraživanje, kako autorice, tako i drugih: etnologa, povjesničara, povjesničara umjetnosti ili lingvista. Jer još su mnoge ‘tajne’ skrivene iza raznobojnih vezova konavoskih poprsnica i rukava.

A autorica je napisala: ‘Život žene u Konavlima bio je izbrojen vezovima koje je napravila’... Jedan dio života Antonie Rusković Radonić (akademske slikarice koja i svoj slikarski opus temelji na motivici Kònavala, op. smk) ‘izbrojen je vezovima’ koje je svojim istraživanjima sačuvala od zaborava i u Početnici ih darovala novim generacijama vrijednih ženskih ruku« (piše Nerina Eckhel, u Uvodu).

I više od toga: neobična i doista jedinstvena knjiga, i sadržajem i diskursom, dio je bogatog hrvatskog mozaika narodskoga slikovnog blaga koje je u hrvatsku likovnu kulturu utisnuto iz najjugoistočnije pokrajine Lijepe Naše, u konàvoskim vezovima – visoko kultivirane i, brojni će reći, najljepše naše.

Moj laički prikaz ne bi bio cjelovit, a da uz temu vezenja ne spomenem i oltarni vez moje prezimenjakinje Giacinte Kunić Miovich (Miovich je talijanska grafija, a Mijović/Mihović) hrvatska; u oba slučaja fonemski jednako, moguće različito u naglascima; kratkosilazni ili dugouzlazni, op. smk). Njezin muž (Kunić) bio je pomorac, a ona je »dvadeset godišta, čekajući ga da se vrati s plovidbe, vlastitom kosom i srmom vezla Gospu i anđele te vezući oslijepila«, kaže legenda; u Trstu, gdje je živjela sliku/vez darovala je zavičaju, Boki Kotorskoj. Čuva se i pokazuje turistima i inim namjernicima u znamenitoj crkvi Gospe od škrpjela, na istoimenom otočiću pred Perastom, u Boki.

I njezin jedinstveni vez, u nazarenskom stilu, i također jedinstvena knjiga Za dva pro dva Antonije Rusković Radonić djela su neprolazne, znači trajne vrijednosti te velik doprinos hrvatskoj veziljskoj i likovnoj kulturi općenito.