»Hrvatska šutnja« u slučaju Tomislava Marijana Bilosnića

Većina mojih dosad esejistički prikazanih djela Tomislava Marijana Bilosnića objavljenih od veljače 2012. do listopada 2015. našla se u dijapazonu vrlo intenzivnih umjetničkih korelacija auktora, njegove pokretljivosti, respektabilnosti istupa disciplinarno međusobno uvezanog, pojedinačno pak ulomljenog, niza projekata zavičajnog i nacionalnog značenja. Jesam li time pomogao ruci, jesam li primirio rukopis spoznajom kako hrvatsko društvo ima potrebu za kritičkom i društveno angažiranom inteligencijom koja bi svojim idejama bitno utjecala na hrvatsku stvarnost, a poglavito i na nacionalnu budućnost pa time i na sigurnost njenih građana i državljana? Unatoč tomu što »intelektualna entropija hrvatskog društva traje gotovo cijelo stoljeće i danas se nastavlja« (M. Jajčinović), i premda većina intelektualne elite još uvijek šuti, postoje angažirani intelektualci čija odgovornost upravo danas proživljava svoj vrhunac.

Na 10. pulskim danima eseja o toj sam tematici opširno kazivao pod naslovom »Odgovornost, ili zašto upravo danas intelektualci«. Točno je, naime, premda je za nama politički tmurno vrijeme poznato po egzistencijalnoj zebnji znanoj kao »hrvatska šutnja«, ona se i dalje nastavlja pa aktualno kriznoj Hrvatskoj ne preostaje drugo nego nove ideje odgovornosti, ideje koje ne mogu pružiti ljudi staroga, kako kaže Jajčinović, »ideološki uvjetovanoga načina mišljenja«. Evo zašto se tako postavih, unesoh u intelektualnu depresiju i šutnju, ne opravdavajući se kako se time ništa ne može promijeniti, odnosno da društveni angažman nije »naš« posao. Mnogi su zastali na tom pragu pokušavajući pomiriti te suprotnosti bez uspjeha.

Ali, može se i mora mijenjati ta praksa. Mnogi Nobelom nagrađeni književnici proganjani su i zabranjivani, medijski nazvani »odvjetnicima razočaranih«. Njihova potresna djela izravno se naslanjaju na događaje koje će povijest pamtiti kao spomenike patnje, prenoseći svijetu poruke hrabrosti svoga vremena. Istodobno, njhove su domovine povijesno ugnjetavane zemlje. Naprosto moraš biti žrtvom, i moraš se boriti protiv velikih sustava. Bilosnić očito prvi preduvjet ispunjava, ali ima li snage za potonje? Na toj vertikali tražimo taj sretan spoj socijalnog, etičkog, moralnog i nadasve umjetničkog da bismo opravdali pristup koji objektivno može suditi povijesno »nelagodnim traumama« što su uvijek završavale na štetu hrvatskog intelektualnog bića.

Kapitalna su u tom smislu za nacionalnu književnost Bilosnićeva djela nastala na Vukovaru (Vukovar), Zadru (Listopad), razorenom društvu (Kolac u Zrmanji), razaranom identitetu (Hrvatska ogrlica), granatiranoj kršćanskoj misli (Molitve), ubitačnoj pogubi (Crno je crno), kao što su i eklatantno ravnopravna svjetskoj književnoj popudbini djela poput desetojezičnog planetarno popularnog Tigra i poglavito, još uvijek nepravedno potisnute, Afrike. Njegov Odisej precizan je obrazac lutanja koji pjesnički razbija Lorenzovu teoriju kaosa i svodi ju na sustavan red izmjere od obale do obalâ. To pokazuju sve kritičke i stručne analize kroz razloge uopće njihova postojanja. Publicistički i znanstveno za Hrvatsku su pak nemjerljive povjesnice nastale iz oba smjera (SE↔NW) na longitudinali prošlosti njegova zavičaja – Ravnih kotara, kakvim su to i inflagrantni putopisi nastanjeni njegovim fluidno-jezičnim sredozemnim i europskim mijenama.

Možda još mnogi nisu shvatili ideju naslova moje prve knjige eseja Život na sudbini vulkana, posvećenih ovom autoru, no, ako je sve stvoreno da nestane, drugoj je knjizi zacijelo lijepo pristala inverzna ideja vulkana na sudbini života. Zrcalna je to refleksija koju je Bilosnić uzrekao u svom autoumotvornom Ogledalu. Zagledanost u sebe, vječita otvorenost prema unutra, i trajno stajanje prema gore, Ararat, Kilimandžaro, Meru, Ercivas, Lipar, Pico, i druge vrsi vulkanskog podrijetla, upravo svojim kraterima svjedoče usta koja će život uvijek činiti gladnima, potrebitim kruha – radišnog lanca da bi se došlo do sudbine civilizacijskog čovjeka. Nemojmo zaboravljati ugasle vulkane, nisu oni mrtvi, oni su samo pritajeni, do časa kad će iz strpljenja eruptirati u pepeo – svaku situaciju koja nije bezizlazna. Jer iz njega će ponovno ptica u novu zemlju, plodnost kakvu.

Ako je stvarno naša sudbina da budemo ugašeni, da samo šutimo, makar i uspravni, onda je time odgovornost još naglašenija u sjeni. Lijepo je izbjeći sunce pod starim hrastom, dakako, ili pod kakvim drevnim baobabom, no pogrješan je put do pravog Bilosnića njegov privatni život. Isto je, zastirati takvo što debelim hladom, i sam u njemu sjediti. Do njega se može i mora suncem, hodom kroz tu vrelinu sunčanog sata, živi pustinjski saharski mit o pijesku i čovjeku. Dokle ćemo stići, ne ovisi o njegovim stopama, one sigurno neće posustati, vjetar je opasan, zapuše i prebriše tragove. Zato ne smijemo, odgovorni za identitet i nasljeđe, odustati. Moramo prelomiti u sebi jale i pakosti, tankosti neistine. Pače, s istim intenzitetom Bilosnića ćemo naći i u likovnom sloju umjetnošću ispisanog identiteta, da ne kažemo i umjetnosti fotografije. Riječ je, dakle, o cjelovitom umjetničkom habitu koji, naprosto, nacionalno ne smije ostati uprošten. Nagrđenost kakvim interpretativnim prispodobama ideoloških korijena nije također put do njegova stvaralaštva. To valja kazati da bismo se s nevjerojatnim sukobili na razini ravni, gdje je sve vidljivo, gdje se nemate kamo skriti od čiste prirode umjetnika.

Njegov El Tigre, španjolsko izdanje toga kemigrafskog djela, fenomen je kakav se ne bilježi u recentnoj hrvatskoj književnoj praksi, predstavljen diljem svijeta, kazali bismo bez zadrške, na najvišoj razini kulturno-znanstvene prakse civiliziranih zemalja. Ali, tigra nema bez njegova stvoritelja! A kako je to odjeknulo u njegovoj zemlji, samostalnoj državi Hrvatskoj, u njegovu neovisnu narodu? Što još čekamo, što nas to obvezuje, čime smo sputani? Zato vjerujem u budućnost kojoj je donio i dao tolika visoko rangirana književna umjetnička djela te sjajnu historiografsku sintezu koja se ogleda u svojim studijama poput djevojke u zrcalu, kad joj se stakle oči, i pripravna je za ženu. Dakle, ne šutimo mi samo o drugome, šutimo i o samima sebi.

Ako su nepotizam, karijerizam i korumpiranost do pred smrt umjetnika tek uzroci rata, povod za njega je ideogem. To je čak i razumljivo u ideološki još uvijek neiskrenom tranzicijskom društvu koje teži k uspostavi demokratskih standarda nakon toliko godina totalitarne prošlosti, ali je neprihvatljivo. Intelektualac, poglavito estetski vrstan književnik, ima trajnu zadaću ukrižavanja globalistički pogubnih tendencija i nakana suvremenih društava i država, putova kojima idu, vode svoje narode, iz ropstva, ili u novo ropstvo. Držim da smo u pravom vremenu za takvu prosudbenu poziciju i ocjenu Bilosnićeva ukupnog stvaralaštva, nadasve pojedinačnih djela, s jakim osjećajem utjecaja zapadne europske kulture 19. i 20. stoljeća.

Naravno, ne može se do toga esejistički, ali zato esej i jest motoričan, nezgodan u svom kutku, iz kojeg svakog časa uvijek može iskočiti i vlak i inicijativa. U svakom slučaju je pruga! Koja nekuda vodi, koja na kugli nema kraja, uvijek ste na početku kad je u pitanju čovještvo i domovina. Mnogim nagradama i priznanjima, domaćim i inozemnim, unatoč, prag tolerancije prema zanemarivanju i nepoštivanju visoko standardiziranih djela Tomislava Marijana Bilosnića odavna je prijeđen. Među odličjima nema nijednog priznanja državničke valuacije. Nije li tomu razlog što njegova umiješanost u kozmiku transcedentalnog svijeta, logografski i entitetski, ne popušta u sve prisutnijoj bizarnosti književne scene? Moguće, jer od počela do načela umjetnosti ostario je to put kojim kroče samo najbolji. Stratigrafijski, nogama uvijek na čvrstom tlu, srcem je u prostoru, umom pak u matici zemlji. Kao njegov suvremenik mogu svjedočiti tom univerzalnom prohodu riječi iz proživljenog u imaginaciju, iz nevidljivog u ekstazu i vrednotu života kojeg se ne da odcijepiti ni od Hrvatske kontinenta, niti od fenomenološkog mediteranizma s kojim je ontološki povezan i poistovjećen.

U dvije knjige eseja, koliko sam posvetio ovom auktoru, zapažanja je koja bi ga upravo njima činili nedodirljivim. Na onim kritičnim mjestima na kojima bi doslovno svi već teško disali, na svekoliko čuđenje, suprotivo svim očekivanjima, Bilosnić se tu naprosto odmara, razrješava s lakoćom, aleksandrovski, mačem, posvemašnjom mudrošću, svaki teži uspon ili zavojitu opasnost, kazali bi prometni stručnjaci, »crne točke«. Literatura koju čitamo nakon njegova prolaska, u našim je rukama maštoviti Nil od samog početka pa do kraja njegova toka. Rijeka tisuća iznenađenja, promjena, ritamskih izmjena mirnoće i staloženosti, kaskadno zaredanih oksimorona, hermetizma odjekivanja, sve samih suprotnosti stvarnom onirizmu, čini njegov opus potrebitim čovjeku. No je li to dovoljno dopustivo da bi jedno društvo stiglo raskrižju delte i onog što dalje preuzimaju brodovi središnje sredozemne kulturno-civilizacijske uzvišice? Neka odgovore oni potrebiti identiteta povijesnih, entitetskih i baštinskih vrednota hrvatskog bića. Jer nije da samo pjeva, nije ni da samo Odisejem luta, on zapravo s jednog mjesta, iz svoga Zemunika Donjeg pod murvom, iz svojih Ravnih kotara, sa Ljube ili kakve ilirske gradine, prekopava čitavi ekumenski svijet (Vrt), propitkujući ona duševna stanja koja su čovjeka natjerala na duhovnost i vjeru u Boga, na kršćansku kulturu, na prozodij kakav dugo već nije viđen na tim prostorima.

Da, mogli bismo kazati, vrlo konsonantan u historiografiji, vokalan u književnosti, tematski introspektivan, jezikom fizike, interferentan, dokazujući baš svjetlosti njezinu valovitost. Na njoj će graditi sve svoje pjesničke snove. Možda je ovdje jedino teško rascijepati jezgru, nije lako načiniti sintezu djelâ (kad analitika vodi u multipolarnost smjerova). Vrlo je bitna ta naglo narasla činjenica, jer sintetizirani Bilosnić nije isto što i razjedinjen narod. Tu se već začinju i počinju značajni problemi. Izdvojio bih u prilog prevalentne skupove:

– domoljubnost,

– historiografska paradigma (arhetipski anakronizam),

– kršćansko preporoditeljstvo,

– socijalna inteligencija (etički i moralni humanizam),

– globalni situ.

Pojam domoljublja kod Bilosnića je višeznačan. Prije svega je to snažan realni proosjet zemlje metaforički znalački i vrlo suvislo izražen ontofilogenezom u čijem središtu stoji lik i tijelo žene. Ad literam – ne možeš ljubiti svoju majku, a biti anacionalan i apatrid. Znak jednakosti postavljen je između zemlje i žene u institucionalnom smislu. Na tom su aksiomu nastala mnoga njegova antologijska književna djela među kojima se u posljednje vrijeme izdvaja Odisej. Iz te početne točke, domoljubnost se zatim razgranava u smjeru zaštite i obrane svekolikog nacionalnog identiteta, razlistavajući se etnografski i logografski još šire u podskupine tradicijskog i kulturno-baštinskog tkiva u svim segmentima umjetničkog stvaralaštva (književnost, likovnost, fortografija). Naravno da to traži i političku angažiranost koja ovdje ne mora biti operativna ni ideološka, ali sasma primjerene obojenosti pripadanja.

Historiografsku paradigmu čini njegov arhetipski anakronizam. Kao tipični predstavnik škole depolitizirane povijesti, podržava preživjele zastarjelije nazore, u vremenskom slijedu vidi i smješta stvari i događaje u doba i na mjesta kamo oni službeno ne pripadaju. Tražeći »svoj« put do prave istine, koja demistificira i razobličuje sve povijesne falsifikate, interdsciplinarno obrađuje teren, u živom prostoru svoga zavičaja i svoje domovine hodom daje naglasiti ona rješenja koja su arheološki dokaziva, počesto na tragu vlastite u širinu razvijene intuicije koju svaki vrhunski umjetnik mora posjedovati i znanost je treba uvažavati. Uostalom, prvi je upro prstom u Ljubu kao središnji potencijal zadarske arheologije, poslije devastiranu, raznesenog jantara, zlata i drugih neprocjenjivih povijesnih artefakata, a da se nikada nije doznalo gdje je završilo to narodno blago. Snagom sinteze riječi uvjerljivo i s punom predanošću nudi hrvatskoj nacionalnoj povijesti oporavak od stoljetnih geostrateških stranputica i utjecaja inih imperijalnih i anacionalnih posezanja. Gotovo tisuću godina sustavnog zatiranja hrvatskog državnog identiteta i hrvatskog bića na prostoru u kojem živi, njegovo marginaliziranje i prešućivanje, teret su kojeg nosi na svojoj duši pokušavajući tomovima svojih povjesnica izazvati znanost i interes javnosti. Na tom će području njegov rad ostati trajna obveza budućih naraštaja. Baš tu će logografija jednom učiniti svoje, lako obnovljivim metodama izdaje unatoč. Mandele su na sreću proroci.

Preporoditeljstvo kakvog Bilosnić unosi u kršćansku zapadnu kulturu, koju Hrvatska baštini papinski već oko 13 stoljeća, neslužbeno i dulje, ima svoje korijene u postulatima ranog kršćanstva. Njegovo služenje Bogu, vjera u njega, učvršćuje se u Kristu-čovjeku. U svježini kristovske misli on naprosto raspravlja sam sa sobom pronalazeći vlastite putove do Istine, očišćenja koje, jako je bitno – oslobađa! Jer ne možemo mi ostaviti stablo da uvene, da nestane. Drvo koje se razboli, drvo koje je napadnuto, ne smijemo posjeći, mora predahnuti, mora se očistiti, od nametnika, ušiju raznih vrsta, pa i ljudskih. To je trajna zadaća Bogu, koju ne ispušta nad čovjekom. Takvo što prihvaćati kao vjeru u najmanje je obnovljivost izvora, vrelo svih njegovih transcedencija i meditativno razmijenjenih molitvenih poruka, zapravo Molitve – vremenska kapsula u kojoj je kuvertirao sebe na vječni život. Nisu uvijek nužne umjetno stvorene piramide. Svjesni smo mi ljudi rizika katolik-praktika, ali osnaženi idealima Svetog Trojstva, s Kristom ćemo se nalaziti na gradinama, u zemuničkom gaju, pod jednim jedinim stablom klena, u vinogradu, svojoj lozi, u vrtu majčinu, svugdje i zasvagda gdje gazimo tlo svoje svete zemlje. To je pravi Bilosnić, benediktinac u jakoj utakmici s prostorom i vremenom, korifej harmonije i napetosti, blizak Eliotovoj ideji kršćanskoga društva, onaj iz stvaralaštva utemeljenog na ravnokotarskoj longitudali kršćanstva!

Zato i ima snažno razvijen osjećaj socijalne inteligencije što ga čini i zagovarateljem i zaštitnikom načela etički i moralno čistog humanizma. Premda postmodernistički, njegova djela obiluju tako jasnim idejama borbe za čovjeka, šimićevski malog i običnog, toliko snažnog u izricanju pravde, da nam se izlazak iz svake njegove knjige čini nedostojnim jednog, pa i aktualnog, vremena. Neupitno je tu snažno vertikalno oslikan njegov Tigar.

I, na kraju, Bilosnić ne računa na parcijalnost interesa. Njegov je fokus globalni situs s kojeg se kroz sebe kolateralno motri i na cijeli svijet, kozmolitski, kozmografski i kozmogonijski pokušavajući odgovoriti izazovima opasivanja čitavog sastava svijeta svemirskih tijela i pojava, podrijetla i razvitka svjetova, s osobitim naglaskom na svjetlosne efekte sunčeva utjecaja na emanaciju duha i duhovnog stanja čovjeka. U tom isticaju, međutim, pokatkad ima eufemizama, ali zato nema eufuizma. Pretjerano kićene riječi i preveliko obilje pjesničkih slika, srodno manirizmu, razbija se o realnost neugode, ružnih i zlokobnih pojmova aktualnog vremena. Nenadmašna je tu upravo njegova Afrika, djelo koje na nacjelovitiji način oslikava put od najružnije povijesne činjenice do književno spoznate ljepote i spjevane istine. Baš ta međudistanca žestoko upozorava svijet na ovo djelo.

Zaključujem – nakon Zoranića, mnogih je bilo, no, preispitajmo sebe kroz Tomislava Marijana Bilosnića, nikako obrnuto. Kad to učinimo iskreno, pokajemo se, shvatit ćemo sve zablude sebe, a na to mjesto postaviti drugoga.

(U Splitu, siječnja 2017.)