Fizičar i pjesnik na krstarenju kozmosom

Odvajkada je poezija bila zaokupljena zvijezdama, beskrajem, tišinom, pokušajem da se »ja« otrgne od okova ovoga svijeta i odluta u prostranstvo koje bijaše uvijek nekako utješno, kao prostor potpune zagonetne tišine, stoga i potpune slobode duha i poezije. Pjesnik je u svemiru uvijek bio ponesen, pred istim pitanjem smisla života u vječnosti – ili je bio izgubljen u beskraju, ili je u njemu bio spašen. Ili je transcendirao svoj prolazan život u kršćanskom (ili drugom religioznom) svjetonazoru ili ga je naprosto gasio u osjećaju smrti kao konačnom svršetku. Malo je koji pjesnik zašao u složeni misterij svemira, odnosno u svemir kao fizikalni, a ne samo kao poetski metafizički prostor što dopušta pjesniku sve osobne doživljaje (sve)svijeta.

Nikola Šop u svojim je zbirkama Kućice u svemiru, Svemirski pohodi, Astralije, Dok svemiri venu itd. prvi u hrvatskom pjesništvu uvjerljivo zašao u pustolovinu fizikalnoga, odnosno znanstvenoga i pjesničkoga »dešifriranja« svemira. A ta odiseja nije nimalo laka za razumijevanje – podloga joj je znanje o fizici i astronomiji, dok joj je poezija vrhunska nadogradnja.

Kada se Šop poslije svoje tzv. prve pjesničke faze, u kojoj je bio zaokupljen ljepotom malih, ovozemaljskih ljudi i stvari što isijavaju neki viši plemeniti red svijeta, upustio u istraživanje svemira, njegov stih postao je manje raspjevan (i ne više vezan), a više filozofičan, tjerajući čitatelja na dešifriranje tajnovitih zakona svemira, e da bi se onda mogao predati poetskome užitku. Šop je doveo u pitanje Euklidov prostor (koji se i u svemiru proteže ravno, pravocrtno, u skladu s geometrijskim zakonima), a opjevavao je često »zakrivljeni« prostor svemira (svemirski prostor, ako nas služi srednjoškolsko znane, širi se eksponencijalno, u svim smjerovima, odatle »zakrivljenost«), kao što je opjevavao i mnoga druga, tada moderna saznanja o kretanju svemira.

Lirski subjekt u drugoj Šopovoj fazi, zasićen »dosadom zemaljske poezije«, okreće se istraživanju praznine svemirskoga prostora, vrtloženja, bezobličnosti, lebdenja, kao i proučavanjem zgusnutoga prostora na primjeru kocke i kugle (poeme Osvajanje kocke i O kugli), dvaju tijela koje mogu simbolizirati apsurdnu potragu u ljudskoj egzistenciji (tako je kugla mjesto bez površinskoga središta, metaforika bez ukorijenjenosti ljudskoga života). Dakako, svu tu Šopovu kozmičku i geometrijsku apstrakciju nadvisuje pjesnička metafora ljudske nemoći pred nepoznatim, ljudske izgubljenosti u prostoru koji ima svoje nedokučive zakone. Podloga tom kompleksnom svemirskom putovanju jest duboki osjećaj prolaznosti života što ga određuju više sile svemira ‒ on obitava i obnavlja se sam za sebe, svim našim težnjama unatoč.

Premda je Gataličin pjesnički diskurs posve drugačiji od Šopova, mogu se uočiti svjetonazorske sličnosti između tih dvaju pjesnika – i Gatalica spominje sumnju u Euklidov prostor te svemir predstavlja kao fascinantni fizikalni beskraj prepun kretanja, previranja, mira i nemira, prepun planeta, prašine, dimenzija, fotona, svih materijalnih i nematerijalnih fenomena, svega dokučivog i nedokučivog, a to može satkati samo vrsni fizičar po struci, kakav jest Goran Gatalica. Drugim riječima, za razumijevanje ove zbirke pjesama u prozi svakako bi dobro došlo stručno znanje, budući da ga je autor konzumirao u ovoj iznimno slojevitoj, pojmovno i metaforički dubokoj i razgranatoj zbirci u kojoj se znanstveno poimanje svemira prepliće s nabujalim pjesničkim doživljajem njegova misterija. No, i bez znanja o fizici (a knjiga ima obilje stručnih termina) možemo se upustiti u Gataličinu »knjigu postanka« u kojoj nema vidljive krajnje svrhe kozmičkoga puta (Bog), nego se sve vazda prelama u kretanju, dimenzijama, energiji, eksplozijama, erupcijama, zračenjima – svemir je beskrajno samoživi, ćudljivi prostor koji potiče autora i na »eruptivni« pjesnički izraz, odnosno izraz pun strasti, jezičnih labirinata, ali i pun lirskih asocijacija.

Primjetno je da u takvom izazovnom galaktičkom prostoru izostaje klasičan lirski subjekt koji sebe odmjerava u odnosu na svijet – samodostatni, samoobnavljajući svemir u Gataličinoj poeziji automatski umanjuje naše mikrokozmose, odnosno toliko smo utopljeni u čudo svemira da naše »ja« gubi onu snagu koja je prisutna u većini domaće i svjetske poezije. Dakako, i to je važna poanta našega postojanja – čovjek zagledan u kozmos nužno apstrahira sebe, ali to uranjanje u sveprisutnost ima itekako filozofsku, kozmopolitsku i pjesničku snagu. Prevladati samoga sebe najveća je pustolovina duha i tu pustolovinu Gatalica opjevava veoma dojmljivo. Svoj znanstveno-pjesnički kozmos Gatalica je predočio iznimno zrelim pjesničkim alatom, ostavljajući nas u tom čudnom, divljem svemirskom plesu na rubovima činjenica i misterija, znanja i neznanja, spoznaje i predodžbe.

Gataličin duh krstari svemirom, izmjenjujući stanja ekstaze i stanja nihilizma, odnosno osjećaje punine života i praznine u vječnosti. O ekstazi sveprisutnoga bivanja svjedoče brojni stihovi puni uskovitlanih emocija i metafora, poput:

Zvijezde raspletene divljaju u interstelarnom prostoru.

Raspukline krpaju svemir zvijezdama u zavežljaju galaktičkih priraslica.

Mahniti vjetar vrtloži i rastače zakašnjele ponore među zvjezdanim labirintima svjetlosti.

Strmoglavi zlatni pijesak sipi kroz crne nebeske rupe.

Kozmos lovi svoju ćud samoubilačku na oštrici od mračna neba.

Često u svemiru gubimo uporište, odnosno sjedinjavaju se Sve i Ništa u nespoznatljivome beskraju – strast prelazi u duboku tjeskobu, pa i nihilizam, smrt misli i života. O tome, primjerice, svjedoče, stihovi:

Svijetle kristali sumornih zvijezda i obnavljaju jastvo nebeske uzaludnosti.

Netragom iščezli oblici nebeskih sfera naguravaju se u mračne i zbunjene sjene spoznaja.

Rubovi se raspadaju u nepredvidljive nijanse budućnosti omrežene perspektivom prazne duše.

Žarki sunčevi prsti bez pozlate ostavljaju tišinu odbačenu u dronjke porazna beskraja.

Rijetko se svemir promatra i sa Zemlje, kao utješno čudo – tada se biće naivno predaje nebeskome prostranstvu, sanjarenju i ti stihovi zapadaju u letargičan mir:

Zvijezde tajanstveno motre veličinu bića koje se bezgranično predaje milostivim noćima.

Ljupkost blaženstva u zvijezdama zanoćalim prebiva.

Na rubovima nedodirljiva beskraja pjesnik evocira zvijezde nedužnim očima.

Ponekad je doživljaj svemira i apokaliptičan, odnosno katastrofičan, sličan knjizi Otkrovenja, kao što kaže stih:

Sred dubokih vidika jecaju predmeti izjednačeni s ništavilom sveprisutnih ratova.

U zbirci Kozmolom Gorana Gatalice izmjenuju se, dakle, epska svemirska širina i duboki lirski doživljaj izgubljenosti, prepliću se nebeski Eros i Thanatos, pa i ljudsko divljenje svemiru i apatija u njegovom nespoznatljivom prostoru. Gatalica je ispisao odu svemiru koji nas širinom i oplemenjuje i proždire i taj paradoks pobudio je u njemu vihor emocija, vrtoglava pjesnička stanja i doista originalnu inflaciju pjesničkih riječi, koja je sušti kontrast trendu stvarnosne proze. Gatalica kao da je izumio neki novi »šifrirani« jezik svemirskoga gibanja koji kritičara potiče na jednako duboko istraživanje jezika kao što je fizičar zaokupljen istraživanjem svemira. Gataličina poezija (u prozi) nipošto nije dopadljiva, pjevna, za širu publiku – ona je namijenjena izuzetno elokventnim, suptilnim i misaonim ljudima koji se vole odmetnuti u nepoznati prostor te boraviti u njemu dulje vrijeme.

Svi obrati nebeskoga svoda, od sudara, buktinja do teške samotne, tamne beskonačnosti simboliziraju i lutanje ljudskoga duha, stalno gonetanje smisla, razapetost između veličine i raskoši ćudljiva makrokozmosa i stalne nesigurnosti ljudskoga mikrokozmosa. Lirsku čar ovoj pjesničkoj kozmologiji daju i mnoge metafore iz svijeta prirode (»cvrkutava stabla«, »mahniti vjetar«, »šumor vremena«, »križarska kiša«), kao i uvođenje bajkovitih i mitskih likova na kozmičkom Olimpu, koji nas hrane nekom utješnom slutnjom da je postojanje ipak čarobno, a ne teško i zastrašujuće.

Posve je razumljivo da je Gatalica za ovu bujno kozmičko putovanje izabrao pjesmu u prozi – tako složene poetske rečenice mogu zvučati i kao svojevrsni aksiomi, odnosno stihovi zadobivaju i posebnu spoznajnu snagu.

Nije fraza i reći da je ova poezija sveobuhvatna – život se rasprostro po galaksiji sa svim svojim silama i slojevima, s bukom i mukom, sa strepnjom i utjehom. »Ludilo« svemira i jezična razgranatost Gatalice zalaze u sve žilice mozga čitatelja i u sve pore duše – to je poezija koja uznemiruje, a ne smiruje, jer je u srži daleko više ekspresionistička (emocionalno i jezično »vulkanska«) negoli impresionistička.

Zaključimo: razliku od većine hrvatskih pjesnika kojima je kozmos ostao zagonetni prostor tišine, ili prostor u kojemu Bog konačno zadaje smisao životu i kušnji, Gatalica je svemir predočio kao samodovoljan i samoživ prostor prepun svekolika gibanja, dakle, kao stvaran, a ne kao zamišljeni prostor. Kozmos, dakle, nije samo slutnja ili vjera nego zastrašujuća mistična zbilja koje nismo ni svjesni. U tom kontekstu život i čovjek automatski se relativiziraju. Stoga u ovoj poeziji izostaje svaka egomanija, jer ona u galaksiji ne znači ama baš ništa. Gataličina je poezija stoga i veoma humana – u svemiru smo svi izjednačeni, svi smo dio jednoga te istoga beskraja, pa nas to potiče i na etičko pitanje: Zašto ljudi postavljaju granice jedni drugima u ovome svijetu kad svemir ne poznaje granica? Paradoks je to koji čovječanstvo nikada nije nadvladalo.

Mladom pjesniku Goranu Gatalici, koji je u ovoj i prethodnoj zbirci (Krucijalni test) pokazao iznimno zreli pjesnički izraz, možemo samo poželjeti da nastavi svoj pjesnički i istraživački put. Njegove pjesme, u kojima je originalno isprepleo fiziku i poeziju, svakako će zadobiti poseban status unutar tzv. kozmičkoga ciklusa u hrvatskom pjesništvu.