Dvije zavičajne pjesničke zbirke

Slavica Sarkotić godinama surađuje u velikom broju časopisa i nastupa na recitalima i književnim susretima, na kojima je dobila niz nagrada, pohvala i priznanja. S pričama i poezijom zastupljena je u više od četrdeset zbornika, a uvrštena je i u Antologiju velikogoričkog pjesništva, koju je uredila Anastazija Komljenović. Objavila je više knjiga: Prsten s plavim kamenom, kratke priče (2003.), Krošnja srebrne lipe, poezija (2004.), Srce na carini, poezija (2006.), Iza paravana, kratke priče (2007.), Spomenek Turopola, poezija, POU, Velika Gorica (2008.), a u njenoj bibliografiji nalazimo i biografsku prozu, pjesme za djecu, haiku stihove.

Knjiga Turopolska rapsodija zbirka je poezije pisane na kajkavskom narječju. U zbirci prevladava nostalgičan ton, sjećanje na djetinjstvo, odrastanje i na obiteljsko okruženje. Već u prvoj pjesmi Bistrički dreveni tiček riječ je o suprotstavljanju negdašnjeg i današnjeg vremena: »Dojdu mi negda želje i misli deteče/ i dalko dalko senje letiju/ v detinjstvo same bežiju/ gda bilo je toplo i ljubavi puno/ i drugač neg denes/ gda sega ima a časa nema/ nigdo več za nikoga...« U nastavku pjesme autorica niže živopisne slike iz bukoličkog ambijenta prošlog vremena, u kojem se život prikazuje kao istinski, jer su ljudi imali vremena jedni za druge. Danas su prevladale neke druge vrijednosti, prije svega materijalističke, a upravo takav potrošački konzumerizam je ono što Sarkotić kritički propituje i u svojoj prozi i u poeziji.

Autorica odaje počast i ženama koje su vrlo teško živjele, radeći težačke poslove. Te žene, o kojima piše, Janica, Roža, nigdje neće biti spomenute, niti u jednim novinama, a niti ih se ljudi, s gorčinom piše autorica, neće sjećati, pa im stoga i posvećuje pjesme, kao spomenik. Spomenik vrijednim i nepoznatim ženama, onima koje su podnosile sve terete svagdana, društvenog nevremena. Premda takve žene nisu nekad niti čitati znale, one su ipak imale sposobnost »da čitaju duše.« A ono duhovno, ono što je vezano uz emocije i duhovnost, ima najveću vrijednost za pjesnikinju.

Jedna od ponajboljih pjesama u knjizi Bogečki nokturno posvećena je životu skromnih ljudi. I u većini pjesama u ovoj zbirci autorica se prisjeća običaja iz mladosti, sa sjetom ističe žal za vremenom kad su djeca bila mala i suprotstavlja to vrijeme vremenu sadašnjem kad »po lasima našim opal je sneg...« Potresna je i pjesma Čižme od umetne kože u kojoj su čizme metonimija za siromaški život mučenice Janice koja odlazi redovito na groblje i brine o umrlima. U toj pjesmi se spominju i žrtve rata, pa je na implicitan način prikazan utjecaj Velike povijesti na život tzv. malih ljudi. I čini se da je nekad poezija Slavice Sarkotić svojevrsni nagovor na druženje, da se uhvati trenutak, da se posvetimo bližnjima, da se dajemo jedni drugima. Začas može »biti kesno«, jer »život ide kak ringišpil...«

U autoričinom tematskom središtu je dom, roditeljski dom na kojeg podsjećaju predmeti »ormari, firunge, očev dnevnik«, ali i vlastiti dom, koji smo stvorili sami. Nije stoga slučajno da je naslov jedne pjesme Dom moj vekovečni. Pjesnikinja zagovara romantičarsko vraćanje prirodi i jednostavnosti. Tako je jedna pjesma vrlo ironično okrenuta prema piscima koji puno filozofiraju i jamraju, a pritom im personificirani hrast lužnjak (turopoljski) poručuje kako je »filozofija sveta vu mojemu žiru«. Davanje glasa turopoljskom lužnjaku jest i kritičko propitivanje čovjeka danas, čovjeka koji se posve izgubio u lamentaciji i u tekstualnom autizmu, intelektualcu koji se odvojio od zajednice i posve otuđio od jednostavnog života.

Pjesnikinja tematizira i približavanje smrti, ali kod njene lirske junakinje ne postoji strah od smrti, nego je smrt povezivanje s onima koji su umrli prije nas, s roditeljima, dragim ljudima. Niti Bog u pjesmama Slavice Sarkotić nije udaljeni metafizički konstrukt, već je riječ o Bogu koji je često označen umanjenicom jer ga se doživljava bliskim svakom domu, čovjeku. Pisanje poezije je zapravo kao »razgrtanje mrejne«, kao suočavanje s vlastitim mislima, fantazijama, strahovima i tajnama... Na kraju ostaje tek osjećaj o prolaznosti: »...se bu prešlo, prešlo bu se« (pjesma Zimska). Poezija je zapisivanje trenutaka koji lete, zadržavanje prolaznog u riječima.

Posljednja pjesma u knjizi posvećena je upravo žalu što lirska junakinja zbog mnoštva obveza nije stigla pred smrt oprostiti se s ocem. Ta sjajna pjesma Žal mi je kaj sem zakesnila, koja se nalazi na samom kraju knjige, kao da nam i otkriva da je upravo to kašnjenje možda bio poticaj za ispisivanje poezije u kojoj je temeljna misao kako nitko na svijetu nije važniji od naše obitelji, od onih koji nam puno znače. Možda je na neki način i taj žal autorici bio inspiracija za niz nostalgičnih pjesama u kojima se pogled prebacuje unatrag, kad se sabiru životna iskustva i ističe smisao života.

Kajkavsko narječje kojim piše Slavica Sarkotić vrlo je živopisno i melodiozno, pa su pjesme eufonične. Nalazimo i narativne pjesme, ali isto tako i one koje su vrlo pažljivo strukturirane (pravilne strofe i rime). Upravo su i takve pjesme najuspješnije, one kratke odsječne, pročišćene, kao npr. Vrčak, Za firungom, V reč me pretoči. Premda je većina pjesama vezana uz intimističko iskustvo, pjesma po kojoj nosi naslov ova knjiga (Turopolska rapsodija) govori o etnografskom blagu turopoljskog kraja, nabrajanjem predmeta i mjesta koja su posebnost tog kraja. Riječ je o baštini koja ne smije biti zaboravljena: »Špaleri živic,/ venci od rož/ kruna jablana oštra kak nož/ bobice v grmju i niova žufklina/ stare kištre f teri mi spi rubenina/ veter ki dojde pod večer, stija/ to je naša domača rapsodija...« Na kraju treba pohvaliti i likovno rješenje knjige – pretisak slike »Turopolje« (ulje na platnu autora Zlatka Odrčića).

* * *

Nova knjiga pjesama Slavice Sarkotić, Srne u jeseni, donosi niz ujednačenih narativnih pjesama pisanih na štokavštini. Motivi pjesama i u ovoj zbirci vezani su uz obitelj, nostalgiju, uz sabiranje životnih iskustava. Ponovo će se autorica sa sjetom prisjećati detalja vezanih uz život s ocem i majkom: roditeljske kuće, svijesti o prolaznosti, traganju za barem indirektnim prisustvom preminulih roditelja. Izdvojila bih pjesmu Očev sat, jer ona ritmički snažno govori o ocu i ljubavi: »U praznu sobu gdje dah se ledi/ Ulazim kao tihi tat/ Na zidu mjeseca odraz blijedi/ Na stolu kuca očev sat«. Autorica govori i o svom umirovljeničkom životu, ali to čini diskretno i toplo, bilježeći slabosti i sitne grijehove, kao što su jedenje slatkiša, gubitak vremena po društvneim mrežama, gledanje serija, ali i ističe neki spokoj u tom svom malom svijetu, vrtu, zelenilu koji je najbolja zaštita od vanjskog svijeta. Ponekad se navodi i žal za propuštenim odnosima, nenaučenim vještinama, ali ipak uvijek je prisutna neka blagost kojom se odnosi prema svijetu: njena lirska junakinja kao da je pronašla granice svog svijeta u kojem uživa, a posebno dojmljivo o tome govori pjesma I onda hodam raspamećena kroz svibanj.

Upravo u tom uživanju u životu u kojem više nije pritisnuta velikim brojem obveza autorica uočava brojne detalje vezane uz prirodu, promjene godišnjih doba, pa se čini kao da u sebi želi oživjeti dijete: »u uspomenama našim maglovitim/ mi tražimo djecu/ što odavno su odrasli ljudi«. A vrt koji često spominje svojevrsni je autoportret, ali i njena domovina. Ovdje autorica aludira na Voltairea, iskazujući da je zanima isključivo privatno, život obitelji i uspomene, dok o političkim i društvenim događajima rijetko poetizira. No njen vrt nipošto nije besprijekorno uređen i precizno obrađen, jer sve te podivljale jabuke i livade zarasle u korov koje spominje svjedoče o toj neukrotivnoj prirodi, o tom nekom usamljeničkom životu, o tome da se barem sada u starosti posveti posve pisanju i mašti. Onoj pravoj ja, daleko od društvneih normi. I da napokon prizna samoj sebi vlastitu prirodu koja nije baš voljela uvijek vezati se uz društva i ljude i biti socijalno umrežena.

U takvom odloženom »teretu odgovornosti« autorica se prepušta doživljajima zvukova, boja, mirisa, ekranima i snatrenjima. Iza nje su arkadijske slike minulog vremena (pjesma Tempi passati), neprežaljeni roditelji, te okrenutost suprugu, prijateljicama, sestri, povremenim putovanjima k djeci koja žive u inozemstvu. Njeno srce živi »na dva kraja Europe«. U tim toplim i iskrenim pjesmama Slavica Sarkotić priznaje da i u jeseni vlastita života još uvijek premalo zna »o životu i ljubavi, tuzi i nedostajanju«. Njezine su pjesme atmosferične, satkane od slika u kojima se prožimaju slike s ekrana i one iz prirode, uspomene i trenuci žive svakodnevnice. Riječ je o nepretencioznoj i uspješnoj zbirci pjesama, u kojoj, na žalost, oni koji se bave tobože velikim temama neće prepoznati njenu snagu, osjećajnost i mudrost.