Dojmljiva tematizacija starosti i bolesti

Već na prvoj stranici svoje nove knjige Bezdan, u opisu vožnje automobilom zasutog kišom, a kroz prozor kojega starica promatra »uspavana polja, zaustavljene mrtve rijeke, ustreptale vijence breza isprepletene svjetlucavom paukovom mrežom sunčeve svjetlosti, suncokretova polja po kojima drijemaju stotine tisuća, možda i milijuni pognutih, dobroćudnih biljki« ‒ Josip Mlakić kreira osjećaj melankolije, usporenosti, spora protoka vremena, što je i osnovno obilježje života bračnog para staraca koje uzima za protagoniste. Pritom on poseže za postupkom poznatim nam iz njegovih prvih knjiga, a koji je u novijima pomalo napustio, a to je simbolička korelacija i analogija između opisa prirode ili vremenskih prilika i psihološkog stanja likova. Te su početne deskriptivne rečenice ujedno i osjetno garnirane lirikom, poetične i nježne, a što se nadaje temeljnom odlikom oba u knjizi uvrštena kratka romana, a koji sa u završnom dijelu knjige uvrštenih 24 pjesama tvore skladno zaokruženu cjelinu konceptualno osovljenu oko tematizacije starosti, prolaznosti, usamljenosti, tuge, ljubavi, bolesti i smrti, ali i uz impliciranje marginaliziranosti ljudi treće dobi u suvremenom društvu.

U prvome romanu Imena višnje (nastalom na osnovi Mlakićeva scenarija po kojemu je 2015. Branko Schmidt snimio film s Ivom Gregurevićem i Nadom Đurevski u glavnim ulogama) pratimo dvoje staraca koji su se nakon rata iz prognaništva vratili u svoje selo. Mlakić uvjerljivo dočarava njihovu ruralno ambijentiranu životnu svakodnevicu, još uvijek fizički relativno moćna starca koji obnavlja staju, skuplja drva po šumi i cijepa ih za potpalu, ruši osušene voćke i sadi nove dok mu supruga sve više zapada u apatiju i depresiju, gubi snagu i volju za život, počinje zaboravljati i konačno potpuno mentalno onemoća pod teretom Alzheimerove bolesti. Mlakić je uvjerljiv i u prikazu njihova svakodnevlja svedenog na dugotrajne šutnje i starčevu osornost, a kao odraz njihova na patrijarhalnosti temeljenog odnosa.

To je osobito dojmljivo dočarano u motivu starčeva tvrdoglava odbijanja suprugine želje da u vrtu posadi stablo višnje. Jer, njegova je »zadnja«, on odlučuje o svemu, iako se u staričinoj želji odslikava njezina tuga i usamljenost ‒ ona želi višnju kako bi unuku kad dođe mogla ispeći štrudlu. Ali, unuk je daleko, rijetko dolazi, a čega je starac svjestan, ali starica to sebi ne želi priznati. A takvom odlukom on je vjerojatno štiti od kasnije još veće tuge, kad višnja urodi plodovima a unuk nikako da dođe na štrudlu...

Jednostavnim, kratkim rečenicama Mlakić upečatljivo posreduje monotoniju staračkih dana, zbilju lišenu događajnosti, život u njegovoj elementarnosti sveden na san, obroke, dugačke šutnje, tišinu, ali i ruralni život određen i omeđen meteorologijom, godišnjim dobom i vremenskim prilikama. Pri tome on izbjegava psihologiziranje nego tek bilježi postupke i ponašanje, a u kojima čitatelj iščitava njihova mentalna stanja i raspoloženja.

Vrijeme prolazi, godišnja doba se smijenjuju, a staricu sve više zahvaća Alzheimerova bolest, postupno zaboravlja pojmove, nazive stvari, a na koncu čak i imena svoga muža, sina, unuka, koje na koncu više i ne prepoznaje. Suprug prekasno prepoznaje da se ne radi o staračkoj zaboravljivosti već o teškoj bolesti, a Josip Mlakić dojmljivim sitnim detaljima postiže dirljivost u prikazu njegove prekasno probuđene brige i ljubavi spram supruge, koje nije bio lišen, ali ju previše rijetko iskazivao.

Drugi u knjizi uvršten roman naslovljen Kiša inačica je i svojevrsna preslika prvoga, uz tek nekoliko razlikovnosti koje proizlaze iz različitih socijalnih miljea i životnih ambijenata likova. U njemu Mlakić prikazuje životnu svakodnevicu dvoje ostarjelih profesora, poznatih nam iz jedne od završnih scena prvoga romana u kojoj se četvoro staraca nakratko susreće. Iako je prva ruralno, a druga urbano ambijentirana i za likove ima bračni par umirovljenih profesora, dok su junaci prvoga romana umirovljeni zidar i domaćica, radi se o tematskome paralelizmu i svojevrsnoj zrcalnosti, a što Mlakić apostrofira i s nekoliko motiva zastupljenih u oba romana (prizor zaleđene rijeke kao simbol zaustavljenog života lišenog događaja; nestanak struje; novinski članak o vodi koja pamti oblik čaše; prizori aviona što nadleću krajobraz...). Atmosfera i ton pripovijedanja u oba romana su isti, i u Kiši prevladava usporenost, melankolija, utišanost, sa svrhom najave nadolazećeg neizbježnog i konačnog – smiraja.

Također je tu i ponovna problematizacija staričine Alzheimerove bolesti, ali uz razliku što je ova starica svjesna ubrzanja razvoja bolesti i pokušava joj se oduprijeti. I u ovome romanu prisutna poetičnost, ali ne samo uslijed poetizacije proznog izričaja nego su tu i ulomci pjesama koje starac piše. One su u cjelovitom obliku, u formi kratke zbirke pjesama donesene u trećoj cjelini knjige, kao nadopuna ali i tematsko zaokruženje knjige u konceptualnu cjelinu sastavljenu od tri dijela posvećenih istoj zajedničkoj tematici.

Iako se u drugome romanu vrlo brzo prepoznaje da je riječ o preslici situacije iz prvoga teksta, čitatelj ipak ne gubi zanimanje već s pažnjom prati Mlakićev trud u prenošenju tugom obojene životne stvarnosti ljudi treće dobi, s radoznalošću pažljivo detektirajući poveznice između ova dva romana ali i registrirajući razlike u životnim ambijentima i situacijama likova, te iščekujući njihov susret, u prvome romanu već naznačen. A dok se u prvome romanu fokusira na razvoj staričine bolesti, u Kiši Mlakić naglasak stavlja na starčevo proživljavanje supruginog ubrzanog mentalnog i fizičkog propadanja. Pritom se kao najdirljivije nadaju suptilne dionice u kojima autor čitatelju diskretno sugerira tugu i usamljenost bračnog partnera zbog življenja pokraj žene koja nakon dugih desetljeća zajedničkog života više i ne zna tko je on, i s kojom smislena komunikacija više nije moguća te je, unatoč fizičkoj prisutnosti, zapravo psihički odsutna i nedostupna.

Knjigom Bezdan Josip Mlakić ponovo čini iskorak u prostor koje još nije problematizirao i koja nježnošću, suptilnošću i toplinom svakako oplemenjuje njegov opus i čini ga bogatijim. S obzirom na drastičnu promjenu atmosfere i tona u odnosu na prethodne njegove dvije knjige koje su bile romani kriminalističkoga žanra, bit će vrlo zanimljivo pratiti u kojem će se smjeru dalje kretati prozni opus Josipa Mlakića.