Buntovnik s razlogom

Ova nažalost posljednja knjiga pjesama (izbor) Joje Ricova, jer je preminuo a da knjige nije ni vidio, nudi izbor od njegove prve zbirke pjesama (Nijema narikača, 1954.) do zadnje (Stekliš u jetrima, 2005.). Cilj je priređivača bio da punudi najreprezentativnije pjesničke uradke, ne samo kronološkim redom objavljivanja pojedinih zbirki pjesama, nego jednako i poetičkih mijena, ili poetičkih nadogradnjâ točnije rečeno, u kojima se Ricov ogledao. Dakle, nisu se u ovaj izbor uvrštavala druga područja kojima se Ricov bavio. Pritom se misli na njegov dramski rad, koji je također imao uspjeha, što dokazuju stručna priznanja i nagrade.

Nadalje, u ovom izboru izostao je i njegov književnokritički rad, koji nije imao samo priogodan karakter, iako se njegova književna kritika može definirati kao perifrastična, niti je u obzir dolazio izbor iz onoga područja što ga sam Ricov imenuje likoslovlje, likovna kritika, koje je također imalo sličnu značajku kao i književna kritika. A niti je uzet u obzir dio napisa koji su memoarskoga karaktera, mada je život Ricova vrstan materijal za oblikovanje gotovo biografskoga romana. Ako u ostavštini nema relativno dogotovljen takovrsan memoarski zapis, što je prava šteta, nažalost nije se nadati da bi tko mogao zainteresirati se za jedan takav projekt. A niti ovom prigodom nećemo govoriti o njegovu prevoditeljskom radu s talijanskoga jezika, pjesnika 20. stoljeća s kojima je, nekima, i prijateljevao.

Izbor je, dakle, vođen načelom da se podastrije pjesnička proizvodnja Joje Ricova od one vrste poetike koja bi se mogla označiti kao trag tradicije, ona naime koja se može uklopiti u tokove onodobne hrvatske poezije, kako semantičkim obujmom, dakle motivskim i tematskim predmetnim supstratom, slikovnošću i metaforičnošću, do formalno-morfoloških značajki. Već je u tom dijelu svojega pjesništva, po kojemu bi se Ricov uklopio u onodobnu tradicionalnu struju, u motivsko-tematskom predmetu crpio iz područja općosti i pojedinačnosti. To se odnosilo na onaj semantički sloj koji svoje izvore traži u društvenoj, političkoj, povijesnoj zbilji, hrvatskoj i kozmopolitskoj, i njima pripadajućem ideološkom rasteru. Drugi izvor jest onaj iz događajnosti, osjećajnosti, memorabilnosti, »privatnosti« lirskog subjekta (najčešće autora), dakle doživljajnih i prisjećajnih akata. Revolt i buntovnost, koja je inače značajka Joje Ricova, dolazila je iz empatijske geste, ali možebitno i iz onodobne mode protestno-angažiranog pjesništva. Primjerice, kao onodobni događaji u Africi, s podlogom u idejnom i ideološkom stavu, ne samo gesla francuske revolucije.

Možemo pritom spomenti njegovu značajnu zbirku Marabunta (1968.), koja upravo reprezentira navedene značajke. S jedne je strane urlik lirskog subjekta u patosno-prosvjednoj pozi i pobuni protiv društvenih nejednakosti i ideoloških malformacija. S druge je pak strane tip poezije u kojoj je lirski subjekt prislonjen na zavičajni areal kao oazu u kojoj nalazi smirenje i povezanost s krajolikom kao antropološkim određenjem, izvora sadašnje doživljajnosti. I jedan i drugi tip takve poezije nije teško prepoznati u onodobnoj hrvatskoj poeziji, prvi primjerice u Goloba, drugi u Kaštelana i Pupačića.

Dakle, već tom zbirkom Ricov naznačuje plan svoje poetike. Ona se, s jedne strane, hrani općim stanjem društvene i političke scene, te ukazuje na malformacije čovjekova bića kao društvenoga bića, a s druge strane na stanje (lirskog) subjekta, njegov intiman prostor, njegovo zavičajno određenje, stanja melankolije i nostalgije kao stanja trajne subjektove prirode. Kasniji razvitak pjesnikove poetike svoje generativne korijene nalazi u naznačenom spektru. Tako će primjerice lirski patiens biti uznemiren ljudskim situacijama koje su ugrožene ideološkim, političkim i društvenim preskripcijama. Pjesničko ja eksplicitno će i deklarativno gromoglasiti, bugariti i psalmično lamentirati. On će patosno veličati ugroženost humanitasa kojega usidruje u mediteranski kulturni krajolik kao prepoznatljivo ishodište, dakle civilizacijski i kulturno određen. I to, važno je napomenuti, određen po zajedništvu (kolektivu) više nego pukome pojedinačnome. To svjedoči da je u Ricova ljudsko biće određeno etosom zajedništva, pripadnošću većoj cjelini, ponajprije hrvatskoj.

Međutim, značajno je da će baš poemično-»razbarušena« forma određenoga tipa pjesama u kasnijim zbirkama naglo probujati (T(r)ajna paučina m(r)aka, 1986.), te će osim te buntovno-deklarativne karakteristike posjedovati i element »fonetskog polisemantizma« (Ricov), odnosno etimološke semantizacije, nerijetko do mjere fonetskog zaumnog »rasula«, koje dospijeva do konkretističkog i vizualnog uradka. To je drugi dio njegova pjesništva, najprepoznativiji i najupečatljiviji. Navedena je značajka povezana s grafijskim, slikovnim aranžmanom, koji poput grafičke mape podaruje dodatno značenje. Etimološka se semantizacija realizira dvostruko, kao i u ostalih hrvatskih konkretista (jednog dijela njihova pjesništva – Rogić Nehajev, Vladović). Jednom svojom zvukovnom asocijacijom ona se govorno (zvukovno), fonetski realizira, a drugi put grafičkom slikom, te bi se moglo reći da se izražava slikarskim jezikom.

Ricov je značajan pjesnik čakavskoga jezika, točnije koinea svojega rodnoga Kalija. Zbirku Ča se is namin morbinuaš (1989.) napisao je na svom rodnom kaljskom dijalektu. Ona je motivski i tematski vezana za uži zavičajni areal, te na tom tragu katalogizira posebnost toga miljea. Zbirka je prožeta ironijom i humorom, i s obzirom na pojedine lokalne likove, i s obzirom na situacije i radnje. I u ovoj zbirci ćemo prepoznati slične tipove pjesama kao i ranije. Riječ je o temama životne zebnje – to su u pravilu kraće pjesme – i kraće poeme koje prezentiraju neku priču domaćega, obiteljskoga života. Oba tipa pjesama karakterizira nostalgičnost, ali i trpkost. Teme se kreću u rasponu od bodulskih huncutarija i kleveti do društvenih, posebno iseljeničkih tema, potom teme odnarođenja i otuđenja. Dakle, moglo bi se reći da je riječ o kritici promjene kulturne i društvene paradigme, konzekvencija čega su i promjene antroloploških figura patrijarhalnoga života.

Na taj se način Ricov nadaje kao pjesnik širokog raspona koji je reagirao na aktualna pitanja vremena, te je na taj način u aristotelovskom smislu mimetizirao »duh vremena« u njegovoj društvenoj, političkoj, povijesnoj i kulturnoj složenosti.

Ako bismo htjeli odgovoriti na pitanje što karakterizira Ricovo pjesništvo, mogli bismo reći da je ono određeno trima značajkama: estetičkim, etičkim i jezično-igrivim. A one odgovaraju i formalno-morfološkim odlikama. Pjesme kraće forme posebne su u motivskom, tematskom, slikovnom i stilskom smislu. Taj tip pjesama usmjeren je osobnim, egzistencijalnim pitanjima, intimnom, psihološkom stanju lirskog subjekta. Metaforički i slikovni plan je bogatiji, a simbolični složeniji, a stilski se uklapa u tradiciju onodobnoga hrvatskoga pjesništva.

Drugi je tip pjesama prislonjen na etičku dimenziju. U tom slučaju Ricov je najčešće buntovan i eksplicitnije udara po političkim i idejnim malforamcijama, posebno onih izrođenih. Taj je tip pjesama obično dulji, poemičan, a nerijetko se jezično realizira eksperimentalnim iskazom, posve ludistički.

Treći je tip jezično-igrivi – a riječ je opet o duljim formama – i najoriginalniji je dio pjesnikova stvaranja. Unutar hrvatskoga pjesništva druge polovice 20. stoljeća predstavlja jedno od najosebujnijih traganja za jezičnim mogućnosti hrvatskoga pjesničkoga izraza u okviru ludizma. No, sva ta tri tipa pjesama, kako je primijetio Jure Kaštelan, Ricov stvara na temelju iskustva moderne poezije, pišući »riječima, brodom, morem, blatom, krikom, kamenom i svjetlošću«, te užim zavičajnim arealom i općenito zbivivošću, pridodao bih. Time Ricov potvrđuje svoje značajno mjestu u polju hrvatskoga pjesništva dvadesetoga stoljeća, i na standardnom i na čakavskom jeziku.