Bivši dečki (lakrimarij)

Iako nikako ne pripada u kategoriju mojih bivših dečkih gospodin je (kao iznimka, mogući uvod u odgovore/pravila/pitanja ili, čak, sukus problema) zaslužio biti istaknut na početku ove novelete. Bio je, više nije, jer je nedavno otišao u mirovinu, kao direktor jedne veće nakladničke kuće. Prije našeg telefonskog razgovora koji sam zauvijek zapamtila i vjerno ću ga reproducirati, nikad se nismo vidjeli. Kontaktirali smo elektroničkom poštom i telefonom tako dugo dok Upravni odobor tvrtke koju je vodio nije, na njegov prijedlog, donio odluku da će objaviti moj rukopis. Javio mi je:

‒ Gospođo Horvat, imam za vas dobru vijest, ali pod jednim uvjetom.

‒ Recite, za jako dobre vijesti spremna sam na sve, dobro, gotovo na ispunjenje svih uvjeta! ‒zahihotala sam u svojim 60-im godinama poput djevojčice.

‒ Provest ću brzo zaključak Uprave, ali mi prethodno morate nešto obećati, zakleti se. Radi se, naravno, o objavljivanju vašega poprilično obimnog rukopisa koji je dugo bio na čekanju –direktorskiglas sve više mu je postajao oprezan i krut. Ništa mi nije padalo na pamet osim da će, možda, tražiti od mene radi uštede papira žestoko skraćivanje rukopisa na što sam bila sigurna da neću pristati.

‒ Recite, zaboga, o kakvom je uvjetu riječ? ‒ sada je moj glas već postao šuškav i suhopapirnati.

‒ Pa, morate mi obećati da se nećete zaljubiti u mene.

‒ Molim vas, recite mi još jedanput, ponovite što ste maločas rekli, nisam vas dobro razumjela...

‒ Rekao sam vam da mi morate obećati, zakleti se, da se nećete u mene zaljubiti. Meni to jako ide na živce, poslovno me blokira, a obično iskrsnu i problemi s mojom suprugom.

‒ Gospodine direktore, znate li vi s kime razgovarate, tj. koga ste nazvali, niste li pobrkali telefonske brojeve? – malo mi je odlanulo. – Mi se nismo upoznali, ja vas nikada nisam vidjela, čak nisam vidjela ni jednu vašu fotografiju... Kako vam uopće pada na pamet da bih se u vas zaljubila pa vam, unaprijed, moram obećati da neću?

‒ Pustite vi to, samo obećajte!

Obećala sam, iako mi se činilo i uvredljivim i prešašavim. Bilo mi je stalo do tiskanja rukopisa koji je godinama čamio u njegovoj nakladničkoj ladici. To ga je smirilo. Knjiga je objavljena u roku od tri mjeseca. Kad smo se upoznali na predstavljanju mojega romana, nismo spominjali taj telefonski razgovor. Gospodin je izgledao kao prosječni, oniži, proćelavi, činovnički šezdesetogodišnjak s pivskim trbuščićem. Do smrti mi neće biti jasno zašto je taj čovjek tražio od mene tako bizarno conditio sine qua non obećanje!? Što je o meni čuo, ili što su mu autorice prije mene činile, ili kako je pročitao moj rukopis, čega se sve plašio da će ga snaći ako se u njega zaljubim ‒ nikada neću saznati. Možda bi psiholozi imali nekakvo objašnjenje, pitat ću nekoga (bolje: neku) od njih kad mi naiđe.

Bez obzira na prethodnu nakladničko-autorsko-muško-žensku egzemplarnu sekvencu, dobro bi došla na početku ove novelete definicija pojma bivši dečko. Trebala bi si spisateljica razjasniti tko spada u tu kategoriju. Je li bivši dečko netko u kojega je bila zaljubljena (o čemu on pojma nije imao), ili onaj s kojim je izmjenjivala pusice držeći se za ruke, ili muškarac s kojim je osjećaje (makar samo vlastite) i posteljno realizirala? Pojma nemam kako bi glasila definicija pojma bivšeg dečka! Već tako stara (i pravnica po struci, a znamo da pravo počiva na definicijama), a još nisam uspjela shvatiti, kontrolirati, nadvladati, nadmudriti ili zatući vlastiti hipotalamus i – definirati pojam bivšeg dečka.

No, pade mi napamet kako sam negdje pročitala: Da bi našao iglu u plastu sijena dovoljno je da zapališ sijeno i pređeš magnetom preko pepela. Jednostavno, zar ne? Sve je dobra ideja i malo hrabrosti! Tako bi trebalo biti i s definiranjem bivših dečkih – ali nije. Iako sam ih sve, kad-tad, probadala iglama i pretvarala u pepeo! Svejedno ću u sjećanju, kako bih se prisjetila o kome pišem, još i zapaliti plast nabacanih bivših dečkih kako bi mi se (i ja sama sebi!) bolje-jasnije ukazali kao (naša!?) plehnata srca. Magnet imam negdje u priboru za šivanje, onaj za skupljanje špenadla.

Čuvam s poštovanjem konzervirane uspomene na mnoge svoje neizdefinirane dečke (svi su bivši). Njihove fotografije žive autonomnim životom u mojim albumima i kutijama s uspomenama. Imaju na poleđini napisane razne patetične rečenice kao: Zauvijek tvoj ili Nikad te nitko nije volio kao ja. Gospode Bože!

Kad svoje bivše dečke pokušavam »obnoviti«, namjerno ili slučajno, susretanjem nakon 20, 30, ili više godina ‒ pogled na njih ne izazava kod mene niti najmanje uzbuđenje ili nostalgiju, čak niti nelagodu. Nekako sam prestravljena i svaka misao mi, kad ih ugledam, utrne. Samo bih da me nema! Sklona sam također, što je vrlo ružno, kad sretnem na ulici svoje velike, bivše dečko-ljubavi u koje sam ulupala po pet, šest pa i deset godina patnje, strpljenja i uzaludnog nadanja, upitati se: Zaboga, kaj mi je bilo? Ne pomaknem se u smjeru raznježenosti kad ih ponovno ugledam bezlične, bezukusne i bezmirisne nalik na duhove. Kao da sam ih sve, začarana hormonima, izmislila i onda kad su se hormoni staložili ili razišli ‒ više ničega nema, ništa njihovoga više ne ljubim, ništa na njime mi se ne sviđa. Ma čak mi se ni malčice, sasvim ovlaš, niti u detaljima fizički više ne sviđaju! Ni oni plavooki! Strahota.

Većina mojih bivših nisu mi htjeli biti prijatelji, a nisu znali ili se nisu usudili biti moji dečki-ljubavnici. Trebala sam ih, bila sam u to uvjerena, animirati! Zbrka. Sasvim nerješiva i nepotrebna. Ne radi se o tome jesu li moji dečki bili fini, lijepi, pametni, obrazovani i nesvakidašnji ili ne. Ne. Neki su bili, a neki to nisu bili ili su bili samo djelomično, ali nije bitno. Radi se, čini se, isključivo o meni, mojem hormonalno-kemijskom sustavu. Taj mi je odredio život. Ja jednostavno vidim istog muškarca drugim očima kad me zaljubljenost mine, više nije moj arhetip, ni tip, ne sviđa mi se niti po kojoj osnovi. On ostaje, primjerice, mojim prijateljicama i nadalje zgodan, rafiniran i obrazovan, čak i duhovit, ali sve to na mene vilše ne djeluje u smjeru treperenja odnosno divljenja i želje za obljubom. Kao da mi je netko ugasio svjetlo! Sve se rasplinulo u mraku, upalo u rupu, zauvijek nekuda propalo poput ponornice. Bez naočala zaljubljenosti ne uočavam više ni onaj ljupki detalj koji me kod njih definitivno zaveo i oborio. Pitam se što mi bijaše da sam ih, navodno, vrlo voljela trudeći se da ih zadivim na mnogim područijima i postanem ih dostojna? S popratnim nesanicama, znojenjem ruku i brkova, grčevima u želucu, klecanjem koljena itd. Zar nije prestrašno, sramotno biti vlasnicom takvoga organizma, mozga, srca, što li već!? Ništa se, nažalost, nije s godinama, tj. sa starenjem u vezi s time promijenilo. Bez obzira na prestanak izlučivanja hormona.

Možda imam nekakav feler u ljubavnom (zaljubljivačkom) tajmingu? Moj drugi muž mi je napravio dijete u prvome hormonalnome šusu, sasvim na početku veze i zato imam kćer, hvala Bogu. Da je prošla godina-dvije naše veze, zasigurno s njim ne bih htjela imati dijete. Možda čak ni kavu popiti. Ali, dok mi je bilo vrlo uzburkano more hormona ‒ »ljubav« je urodila, doslovno, plodom! Željela bih da sam bila, da mogu još biti drukčija. Ovako, kao da me je Priroda isprogramirala tako da se punim jedrima upustim u produženje vrste i onda – gotovo! Puknula me je po onome centru/žlijezdi u mozgu koji bi me trebao usmjeriti da ljubavno zaluđena radim na potomstvu, jer po mišljenju Majčice Prirode dotični u kojega sam se »zaljubila« ima predispozicije za dobar prijenos gena, kompatibilni su mojim genima, a u toj kombinaciji bi se radila zdrava i pametna dječica. Ja na to tako danas gledam. Ne znam kako bih drukčije. Pomozite mi, objasnite! U nekoliko sam se opasnih ljubavnih slučajeva-sekvenci, nasreću i hvala ti Bože, suprotstavila toj diktatorskoj i prevarantskoj Prirodi kontracepcijiskim pilulama, pa imam samo jedno dijete.

Primjerice, u brakovima sam se (i drugim dužim vezama) nakon nekog vremena zajedničkog života/druženja počela potiho pitati ‒ radi čega sam s njima, o kakvoj se tu zabuni ili pogodnosti radi, tko su ti ljudi!? Da stvar bude još gora ‒ više mi se nije ni ševilo s njima. Nisam vidjela ni cilja, niti nalazila užitka u tom gimnasticiranju sa znojenjem i razmjenjvanjem slina. Patila sam od erotske dosade, a radi mira i dobrog poretka u kući/vezi glumila sam strast u krevetu. Naposljetku me je, ma znate već, sve češće boljela glava ili želudac. Moje su »velike« ljubavi, zapravo, bile one koje su prekinute prije nego što mi se taj kratki spoj, taj prekid intenzivnog izlučivanja hormona zaljubljenosti dogodio. Zar to nije groteskno, napravedno i, ujedno, zastrašujuće, budući da mi je odredilo život, poeziju i ovu sadašnju osamljenost?

Možda se mudriji, intuitivniji frajeri (bilo ih je nekoliko koji su mi se svidjeli), nisu sa mnom htjeli ni upuštati u bilo kakvu ozbiljniju ljubavničku vezu. Predosjećali su da nisam truda vrijedan eksperiment, za koji bi oni bili ubogi, pokusni kunići kojima spasa nema. Neki su mi nakon mnogo ljeta i priznali da su, iako sam im se dopala, nekako zazirali od mene, da ih je nečega bilo strah. Čini se ‒ s pravom! Do finala s happy endom nisam, priznajem si s užasom, nikada ni s jednim muškarcem niti došla. Još dok se naš ljubavni odnos zahuktavao, počeo mi se gasiti hormonalni lampion. Nisam više imala motiva ogledavati se u njihovom muškom zrcalu. Kako god se namještala – nestajalo je jasnog odraza, sve je bilo zamagljeno, zapravo ništa se nije vidjelo.

Takvi mi se fenomeni ne događaju kod osjećaja prema prijateljicama, prijateljima i domaćim životinjama iz razloga što, valjda, nisu hormonalno uvjetovani. Dakle, nema druge, moja »falinga«, pod pretpostavkom da mi neke tzv. dugoljubeće žene ne lažu, bila je hormonalno usmjerena na rasplod-potomstvo i sasvim izvan mojega domašaja. Možda. Tješim se mogućnošću da nisam kriva.

I sad, na kraju života, postavljam samoj sebi prestrašna pjesnička pitanja:

a) Kome sam, radi i u ime čega sam napisala one moje stotine ljubavnih pjesama?

b) Radi koga/čega sam, čime gonjena, pročitala sve one tisuće ljubavnih pjesama drugih pjesnika, radila cijelo desetljeće na digitalnim knjigama portala Hrvatske ljubavne lirike i objavila (u papiru) OBLIZUJUĆI SUZE, izbor Hrvatski pjesnici o ljubavi?

c) Zašto sam se seksala s tim mojim dečkima i muževima kad sam svaki puta nakon tog čina (uživala u njemu ili ne) imala osjećaj nelagode, jer mi se činio estetski ružnim i nedostojnim ljubavi (nije se dao nimalo »otplesati« u stilu klasičnog baleta)?

Neću si odgovoriti, jer bi odgovori bili prežalosni čak i za moje hrabro, samostojeće, staro, šašavo srce. Nemojte mi ni vi ništa reći.

P.S. Kad sam imala osam godina zaljubila sam se žestoko na ljetovanju u Velom Lošinju u Danijela koji je imao devet godina. I on se zaljubio u mene. Sjećam se jakog osjećaja blaženstva kad smo se sunčali na kamenim pločama uz more držeći se za ruke. Pričinjalo mi se kao da na jedru spojenih dlanova letimo u nebo. Bila sam vrlo sretna i kad smo se otvorenih očiju ljubili ispod mora stišćući prstima jedno drugome, kao kvačicom za rublje, nos. S drugom rukom pritiskali smo jedno drugoga za rame prema dnu kako ne bismo u poljupcu izvirili iz vode.

Možda je Danijel, kojega nakon toga ljeta nikad više nigdje nisam susrela, bio onaj moj pravi dečko-kraljević prema kojemu bi moji osjećaji zauvijek držali vodu? Tko zna je li još živ, gledaju li još uvijek onako nestašno i nasmiješeno njegove svijetle oči? Danijel nije izmišljeno ime. On se doista tako zvao, a ja sam se tada zvala samo – Jasna, koja je voljela, uz Chopina i Čajkovskog, plesom izražavati osjećaje. Ljubav za Danijela je mnogo puta, do sita, bila otplesana.