Bijelo čistilište

Poslijepodnevno sunce me nježno udara u leđa, hrabri. Kroz dugu aleju lako nosim svoje novo, njemačko vrijeme u svom tijelu stranca, u novčaniku, u novim sivim cipelama. Napokon ulazim kroz raskošnu portu u Dom za starije i nemoćne u Ludwigsburgu, kao kroz dimenzijski portal. Veliko je to i otmjeno zdanje blizu poznatog kraljevskog dvorca. U sterilnom prostoru garderobe za osoblje skinula sam brzo civilnu odjeću, obukla preveliku plavobijelu kutu kolegice njegovateljice iz druge smjene. I odmah, na pragu, dobila radne zadatke od mladog i vitalnog voditelja Doma staraca. On je izgledao kao veliki anđeo, arhanđeo, među starim patnicima. Za početak bit će to čišćenje, presvlačenje. Voditeljica smjene pokazala mi je na kutiju iz koje su poput crijeva visile radne rukavice. Bijele su gumene rukavice, uz kutu, moj skromni glamur pomoćnog anđela. One će me štititi od ljudske prljavštine, od otvorenih rana. Ipak, kako sam samo pjesnikinja, a ne stručni kadar, ne znam ništa o dekubitusu, dramatičnim ranama, čišćenju mokraće, izmeta. Ali, evo me, i moram sve učiti u hodu.

Starački dom nije običan dom za završene ljude, neka lijepa kuća iza drvoreda kestena. To je posve odvojen, strašan dvorac na litici. Ispod je nevidljivo more nezemaljskog vremena. Ovdje nema oplođivanja novca, aplauza, selfija, nema svijeta skandala, nema natjecanja, vlada gotovo neko sveto stanje. Začudo, u domu poludjele muhe ne udaraju u stakla prozora. Nema muljavih tragova, prozori su apstraktno čisti, prazni poput percepcije i poput sjećanja nekih ljudi ovdje. I stalna nepomičnost slike kroz prozor. Zima je i grijanje je pojačano, ali pore im se slabo otvaraju, kao da se nemaju čemu. Pore su otvori, portali za malo trunje života. Sve su oluje, sve kiše napunile svoj kabao.

Ovdje je čistoća zapovijed; sve je čisto i sve se čisti. Dok je čistimo vlažnim maramicama ispod trbuha, Frau Birken se smiješi. Na krevetu leži kao nasukana na obalu. Preko puta nje sjedi Frau Rabbe, otvara vrećicu s bombonima i nešto čeka. Ona je očito na posljednjoj stanici. Što to uopće znači doći na posljednju stanicu? Smještamo je u stolicu na kotače. Svezanost za vrijeme kao za stolicu. Užasno tromu, tešku, staru. Pitamo ih kad su se probudile. U šest, prije šest. Pravi je to samostan. Samo što ovdje redovnici i redovnice ustaju rano ne da bi molili za spas, već da bi se uhvatili za još jednu slamku života. Da bi još malo disali prije no što odu glavom pod površinu. Prije no što urone u ono jezero na kraju svijeta, ili odlete u zemljinu orbitu.

Starački dom je neko čudno životno sidrište, koje je ujedno i lansirna rampa u beskraj. Osluškujem njihove kratke rečenice. Što se ima reći na rastanku? Starci uglavnom dugo i puno šute, ali zato klopoću zubalima kao kastanjetama. Poslije ili prije ručka na hodalicama kreću u čudne izlete oko doma, možda misle da je koloseum ili švapski dvorac. Pomisle li pritom na stare godišnje odmore, prohujala putovanja? Ibizu, Tunis. Hrvatsku obalu, Istru.

Dok djedovima u sobi 5 spremam krevet, pokušavam izvući uz njih neku drukčiju misao, da nije samo ljubazna fraza. Na licu im se vidi da mijenjaju misli sporo, kao sobu, ili pidžamu. Da me zapravo ne vide. Što misle ti toplokrvni spomenici, živi kipovi, kartuzijanci vremena? Sagibam se nad bivšim direktorom Daimlera, on se samo trese i smiješi. Naginjem se nad ta bića kao s prozora vlaka. Oni su sišli s njega. Mi, s bijelim rukavicama, putujemo. Putujemo u svoje buduće davnine. Oni su polako sišli. Tapkaju u papučama prema izlazu s kolodvora. Većinom zbijeni u sebi, kao neprobojene kule priča, iskustva, rekvizita. Sve niži i niži, bliži zemlji. Kao dvije otmjene bakice, što sjede za stolom s nakovrčanim frizurama. Veli mi jedna da je studentica. Ne sjećaju se breskve u Provansi, ni morskog vala u Valenciji, ni žbuke koja se ljušti sa stare znamenite crkve. Zadnje čega se sjećaju su dani školovanja i djetinjstva kao jedine stvari sašivene po njihovoj mjeri. Vječnost je neistjeriva iz pamćenja tijela, čini mi se da tijelo pamti kad je bilo beskrajno, i zato djetinjstvo tako čvrsto ostaje u dementnima.

Dakle, što? Češljaš sijedu kosu, i tepaš sestrama o tati, mami, igrama. Ne o bivšem mužu. To je vrsta trbuhozborstva. Sugovorništvo sa samim sobom kad si živio u središtu svemira toplo i zaštićeno, kao jezgra jabuke. Ništavilo napada kao lav, ali tada, u djetinjstvu, ne može ti ništa. Riče i koprca se iza stakla vremena, smiješno kao majmun u svojim napadima. Ovdje, kao i u djetinjstvu, vrijeme između ručka i večere traje milijun godina. I svi su rubovi nevažni, sve granice su topljive kao pahulje. I svo to rušenje. Njegovatelji paze na padanje staraca, imaju interne telefone u kutama, malu uzbunu, ako je netko pao. (U domu često padaju, prevrću se kao kineske vaze. Padaju kao padeži.)

Kolači i komadi kruha valjaju se po sobama kao nešto davno zarađeno, sad neželjeno. Umjesto sjekira, pila, volana, reketa, kliješta, u ruke se uzimaju društvene igre, nevješto izrađeni ukrasi za zidove doma. Herz romani na nahtkasliću. Dok čistimo njenu cimericu, slavna gitaristica koju su u poznoj strarosti izdali prsti slabašnom rukom rješava križaljke. Po cijele dane, njen posljednji križarski rat. S njene je lijeve strane očerupani leksikon s rješenjima. Kao rane, ostala su nikad odgovorena pitanja. Nikad dostignuta mudrost.

Nakon ručka, pokupila sam posuđe sa stolova u blagavaonici, u kuhinji perem to slinavo posuđe. Jedem usput kolače. Pijem sok. Oni uglavnom ne. U njihovim je ranastim ustima ostala samo mlaka tekućina tišine. Piju kavu poslije ručka. Koža im je boje ohlađenog kapučina, i nalik staromodnom namještaju. Po koži se hvata plijesan starih jutranjih rituala, križaljka i kifla umočena u bijelu kavu. Radio krči. Vijesti o stanju na prometnicama. Vremenska pronoza.

Maramicom im perem usta i ruke. Zašto? Čemu? Neke ruke se uzalud peru. Već su čiste. Ruke mogu doći do faze gdje ih je smiješno prati. Bake imaju bore kao posjekotine od noža vremena. Sve su te babe u licu lutkaste, u torzu ukočene, zapravo organizmom prijeđu u dimenziju polužive voštane lutke. Dlanovima polako glade stol, ali zapravo dodiruju neke plohe koje mi ne dodirujemo, miču usnama za sebe. Ali plamena na tim usnama nema. Ni grijeha, ni svetosti. Odatle ta pepeljasta boja staračkih usana. Zašto ne mogu razabrati koje su bile nacistkinje, zavodnice, radnice, aktivistice otpora, usidjelice? Sve mi se čine jedna prašna masa.

Blagovaonica je boje breskve. Vjera u vedrinu prostora. Ovdje smrt miriše na juhu, na mandarine, na papuče. Pokoji smijeh. Jedva čujno razgovaranje. Zubala zveckaju, ispadaju. Čula sam da su jednoj starici, Frau Erni, slučajno zube bacili u smeće jer je nakon jela gebis zamotala u salvetu. Starci vade zube iz čeljusti kao da više nisu ljudi, već strojevi na rasklapanje. Navečer, na zapovijed, peru zubala u ruci.

Pred kraj smjene ušla sam u sobu u kojoj je bio bračni par. Unutra samo par komada namještaja. Neka se namrštenost raspršila u zraku, kao da su i čestice prašine bile namrštene. Ipak, unatoč stolcu, ormaru, krevetu, u toj sobi kao da ničega nije bilo. Kao da su sve te stvari bile samo nacrtane. Slično stvarima, još je nešto lebdjelo na rubu nepostojanja. Stara žena. Gorke vanjštine. Nikada nisam vidjela tako opustošene oči kao što su puste bile oči te žene. Bile su jedva plave i nepregledne, prazne poput ruske pustinje. Vidjelo se da je prije bila lijepa. Imala je u utrobi težak rak, a ipak je morala gurati kolica svoga muža. Diktatora, kako sam čula od osoblja. Bojala ga se. Osjećala sam kao da nju, zgaženu, izdajem time što sam mu očistila dupe. Izašla sam iz sobe žurno, sretna da je kraj smjene. Skinula sam rukavice, ali u nosnicama mi je još satima ostao neobjašnjiv vonj čistilišta.

Vidim, dobili smo prevelika tijela za tako kratke živote. Iako su nekima bili sakati, a nekima, srećom, krilati. I ta se teška krila u starosti vuku kao repovi, nedostojno. Njegovateljice i sestre više i ne paze. Ponekad ih zgaze, tim svojim mekim bijelim klompama što se udaljavaju.