Bergamínova utjeha poezije

Prvi put kod nas u većem izboru, upravo u Izabranim pjesmama, pojavljuje se poezija jednoga od najvažnijih španjolskih književnika 20. stoljeća Joséa Bergamína (1895.-1983.). Riječ je o knjizi naslovljenoj Čekajući snježnu ruku, prema Bergamínovoj knjizi pjesama Esperando la mano de nieve, koju je 1982. godine u Madridu objavio nakladnik Turner. Spomenuta knjiga samo je jedna od ukupno osam iz kojih akademik Mladen Machiedo izabire i prevodi Bergamínove pjesme, predstavljajući nam panoramu pjesničke dionice iznimno bogatog opusa španjolskoga književnika, koji će vlastitu poeziju oknjižiti tek zadnjih desetljeća svojega duhovno i povijesno uistinu pustolovnog života.

Spomenimo i to da je Machiedo, u svojoj, kako sam kaže, kasnoj hispanistici, prije nekoliko godina objavio širi izbor prijevoda takozvanih praskalica (na izvorniku greguereías, koje bi se, kao žanrovsku aproksimaciju, moglo opisati kombinacijom izreke, aforizma i minijaturne pjesme u prozi) prvoga španjolskog književnog avangardista Ramóna Gómeza de la Serne. Taj je književnik, kako smatra više španjolskih književnih kritičara, izravno utjecao na Bergamínove aforističke početke, ali i na dominaciju aforističkih karakteristika u cijelom opusu toga književnika. Bergamín je, naime, desetljećima bio najpoznatiji po svome načinu pisanja koji u podlozi zapravo ima svojevrsni aforistički konceptizam (s oslonom, dakako, na tradiciju španjolskoga baroknog konceptizma, koja vrhuni djelima Francisca de Queveda i Baltasara Graciána, ali i na, kako rekoh, početkom prošlog stoljeća sasvim recentnog i originalnog Gómeza de la Sernu). Taj se konceptizam, kao uočavanje neobičnih veza između stvari i riječi, prodorno mišljenje koje više ne mari za stvarnosne odnose, prvo očitovao u Bergamínovim aforističkim knjigama te esejima tiskanima u periodici od početka dvadesetih godina, da bi se u mnogim njegovim esejističkim knjigama unamunovski paradoksni, tragični, ali i ustrajno kršćanski način mišljenja proširio na sve o čemu je Bergamín pisao, a to su gotovo sve fundamentalne općeljudske teme, kao i one koje se osobito tiču španjolskoga čovjeka, duha i kulture, odnosno književnosti.

Zanimljivo je da Machiedo polazi od svojevrsne reinterpretacije Bergamínova mjesta u španjolskoj književnosti koju je, dakako, počeo on sam svojim opsežnim poetskim stvaralaštvom pred kraj života, ali i pojedini književni kritičari. Oni su, s jedne strane, počeli uviđati poetska obilježja njegove aforistike i esejistike, a ‒ s druge strane ‒ osobite vrijednosti i posebnosti Bergamínova pjesništva u odnosu na druge dijelove njegova književnog opusa i u odnosu na druge pjesnike njegova vremena i književnog naraštaja. Radi se, naime, o tome da je taj književnik u povijest španjolske književnosti bio dubinski upisan i percipiran u prvome redu kao jedan od najvažnijih esejista te književnosti 20. stoljeća, kao – zajedno s dva Ramóna (Gómezom de la Sernom i Jiménezom) ‒ obnovitelj španjolske aforistike, kao mislilac, ali i pokretač književnog života koji se zatjecao na doista središnjim mjestima zbivanja španjolskog književnog modernizma, kao povremen, ali uspješan dramatičar, kao angažirani intelektualac koji je aktivno sudjelovao u turbulentnim vremenima španjolske povijesti. Ilustrirajmo to nekim činjenicama iz Bergamínova književnog i društvenog života. On je, primjerice, već od 1915. godine upoznavao najvažnije književnike takozvane Generacije 98 te bio jedan od najrevnijih sudionika avangardnih književnih sijela koje je Gómez de la Serna vodio u svetoj kripti Pombo, kako je nazvana sala u kavani Pombo u Ulici Carretas u Madridu.

Potom je bio jedan od najbližih suradnika velikog pjesnika, kasnijeg nobelovca, Juana Ramóna Jiméneza u časopisu Índice, u kojemu su se od 1921. godine počeli okupljati književnici koji će činiti čuvenu Generaciju 27. Iako Bergamín dugo i nije bio istican kao član te generacije jer je ona bila u prvome redu poznata po poeziji, kasnije će se sasvim drugom optikom gledati na to. Tako je ipak znatno točnija tvrdnja istaknutog britanskog hispanista Nigela Dennisa da Bergamín, osim po pisanju u stihu, »sa svih drugih točaka gledišta nije bio vrlo blizak skupini, već u samom njezinom središtu«. Bergamín će, nadalje, kao »progresivni katolik«, 1933. početi izdavati i uređivati vjerojatno najvažniji književni časopis druge Španjolske Republike Cruz y raya, čiji je zadnji broj objavljen tik pred izbijanje Građanskog rata 1936. godine. Bergamínovu važnost u republikanskim kulturnim i intelektualnim redovima očituje i činjenica da je bio predsjednik Saveza antifašističkih intelektualaca te 1937. u Valenciji predsjeda 2. Međunarodnim kongresom pisaca u obrani kulture.

Nakon sloma Republike 1939. godine Bergamín odlazi u azil, prvo u Pariz, gdje predsjeda Vijećem španjolske kulture, pa u Meksiko, Venezuelu i Urugvaj, gdje je jedan od osnivača i glavni urednik naklade Seneca u kojoj uređuje djela najistaknutijih suvremenih i klasičnih španjolskih književnika. U toj je biblioteci osobito važno Bergamínovo prvo izdanje (1940.) poznate zbirke pjesama Pjesnik u New Yorku (Poeta en Nueva York) tada već pokojnoga Federica Garcíe Lorce (ubili su ga falangisti nedaleko od Granade 1936. godine), i to na temelju izvornog rukopisa knjige koji mu je povjerio sam Lorca. Bergamín tijekom azila i dalje objavljuje mnoštvo eseja, surađuje u mnogim književnim časopisima, od kojih neke i sam uređuje. Godine 1954. ponovno dolazi u Pariz, gdje očekuje mogućnost povratka u Španjolsku. U Parizu počinje pisati svoju prvu zbirku pjesama Odgođene rime i soneti (Rimas y sonetos rezagados), koja je objavljena 1962. godine, a od druge polovice pedesetih godina pisanje pjesama postaje mu neodvojiv dio života, kako kažu teoretičari González Izquierdo i María Milagros u svojoj opsežnoj studiji Tradicija i poetička obnova u djelu Joséa Bergamína, kao »balzam za njegove najgorče dane«, kao, dakle, svojevrsna utjeha poezije.

Bergamín se tek 1958. godine vraća u Španjolsku. No 1963. godine zbog režimskih napada na njega i prijetnji smrću koje su mu upućene nakon što je s još stotinjak intelektualaca i umjetnika potpisao pismo u kojemu se od ministra turizma i informiranja traže informacije u vezi s gušenjem štrajka u Asturiasu, ponovno odlazi u egzil u Montevideo pa u Pariz, gdje mu je dodijeljena Legija časti, da bi se tek 1970. godine definitivno vratio u svoju zemlju. Poezija mu je osobito bila utočište u razdobljima kad nije mogao objavljivati novinske eseje i kolumne, koji su često bili preradikalni prvo za frankistički režim, a kasnije i za monarhiju. Njoj se Bergamín, kao republikanac, oštro protivio i tijekom tranzicije u demokraciju pa se je čak nešto manje od godinu dana prije smrti preselio u baskijski grad San Sebastian i ondje podupirao tamošnje independentiste i socijaliste iz stranke Herri Batasuna i pravo baskijskog naroda na samoodređenje.

Pisanje i objavljivanje poezije posebno je obilježilo zadnje godine Bergamínova života, kao svojevrsna njegova posljednja literarna riječ. Stigao je objaviti ukupno sedam izvornih zbirki svojih pjesama, a nakon smrti objavljeno je još nekoliko zbirki i izbora iz njegova pjesništva. Bergamín je time, dakako, »debelo« zakasnio na pjesničku gozbu svoje generacije, kao i na njezine kasnije valorizacije. To je pak kritika kasnije nastojala djelomice korigirati isticanjem da se on poezijom bavio od početka književne karijere, ali je nije objavljivao ‒ osim u nekoliko vrlo rijetkih slučajeva ‒ sve do šezdesetih godina te da i njegov aforistički pa i esejistički opus u velikoj mjeri ima i poetskih obilježja. Bilo kako bilo, Bergamínova poezija iz kasnije životne dobi ipak odudara od većine poetika glavnih predstavnika Generacije 27 (Lorca, Guillén, Alberti, Salinas, Aleixandre, Cernuda, Diego, Alonso, Prados, Altolaguirre), već i zato što je pisana iz sasvim drugačije autorove kasne životne perspektive pa i iz povijesnog konteksta vanjskog i unutarnjeg egzila u dugotrajnom razdoblju frankističke diktature u Španjolskoj i okašnjele tranzicije prema demokraciji.

Bergamín, tada već iznimno iskusan književnik koji se okušao u vrlo različitim načinima pisanja, svojoj poeziji, između ostalog, daje obilježja meditacije u kojoj se očituju i osobna duševna stanja, ali i nadosobni mudroslovni intertekst. Riječ je, dakle, o ponešto izravnijoj, ogoljenijoj (samo)refleksiji koja se, naglašavajući spoznajnu pa i emotivnu funkciju, udaljava od modernističke, nadrealističke pa čak i neobarokističke poetske figurativnosti koja je karakterizirala više istaknutih predstavnika Generacije 27. Takvu upućenost na misaonost te egzistencijalnu i duševnu analitiku naznačuje i Machiedo u pogovoru knjizi Čekajući snježnu ruku: »Ne podcjenjujući, međutim, iskustveno u Bergamínovu slučaju, dodat ću da je – paradoksalno u njegovim stihovima, u kojima dominiraju apstraktni pojmovi – predmetna referencijalnost vrlo rijetka, uočljiva kao rafinirani raritet – ptica, biljka ili tjelesni detalj – na ‘pozadini’ počela ili duševnih stanja«.

No, takav Bergamínov poetički profil nije posljedica samo okolnosti društvene neslobode, osobnog egzila i jesenje životne dobi, već proizlaze i iz nekih njegovih estetičkih stajališta koja je već davno prije iznosio u svojim esejima. Valja spomenuti jedan od njegovih najvažnijih eseja uopće Dekadencija analfabetizma (La decadencia del analfabetismo), koji je objavljen 1933. i smatra se da predstavlja vrhunac španjolskog intelektualnog populizma. Bergamín se u tome eseju protivi literarizaciji poezije, a zalaže se za afirmaciju dječjeg govora, jednostavnijeg pjesništva, čistog uma, za podvrgavanje životu i duhovnosti naroda. Poezija bi mu tako bila vrhunski izraz »nepismenosti«, antiracionalizma, ljudskoga duha, čežnje za vraćanjem u čisto, rajsko stanje, za najizravnijim razgovorom s Bogom. Jasno je da je Bergamínova kasna poezija nastajala u velikoj mjeri i u skladu s takvim viđenjem pojednostavljenog poetskog govora koji svojom »istinitošću«, »autentičnošću« izravnije ili neizravnije polemizira s retorički znatno razvedenijim poezijama prvaka španjolskog pjesničkog modernizma.

Da Bergamínova poetska »jednostavnost« nipošto nije kakav naivizam, već derivat ogromnog životnog, književnog i poetskog iskustva govori i sljedeća precizna dijagnoza iz Machiedova pogovora: »Na strukturalno-retoričkom planu vrijednost je te poezije u neiscrpnom, ali nikad jednoličnom, variranju, koje u pravilu otvara nove misaone procijepe. Naslijedivši na samom kronološkom početku simbolizam (soneti o Kristu), Bergamín (avangardist u drugim žanrovima) eksperimentirao je načas s neologizmima spram heideggerovske refleksivnosti da bi potom – potpuno preskočivši hermetizam (recimo talijanskog tipa) – izoštrio izraz do čiste, izravne jasnoće, ne odolijevajući marginalno kasnoj satiričkoj crti (na temu društvene pomodnosti, jednoglasja, domovine, ideologije i nacije/ nacija), odnosno metafizičkom lučenju lokalnih španjolskih zemljopisa«. Tome dodajemo i riječi samog Bergamína, već u devetom desetljeću života, i to u autoprogramatskom očitovanju o vlastitoj poeziji i njezinoj težnji prema retoričkom i refleksivnom pročišćenju: »ono što radim, kada sad pišem u stihu s tim antibarokizmom koji mi hvale, jest da nanovo pišem svoje stare stvari, skidam im maske, ogoljujem ih, čak do toga da im odvajam meso od kostiju, ostavljam ih u njihovu kosturu. Zbog toga ono što sada mislim, pišem i osjećam mojim čitateljima ponekad sliči na pomlađivanje, ali nije tako, prije je to ne povratak u djetinjstvo, već susret s jezikom koji se ne zatječe u djetinjstvu i nalazi se putem vrlo dugog života koji je čitav bio jedno naukovanje za pisca«.

A to »cjeloživotno« naukovanje, to nanovo pisanje svih stvari uključuje i asimiliranje svega pročitanog, čitave književne tradicije, osobito one španjolske, koja – u eliotovskome smislu – postaje dio literarne aktualnosti i budućnosti. Zato se, pod prividom jednostavnosti Bergamínove poezije, mogu razaznati mnogi izravni navodi španjolskoga pjesništva ili aluzije na njega, mnogi dodiri s gotovo opsesivnim tematskim čvorovima toga pjesništva još od njegovih drevnih vremena, a Machiedo ih, primjerice, sažima na »temeljnu, ‘dijalošku’ relaciju život-smrt-san, calderonovskog podrijetla«.

Uopće, već je primijećeno da bi se Bergamínova poezija, u njegovu naporu da »nanovo napiše« svoje, ali i poetskom tradicijom posvećene stvari, mogla promatrati pod Unamunovom odrednicom palimpoezije, dakle, one koja se piše o drugoj riječi ili ponad nje, proničući nova značenja, neprestano oživljujući sam jezik. Tako Nigel Dennis, imajući na umu palimpsestni karakter Bergamínove poezije, ustvrđuje da je on »osjećao posve osobitu sklonost prema piscima Zlatnog vijeka, kao i prema onima iz naraštaja koji su prethodili njegovom, od romantičara i postromantičara, kao što su Bécquer i Ferrán, sve do onih iz Generacije 98, poput Unamuna i Machada«. Dennis, nadalje, smatra da se baš »iz takvog skupa prethodnih praksi, iz toga kora odjeka, ako se hoće, pomalja – paradoksalno, možda – jedinstven i neponovljiv glas pjesnika Bergamína. Ne bi bilo pretjerano reći da u mnogo slučajeva pjesma funkcionira kao mjesto ili prostor u kojemu se pisac postavlja uz već napisani tekst kako bi ustvrdio ne toliko jednostavni dug koji ima prema nekom predšasniku (premda se ponekad radi o tome), već radosno i uzajamno slaganje«.

Sva ta palimpsestnost, upravo palimpoezija, dobro je vidljiva i u Machiedovu odabiru iz Bergamínove poezije, u kojoj se pojavljuju ili cijeli stihovi ili razmjerno čitljive aluzije na niz španjolskih književnika kao što su, primjerice, San Juan de la Cruz, Cervantes, Quevedo, Bécquer, Machado, Salinas, Alberti. Zanimljivo je da Machiedo iz osam izvornih Bergamínovih zbirki pjesama uvrštava sve više pjesama iz knjiga kako se one kronološki redaju. Tako je, primjerice, prva zbirka pjesama Odgođene rime i soneti tek oplahnuta izborom četiriju pjesama, dok je iz zadnje zbirke koja je objavljena za Bergamínova života i prve nakon njegove smrti – Čekajući snježnu ruku i Obilazan pjev – donesen reprezentativan izbor od sedamnaest, odnosno dvadeset tri pjesme. No, sam Bergamín u svim tim zbirkama zadržava vrlo sličan poetski izričaj – smirene refleksije o životu, smrti, prolaznosti, samoći, vječnosti, duhovnim i duševnim korespondencijama, sažete u razmjerno ravnomjeran stil. U njemu dominira formalna jednostavnost i kratkoća nalik na narodne i učene cople (pjesnička kompozicija od samo jedne, najčešće četverostišne strofe), oslonjenost na temeljne simbole, ustaljena slikovitost starije i moderne španjolske poezije, prirodna i estetizirana, no vrlo reducirana motivika, proverbijalnost, konstativnost, suzdržana ispovjednost i još suzdržanija apelativnost, a od stilskih figura ‒ poredbe, kontrasti, antiteze, metafore, simboli, epifore i anafore. Od ovakve sadržajno-izrazne konstate ponešto odstupaju tek Bergamínove pjesme u kojima, najčešće gorkom satirom, komentira društvene i političke situacije. Nije ni čudo da se takve pjesme, svojom sažetom lucidnošću i kritičkim »bodljama« uperenim prema mnogim društvenim opsjenarima u Španjolskoj i svijetu općenito, osobito drage Machiedu, koji se sličnom tonu prepušta i u nekim vlastitim pjesmama, pa ih vrlo rado izabire i kod Bergamína.

Uglavnom, Machiedov kompetentan uvid u Bergamínovo pjesništvo s vrlo zanimljivim i informativnim pogovorom, panoramskim presjekom u izboru pjesama te dobro pogođenim stilskim registrom i tonom njihova prijevoda, hrvatskome čitatelju širom otvara pogled na jednog od najvažnijih španjolskih književnika 20. stoljeća Joséa Bergamína i na njegov poetski opus koji i u samoj Španjolskoj biva sve cjenjeniji. Nakon objavljenih knjiga u kojima je izabrao i preveo dijelove opusa Pedra Salinasa i Ramóna Gómeza de la Serne, nakon prijevoda dijela opusa Juana Ramóna Jiméneza u periodici, s Izabranim pjesmama Joséa Bergamína Čekajući snježnu ruku Machiedo se uistinu promeće u jednoga od naših najmarljivijih posredovatelja španjolske književnosti, a osobito poezije.