AGITPROP u Zagrebačkom kazalištu mladih

Naoko nevažan incident koji otkriva karakter predstave

Predbilježio sam se pogledati premijeru/praizvedbu predstave Noćni život Ivana Vidića, 23. prosinca 2016. u Zagrebačkom kazalištu mladih koju je uredateljio Paolo Magelli, Talijan, godinama već više prisutan na hrvatskim nego na talijanskim pozornicama. Međutim, dan ili dva prije toga događaja obavijestili su me iz promidžbenog ureda toga kazališta da već potvrđena predbilježba otpada »s obzirom na ogroman interes i naredbu ravnateljice« (od 20. prosinca 2016.). Ponuđena mi je prva ili druga repriza, tako da sam predstavu pogledao 27. prosinca.

Tu preinaku primio sam s voljom, bez imalo ljutnje, tim prije jer s ovim promidžbenim uredom, kao i s drugima uglavnom, imam izvrsna iskustva; uljudni su, susretljivi, uvijek na usluzi. Uostalom, ne pišem više novinske kritike, ne pratim kazališni život ni redovito ni u cijelosti, nego biram što ću pogledati, od onoga što mogu, te za Kolo, dogovorno s urednikom, pripremam tematske preglede ili osvrte, a premijere ionako izbjegavam, iz posve kazališnih razloga: naime, predstavu je, po nju samu, bolje pogledati kada je već uigranija, kada su glumci opušteniji, nego na premijerama... A i inače imam stanovit otklon prema premijerama. No, ovdje je bila riječ još i o praizvedbi...

Iznositi sve ovo ne bi imalo smisla i bilo bi tek samodopadno da nisam, dan nakon praizvedbe, primio iz toga ureda sljedeću obavijest, vjerojatno razaslanu svima medijima i svim kriticima:

»OVACIJE ZA PREDSTAVU ‘NOĆNI ŽIVOT’ I VELIKI POVRATAK PAOLA MAGELLIJA U ZKM.

Praizvedba predstave ‘Noćni život’ nastala prema drami Ivana Vidića, u režiji Paola Magellija, bila je u petak, 23. prosinca na sceni Istra Zagrebačkog kazališta mladih. Veliki povratak proslavljenog redatelja Paola Magellija u ZKM nakon sedam godina doživio je uspjeh, veliki ansambl kazališta dobio je ovacije i dugotrajan i gromoglasan pljesak publike. Zaključna godišnja predstava našeg kazališta pretvorila se u prvoklasan kulturni društveni događaj koji će se pamtiti, a kojem su nazočili brojni uzvanici iz Hrvatske i inozemstva, vjerni prijatelji koji nas prate te svi naši kazališni kritičari. O nezaboravnoj atmosferi s praizvedbe možete stvoriti svoj dojam s fotografija koje slijede.«

Zainteresiralo me ono »svi naši kazališni kritičari«. Ako se pod tim »svi naši kazališni kritičari« mislilo na one koji pišu za hrvatska glasila koja objavljuju kazališne kritike ili na stručno udruženje kazališnih kritičara, čiji sam član, te nakon gotovo tisuću objelodanjenih kritičarskih naslova i knjige izabranih kritika u izdanju Društva hrvatskih književnika, kao i, desetljećima već, na predbilježbe za kritičarske ulaznice u ovomu kazalištu, moglo bi mi biti malo čudno zašto sam (naredbom ravnateljice!) odstranjen s praizvedbe, međutim – nije tako! Nije mi čudno.

To je samo logično, jer sam se odavno obznanio kao »inokosni hrvatski intelektualac«, s geslom (»misli vodiljom«!) »ne pripadam i nisam«. U svim objavljenim kritikama u dobroj sam mjeri odudarao – prema ne samo mojemu sudu – estetski i sa svih ostalih kritičko-prosudbenih motrišta (u teoriji kritike ih je sedam, »glavnih«!) od neopravdanih pohvala i »ovacija« brojnim predstavama. (Jedine uistinu spontane ovacije koje sam u zadnje vrijeme vidio bile su one predstavi Svoga tela gospodar redatelja Georgija Para u varaždinskomu HNK, ali ne sumnjam da su ovacije doista bile i na toj premijeri u ZKM-u; bili su tada tamo »svi naši kazališni kritičari«, dakle oni koje ravnateljica nije unaprijed odstranila, kao npr. moju malenkost – te je posve izvjesno da su, skupa s nekima drugima, priredili ovacije, »gromoglasan pljesak« itd.).

Dakle, ravnateljica, čije ime, iskreno, nisam uspio upamtiti, a i ne zanima me ništa osim predstave, ili nije dovoljno upućena ili jest itekako dobro obaviještena te naprosto praktična: što nju briga za tamo neki trimestralni časopis Matice hrvatske koji ne može , makar ne bitno, utjecati na neposredan prihvat ili odbijanje neke predstave!? Međutim, može donijeti nepristran stav i kvalificiranu prosudbu koja ostaje, a prema njoj onda opstaje i svijest te zapis o predstavi u provjereno ozbiljnoj publikaciji, ne tek u novinama; to je ravnateljica ili smetnula s uma ili naprosto »ne peška toliko»(!?). Dakle, ja ne pripadam u »sve naše kritičare«, nisam njihov (niti ičiji!) te me valja (prema »naredbi ravnateljice«!) eliminirati, da ne pokvarim ovacije, a zatim slijedi, prema pravilima ponašanja u totalitarnim režimima, pisanim i nepisanim – »u svakom slučaju metak«, kako je još u doba »socijalizma na Balkanu« zapisao stanoviti KGB (književnik Goran Babić, sada navodno živi u Beogradu).

To je ujedno i vrlo jasna poruka ove predstave: tko nije naš, odstranimo ga, uništimo. Vratimo sve u totalitarni sustav! Ili kraće: predstava je napravljena kao otvoreni poziv na revoluciju te na prisilno rušenje demokratskog sustava i hrvatske države (pod petokrakom, i na prvoj i na zadnjoj stranici programske knjižice). Ja sam tu predstavu tako doživio i ne vidim mogućnosti da sam je mogao doživjeti nekako drugačije. (Drugi neki možda jesu, ne znam, nisam »drugi neki«.)

Međutim, i sâm sam pisac te još relativno mladoga kolegu Vidića (mlađega od mojega sina!) ne optužujem; on je meni samo čudan i nerazumljiv, pa i zbrkan i pomućen, on nema iskustva koja svi mi stariji imamo; njegove su zablude moguće od tuda. On nije ni živio ni doživio posljedice »socijalističke revolucije«, totalitarni/diktatorski sustav, ja jesam; on dakle iz osobnog iskustva ne zna ono što ja znam. On pišući luta i gubi se... zaziva prevrat! Imam osjećaj da nije uspio »pohvatati sve relacije«, a usmjerava sebe, u mojemu dojmu, emocijom i poštenjem, na iskrivljenim istinama, što, oboje, nije dostatno za dobru kazališnu predstavu, ali jest za promicanje revolucije. Dakle za nasilje i rušenje demokracije. Uostalom, priznajem da o revolucionarima mislim sve najgore (i ova predstava mi tu daje za pravo). Uvijek sam tako mislio: banda prevaranata ili bluna, sklona ubojstvima, pa i masovnim, ravna onoj ili još gora od one koja se u kapitalizmu demokratskim putem, laganjem i obmanjivanjem, popne na vlast! »Nema spasa od nas, nema boljeg svijeta«, kaže stih; to donekle naznačuje i autor u ovoj »drami«, i to je najbolja ili ipak samo jedina vrijedna sastojnica njegove urađevine.

Međutim, ova predstava je ipak ponajviše Agitprop ‒ odjel agitacije i propagande iz komunističkih sustava; u to se dakle pretvorilo Zagrebačko kazalište mladih, gledamo li ga prema viđenom te večeri. I to je u Zagrebu »doživjelo ovacije« (!!!). Međutim, već na reprizi, sve je bilo uobičajeno pristojno: tri ili moguće četiri »izlaska«... glumci uvijek toliko zaslužuju, ovdje posebno jer im i nije bilo baš lako, a svi su se istinski trudili! Odlični su bili.

Što se u ovoj predstavi predstavlja »mrmljanjem jezika u njemu samome«?

Naglašavam da pred sobom (susretljivošću promidžbenog odjela ZKM-a) imam igrani predložak, »štrihani«, vjerojatno redateljev, ne izvorni autorov tekst.

Vjeran Zuppa, već dulje od pola stoljeća dežurni prosuditelj i oglednik o pitanjima komunizma i sličnog, prema mojemu mnijenju još i zanimljiv esejistički pjesnik, piše o tomu u promidžbenoj knjižici naslovljeno »Ivan Vidić ili dramsko pismo izvan ravnoteže«. Prema zakonima fizike, sve što je izvan ravnoteže, što znači da ravnoteže nema, uruši se samo u sebi; je li ovo »dramsko pismo« koje predočava zapravo izvan kazališnih zakonitosti? Evo tog teksta:

»Noćni život drama je koja počinje time da na trgu neki umirovljenik rasklapa sklopivi stolić i ribički tronožac, a nekoj gospođi u šlafroku, u papučama i u prolazu, na njezino pitanje odgovara ‘Ovdje ću prikupljati potpise’. Kada ga ona upita ‘Za što?’, tada joj umirovljenik odgovori: ‘Za promjenu vlasti, za promjenu kompletne politike i društvenog poretka. Za preuređenje naše kompletne stvarnosti, gospođo. Totalna promjena! S ovim je gotovo!’

Oko umirovljenika skupljaju se studenti. Potaknuti njegovom inicijativom ustanove da valja odbaciti svaku peticiju fakultetu i da je potrebna ozbiljna pobuna. Umirovljenik im se pridruži. Više mu se ne da prikupljati potpise. Poslije im se prikrpi i neki Profesor. Živahna Melisa, a zbog koje je Profesor i došao, odmah definira njihove ciljeve:

‘Za izravnu demokraciju, jednakost ljudi, socijalnu pravdu, za svima jednako dostupno obrazovanje i za zdravstvenu zaštitu, slobodnu i nezavisnu kulturu, a ne njezine komercijalne surogate, a protiv samovlasti kapitala i korporativnog kapitalizma, privatizacije, neokolonijalnog i imperijalističkog porobljavanja, i protiv kriminalne vlasti koja je ovu zemlju izdala i prodala.’

Poslije će sve to Melisa još i proširiti i zaoštriti: Kao što nam je svima poznato, demokracije nema. Postoji samo hegemonija kapitala i novca. Stoga treba napraviti novu i pravedniju podjelu dobara« (itd. i tsl., op. smk). U osnovi, sve je to točno. Međutim, svakoj demokraciji, da bi nadišla nevolje i stabilizirala se, potrebno je duže vrijeme, neometano revolucionarnim ispadima.

Zatim oni, a i još neki pridošlice (piše: »neke pridošlice«, međutim »pridošlica«, »izdajica«, »neznalica« »ubojica« i slično, imenice su muškoga roda, op. smk), na trgu podižu barikadu. Mnogo krupnoga, a i onog sitnog kamenja koje se dade bacati na policiju. Donose ogroman ormar (hrvatski ispravno bilo bi »golem ormar«, op. smk), prostran krevet, komodu, lutku za napuhavanje, uredsku stolicu (ovdje u značenju »stolac«, op.), sobni bicikl, invalidska kolica, stol za ping-pong... Dovršavaju barikadu i dive joj se. Umirovljenik posebno. Njihova 1789.-1799. tako može početi.

Netko predlaže da se izrade molotovljevi kokteli, da se zgrabe letve i da se krene. No, većina je sklonija diskusiji o revoluciji, ali i o reakcionarnosti, pa i o nestanku radničke klase... Melisa se istodobno, pak, odlučuje riješiti svoga odnosa s Profesorom. Ima tu sve više raznih diskutanata i različitih smjerova diskutiranja...

Barikada je na trgu podignuta, ali na koju je stranu okrenuta, ne zna se. Ni kamo će jurišati pobunjenici, a ni odakle im dolazi opasnost – ne zna se. (...) »Zauzeli smo trg, što je dobro. Samo, pitamo se što uopće ova naša barikada znači.«

Hvala, kolega Zuppa, ne moram ja to dalje prepričavati pa da ispadne tendenciozno?! Ti to »ne zna se« (možda stoga nema jasne odluke Centralnoga komiteta, a trebalo bi je biti?) držiš »središnjim pitanjem«, dalje ću skratiti.

Tu, dakle, počinje »noćni život«: neki se zavlače u vreće za spavanje, nekomu se uvlači netko zbog seksa, ima ga obilno, barikadu sitni lupeži kradu (»Nije nas briga za njihove demonstracije«), Profesor nastoji obnoviti odnose s Melisom itd. te sve to završava kako je i počelo: tako da svih petnaest članova glumačke družbe iziđe »na rampu«, pred prvi red gledateljstva (u Istri nema klasične pozornice!) te svatko izgovori svoj monolog, nešto duži od početnih uzvikivanja i lamentiranja. Svakoga od njih neka druga briga tare, »bilo ljubav bilo pare«, (op. aut.). Najviše se jadaju na društvene prilike ili na osobnu sudbinu, no ima, dakle, ukupno petnaest kraćih monologa/ ispovijedanja/ promišljanja/snoviđenja...

I, to je sve!

Koga to uopće može zanimati i zašto je igrano, ne zna se, međutim uskoro se ipak može prepoznati. Prema Zuppi, ne zna se zašto su se pobunili i postavili barikadu. Meni nije središnje pitanje to, nego: Zašto je ovo, ovako zbrkano i bez ikakve dramaturške logike i okosnice dospjelo na pozornicu?!

Ne znam, jer nemam cjelovit izvorni tekst, koliko je autor (Vidić) čitavu tu gungulu s noćnim životom grupe kojekojih na trgu i u vrećama za spavanje zapravo iskoristio da prozbori nešto o nemogućnosti pobune i da se svatko buni iz nekog svog privatnog interesa, jer s takvima kakvima su ovi prikazani, sebični i kao rakova djeca, svaki na svoju stranu, teško da se išta može preokrenuti, a zapravo i zašto bi preokretali, dobro im je; studentica-mudroserica i vodeći mozak revolucionara zavodi Profesora (ima li išta izlizanije?!), imaju čak i vreće za spavanje (kada bijah bio student, jedva sam si mogao priskrbiti i pidžamu, ali bilo je to gotovo netom nakon revolucije!), no opet ću pozvati upomoć Zuppu!

Dakle, Zuppa zaključuje da se ne zna »odakle im dolazi opasnost«, pa nastavlja: »U svakom slučaju najveća je opasnost u tome da se ta opasnost na barikadi razvija iz diskusije«.

Diskusija, dakle razgovor, sučeljavanje stajališta, upriličivanje izbora da se glasovanjem utvrdi koje od stajališta »biračko tijelo«, odnosno narod prihvaća, to je osnova svake demokracije. Opasnost, ako dolazi »iz diskusije«, znači uklanjanje te opasnosti barikadom, a kad nema diskusije moguća je vrhunska dosjetka (ili samo dokumentarni detalj?) iz Ćopićeva Nikoletine Bursaća (prema sjećanju): »Od jutros Boga nema! Rekao komandir!« Nema više ni diskusije o tomu, komandir je tako naredio! Slijedi bespogovorno izvršenje naredbodavčeve naredbe. Iznošenje nečega »anti-protivnog« »anti-revolucionarnog«, »suprotnog komunističkim stajalištima«... zabranjeno je.

»Hrvatski Mandela«, Vjencelav Čižek, inače profesor filozofije, specijalnost: marksizam, za verbalni je delikt u komunističkoj Jugoslaviji suđen na 17 godina robije, i to sve anonimno, kao posljedica revolucije – ni jedne riječi o tomu ni u jednim novinama, nikada (ne i u demokratskom svijetu; tamo je bio štićenik Amnesty International organizacije i PEN-a, svjetske udruge književnika). Delikt se odnosio na to što kaže Zuppa: na opasnost od diskusije.»Svatko od nas po glavu da ima / s kojim pravom/ zar nije doista narod/ samo s jednom glavom«, i to smo pola stoljeća imali nad našim glavama i u njima! I još je tu! Makar u ovoj predstavi. Ne, ne samo u njoj...

Uputi li autor ovu svoju misao »Mudrom Vođi« u Sjevernu Koreju, siguran sam da će biti pozvan u goste, o trošku tamošnje države. Tu negdje vidim i »kvaku« za koju se uhvatio redatelj Magelli, osvjedočeni salonski komunist, koji ovo (i ovako!) promicati može još jedino u Hrvatskoj, nigdje drugdje (je li se za to i vratio k nama?).

»Jer su došla vremena teška»/ »zapodjenimo dijalog šakama« (dakle ne riječima, ne razlozima, op. smk), nego »nogama, zubima , letvama, polemizirajmo uvredama, psovkama i kletvama (...) gromoglasnim pičkaranjem«. (Tako više njih izgovara tu rečenicu.) No, nije sve u politikantstvu, čujmo:

»Naša ljubav bit će zaštita od njihova pendreka»/ »Razbit ćemo glave policajcima»/ »Lizat ćeš mi ja...«/ »Svršit ću ti u oko«, »Umočit ćemo ga pa makar u ajvar»/ »Pedere u gulag»/ »Za krizu mi se j... Ko j... tebe»/ »Bolje u bakicu nego u šakicu«, »Budi se Istok, budi se Zapad»/ »Revolucija ljubavi, pokaži pič...« ‒ navodim redom kako piše (ovdje ipak s točkicama, umjesto doslovnosti), a izgovara to više njih, jedno za drugim; tako i slično tomu glumci nam, ničim izazvani, bez uočljiva razloga, osim natezanja tko će s kim i što, dovikuju s pozornice »gromoglasnim pičkaranjem« tijekom gotovo čitave ove predstave. Ironijski se izvodi »Rajska djevo, kraljice Hrvata«, kao sprdnja, jednaka svemu ostalom (str. 40). I dalje:

»Na publiku! Pobuna!« (str. 10), »Lijepa je revolucija, ali ima neke ljepote i u lancima, guši se lutkom« (onom za perverzna napuhavanja u pornićima, op. smk, str. 16), »Halo proleteri!(...) Tko vam pere jeb... čarape?!« (str. 18), »Kao što ne postoji radnička klasa, tako više ne postoji ni kapitalistička klasa« (str. 19), »Hrvatski rodoljub objavljuje sveti rat! (Hrvatski rodoljub nikada nikomu nije objavio bilo koji rat, samo se branio od okupatora, napadnut na vlastitu kućnom pragu koji mu je bio okupiran i etnički »očišćen«, op. smk, ovo s rodoljubom/policajcem sve je u ironijskom tonu!) »Budi policajac! (...) Ja ne čitam knjige.(...) Protiv bande kurvi i lopova. Uz pomoć vodenih topova« (str. 23), »Nikad nisi vidjela takvog policajca, kršan ko Velebit, a bistar ko Zrmanja (...) i skoči, uhvati me, ovako ovdje, ko mačića onda me tako šutnuo nogom u guzicu (...) Nikad nećeš saznati koliko te volim, pi... ti materina! Crkni, majmune!«

Evo još nekoliko tekstualnih bisera iz promidžbene knjižice:

Tea se baci na fotelju i naglo uvene. Barbara na stolcu. Harmonika – naglo i glasno. Sofija naglo odgura tron na zid. Policajac iziđe van.

MELISA: Kako je to romantično! Tron udari u zid, kratka pauza« (str. 26).

»Scena seksa – Sveti nabija lutku, Vlado i Melisa, Igor i Barbara; Sofija se trlja o fotelju; Nezaposleni drka...« (str. 36.)

»SVETI: K... mi je mali! Svi pogledaju Svetog!

SVI: K...mu je mali« (...)

SVETI: Odkupna cijena pšenice isto je mala. (...)

UMIROVLJENIK: I mirovine su male, a bit će još i manje.« (...)

»PROFESOR: Odluka je donesena.

SVETI: Što planiraš? Imaš ideju?

PROFESOR: Imam nešto bolje. Imam bombu.(...)

SVETI: Pred sabor (napisano tako, malim slovom, op. smk) ili pred vladu?

PROFESOR: (...) Tako negdje između, da zahvati oboje.

SVETI: Između je crkva.

PROFESOR: Tim bolje. Neka onda zahvati i crkvu i državu. (!!!, str. 57.)

Jasno da jasnije ne može!

»PJER:Tovariš profesooor! Kako to da je kapitalizam imao 361 priliku, a mi samo jednu?« (str. 67.)

U onim završnim monolozima svatko teše svoje. Nezaposleni npr.»Ali ko će ti u ovome gradu dat pi..., kad nemaš para?«. Majka npr. »(...) da panker bez zuba nudi poljubac/ a ja kažem ‒ čekaj!/ povratim i budem sretna/ daj da svisnem pod nekim Kurdom/ u prodavaonici tepiha/ i ne pitam se što će biti sutra«. Onaj jedan sanja da će ostati sam na svijetu kad svi pomru, a Profesor ovako, također u stihovima, kao npr. Shakespeare: »Drugarice komsomolke, gole,/ Sa šubarama na glavi plešu/ (...) visokim tonovima/ Cikću i/ Pjevaju (...) Pojavi se on!!!/ Tovariš Lenjin?!/ Širokog osmijeha/ Digne svoju kapu/ Lijevom rukom/ Visoko iznad glave/ I pozdravi mene...« (str. 67). Ukratko: ludnica, tipična ludnica, tipični luđaci. Galimatijaš, dakle trapanac i kupusarija.

(Autor Ivan Vidić, piše u Wikipediji, rođen je u Zagrebu 1966., a meni su, mislim 1996. u Stockholmu moji domaćini pokazali zgradu u kojoj je »tovariš Lenjin« kraće boravio i podrobno mi predočili koga je sve izvarao i koja je kriminalna djela počinio.)

To stalno miješanje svega i svačega, od politikantstva, govora i psihologije ulice i tramvaja, banalnog svakidanjeg olajavanja poniženih i uvrijeđenih, do prostačkog rječnika stanovitih krugova zagrebačkih intelektualaca i mlađarije (osobito ženske), Zuppa će nazvati »mrmljanjem jezika u njemu samome«. Budući da je to stavio u navodnike, zaključujem da je navod (citat). Ima tu još intelektualističke pljeve. Navodim Zuppine opaske o jeziku: »uhodana kombinatorika emotivnoga, otisci i praotisci sirotinjskog, malograđanskog i eklezijastičkog (dakle crkvenog?!), policijskog i lopovskog ponašanja i diskursa«, »opći modeli intelektualističkog jezika«.

Tako je objašnjen jezik toga što ste netom pročitali, doslovno predočeno, istina – u izvadcima, izvan konteksta, no i u kontekstu nije ništa drugačije, što više, isto je.

Kako je to postavljeno na »daske koje život znače«?

Počinje ovako: U dnu prostrane pozornice »...slijeva nadesno: Sreten, Urša, Doris, Pjer, Barbara, Čubrilo, Anđela, Filip, Vedran, Hrvojka, Katarina, Lucija, Nataša, Frano, Beader«. Glumci su, dakle, predstavljeni stvarnim svojim imenima ili prezimenima, i to je vrlo signifikantno, jer otkriva pravac i način redateljstva: nitko od njih petnaest nije ni u dramaturškom ni u dramskom smislu neki lik, nego tek neki tip ili čak ni to, nego nosilac neke autorove ideje. Nešto moguće uočljiviji, s naznakom nekog profila, neke osobe, bit će tijekom izvedbe donekle Profesor, Melisa, Umirovljenik te Policajac... Ali, i oni su predstavljeni posve skicozno, površno.

Budući da su gotovo svi zamalo pa čitavo vrijeme izvedbe na pozornici, tim je manje moguće o ikomu od njih išta reći. Oni su kolektiv i, premda glume svatko za sebe, i premda glume dobro, zajednički su lik; iz dubine pozornice zajednički istrče »na rampu«, revolucionari, pobunjenici, skupina njih na trgu, »gdje se oduvijek nalazimo«, reći će jedan od njih, doista je nevažno koji. Tu je bila prigoda napraviti dramu, imati neki sukob, neku raspravu, neki događaj, neku važnu vijest (kao u staroj Grčkoj), nešto dramsko; međutim, kada jednu rečenicu izgovara više njih, svatko po jednu riječ ili sintagmu, i jednako predani »slijeva nadesno«, stanu izvikivati ‒ »Katarina: Na tebi se, Vedran: oduvijek nalazimo (...), Sreten: i tako već stoljećima, Urša: i zato okupimo se i sad, Lucija: još jednom na našem trgu, Barbara: jer su došla vremena teška (...), Katarina: i ponovno započnimo dijalog, Vedran: šakama, nogama, zubima, letvama...« itd., što smo već pročitali – to je, na taj način, samo zborska recitacija, kao nekada u mojemu djetinjstvu »za Prvi maj«, ili u vojsci, u JNA, za »Dvadeset i drugi decembar«. (Upravo u nečemu takvom bio sam sudionik, posve slično je, zapravo jednako je; u jugo-socijalizmu, osobito odmah nakon revolucije, zborske su recitacije bile iznimno na cijeni, op. smk.)

Kao i u svim svojim dosadašnjim predstavama koje sam imao prigodu vidjeti, ovaj redatelj glumce/glumice valja po pozornici te oni iz ležećega položaja govore, ovdje čak manje nego drugdje, ali i ovdje se obilno kotrljaju, još i u starim automobliskim gumama. To je tako ili slično bilo čak i u Čehovljevu komadu, ukoliko se dobro sjećam, i to je odonda do danas uvijek isto, već otrcano, i u pristupu i u izvedbi. (Neki bi možda radije rekli »u diskursu i u realizaciji«, zvuči mudrije, učevnije, zar ne?) Kako god, to je olinjao, već većkrat viđen te stoga dosadan redateljski mizanscenski »štos«, bez ikakve svrhe ili izvedbenog opravdanja. Ostarjela pomodnost. (Olinjala mi pomodnost djeluje iznimno tužno!)

Iznimno je otužno (meni, ne svima, ima voajera!) gledati i gole žene ili gole muškarce na pozornici, ako tomu nema sadržajnog ili dramaturškog razloga, ako se time ne postiže ništa osim »vidi, gol(a) je, vidi joj se ili vidi mu se...«; i to je doista već otrcana pomodnjačka tugaljivost.

Gestika je ovdje, također bez ikakve potrebe, vrlo prostačka, prostačkija od rječnika na pozornici. Jedna od glumica, već na počeku, svaku izgovoru jezičnu cjelinu (sintagmu) u nekoj rečenici, koja nju zapadne reći, uzvikne i poprati napadnim hvatanjem za međunožje, a u kratkoj kiklici, takozvanoj dopičnici, kako je odjevena, djeluje odvratno prostački, vulgarnije od svojedobnih kamenjarki na zagrebačkoj Harmici. Treba li uopće reći i da ono što izgovara nema baš nikakve veze s njezinom takvom gestikom? A nije samo ona takva.

Ima i jedna duhovitost, na koju je gledateljstvo odgovorilo uzdahom oduševljenja (!?): glumica (Majka?) prilazi sprijeda nagoj, valjda kćeri, no to je nebitno, da je, golu, zakloni mantilom koji svlači, a onda se prema publikumu odkrije njezina poveća stražnjica, jer i ona je gola pod ogrtačem (»ha, ha, ha«, »oh«, uzdahnu publikum).

Pobunjenici na barikadu donose kamenje, jedan oveći kamen jedna omanja (mršavija) glumica tegli za sobom poduže, ali sitnije kamenje za gađanje policije zamijenili su krumpiri, iz goleme vreće razasuti po pozornici. Oni su odmah i za jelo, neki ih pobljuju pred prvim redom gledateljstva (to je dosta uvjerljivo upriličeno), a zatim se izvođači valjaju po tim bljuvotinama; ni tim »avangardnim« gadljivostima ne uspijevam pronaći opravdanje.

Policajac (hrvatski policajac!) o pojasu drži trombon, a njime svira i koristi ga kao da je strojnica, tako da djeluje kao da rafalno puca po barikadi i okupljenima uza nju. Oni odgovore trubama, vikom... Rat. Uopće, kada je taj policajac na sceni, ni pisac ni redatelj ne uskraćuju nam jasnu omraženost, što više mogu, pokazuju koliko ga mrze; ta nije li on sinonim hrvatske države? (Države koja im daje novac za ovu i ovakvu predstavu!) Dakako da jest sinonim države! I – začas je, u istoj osobi, čak i u istomu kostimu, i svećenik (?!). To je bilo već jasno iz korištenja Profesorove bombe: i Sabor i Vladu i Crkvu, sve razoriti! U svakom slučaju, ovo je, uvjeren sam, jedinstveno u svijetu, ne da se ovakvo nešto prikazuje, nego da država to financira, protiv same sebe.

Znamo i od ranije da Paolo Magelli znade napraviti poneki vrlo dojmljiv detalj. Ovdje je najbolji detalj moguće upravo ona kolektivna recitacija pri svršetku i to zbog dobre suradnje s izvrsnim glazbenikom predstave (Ljupčo Konstatinov). Ponajviše poradi njegove iznimno snalažljive glazbe, kolektivna recitacija je povremeno posebno dojmljiva.

Scenografi su (Željko Burić i Boris Greiner) također pokazali jedan dojmljiv i značajan detalj: golemi fotelj ovladava scenskim prostorom, uzdignut iznad svega: upravo on je simbol svega toga za što se uvijek i svuda bore i revolucionari i kontraši. Šteta da ni pisac ni redatelj nisu ustrajali na tomu, taj detalj kao da i nije postojao. Nego ih je zavela mržnja prema primitivnom kapitalizmu ovdje deklarirana kao mržnja prema hrvatskoj državi i retrogradni napor da se još i uvijek drži avangardnim nešto što je neslavno propalo i doista je već odavno retrogradno, jer i nije bilo održivo na dulji rok. Očito je da valja tražiti nove putove... ali ne na stari, déjà vu način, kao ovdje.

Nepismeno napisane parole/grafiti (tobožnji rukopis »radničke klase«!) po pozornici, baš kao i one po zagrebačkim fasadama (od kojih se onaj »Jugoslavija tvrđava samoupravnog socijalizma«, u središtu Zagreba, održao do nedavno, slično kao što se održava i ovo uprizorenje), također jesu dojmljivi, korespondiraju s primitivizmom predstavljenog: »Malo nas je, ali smo govna« (ako »smo/jesmo«, znači da smo to svi, skupa s piscem i redateljem?)! Piše i »Profesore, ne seri!«, ovdje posve opravdano. Obavezno i englesko, kaubojsko (to jest čobansko-stočno!) »fuck« i još tako nešto slično u čemu smo se zatekli.

Sve te banalne i prazne lamentacije, sav taj sadržajni i dramaturški rasuti teret, rasut ostaje i u redateljstvu, jer poneki valjan detalj ništa bitno ne može promijeniti. Uprizorenje je, dakle, doista posve retrogradno, znači nazadnjačko i odavna već iskorišteno, ali očito ne još i odbačeno.

Paolo Magelli u programskoj knjižici sriče pametan i točan esejčić koji bih mogao i supotpisati, to da, ali predstava je miljama od toga. Sadržaj ovakva eseja o tomu »što je Europa prošla u ovih sto godina koje nas dijele od 1917.« i kako je proročicu Pitiju zamijenio »Bog Google«, teško je prenosiv u išta konkretno gledano, a još manje u gledljivo umjetničko djelo. Znano je: bez priče, bez sudbine, bez obrata... nema dobre predstave, a ovdje nema nikakve priče a da bi predstava ovom osvrtniku na nju mogla biti išta drugo osim i piščeve i redateljeve samoobmane. Samo buka i bijes. (Valja pročitati Bjesove Dostojevskog. Iz njih se »izlegao« i Lenjin.)

Željka Udovičić Pleština u svom ogledku izriče dvije istine koje sam već supotpisao: »izgubljenost u besperspektivnosti svakidašnjice« (to je i ova predstava, premda: perspektive uvijek ima, nju, naime, sami stvaramo, svatko je zacrtava samom sebi!) te novoriječ »demokratura«. Da, ali to nije samo tiranija goleme beštije koja se zove demos, nego i diktatura onih koje smo izabrali da nas gaze i osiromašuju, a sebe bogate, uz pomoć krupnokapitalističkih grabežljivaca. Tu bi mogla početi neka drama, nađe li svojega pisca...

Osvrnuti se treba i na samoreklamiranje Magellija na naslovnici Programske knjižice, ne bi se moglo reći ukusno: ostario, gol do pojasa, a na prsima mu namjerno nepismen »radnički« grafit kao naslov predstave, nipošto privlačan, ćelav kao pečurka ili obrijan kao ona ženska stvar u porno-filmovima, s mladom curom i crvenom zvijezdom petokrakom, simbolom komunizma, o ramenu. »Muškarci nikad ne odrastu«, reče stih, ali ovdje je riječ i o vječitom pubertetu/adolescenciji nikad prilagođenog umjetnika; ta ga neprilagođenost moguće i drži u sedlu. Ali, da je ta njegova golotinja i »stella rossa« ne tek komunistička provokacija, nego i un apetitlich, jest!

Na svršetku, opet Zuppa: lukavi osvajači Troje su, kaže on, ubacili tamo Trojanskoga konja. On i ovu predstavu vidi kao Trojanskoga konja, ali »ovaj je hrvatski«. Znači, hrvatska država (mrski im policajci, Crkva, Sabor, Vlada...) to je Troja, a Trojanski konji, Vidić i Magelli, lukavi su uljezi koji je kane osvojiti, razoriti i poništiti iznutra (!?). Međutim, iz takva Trojanskog konja »se ne iskrcavaju lukavi osvajači Troje, nego »sve same iluzije: utopije naše prošlosti« (istaknuo autor). Bravo, Zuppa, odlično zapažanje! Ja tu nemam više nikakva posla.

Jedino ipak valja reći: izostalo je uvjeriti nas predstavom što je to i da je to tako! Jer, gledali smo tzv. misery-lit, trenutnu književnu avangardističku stranputicu tipa ‒ svatko svakoga, što strašnije, što primitivnije i što prostačkije (načinski slično onom Živjet ćemo bolje mladeMaje Hrgović, na istoj pozornici); tekstom pomodan, a redateljstvom nazadan i ocvao projekt.

U kazališnim kuloarima, premda ne boravim u njima, u prolazu sam čuo da Zagrebačko kazalište mladih zovu njegovom sovjetskom inačicom: Teatar lenjinskog komsomola. Vidić-Magelli uprizorenje duboko se ukopalo i u izgubljenu sovjetsku prošlost.

Protagonisti predstave nose transparent »Hrvatska, društvo izokrenutih vrijednosti«; jest! Upravo to svjedoči i ova predstava.