Znanje je nedostatno za otkrivanje poezije

Čini se da je svo znanje svijeta nedostatno za otkrivanje poezije. Ni od kakve nam koristi nisu vrijeme i povijest, izvori i metode znanosti i umjetnosti, sve ono što su o poeziji kazali umovi od Aristotela do dana današnjih. Svaki put iznova, mi pred novim stihovima stojimo kao pred potpuno nepoznatom kozmičkom bjelinom. Što je više ćutimo, poezija nam je skrivenija. Svako novo čitanje donosi nove sumnje i otkriva nove probleme. Pitamo se, je li život sazdan od poezije, ili je poezija stvarnost, sam život; a možda je ona tijelo nama nepoznatih sjajem vidljivih zvijezda, pa je poezija onozemaljski život, ili bar onozemaljska stvarnost. Vidio sam nevidljive stvari, kaže Alfredo Pérez Alencart.

Česta pojava simbola oka, simbola intelektualnog opažanja, kod Alencarta je u funkciji oka srca, trećeg oka, oka koje prima svjetlo, ne i bez uloge vidovnjaštva; oko je simbol spoznaje i nadnaravnog opažanja. Oči su uloga duše. Kod Alencarta oči vidimo uvijek otvorene kao kod svetih kipova Indijanaca. Uostalom, čovjekov svijet je njegovo oko. Oko je u poeziji Alencarta simbolički ekvivalent suncu. To je »Sunce slijepih«! Ali, Oči neke djevojčice / znaju da toliko siromaštvo / nije slučajnost. Ili: Reći ću samo da se u tvojim očima / odražava hladnoća. – Ponekad oni slabi iskopaju / Kiklopovo oko. I zato: Morat ćeš početi iznova / i sakriti maglu iz svojih očiju.

Uvodne bilješke i navedena pitanja nameću se čitajući izabrane pjesme peruansko-španjolskog pjesnika, profesora na Sveučilištu u Salamanci, člana Akademije Kastille i Leóna Alfreda Péreza Alencarta u hrvatskom prijevodu poznate hrvatske hispanistice dr. sc. Željke Lovrenčić. Alencart je, naime, od onih pjesnika kojima je od prve jasno kako poezija tek u dodiru onoga tko je kazuje s onim tko je prima, dakle, sama sa sobom, uvijek iznova i na nov način doživljava svoje uskrsnuće. Kao u pjesmi »Po djevičanskim prostranstvima«: Naslanjaš glavu na djevičanska prostranstva / i odjednom, događaju se rođenja i Uskrsnuća.« Da je poezija zasebno biće, nova komunikacija i novo otkriće, strast koja svoje iskustvo nalazi u ideji vječnoga, u smislu tajnovitoga, u postizanju iluzije kako smo uvijek u jednom raspoloženju i na istome mjestu, bilo da se nalazimo u prašumama Perua, svjetlosti Salamance, ili u kući izlazećega sunca u Japanu (Moja se vjera uzdiže iznad kupina / i iznad nasljedstva od suhih kostiju! / Moja je vizija neizmjerna). To je Alencart, pjesnik Kristova socijalnog nauka, ekumenist, liričar čija se poezija ne može obznaniti i zaživjeti ukoliko se ne prihvaća na tragu Duha Svetoga, dakle u čistome srcu, s kruhom i vinom, u doslovno transcendentalnome smislu.

Poezija, međutim, nije samo osjećaj, ona je i novi problem osjećaja, misli i egzistencijalne zbilje (Niti jedno rebro nije napravljeno / od gline moga tijela). Alencartovo pjesništvo nije samo izraz, već i stanje. Poeziji prethodi stvaranje riječi, ali ona može i bez jezika, jer je prvotnija od njega. Jezik ipak cijelo vrijeme mijenja poeziju. Siguran sam i da je hrvatski jezik promijenio Alencartov španjolski izraz. Ali poezija ovdje nije izgubila, pokazala je snagu kako se može preobražavati i približavati do najdaljih granica ljudske riječi. Alencartove pjesme su dokaz kako poezija stvara samu sebe. Isti je slučaj s glazbom i slikarstvom, slučaj je to istinski izvorne umjetnosti uopće. Pjesništvo je prava prašuma, u kojoj tražimo ono što sami držimo dragocjenim.

Riječ prašuma ovdje je izmijenjena u plave sante leda s Anda, pa ipak ona ostaje toliko tamna, duboka, mistična i vječna kao što je bila i na početku. Alencart pjeva: Dok sam svojim slobodarskim krilima / otkrivao škripave kodove za / istjerivanja duhova, / uživao sam u jeziku / Perua kojim su govorili / moji preci, / tajanstvenim prašumama i desecima tisuća godina starim uspomenama / punim toplih čarolija / i brzinskih zamisli spomenutih / u legendi koje se nisu odrekli. Riječ oko koje vas gleda s neba, svijetli iz tame prašume bijelo je oko slijepca, oko koje otkriva kako se sve mijenja, kako ljepota preuzima i druge oblike, pa i one koji nas čine ružnima i nestvarnima milijun je propalih zjenica. Pojam socijalne sigurnosti ne predstavlja novo otkriće, ali Alencartovi stihovi dolaze do nas iskreni i jasni, izravni i podjednako aktualno dirljivi, bilo da se radi o izgonu iz Egipta, babilonskome sužanjstvu, ili aktualnom neoliberalnom globalizmu, nemani koja se određuje isključivo novcem (Novac. / Odlazi. Dolazi. Svojom rđom / natapa ribe i kruh. / Bez njega vlada glad. // Bez njega ne daju ti ni dvije kruške / ni dvije jabuke.).

Čovjek Perua zna da je prašuma svetište u prirodnome stanju, mjesto tajne, mjesto molitve i odmora, ali i ulaska, kao i izlaska iz svijeta. S korijenjem uranja u zemlju, krošnjama dodiruje i zaklanja nebo, veza je između zemlje i neba. U američko-hispanskoj književnosti česti su motivi prašuma koje proždiru snagom djevičanstva, misterijem mnogostrukih i nesvjesnih tajanstava, zatvorenih u crno-zelenu sjenovitost. Kao u pjesmi »Peru«: Ovdje se nalazi ušće moje osamljenosti... Svjetlost i žarka želja / da se pomiješaju s Amazonkama isto kao što je / lutalica Alencar s pedeset i kojom tražio partnericu od dvadeset i nešto kako bi odbacio / masku smrti./ Ja sam Peruanac s puno domovina:/ zbog toga me nikada nije uništila samoća. Protok vremena, silina osobne i nacionalne povijesti, u ovim je stihovima razlomljena u vizije (Postojim kao anđeo rođen bez krila / u drugoj zelenoj polutki svijeta) i prizore (ja sam / vječni posjetitelj koji razgovara sa svakim / kamenom u Salamanci pojedinačno).

Pjesnička čuvstva ovu poeziju vraćaju dostojanstvu i ljepoti, rekao bih njenoj stalnoj mladosti; i onda kada se pjesnik osjeća strancem (Došao sam ovamo, gdje me svi ogovaraju! Ovdje param / tkaninu migracija! Ovdje sam u stupici, ovdje / posrćem stišćući zube. Ovdje gladujem / i čekam da počnem glodati kamenje! Ovdje prolazim / kroz trnje koje će me bosti i nakon posljednje pomasti!); i onda kad je uz »Ženu ogromnih očiju«: Ali, uvijek sam uz tebe, uz dvadeset i tri madeža, uz tvoje kosti i / Tvoju noćnu raskoš. Ostajem uz tebe kako bih ljubio tvoje snove / i škakljao ti trup sve dok se ne pretvoriš u gazelu / iz Libanona koja me pozorno promatra. / Ti, koja si nalik kerubinu, osvijetli me krijesnicama / i liši me mojih nevolja, moje dvojezičnosti,/ mojih izgubljenih pogleda, moga osobnoga i društvenoga života;/ čuvaj me do posljednjeg trena, utopi se u mojemu tijelu;i kada je prihvaća »Snagom ljubavi«: Volim je, kao što volim i njena Isusa,/ volim njezinu samoprijegornu predaju./ Njezin Isus je i / u mojoj krvi, i uveličava i moju radost.

Duhovno Alencartovo biće obuzeto je prašumom. On je himnički slavi, prašuma je pozornica koja potvrđuje mistično-pustolovne potrebe, gdje se dolazi do čuvstava mesijanskog poslanstva (Zaželio sam svoju obitelj, i počeli su mi / izražavati dobrodošlicu u prašumu. / Zaželio sam sposobnost za stvaralaštvo / koju sam slutio. / Zaželio sam noć i mračno ozračje koje je / odaslalo neizbježan pozdrav. / Zaželio sam krotki mjesec i dopušteno mi je / da mi oči miluju divljinu. / Zaželio sam majku Prašumu i svijet je postao bolji, a / ljudi još više vezani uz zemlju.). Odnos prema prašumi odnos je prema mjestu koje nastanjujemo (Molim oproštaj zbog svoje odsutnosti. / Ja sam onaj koji dolazi izdaleka, / izgubljeni sin koji je našao utočište / u zlatnome gradu u drevnoj Kastilji.). Nije to privid. Stvari su drukčije nego nam se čine. To što vide naše očii dešifriraju naša čula, moglo bi doista biti i nešto drugo. Poezija nas ne uči o svijetu preko njegove vanjštine, već preko onoga što je u toj vanjštini složeno, porozno, sama suština od koje se doista viđeno sastoji. Pjesnika ne zanima ono što oči vide, već što se skriva ispod površine, ono iza viđenoga i u tome času otvaram oči. Pjesnik i vidi i osjeća prašumu (golema je ta ljubav / što ispija ambroziju), divi se potom gradovima (Ti si samo čovjek koji svakoga trena / slavi svoj grad, svaki zvonik ili toranj / oskvrnut vjetrovima.), različitim civilizacijama i svjetovima (Znam da nisam izgubio nikoga od svoje / obitelji premda su otišli tamo. / Znam da im je Japan dao posao i dom / i da su prihvatili gotovo nepoznate običaje.), ali vidi i osjeća i bijedu, iskorištavanje, naličje stvari, ljudsku kaznu, scenu koju gledaju moje oči / ne vide oni koji ti sude. Pjesnik ne osjeća nikakvu tugu »Dok se ruši Wall Street«. Alencart će zavapiti:Oh, Isuse, polagano mi upućuj svoj pogled / jer još nisam prestao vjerovati / premda se čini da postoje čavli / meni namijenjeni.

Hispanska poezija u cjelini s jedne strane nudi samoću a s druge oholost ‒ pjesnici i revolucionari ovdje idu ruku pod ruku, a zato nisu dovoljna samo jezična sredstva, nego i posebna mašta. Međutim, u svakom razdoblju povijesti ovdje je odgovor na sve izazove bio život. Riječ je ponekad o nevidljivim detaljima koji oblikuju identitet, do kojih se dolazi duboko povučen u sebe, u potrazi za njihovom suštinom: Ne zbog poslušnosti nego zbog Ljubavi, od najranijih dana svjestan sam / Daljina. Uz radosne skokove, vraćam se svojim jučerašnjim, nježnim / sjećanjima. Čekaju me Otac i Majka i njihova uzburkana krv, / njihova vječna brižnost kojom uvijek ganu moje neovisno srce. / Oni su tamo gdje nema nesporazuma, / ali ima glazbe drveća, rijeka i pašnjaka... / Ima nezaboravne nježnosti i liturgija. Ima čistih osjećaja prema Kristu / koje nitko ne razumije.

Postoje pjesnici i zbirke poezije kojima se odaje počast poeziji. To je ovaj slučaj. Poezija koja je tamna i tajanstvena kao peruanska prašuma, vlažne i vruće Selve, koja crpi svoju energiju u svakidašnjemu životu, koja se diže do vrhova Machu Picchua, koja nalazi odraz u snježnim zrcalima Kordiljera, koja je dokaz postojanja pretkolonijalnoga indijskoga kulturnoga nasljeđa, u koju je skrivena vjekovna radost i tuga, poezija koja se ne tiče samo pjesnika koji proturječi smrti, već i onih koji će prihvatiti takav stih, koja je kultura slavlja, kultura misterija i ljubavi, kultura prosvjeda imanentna Indijancima, kreolcima, crncima, ali i Španjolcima, svima onima koji su spremni u riječ pretočiti svoje snove, s neskrivenom bojazni da će dobar dio ljudskoga roda bez toga biti prah zemaljski, mrtva prašina koja će zatamniti svjetlost svijeta. Kraj svijeta nastaje onda kad prestanu sjećanja i utihne poezija. Sav život i njegova povijest svodi se samo na ono što ostaje u sjećanju.

Alfredu Pérezu Alencartu bliska je svaka kulturna raznolikost, kao i složenost povijesnih životnih iskustava koje su spojile Španjolsku s Peruom i Južnom Amerikom uopće (Pripadam šumama i vodama / koje natapaju moju dušu od davnina), ali: Prošlo je pet petoljeća od moga dolaska na drugu stranu oceana. / Prošlo je dvadeset i pet godina otkako gledam grad / koji je sada moja Domovina / i gajim istinske i iskrene osjećaje prema njemu). Konceptualno bogatstvo ove poezije umrežuje različite vidike potom ih šireći istodobno i kao novo svjetlo i nova zrcala, za dublje poznavanje španjolsko-latinskoameričkih veza.

Borges kaže: »Riječ je o tome da mi znamo što je poezija. Znamo to tako dobro da je ne možemo odrediti drugim riječima, jednako kao što ne možemo odrediti okus kave, crvenu ili žutu boju, ili smisao bijesa, ljubavi, mržnje, sutona, ili pak ljubavi za svoju zemlju. Te stvari su toliko duboko u nama da se mogu izraziti samo tim uobičajenim simbolima što ih svi dijelimo. Zašto bi nam, dakle, trebale druge riječi?«

Dakle, najjednostavnije bih kazao kako znam što je Alencartova poezija dok je čitam, međutim sumnjam da ću je objasniti svojim riječima. Naime, čim se upotrijebi druga riječ za objasniti stih od one kazane u stihu, poezija se sakrije. Alencart i kad mijenja žanrove i teme, ili se upušta u manifestnost, od svega toga uvijek mu je važnije dobro pisati. To je pjesnik koji teži vrhuncu poezije, i ne zanima ga njezin početak. Njegova su raspoloženja melankolična i kad piše o staroj i novoj domovini, kao i domovini svojih predaka. Alencart potvrđuje istinu da je dom zapisan u DNK, što za njega nije obeshrabrujuće. DNK je sastavljen od milijuna uzoraka, pa smo uvijek podložni novim izvorima (Svakodnevno napravim neko dobro djelo / jer moja loza ima sjajnu genetiku i DNK. / Bilo gdje da potražim utočište, / dobijem kruh sa sirom i probam vino / koje me vezuje za budućnost).

Alencart je suvremenik sa sjećajem iz prošlosti. Pjesnik koji će razne mitologije euforično pretvarati u osobnu mitologiju. Peruanac i Španjolac, pjesnik koji prezire gramzljivost, poziva se na Prirodu. Štuje mrtve, a slavi žive. Zavičaj mu je isprepleteni labirint. Vjeruje u milosrđe, nespreman na oprost izrabljivačima, socijalno svjetonazorski osviješten. Poštuje i poziva na moralni zakon. Osuđuje neumjerenost, ali ne propovijeda asketizam. Njegov je intelektualni put prije svega estetički. Zalaže se za stvarnosno, očekujući mistično otkupljenje.

Ljepota življenja prašume u Alencartovoj socijalnoj poeziji supostoji s nevoljama i užasom globalnog izrabljivačkoga svijeta. Vrijeme izrabljivanja i laži ovdje postaju našom istinom (reći ću ti / da život tako tvrdoglavo klizi / skrivajući se mašti iza leđa). Izloženi smo tržištu, a na njemu je sve moguće (Na velikome nebu čitam / poruku od meda / i pepela). Tržište je postalo instrumentom vlasti današnjeg ekonomskog i financijskog svjetskog poretka pretvorenog u jedinu i jedinstvenu političku zbilju (Nemoj govoriti o / sutrašnjem kruhu / ako ostali danas / nisu doručkovali). I konačno: Gospodine, ne želim / da moja samoća / bude tvoj poraz. Kao što ne znamo dokle se i kako širi prašuma tako nam nije poznata i dostupna ni globalna plutokracija. Pjesnik ima pravo i sreću da barem zadrži vjeru u utopiju kao u osobni spas. U raj kojega je sam sposoban kreirati. Njegovo je pravo nedvosmisleno upozoriti na nepravdu i vjerovati kako već sutra neće biti zlosretno kao danas. Ali, pjesnik nema strpljenja čekati, pa piše stihove na tragu Kristova evanđelja:Prijatelju koji radiš: / ne želim da drhtiš pod ovim / suncem; / ne želim da moliš milostinju / pod ovim šećernim križem.

Ako je zadatak pjesnika pronaći pravu riječ, onda mu nije čekati (Čovjek i dalje radi svoj jedini posao: / izmišlja nove priče o / svojim neiscrpnim letovima). O poeziji se ništa ne može tvrditi, i ni jedan sud nije konačan, jer sve se može poreći. Sud je apsolutno istinit tek kada se sadržaj izokrene. U tome smislu na Alencartovom putu naziremo sjene pjesničkih ekstaza mistika Ivana od Križa. U kosturima kamena Salamance otkriti nam je svjetlost duha koji se gomila cijelo tisućljeće, cijelu vječnost. Otrgnuti plamen vatri suprotstavljen je mistici prašume, što je ujedno i žudnja za korespodencijom peruanske sa španjolskom mistikom. S jedne strane tjelesna tjeskobnost, a s druge njezino očišćenje. Ávila je za to primjer, pjesma »Kosti uokolo«: Ove kosti iz otkrivene grobnice / išle su ispravnim životnim / putem. Pjesma posvećena tome kako je Pepe Mateo pronašao kosti svojega oca (1936.–2007.) koji je u španjolskom građanskom ratu postao žrtvom fašističke mržnje, govori o masovnom pokretu koji se u to doba proširio cijelom Španjolskom, kada su iz jama i masovnih grobnica iskapane frankističke žrtve odmazde, identificirane i predavane obiteljima. Ledena kastiljanska zaravan lako nas podsjeća na hrvatski Križni put. Sve je to dodir onih koji čekaju.

I na kraju još dolazi haiku, posve prirodno za ovog pjesnika. Poezija i ljubav prema prirodi najcjelovitije se ostvaruju u haikuu, u japanskoj umjetnosti gdje slika, kaligrafija i pjesma čine skladnu cjelinu. Samo jedinstveni prikaz može nas uputiti na sliku jedinstvenog života. Ljudsko doživljavanje je ne samo kreativno, već i potpuno slobodno. Alencarta cijeli život istodobno prati sjena zelene peruanske prašume i blještavilo sunca Salamance. Pjesnik zato izabire haiku kao svoju apsolutnu slobodu od jedne i druge strane koja iz života teče u umjetnost. Kristalizacija viđenog i osjetilnog, same trenutne spoznaje, najočitije su u haikuu. Kako Alencarta doživljavam i kao čovjeka poticaja, to ga lako razumjem kao haiku majstora, koji nas potiče na doživljaj koji je i sam osjetio.

Uostalom, sve ima svoj oblik, opis, boju, miris, zvukove, ritam, sklad, sluh, sve je to jezik čula, jezik s kojim razgovaraju osjećaji, duša, poezija koja živi sebe, ne zadovoljavajući se tek vještinom. Kod Alencarta neme krize stiha, pjesnik je u svakome času spreman na novu avanturu, na nove kombinacije, nove modulacije, slogove različitih kanona, tonova, dužina i ritma podvrgnutih osobnoj klavijaturi, mijenjajući oblik stiha iz zbirke u zbirku, iz ciklusa u ciklus. Dubina poezije nije u njezinoj filozofiji, ili bilo kakvom otkriću, već u njezinoj vjeri, u transcendentalnome, u onome što kod čitatelja stvara dojam kako mu uvijek izmiče točka uzbuđenja, tako što se sve više udaljava od nas što nas više uzbuđuje. Kad pjesmu pročitamo nama se čini da smo na početku. Kad nam novo čitanje nudi strast kao da već nismo prešli taj put, to je znak da slušamo jezik (govor) poezije.

Izbor pjesama u zbirci Tu je nebo možemo shvatiti i kao dijelove nehotične Alencartove autobiografije. U svakome slučaju u njegovim je pjesmama mnogo poticaja za takvo uvjerenje. Iskreni i vjerodostojni stihovi izvan svake su sumnje neka vrsta životopisa. Ima li uopće većega traga o vlastitom postojanju od poezije? Međutim, Alencart svakom novom zbirkom rješava uvijek novi i tematski i formalni problem, i on se »umnaža unutar sebe, a ipak ostaje jedinstven«. Zato ću završiti riječima Czesłava Miłosza: »To što su pjesnici danas u stanju tvoriti bratstvo koje prekoračuje geografske udaljenosti i jezične razlike, može biti jedna od nevelikih utjeha u trenutnom međunarodnom kaosu«.