U Panami i Kolumbiji

Panama

Nakon tri prošlogodišnja službena putovanja u Španjolsku, Nizozemsku i Meksiko, te desetak dana privatnog boravka u Salamanci i Madridu, vrijeme je za odlazak u zemlje u kojima nikada nisam bila. Ovoga puta, već tradicionalno krajem veljače, suprug i ja putujemo u Panamu i Kolumbiju. Možda se izbor nije činio previše sretan zbog terorističkog napada u Parizu u studenome 2015. i epidemije zika virusa o kojoj se naveliko pisalo, ali nismo odustali.

Pustolovina počinje već na Plesu. Odjenula sam crne traperice sa zakovicama u kojima sam zbog njihove praktičnosti dosta proputovala, ali u našoj su zračnoj luci očigledno nabavili nove aparate za pregled putnika. I ‒ zakovice su se oglasile. Ni prvi ni posljednji put (jednom sam se u Kairu vraćala pet puta jer sam na ruci imala metalnu narukvicu), ali ovoga je puta skoro došlo do ozbiljnog »privođenja«. Tek nakon utvrđivanja da ne krijumčarim drogu u Kolumbiju i da nemam oružje kojim bih zaprijetila putnicima u pariškoj zračnoj luci, puštaju me da na miru otputujem.

Stižemo u Pariz ‒ sigurnosne mjere koje provode Francuzi u zračnoj luci su detaljne, a zakovice, naravno, zvone. No, njihovi su djelatnici ljubazniji i vjerojatno iskusniji od naših. Nema privođenja.

Na let za Panama City ne čekamo dugo. Konačno krećemo na trotjedno opuštanje daleko od stresova koji su me pratili proteklih mjeseci. Želim što prije pobjeći. Doviđenja, Europo!

Do nas sjedi neki dugokosi mladić. Pitamo se zna li uopće nešto o Hrvatskoj budući da sam na letovima u Latinsku Ameriku puno puta susretala ljude koji nisu imali pojma gdje je naša zemlja. Ovoga puta nema problema; suputnik nam je Mađar i putuje u Kostariku. Kad smo mu rekli da mi idemo u Panamu, a zatim u Kolumbiju, začuđeno nas je upitao: Kolumbija, kako to? Tamo je jako opasno, zar ne? Ne znamo, ali vidjet ćemo uskoro.

Let je dnevni, što znači da je i dugotrajniji jer ne možemo spavati. Razmišljam da je deset sati leta samo dva sata duže od osmosatnog boravka na radnome mjestu i sve mi je puno lakše. Uz šampanjac koji uzimam kao aperitiv prisjećam se Mire Međimorca i našega putovanja u meksičku Guadalajaru dva tjedna nakon masakra u Parizu, kad se zadovoljstvo zbog puta u moju omiljenu zemlju miješalo s tjeskobom i tugom. Sada sam puno opuštenija i uživam u hrani, filmovima, razgovoru s mužem i našim suputnikom.

I... evo nas. Pred nama je Grad Panama. Obavijaju nas vlaga i vrućina. Pada noć, a temperatura je oko 32 stupnja. U hotelu smo naručili vozača koji nas čeka. Dok nas vozi, slušam lagane ritmove neke karipske melodije i ugodno zavaljena na stražnjem sjedalu promatram mnogobrojna svjetla velikoga grada. Osjećam se sjajno. Pred nama je mnoštvo izazova.

Hotel je nov i moderan, izvrsnog položaja, soba prostrana a osoblje izuzetno ljubazno. Silazimo u bar na laganu večeru. Uživamo u pilećim krilcima i umaku. Nazdravljamo čašom bijelog (čileanskog) vina.

Ujutro se budimo prepuni neke pozitivne energije. Zbog vrućina, ovdje se ljudi jako rano dižu; oko pet sati. Dan počinje obilnim doručkom koji osim klasičnih namirnica poput sira, narezaka ili jogurta obuhvaća i jela od piletine, junetine, rižu... Zbog topline i vlage, neprestano rade klima uređaji. Temperature u stanovima i uredima su i do petnaest stupnjeva niže od one vani. Usprkos vrućini, odlazimo u šetnju ‒ želja nam je posjetiti ostatke staroga grada. No, malo smo se preračunali. Ruševine staroga grada su predaleko i previše je vruće, stoga svraćamo do jednoga trgovačkog centra na kavu. Razvidno je da tu kupuju ljudi boljeg imovinskog stanja. U Gradu Panami sve podsjeća na život u SAD-u: što god se može, obavi se automobilom u što je moguće kraćem roku i bez puno šetnje.

Iscrpljeni hodanjem po jakom suncu, vraćamo se u hotel. Ugovorili smo nekoliko putovanja tako da nas od sutra čeka naporan ritam.

Zbog vlage, vrućine i razlike u vremenu, zaspali smo već u osam sati navečer pa nam nije pretjerano teško ustati u pet i trideset. Na brzinu doručkujemo jer u sedam sati po nas već stiže autobus koji prikuplja putnike po hotelima. Idemo ploviti po Panamskom kanalu. Voze nas do luke gdje čekamo brod. Ukrcavanje. Zauzimanje mjesta među mnoštvom Amerikanaca i vožnja brodom koja traje nekih pet sati. Plovidba je spora zbog gužve u Kanalu, prehlađena sam zbog nagle promjene klime i zbog klima uređaja koje ne podnosim, ali Panamski kanal se ne prepušta ni pod koju cijenu! Dok brod lagano klizi, razdragani putnici fotografiraju Kanal iz različitih perspektiva. Premda mi se Grad Panama sviđa, ne mogu ne zamijetiti ogromne društvene razlike: s jedne je strane moderni američki grad nalik na Miami, a s druge jad i bijeda četvrti u kojima se stanovi doslovno raspadaju. Mislim da je čak i Kuba bolja premda je Havana jako zapuštena. No, vidimo i prašumu, umjetna jezera, prekrasnu prirodu... Nakon izleta, večeramo u hotelu meksičko jelo nachos odnosno tortilju punjenu piletinom.

Sutradan ujutro opet ustajanje u rane sate. Putujemo malim kombijem u Nacionalni park Chagres. S nama je i jedna simpatična američka obitelj. Znaju za Dubrovnik. I to je nešto! Kasnije nas priključuju većoj skupini u kojoj je mnogo Francuza. U kanuima plovimo rijekom Chagres do ulaza u prašumu. Zaista je dojmljivo ‒ kanuom upravljaju Indijanci čije ćemo selo kasnije obići. Simpatični vodič nam kaže da nas vode do slapova gdje ćemo se moći okupati. Nismo se baš nešto pripremili za hodanje po divljini prepunoj vode. Neizbježno je močenje tenisica i daljnja šetnja u njima. Kad smo vidjeli te slavne slapove odnosno to malo vode zbog koje ćemo čitav dan biti u mokrim tenisicama, htjeli smo ih sve skupa pozvati na naše Plitvice da vide što su pravi slapovi...

Nakon pustolovine po rijeci Chagres, vode nas u autentično indijansko selo. Razvidno je da se panamska vlada brine za svoje autohtono stanovništvo. Naši domaćini ne žive u selu koje su opremili za doček turista već u okolici, a mnogi pripadnici tog naroda studiraju na panamskim sveučilištima. Ponudili su nam objed koji se sastojao od ribe, pečenih banana i voća. Poglavica nam je održao govor na španjolskome i engleskom jeziku, a vodič je prevodio i na francuski. Ako smo preživjeli taj obrok koji smo uzimali neopranih ruku, ne moramo se više bojati nikakve zaraze. Da su nas u selu u potpunosti prihvatili, dokazali su i psi koji su lijeno ležali u hladovini ‒ jedan od njih »obilježio je teritorij« na ruksaku Francuza koji je sjedio do mene. Dok mi je on užasnuto govorio što se dogodilo, pas je mirno i ponosito otišao. Svi smo prasnuli u smijeh.

Za uspomenu na ovaj jedinstveni doživljaj, kupili smo suvenire ‒ dvije mačke koje su izradili Indijanci. Prije povratak u hotel, navraćamo u obližnju samoposlugu po vodu koju pijemo u ogromnim količinama.

Panama je čudesna zemlja velikih suprotnosti. U to se uvjeravamo još jednom kad posjećujemo drugi grad po veličini i luku ‒ Colón. Ovoga puta idemo sami. Agencija nam je poslala taksi. Jer, u taj grad ne šalju turiste. Tu ne idu čak niti Amerikanci koji se u Panami osjećaju kao kod kuće. Ali, idu oni koji žele dobro upoznati Latinsku Ameriku poput mene. Ne sjećam se jesam li u životu vidjela nešto gore! Grad je izgrađen bez ikakvog plana, prepun napola razrušenih kuća, oronulih pročelja i prljavštine. Nemamo potrebe izaći iz automobila. Primjećujemo da usprkos razvidnoj bijedi, gotovo svaki stan ima satelitsku antenu. Taksist nam objašnjava da se ne radi toliko o siromaštvu koliko o nemaru jer to, uglavnom crnačko stanovništvo, želi da im vlada sve napravi i osigura. Oni sami ne žele uložiti ni novčića u infrastrukturu.

Odlazimo dalje prema Kanalu da ga vidimo i s atlantske strane. Usput zamjećujemo još jedan grad ‒ bijelci i bogatiji crnci izgradili su »svoj« Colón na drugoj strani. Opasan je visokim ogradama sa žicom i strujom.

Još pod snažnim dojmom koji nam je izazvao Colón, krećemo u obilazak tvrđave San Lorenzo koja se nalazi u blizini. Mjesto odiše spokojem, a oplakuje ga tirkizno karipsko more.

Po povratku u Grad Panamu, na jednome smo znaku ugledali ljupkoga ljenivca. Fotografiram se ispod njega. Taksist me upozorava da bi me, ako se osjeti ugroženim, mogao ogrepsti kandžama. Uopće mi nije tako djelovao; samo se malo namjestio da bolje ispadne na fotografiji. Naime, u Panami se svi osim stanovnika Colóna uspješno bave turizmom!

Odložili smo stvari i krenuli u središte Grada Paname ‒ u prelijepu staru jezgru koju obnavljaju. To je srce ovoga grada; njegov kreolski dio. Ovdje je Katedrala, mnoštvo muzeja i restorana... Svaka čast modernim i lijepim neboderima, ali ovo je prava Panama! Šećemo se šetnicom uz obalu...

Premda smo već umorni od dizanja u rane jutarnje sate i brzinskih doručaka, idemo na još jedan izlet ‒ na otok majmuna. Voze nas do mjesta Gamboa gdje će nas ukrcati u čamce i odvesti do otoka. Dok čekamo da dođu po nas, obilazimo prekrasan hotel izgrađen usred prašume. To je idealno mjesto za bijeg od svakodnevice; daleko si od svega, u prirodi, a opet u civilizaciji. Fotografira nas jedan ljubazni postariji američki bračni par koji nam kaže da prvi put u životu vide Hrvate. Baš lijepo. Mi smo njima egzotični kao ljenivci i majmuni nama. Izvrsno!

Nas desetak turista ukrcavaju u čamac. Priroda je prekrasna, vegetacija bujna. Vidjeli smo smo vesele majmune kako skaču po granama i krokodila koji se odmarao na obali (hvala Bogu, nije se odlučio približiti). Sada mi je već pomalo dosta voda, vjetra i naglih promjena vremena. Jedva sam dočela da nas vrate u užareni Grad Panamu u kojemu se ne može ni disati od vlage i vrućine, a kamoli hodati. Odustajemo od šetnice i zabavljamo se u hotelu na računalu. Mene povratak u stvarnost ne zanima previše ‒ jedino sam pročitala vijest da su Veselko Koroman i Pero Pavlović objavili da su im pjesme uvrštene u poseban broj časopisa Most/The Bridge u mome prijevodu. Lijepo. To mi je čisto dovoljno. Ostale novosti iz domovine zasada me uopće ne zanimaju. Vrijeme je za pakiranje stvari. Sutradan putujemo u Bogotu. Zovemo hotel da organiziraju da netko dođe po nas. No, budući da Kolumbija nije Panama i da to nije baš tako jednostavno, na kraju odustajemo. Snaći ćemo se već nekako.

Zbogom draga zemljo srdačnih i veselih ljudi! Možda nije sve idealno, ali Panamci svojom ljubaznošću naprosto osvajaju. Nažalost, nismo se uspjeli susresti s pjesnikom Manuelom Orestesom Nietom, nekadašnjim panamskim veleposlanikom u Argentini i na Kubi, jer je morao otputovati u SAD sa svojom unukom koja je imala tešku operaciju. Planirao je da održim predavanje na fakultetu na kojemu radi, ali bit će to drugi put. Rado bih se vratila!

Bogota

Vjerojatno zato što sam diplomirala komparativnu književnost, stalno nešto uspoređujem. I odmah u zrakoplovu za Bogotu primjećujem da su Kolumbijci zatvoreniji i neljubazniji od Panamaca. Posebna nervoza osjeća se kad slijećemo u zračnu luku El Dorado u Bogoti. Ima puno pasa koji traže drogu. Osim toga, popisuju novčanice koje se mijenjaju u mjenjačnici u zračnoj luci i pritom uzimaju otiske prsta. (Nisu moje nego suprugove. Ja bih se odmah pobunila.) Još jedno neugodno iznenađenje ‒ nema puno autoriziranih taksija kao u ostalim zemljama Latinske Amerike pa se dugo stoji u redu. Nakon čekanja od gotovo sat vremena, spazili smo predstavnika hotelskog lanca NH u čijem smo hotelu odsjeli i krenuli s njim i nekim Amerikancima u privatnom kombiju do hotela. Kroz prozor sam promatrala ogroman grad koji me se na prvi pogled uopće nije dojmio. Napokon hotel i ukusna, međunarodna večer: losos i paper steak.

Toga 29. veljače, bit će zato što je godina prijestupna, a taj dan nekako suvišan, ništa mi nije bilo po volji: smetalo me je što smo s ljetne temperature od 32 stupnja došli na proljetnu od 20-ak, u grad koji se nalazi jako visoko pa se teško diše i za koji su nam još rekli da je jako opasan. Ljudi nisu nimalo simpatični ni razdragani turistima kao Panamci nego namrgođeni i nezainteresirani za bilo koga osim za sebe. Naravno, i hotel mi je gori od onoga u Panami, doručak manje ukusan, a konobari neljubazni. Četvrt u kojoj se nalazimo, premda sigurna jer ima puno policije, nije mi ugodna. Zgrade u njoj izgrađene su od crvene cigle i podsjećaju me na Amsterdam i na Nizozemsku koja mi nije baš omiljena zemlja. Prilično loš početak... Najradije bih se vratila u Panamu. Vjerojatno su i razne priče o Bogoti i mnogobrojne upute učinile svoje. Prvi dan nam se nikuda nije išlo; obilazili smo samo našu sigurnu četvrt i par susjednih, također dobro čuvanih. Tako vrlo često rade i stanovnici velikih nesigurnih gradova u Latinskoj Americi ‒ u svojoj četvrti imaju sve osigurano i nemaju potrebe bilo kamo ići. Ali, moj se pustolovni duh ipak probudio ‒ pa nismo došli s druge strane svijeta da vidimo par sigurnih četvrti u Bogoti sličnih onima u Amsterdamu. To ne može biti Kolumbija!

Sutradan krećemo do La Candelarije, stare gradske jezgre. U dva sata hoda prolazimo kroz niz četvrti ‒ od onih boljih i sigurnijih do onih sumnjivijih. U jednu takvu smo i zalutali jer smo krivo skrenuli. Brzo se vraćamo. Zapravo, Bogota nije posebno opasna; ista je kao i drugi veliki latinsko-američki gradovi. Ali, treba se znati kretati njome. Sada već prilično spokojno promatramo kako diše taj ogromni grad s osam milijuna stanovnika osnovan 1538. godine. Bezbrižno hodamo njegovim ulicama...

Ujutro nakon doručka koji nam je sve ukusniji a konobari sve ljubazniji (stvar naše prilagodbe ili se njihova rezerviranost topi), uzimamo taksi i krećemo u središte grada, u La Candelariju. Prije toga obilazimo muzej osloboditelja Amerike Simona Bolívara, odnosno ljetnikovac u kojemu odmarao, zatim dojmljivi Muzej zlata. La Candelaria je četvrt izgrađena više u andaluzijskom nego u andskom stilu. Prema podacima iz vodiča, to je mjesto na kojemu su španjolski osvajači podigli naselje kad su pod vodstvom Gonzala Jiméneza de Quesade, tražeći mitski El Dorado, došli ovamo iz Santa Marte. Španjolci su podigli svoje kolibe i crkvu koju su nazvali Santa Fe de Bacatá. To se dogodilo 6. kolovoza 1538. kad je službeno i započelo španjolsko osvajanje Kolumbije koje je trajalo tristo godina. Na područje ovoga grada smještenog na 2660 metara nadmorske visine, ubrzo stižu španjolski učenjaci koji su podučavali čisti kastiljski jezik.

Danas se u La Candelariji nalaze umjetničke akademije, Vojni muzej, kazalište Colón, crkve, Trg Bolívar preplavljen golubovima, Ministarstvo kulture, Predsjednička palača, parlament. Zanimljivo, u Bogotí nema pošte ‒ barem ne onakve kakvu mi poznajemo. Nema prekrasnih zgrada kao u Santiagu de Chile ili u Gradu Meksiku. Umjesto državne pošte, u Kolumbiji postoji niz privatnih poštanskih ureda koji svoje usluge prilično skupo naplaćuju.

Kolonijalni stil sačuvan je i u četvrti Usaguén nazvanoj po indijanskoj princezi Usacá udanoj za arogantnog španjolskog osvajača. Zanimljive četvrti u gradu biciklizma i kulture su i Carpintero (kreolski Wall Street) te boemska četvrt La Macarena u kojoj se nalazi najveća diskoteka u Latinskoj Americi ‒ Theatrón. Čitavu Bogotu može se vidjeti s brda Monserrate. U gradu kroz koji ne protječe niti jedna rijeka, ima mnogo parkova i zelenila ‒ Parque Nacional omiljeni je park radničke klase koja se u njemu nedjeljom odmara. Bogotá je poznata i po Iberoameričkom kazališnom festivalu. Održava se od 1988. u Velikom tjednu i smatra ga se najvažnijim na svijetu. Ove su godine na njemu sudjelovali predstavnici 27 zemalja.

Grad je poznat i po svojim trgovačkim centrima (svi su dobro čuvani), restoranima, ali i po uspješnoj plastičnoj kirurgiji. Zbog ugodne proljetne klime, u Bogotí se ne rabe klima uređaji. Za mene to je pravi spas!

Odlučujemo posjetiti i mjesto Zipaquirá, u čijoj se blizini nalazi veličanstvena Katedrala od soli izgrađena ispod zemlje na dubini od 180 metara u rudniku soli. Sa skupinom Francuza prolazimo via crucis. Zaista dojmljivo!Moje se mišljenje o Bogoti i njenim stanovnicima mijenja nabolje ‒ nakon svega što su Kolumbijci prošli, nije ni čudo da su tako rezervirani! Na povratku, prolazimo kroz sela čiji se žitelji uglavnom bave stočarstvom i poljoprivredom. Kolumbija je također poznata po uzgoju cvijeća, osobito ruža. Nakon objeda u jednom restoranu, vrijeme je za još jedno pakiranje stvari ‒ sutra odlazimo u Cartagenu de Indias.

Cartagena de Indias

Ustajemo rano kako bismo doručkovali i sredili račune. Do Cartagene letimo sat i pol. Dočekuje nas prijatelj našega vozača iz Bogote s velikim natpisom. Evo nas, tu smo. Ovamo smo željeli doći. Pred nama je nekoliko dana pravoga odmora: Karipsko more, pješčane plaže, sunce, vrućina. Naš je hotel izvan grada, u hotelskom nizu s čijih se balkona pruža prekrasan pogled. A kad izađemo iz svojih udobnih i (pre)dobro hlađenih hotela, moramo proći pokraj potleušica (uglavnom) crnačkog stanovništva. To je (karipska) stvarnost.

Sutradan, nakon izvrsnog doručka, odlazimo taksijem u središte grada. Ni ovdje nije previše sigurno šetati. S taksistom se dogovaramo kad će doći po nas. Zaključujemo da nam je dovoljno četiri sata šetnje. Počinjemo hodom po zidinama ovoga prelijepog grada. Svaki dan obilazimo taj spomenik kulture pod zaštitom UNESCO-a uzduž i poprijeko. Od muzeja ističu se Pomorski muzej i Muzej inkvizicije, a od skulptura pozornost plijeni kip Fernanda Botera napravljen 2000. godine i nazvan Debela Gertrudis koji se nalazi na Trgu Santo Domingo. U Cartageni se održavaju glazbeni i filmski festival, te poznati književni Hay festival. U tom gradu s milijun stanovnika može se šetati do besvijesti ‒ kroz niz isprepletenih uličica, po parku u kojemu ima puno ptica i iguana, po prostranim trgovima. Može se uživati u barovima i ispijati poznato piće od kokosova oraha ili mojito te obilaziti restorane i probati carimañolu ili buñuelo de frijol.

U ovome karipskom biseru zaista smo se odmarali i poput svih drugih turista uživali u mnoštvu blagodati koje nudi divan grad u koji je García Márquez smjestio radnju romana Ljubav u doba kolere. Njegova rodna Aracataca nije daleko, ali nismo uspjeli otići u nju. Jer, u Latinskoj Americi kao da ne žele da im se gosti »sele« iz jednoga mjesta u drugo. (Isto tako, bio nam je problem iz meksičkog Chetumala otići u Belize koji im je tako reći preko puta.)

Napunjenih baterija, prepuni izvrsnih dojmova i pomalo sjetni zbog odlaska iz Cartegene, vraćamo se u Bogotu u kojoj nas sada vrlo srdačno dočekuje osoblje našega hotela. Kupujemo suvenire i ručno izrađene čokolade i spremamo se za povratak.

U zračnoj luci nema nikakvih posebnih mjera. Mirno se ukrcavamo u zrakoplov za Pariz... Let je noćni i pola puta ćemo prespavati.

Moramo se vratiti u Kolumbiju. Želim opet vidjeti Aracatacu i Santa Martu, Medellín... Premda mi u početku nije izgledala kao mjesto iz snova, ta velika, raznolika i bogata zemlja nudi puno toga za vidjeti i doživjeti.