Studiozno čitanje Pétera Esterházyja

Autorska monografija Péter Esterházy: uvod u postmodernizam Tine Varge Oswald (rođ. 1982.) rezultat je višegodišnjega autoričina znanstvenog rada u okvirima teorije postmodernizma i srednjoeuropske književnosti s naglaskom na proznom stvaralaštvu Pétera Esterházyja. U svojoj knjizi autorica tematizira Esterházijeve romane i priče prevedene na hrvatski jezik te istražuje relevantna pitanja koja se javljaju u vezi sa srednjoeuropskom postmodernističkom književnošću i ključnim mađarskim autorom postmodernizma. Tina Varga Oswald napisala je pregled jednoga kulturnog razdoblja koje još uvijek utječe na suvremenu svjetsku i pojedinačne nacionalne kulture i književnosti.

Naslov knjige autorica je ukratko objasnila u svojem uvodničarskom tekstu. Naime, Péter Esterházy: uvod u postmodernizam jest uvod u književno stvaralaštvo znamenitoga mađarskog pisca, zatim »uvod« nosi značenje osnovnih teorijskih postavki jednoga područja kakvo je teorija postmodernizma te je podnaslov istodobno parafraza piščeve knjige Uvod u lijepu književnost. Istodobno, književni opus Pétera Esterházyja vrednuje se kao paradigmatski književni korpus postmodernizma i njegovo je istraživanje i raščlanjivanje gotovo »školski« prikladno za primjenu teorijskih odrednica postmodernizma, ali i njihovo proširivanje i nadopunjavanje iznimnim doprinosom postmodernističkoj književnosti ovoga mađarskoga »post-klasika«.

Monografija je pregledno podijeljena na četiri dijela. U prvom dijelu nalaze se uvodna objašnjenja povezana s opisom ciljeva knjige, informativnim biobibliografskim pregledom života i djela Pétera Esterházyja i njegovim smještanjem u razdoblje postmodernizma i srednjoeuropsko kulturno područje. Nakon »Predgovora« prvo poglavlje s podnaslovom Uvod sadrži početne rasprave »Život i djelo Pétera Esterházyja«, »Péter Esterházy i srednjoeuropski kulturni krug« i »Uvod u postmodernizam«.

Glavna je tematska preokupacija knjige opis književnoga stvaralaštva Pétera Esterházyja u rasponu od postmodernoga prijeloma sedamdesetih godina 20. stoljeća sve do današnjice. Takvo omeđenje sukladno je kretanjima u svjetskoj književnosti pa je iz inicijalnih poglavlja uočljivo da se, ponajprije, mađarski roman uključuje u makrostrukturne procese žanrovskoga razvoja spajanjem poetičkih odrednica kasnoga modernizma i postmodernizma. U uvodnim poglavljima, ali i dalje u knjizi, vidljiva je zastupljenost poredbenoga istraživanja književnih, kulturnih i historiografskih fenomena te iscrpnost književnih analiza i sveobuhvatnih sinteza uz raspravljačko-interpretativni i esejistički žanrovski okvir.

Drugi dio knjige podnaslovljen je Žanrovska pometnja i novo shvaćanje književnosti, a obuhvaća dvije rasprave – »Fragmenti mađarske kratke priče« i »Visoko i nisko o nogometu«. Treći dio knjige nosi podnaslov Književnost i Srednja Europa i sastoji se od pojedinačnih rasprava koje su naslovljene sljedećim redom: »Hrabalova knjiga kao srednjoeuropski prostor privatnog i javnog diskursa«; »Srednjoeuropski imaginarij u Pogledu grofice Hahn-Hahn«; »Ista priča između suvremene književnosti i stvarnosti«; »Konstrukcija i dekonstrukcija identiteta u Harmoniji caelestis i njezinu Poboljšanom izdanju«. Nadalje, Odnos prema jeziku i tradiciji podnaslov je četvrtoga dijela ove knjige kojim su obuhvaćene rasprave »Jezična kombinatorikaŽena« i »Nakon smrti Irén Magdolne Mányoki.

Kao što se može uočiti iz naslova poglavljâ, drugi, treći i četvrti dio knjige obuhvaćaju analize i komparacije konkretnih Esterházyjevih proza iz specifično odabranoga kuta njihova proučavanja. Te višestruko kodirane proze autorica tumači u kontekstu mađarskoga poetičkog međuprostora između modernizma i postmodernizma. Autorica je ovladala metodologijom analize iznimno strukturno i značenjski složene književne građe. Knjiga zato može poslužiti kao uzoran model i za druga tumačenja (post)modernističke književnosti. Prikladnost pristupa ogleda se i u kompetentnoj upotrebi književnoteorijskoga pojmovlja i njegovu razgraničenju, što je bilo i te kako potrebno zbog česte nepristupačnosti dosadašnjih analiza književnoga postmodernizma. Jasnoća i preciznost naročito je izražena u primjeni različitih termina u analizi konkretnih djela. Posrijedi su termini kojima se označavaju literarni fenomeni kao što su: intertekstualnost, intermedijalnost, autoreferencijalnost, protuslovlje, pastiš/bricolage, permutacije, ironija, parodija, paradoks, jezični ludizam.

Nadograđujući i razvijajući teze o postmodernizmu uglednih teoretičara kao što su, primjerice, Milivoj Solar i Brian McHale, autorica analizira konstruirane svjetove postmodernističke proze na originalan način definirajući Esterházyjeve književne zone i pluralitet svjetova u piščevim književnim tekstovima. Autorica metodološki sustavno izdvaja različite postmodernističke zone u Esterházyjevim prozama: intertekstualne zone (različiti književni svjetovi u prostoru teksta kratke priče poput Al je dično za domovinu mrijeti, Žena, Ista priča); jezične zone (zvukovno i značenjsko poigravanje jezikomu romanu Pomoćni glagoli srca); znanstveno-fantastične zone (nepoznato i poznato u romanima Hrabalova knjiga i Ništa od umjetnosti); paradoksalne zone (međusobno isključujuće suprotnosti u romanu Ništa od umjetnosti); fantastične zone (uklanjanje razlike između onostranog i ovostranog u Pogledu grofice Hahn-Hahn) i povijesne zone (povijesno i fantastično u Harmoniji caelestis i Poboljšanom izdanju). Svaki od tih žanrova u Esterházyjevu književnom stvaralaštvu čini žanrovski sistem koji je metodološki usustavljen ne samo prema žanrovskim definicijama nego i u književnoantropološkom kontekstu njihove pripadnosti Srednjoj Europi, koji uključuje geopolitičko, povijesno, zemljopisno i kulturološko određenje.

Književnoteorijski i književnopovijesni pristupi kojima se služi autorica inovativni su na nekoliko važnih razina. Ponajprije, na razini književne teorije, jer autorica na osnovi proznoga opusa Pétera Esterházyja revalorizira pitanje literarnoga postmodernizma u svjetskoj književnosti. Potom se uvjerljivim književnopovijesnim kontekstualizacijama Péter Esterházy aktualizira kao pisac unutar mađarske i svjetske književnosti, ali i kao značajan pripadnik srednjoeuropskoga kulturnog i književnog kruga. Probleme socijalne i nacionalne pripadnosti, identiteta, povijesti, kulture, jezika i ideologije autorica je iščitala i analizirala unutar specifičnoga književnoga pisma Pétera Esterházyja te užega i širega okvira njegova nastanka. Taj okvir ima snažan pečat postmodernosti te knjiga Tine Varge Oswald također služi kao vodič za tumačenje i razumijevanje postmodernizma kao razdoblja, ali i suvremenoga društva u kojem nastaje postmodernistička književnost. Upravo zbog toga knjiga svojim sadržajem udovoljava zahtjevima različitih interesenata – teoretičara kulture, književnoteorijskih stručnjaka, povjesničara književnosti, prevoditelja, komparatista i studenata.

Obuhvaćanje cjeline književnosti u odnosu na njezinu pojedinačnost ostvaruje se i na prostornom planu određenja svjetske odnosno kontinentske/ regionalne/ nacionalne književnosti, tj. europske/ srednjoeuropske/ mađarske književnosti. Osim tih spoznaja uočavaju se zajednička povijesna događanja u Srednjoj Europi, koja počinju vladavinom Austro-Ugarske Monarhije i završavaju padom komunizma. U tim povijesnim granicama prati se razvoj srednjoeuropskoga kolektivnog identiteta i pojedinačnog entiteta u njegovom kulturnom i geopolitičkom značenju. U skladu s takvom politikom tumačenja izdvaja se unutar navedenih povijesnih i zemljopisnih odrednica razdoblje suvremene srednjoeuropske književnosti, njezin književnoteorijski i književnopovijesno interpretirani i analizirani kulturni krug s naglaskom na mađarskom književniku Péteru Esterházyju. Zajednička poetika autora toga kruga potvrđuje se oksimoronskom postojanom fluidnošću kao glavnom odrednicom srednjoeuropskoga identiteta.

Tina Varga Oswald uvijek iznova u svojoj knjizi naglašava da književnu poetiku Pétera Esterházyja valja promatrati i izvan konteksta mađarske književnosti i umjetnosti te razrađeno prikazuje transestetski, transkulturalni i transtemporalni prostor unutar kojega se njegova poetika ostvaruje i koji ona istodobno određuje. Fokusiranu kulturnu regiju karakterizira međusobna uvjetovanost Pétera Esterházyja i književnika poput Danila Kiša, Bohumila Hrabala, Milana Kundere, Claudija Magrisa, Umberta Eca, Itala Calvina, Thomasa Manna, filozofa Ludwiga Wittgensteina, Karla Marxa, Martina Heideggera, glazbenika Béle Bartóka, Josepha Haydna i Ludwiga van Beethovena. Unatoč teškoćama u preciznom definiranju »srednjoeuropskosti«, Tina Varga Oswald na primjeru jednoga velikog mađarskog pisca pokušala je i uspjela svoj pristup njegovu stvaralaštvu zasnovati na viđenju Srednje Europe kao alternativnog izvora identiteta i »zemlji između«, određenoj kulturom susreta, stapanja i trajnih kulturnih dijaloga i pregovora. Proučavanjem međuutjecaja opusa Pétera Esterházyja i stvaralaštva navedenih umjetnika i filozofa, svoje analize zasniva na stalnoj odrednici koja ujedinjuje srednjoeuropski prostor – na propusnosti granica njegova identiteta.

Kao ključna spona u istraživanju srednjoeuropskoga književnog kruga, zahvaljujući unutarnjoj strukturi diskursa koja se sastoji od brojnih intertekstualnih i autoreferencijalnih književnih postupaka, u knjizi se sustavno izdvaja stvaralaštvo Pétera Esterházyja. Književnost se u njegovim djelima ne predstavlja kao zatvoren hermetički prostor kako je uobičajeno u kasnom modernizmu. Ona je primjer umjetnosti u kojoj se ispisuju povijesna iskustva pojedinca u interpretaciji fenomena Srednje Europe i u traganju za vlastitim i kolektivnim identitetom. Time se pozornost, paradoksno, usmjerava na istodobno određenje maloga kao velikoga odnosno srednjoeuropskoga kao europskoga i obratno.

Također, određivanjem identiteta srednjoeuropskoga prostora određuje se identitet srednjoeuropskoga pojedinca. Isto tako, Esterházyjev postmodernistički književni domet dopire do njegove književnoteorijske konstrukcije odnosno dekonstrukcije. Drugim riječima, u Esterházyjevu književnom stvaralaštvu, pogotovo onom novijem, reflektira se odnos umjetnosti i povijesti, umjetnosti i pojedinca kao prototip poetike cjelokupne srednjoeuropske književnosti i kulture.

Knjiga Péter Esterházy: uvod u postmodernizam plod je autoričinih iscrpnih istraživanja života i djela Pétera Esterházyja te fenomena književne kulture Srednje Europe i komparatističkih povezivanja mađarske i svjetske književnosti. Knjiga je dobro došla zbog još jednoga, napokon završno istaknutoga paradoksa u ovom tekstu, koji se nalazi u činjenici da je u Hrvatskoj preveden zaista velik broj Esterházyjevih djela, dok je u znanosti o književnosti jedan od najpoznatijih suvremenih mađarskih autora još uvijek ostao nedovoljno istražen. Knjigom Tine Varge Oswald kompetentno je popunjena ta golema praznina u hrvatskoj znanstvenoj i stručnoj recepciji književnih tekstova ovog mađarskoga pisca. Njezina knjiga djeluje poput smjerokaza za daljnja istraživanja opusa »postmodernista« u žarištu rasprava i Srednje Europe shvaćene kao osobitog identitetskog obrasca kojim se omogućuje povezivanje kultura različitih nacija i njihovih književnosti u jedan protočan, ali svakako značenjski poticajan interferentan prostor.

Sadržajnu i formalnu raznolikost Esterházyjeva opusa prati višeslojnost knjige Tine Varge Oswald. Naime, u monografiji su aktivirana različita teorijska polazišta; unatoč kompliciranoj šifriranosti postmodernističkoga teksta ponuđena su argumentirana tumačenja djela kojima se suvereno dolazi do zaključnih analitičkih odredišta; oslikava se panorama mađarske i svjetske književnosti postmodernizma; metageografski i kulturološki objašnjavaju se povijesne i društvene pojave. Ovom knjigom otvara se i prostor poželjnom povezivanju područja lokalnoga i globalnoga te na osnovi zagovarane kontekstualizacije kulture i književnosti susjedne zemlje, koja je u Hrvatskoj često u mnogo čemu još uvijek terra incognita, u njoj ukoričene rasprave uedno su i ogledni akademski model znanstvenoga raspravljanja i studioznoga tumačenja.