Strast usustavljanja i pjev od propalosti do metafizičkog

1.

Ante Stamać jedan je od posljednjih homo universalisa hrvatske kulturne scene, i po naobrazbi i po širini djelatnosti. Vrsno glazbeno obrazovanje omogućilo mu je da, u svoje vrijeme, zarađuje osnovna sredstva za život. A ta glazbena educiranost jamačno se odrazila i na njegovo pjesništvo, u stihotvornoj dimenziji, slogotvornosti, rimi i obliku (jedanaesterački sonet). Književnoznanstvena i književnopovijesna naobrazba, pak, omogućila mu je širok spektar realizacije, koji se odlikuje zapanjujućom energijom, strašću, voljom, čvrstom znanstvenom logikom i filološkim utemeljenjem, jednom riječju znanstvenim erosom, koji je bio podjednako plodan u segmentu prevoditeljstva, uredništava, koje se opet granalo od časopisne realizacije (Razlog, Umjetnost riječi, Croatica, Republika), do priređivanja knjiga hrvatskih književnika, uređivanja zbornika (u suradnji s različitim autorima, Zuppom, Škrebom npr.), od uredništva u Stoljećima hrvatske književnosti, do priređivanja antologija, od kojih je vršak njegova Antologija hrvatskog pjesništva od davnina pa do naših dana.

Posebno mjesto u Stamaćevoj širokoj djelatnosti jest područje književne kritike i teorije, dio čega je i njegova fakultetska profesorska djelatnost, od predavanja do mentorstva. Također se ne smije previdjeti Stamaćeva institucionalna djelatnost, posebice u Filološkom društvu, Društvu hrvatskih književnika, Matici hrvatskoj, HAZU. Široj kulturnoj javnosti Stamać je vjerojatno poznatiji kao pjesnik razlogaške grupacije, koji je poetički evoluirao u drugoj životnoj i pjesničkoj dobi, a kritičkoj, pak, javnosti kao autor klasifikacijskih pojmova slikovno i pojmovno pjesništvo, koje se odnosilo na grupaciju krugovaškoga i razlogaškoga pjesništva, kojemu, potonjemu, je i sâm pripadao, i poetikom, i praktičnim suuređivanjem istoimene biblioteke.

Kao prevoditelja Stamaća ćemo pamtiti po vrsnim prijevodima ponajprije iz njemačkoga, a potom i engleskoga jezika. Posebice bi trebalo istaknuti prijevode Friedrichove Strukture moderne lirike, jer je taj prijevod, odnosno Hugo Friedrich, značio za onodobnu hrvatsku znanost o književnosti gotovo datum u smislu znanstvene paradigme. Ona je nastojala kvalificirati i klasificirati modernu liriku na način koji je bitno odudarao od ranije poznate stilističke kritike, koja je bila adaptirana od aktera poznate zagrebačke orijentacije oko časopisa Umjetnost riječi, posebice Ive Frangeša. Kasnije će Stamać prevesti i Steigerove Osnovne pojmove poetike, neka bude napomenuto. Friedrichova je metoda nastojala objektivno opisati modernu liriku, ne unoseći niti dojam kao središnji orijentir, niti aksiologiju kao meritum stvari, pa se i u tom segmentu razlikovala od stilističke kritike, koja je upravo na dojmu gradila svoje središnje polazište. A nije zanemarivala ni filologiju, u smislu pretpostavke, a ne metodološke iscrpivosti. Navodimo to zato jer nam se čini da je i Stamać učio, kada je u pitanju njegova kritička metoda, od Friedricha upravo u navedenim segmentima.

Drugi je upravo monumentalan prijevod jamačno poznata semiotika Winfried Nöth (Priručnik semiotike). To je znanstvena sistematika semiotike kao discipline, njena povijest i njena metoda. Iako je taj prijevod došao možda malo kasno, jer se u hrvatskoj znanosti o književnosti semiotika bila već podosta udomaćila, a poznajemo i neke manje, časopisne, tematske brojeve o semiotici, Stamaćev je prijevod također kapitalan, jer je na »jednome« mjestu ponudio sve relevantno što o semiotici valja znati. S druge strane, jednako držimo da je i semiotika u Stamaćevu kritičkom i znanstvenom radu imala značajan poticaj pri detektiranju i analizi važnih strukturnih česti književnoga djela. Uostalom, i sam je imao nakanu pisati znanstveni priručnik o semiotici, ali nažalost nije stigao. Na taj način su navedene knjige, odnosno znanstveni i metodološki uvidi, uz filologiju i fenomenologiju (ranije), imali značajan gradbeni ustroj u njegovu pristupu književnoj pojavi, odnosno njegovoj metodi. Valja dodati da je Stamać vazda nastojao pohrvatiti znanstveno nazivlje i tako je pridonio hrvatskoj znanstvenoj nomenklaturi. Od beletrističkih prijevoda svakako valja istaknuti prijevode Rilkea, te posebice Goetheova Fausta. U cjelini uzevši, Stamaćev je prevoditeljski opus tolik da bi mu i samo to područje djelovanja osiguralo zavidno mjesto na hrvatskoj kulturnoj sceni.

2.

Kao urednik Ante Stamać se ogledao u više smjerova. Uređivao je nekoliko časopisa, od kojih je jamačno ponajvažnije vrijeme proveo u časopisima Razlog, Croatica i Republika, pored primjerice Telegrama i Umjetnosti riječi. U Razlogu je vrijeme značajno, jer je časopis unio novu paradigmu u onodobni pristup književnoj kritici i općenito u hrvatsko pjesništvo (fenomenologizam, filozofsku kritiku i »pojmovno pjesništvo«), a znamenita je i Razlogova istoimena edicija hrvatske književne, uglavnom pjesničke, produkcije. Croatica je značajna jer je i njen prvi urednik, Ivo Frangeš, zamislio kao časopis koji će njegovati hrvatsku znanstvenu misao, te se časopis, a još i danas modificirano izlazi, dokazao kao nezaobilazan u serioznom izučavanju starije, novije, kao i jezične hrvatske baštine. A Republika, konačno, kad se »odijelila« i račvala u dvije varijante, a tako imenovana ostala je u okviru Društva hrvatskih književnika, uz suurednika Milana Mirića, ostala je jednako prostor hrvatske književne, kritičke i znanstvene produkcije. Sva ta tri časopisa poseban su prostor posvećivala kritici (recenzijama) tekuće književne proizvodnje, na koji način su obavljali tako potreban posao recepcije.

Drugi smjer Stamaćeva uređivanja bio je njegov rad na priređivanju posebnih tematskih zbornika koji su također imali kapitalnu kulturnu ulogu i važnost. Tako su zbornici Nova europske kritika, I-III. (1968.–1972.) u suuredništvu s Vjeranom Zuppom, za onodobnu kritičku recepciju predstavljali značajnu spoznaju o francuskoj i njemačkoj književnokritičkoj sceni, kako glede metodologije tako i novijih, originalnih spoznaja, koje su dobrodošle mlađim knjiženokritičkim istraživačima i uopće znatiželjnicima (studentima npr.). Posebno valja apostrofirati čuveni Uvod u književnost (1983.), priređen zajedno sa Zdenkom Škrebom, do trećega proširena i obnovljena izdanja, s novim znanstvenim autorima za pojedina poglavlja. Taj je zbornik, svojevrsni udžbenik, postao obvezatnom lektirom kako studentima tako i profesorima, te znanstvenim djelatnicima. A još do danas nije izgubio aktualnost u smislu zastarijevanja teorijske i metodološke izvedivosti određene problematike (pjesništvo, proza, drama, stih, i sl.).

Treći smjer Stamaćeva urednikovanja bio bi priređivanje djela europskih (Rilke), te posebice hrvatskih književnika, u različitim edicijama i za različite izdavače, od kojih su najvažnije »Riječi« Vinkovci, te navlastito za ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK), a poglavito za Matičina Stoljeća hrvatske književnosti (SHK). Ako su relevantni naslovi izbor Vučetića i Kaštelana, primjerice, za ediciju PSHK, za ediciju SHK, gdje je bio i urednikom, istaknuti su autori jamačno Ujević, Kozarčanin i Mihalić, da spomenemo samo neke.

3.

Kao antologičar Ante Stamać će ostati trajno ubilježen po kapitalnoj Antologiji hrvatskog pjesništva od davnina pa do naših dana (2007.), iako su značajne i njegove antologije Lirika Velikog petka (1998.), te u koautorstvu s Ivom Sanaderom U ovom strašnom času (1992.). Antologija hrvatskog pjesništva posebna je u dvostrukom smislu. Pače i u trostrukom, a on bi bio autohermeneutički, i s obzirom na znanstveni etos, i glede pjesničke proizvodnje, poetike naime. Antologija obuhvaća proizvodnju hrvatskoga pjesništva od prvih početaka u srednjem vijeku, zapravo od zapisanih, i tako prenesenih, pismovnih sastavaka, različitih oblika, od pobožnih pučkih očitovanja (rođenje, muka i uskrsnuće Kristovo) do moralnodidaktičkih zapisa, najčešće osmeračkih kao »zakladnim stihom hrvatskog pjesništva«, pa do najnovijih dana, kako ih Stamać imenuje do »suvremenoga mnogoglasja«.

Nije samo u ovom vremenskom razdoblju Stamać uvrstio usmeno narodno pjesništvo, nego je upravo tako naslovljen dio smjestio i u razdoblje (četvrto poglavlje), naime u poglavlje Klasicizam, predromantizam i utonulo kulturno dobro (18.-19. stoljeće), po kazalnom redu na kraju toga razdoblja. Takva je koncepcija donekle sukladna onim povijestima hrvatske književnosti koje također u to razdoblje umeću dio usmenoga narodnog stvaralaštva, koje je dakako stvarano ranije. A to bi bio svojevrsni nastavak djela Andrije Kačića Miošića, što detektira i Frangešova Povijest hrvatske književnosti (1987.). To praktično znači da Ante Stamać poštuje i književnopovijesnu već usvojenu misao i logiku tradicije, jer je pred/romantizam oživio interes za takvo stvaralaštvo (James Macpherson), koje je upravo u tom razdoblju intenzivno zabilježavano.

Druga je značajka ove Stamaćeve antologije popratni uvod u svako razdoblje, a ima ih sedam. Uvodi su kratki, sažeti, zgusnuti, ali književnopovijesno i znanstveno lucidni nacrti za dotično razdoblje, i inspirativni za daljnja promišljanja. Čime se oni odlikuju, i u sadržajnom i u metodološkom smislu? U sadržajnom smislu ti uvodi u najkraćim naznakama rišu dominantne karakteristike dotična književna razdoblja, njegove semantičke, što će reći motivske, tematske, te referencijalne (mimetičke) najbitnije tvorbene česti, a u formalnoj razini autor također ukazuje na konstitutivne elemente. A kako je riječ o pjesništvu, znači stihotvorne (silabičke, kvaziheksametar, vezani tip stiha, sobodni stih), strofne i oblične (sonet, elegija, distih, pjesma u prozi). Stamaću je posebno stalo do toga da, s jedne strane, uputi na slikovni ornatus pjesništva, a s druge pak strane vrlo naglašeno na odslik povijesne i društvene stvarnosti hrvatske supstancije kao njene biti i kao kulturne protežitosti i definicije te supstancije u krajnjoj konzekvenciji. To bi značilo da je autor imao vazda na umu, zapravo u metodološkom »programu«, kako na semantički opseg hrvatskog pjesništva tako i na njegov stilski aranžman, kao i njegovu semiotičku opremljenost. Ili drukčije rečeno, stalo mu je do dubinske i površinske strukture jezična znaka hrvatskoga pjesništva.

U metodološkom smislu, Stamać ne zanemaruje, koliko je to u kratkim skicama moguće, niti filološku orijentaciju, bez koje i nema uvida u književne činjenice, niti fenomenološku naznaku, tamo gdje ona može što reći, niti formalnu analizu koja dokazuje književnost kao takvu, niti semantičku, niti formalno-morfološku kao bitno književnu, posebice pjesmovnu činjenicu, niti pak semantičku kao činjenicu predmetnoga punjenja pjesme. Mogli bismo reći da su ti kratki uvodi neka vrsta njegova epistemološkoga nacrta.

Uostalom, Stamać u predgovoru jasno naznačuje nakane koje su ga vodile u sastavljanju antologije. Ona se ocrtava kao povijesna, dakako književnopovijesna, jer predočuje nama suvremenim čitateljima »mnoštvo pjesničkih mogućnosti« koje su se realizirale tijekom dijakrona razvitka hrvatskoga pjesništva. A to podrazumijeva koliko odslik povijesti hrvatskoga pjesništva toliko i povijest hrvatskoga jezika u svim njegovim jezicima i pismima, s tim što latinske pjesme donosi u modernim prijevodima (primjerice Nikole Šopa). Da Stamać ne zaboravlja ni tradiciju sastavljača poznatih antologija dokaz je njihovo navođenje (od Šenoe do Mrkonjića), posebno apostrofirajući Pavletićevu Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva.

Stamać vrlo eksplicitno navodi šest načela koji su ga vodili. Vjeran povijesni pregled kao dokaz stvaralačkog kontinuiteta. Izbor znakovitih djela za pojedino razdoblje kao »izgleda epohe«, posebice u odnosu na »narodni život«. A i ta je ideja bliska Ivi Frangešu. Izbor provjerenih vrijednosti, kako su ih povijest i recepcija iskristalizirale, što znači da je autor išao manje-više sigurnim putem bez riskantnih eksperimenata. Načelo objektivnosti, koliko je to moguće sastavljaču s obzirom na njegov estetski kriterij. Izbor s obzirom na popularnost u pučanstvu, a odnosi se to ponajprije na usmeno narodno pjesništvo, često uglazbljeno, te na kraju zadnja dobna granica izbora najsuvremenijih živućih pjesnika. Sam Stamać naglašava da antologija neka bude »znak opstojnosti hrvatske riječi tijekom mnogih stoljeća, ogledni znak hrvatske kulture u cjelini«.

4.

Ante Stamać je i kao književni kritičar vrlo plodan, ako pod književnom kritikom ne podrazumijevamo samo posao od dnevne, ili mjesečne recenzentske djelatnosti, dakle »tekuće« kritike, koju je on obavljao uglavnom u vrijeme časopisa Razlog, koji dio svojega kritičkoga bavljenja hrvatskom, i inom književnoću, koliko znam, nije sakupio u cjelinu knjige, iako ćemo neke naći u kojoj od njegovih knjiga (primjerice o Slavičeku i Sabolu u knjizi Kritika ili teorija, 1983.). Međutim, zato je sakupio u nekoliko knjiga gotovo svu ostalu kritičko-analitičku djelatnost, bilo da su tekstovi imali značajke eseja, bilo da su imali znanstvenije (teorijske) ambicije. Posebno područje, pak, njegov je strogo teorijski dio djelatnosti.

Što se tiče književne kritike, metodološki etos koji ga je vodio u ranijoj (razlogaškoj) fazi bio je uglavnom fenomenologijskoga i filozofsko-ontologijskoga karaktera, kakva je bila inače kritika (Zuppa) toga časopisa. No, došavši na fakultet, na katedru za teoriju književnosti, takva njegova metodološka orijentacija skreće znanstvenijem pristupu, pa su Stamaćevi radovi opskrbljeni uvidom u recentna teorijska kretanja, recimo semiotička u najširem smislu riječi. Pritom se on nije odrekao ranijih zasada kada je trebalo naglasiti spoznajni, utemeljujući, povijesni horizont dotičnoga književnoga uradka. On je sada bio poduprt analizom formalnomorfološkoga sloja, s jedne strane, te odčitavanjem semantičkoga sloja u relacijama povijesti, društva, sadašnjosti, vremena (ontološkoga utemeljenja) do, kad je riječ o jezičnoj strukturi, znakovna (morisovskoga i jakobsonovskoga) karaktera pjesničkoga jezičnoga znaka.

Naime, već je odrana Stamać naglašavao egzistencijalni, estetički, ontologijski, te društveni status književnosti. Riječ je o čovjeku, povijesti, prostoru, pjesmi i njenom jeziku, kao i helderlinovskom pitanju o sudbini pjevanja u vremenu. U tom ranijem razdoblju, ali ne samo u tom, mogli bismo reći da su ga u kritičkom promišljanju vodile Staigerove postavke closea readinga. Staigera se inače može tumačiti kao amalgatora stečevina stilističke kritike, kao i new criticisma (ritam, stil, sklad), dok se u dubinskom sloju oslanjao na Heideggerovu fundamentalnu ontologiju.

Kada je pak riječ o »kritici ili teoriji«, najbolje je poslušati samoga autora iz istoimene knjige (1983.), odnosno istoimena uvodna teksta. U elaboraciji te teze glavni su autorovi naglasci na sljedećim postavkama:

Temeljna razlika, a ujedno i zadatak, jest u činjenici da je književna kritika upućena na djelo, pa je normalna konzekvencija analiza strukture, dok teorija, koja teži sustavu, što znači da teži razumijevanju strukturiranja načelno. Zato i njen jezik jest metajezik od kojega ponekad nije oslobođena ni kritika, ali se ona dadne »zavesti« primarnom razinom jezika. Tako uspostavljenu tezu, koja nije u svojoj polarizaciji isključujuća, »omekšava« sam autor pojašnjenjem da su književnokritički i književnoznanstveni komentari obzor djelu, pa dakle tom inherentnom logikom književno-kritički komentar u svojevrsnom je središnjem položaju između djela i opće teorije, koji osim opisa ipak teži i određenom usustavljenju.

Prema Stamaću, četiri temeljna smjera istraživanja ‒ pozitivizam, fenomenologija, semiotika i dekonstrukcija ‒ danas su jednako distribuirani u kritičkom standardu, u onom što kritika nastoji, a to je rasvjetljavanje djela, dok bi teorija konzekventno bila rasvjetljavanje tog rasvjetljavanja. Međutim, ono što valja istaknuti jest neka vrsta autolegitimacije. Naime, na kraju toga napisa Stamać izričito apostrofira kako je u »rasponu od kritike do teorije okvir u kojemu je autor tijekom dvadeset i više godina nastojao komentirati književne pojave« (str. 19.). Tako, dakle, »zaobilazno« dolazimo do naše početne teze o Stamaćevoj metodološkoj orijentaciji, kad je riječ o književnoj mu kritici. U njoj je on polučio najopsežniji i najbogatiji dio svojega znanstvenokritičkoga rada.

Kada smo već spomenuli Stamaća kao teoretika ne treba se zaustaviti na Teoriji metofore, njegovom doktorskom radu, nego i na značajnim studijama koje čine samostalnu cjelinu. Riječ je ili o enciklopedijskim natuknicama (Naziv alegorija), »dilemama« teorije književnosti (Teorija književnosti na presjecištu estetike, retorike, semiotike i teorije komunikacije), te primjerice svojevrsna summa o smjerovima istraživanja književnostu, u Uvodu u književnost. Ako je potonji napis neka vrsta sistematike, predhodni je jamačno određen uvod u to usustavljenje. Naime, u njemu je Stamać skicirao ne jednu nego četiri teorije književnosti, kao samostojeće i »samodostatne« teorijske discipline, i to upravo s obzirom na svoj »predmet«, tj. proučava li se književni uradak, književna činjenica, kako bi rekli ruski formalisti, kao djelo, tekst, znak, ili obavijest. U prvom slučaju za njega je nadležna estetika. Promatra li se navedena činjenica kao tekst za njega je mjerodavna retorika, odnosno proučavanje jezičnih struktura. Ukoliko je pak riječ o književnoj činjenici kao znaku, tada je za njega nadležna semiotika, a ukoliko je riječ o djelu kao obavijesti mjerodavna je teorija komunikacije. Zato Stamać govori o četiri teorije književnosti, dajući prije toga kratak povijesni uvid u razvoj svake od njih. To on drži budućim zadatkom hrvatske kulture, dakle »sređivanje« teorijâ književnosti.

Rekli smo da je Stamaćev prilog u Uvodu u književnost zapravo pedantno usustavljenje tipova proučavanja književnosti, razrađeni i prošireni opis naime prije navedene kraće skice. Ishodišta su bečki pozitivizam, njegovo dovođenje u pitanje od strane londonskog kruga, te treće, smjene paradigme. Tek potom Stamać katalogizira različite tipove proučavanja književnoga djela – filologija, pozitivizam sa svojim odvojcima (biografizam, sociologizam, historizam), antipozitivistička pobuna (duhovnopovijesna metoda, intuicionizam, fenomenologija), nova kritika, formalna metoda, interpretacija imanentna djelu (češće podrazumijevana fenomenologija), te semiotika, inclusive različiti tipovi strukturalizma kao prijelaza formalizma u semiotiku.

Bitno je naglasiti pri tome da Stamać temeljito posjeduje sva potrebna znanja koja su nužna da se ovlada takvim predmetom, da mu je stil primjeren, ne nimalo neprohodan, nego tečan, da nastoji pohrvatiti određenu terminologiju, te da teze izvodi slijedom argumenata, a ne postomodernom smušenošću, kako bi on inače dosta mrzovoljno rekao za postmodernističko niveliranje vrijednosti. Na ovom području Stamać je postigao najpregnantiji i najzgusnutiji, najsintezniji dio svoje djelatnosti.

5.

Konačno, kao pjesnik Ante Stamać će također ostati prepoznatljivo ime na hrvatskoj pjesničkoj sceni, iako će za neke aktere kulturne scene on možda biti veći kritik i teoretik, bar po značaju njegovih priloga, nego pjesnik. No, njegovo pjesničko djelo valja »razlučiti« od ostalih djelatnosti, jer je ono ipak glas intimnijega dijela njegove osobnosti, što ne znači da ono u pojedinoj dimenziji nije učeno, te da nije ustajalo protiv, kako bi sam naglasio, kvaziučenosti različitih postmodernističkih novotarija. Stamać se, u okviru razlogaške grupacije, pojavio nakon krugovaša, oponirajući, kako je sam isticao, konceptom pojmovnoga pjesništva za razliku od krugovaškoga slikovnoga. To se »pojmovno« odnosilo na impostaciju onodobnom filozofskom strujom Heideggerova fenomenologizma i ontologizma sa znatnom uporabom filozofema. Takav model pjesničkoga jezika modusom je smjerao esejizmu, a temom na probleme individue, društva, vremena i povijesnog utemeljenja, dakle ono što su oni inače imenovali epohalnim.

Stoga, dakle, nije nimalo slučajno što je razlogaška grupacija ponovno afirmirala, kada je riječ o obliku, pjesmu u prozi kao formu pogodnu za stil i temu, iako je put esejizaciji značajnije započeo Vlado Gotovac, koji bi u tom segmentu i predstavljao most od krugovaša k razlogašima. Međutim, i od Mihalićeve »nigdinske ontologije« također su učili. Paradoks je da je upravo Stamać najmanje koristio takav oblik pjesme u prozi, jer je ubrzo skrenuo estetizantskim učincima. Svojevrsni je paradoks, nadalje, da Stamać, koji je inzistirao na razlici slikovnog i pojmovnog pjesništva, najmanje rabi filozofeme. Njegovo se pjesništvo doduše okuplja oko nekoliko temeljnih ideja (pojmova), među kojima je propalost jedna od dominantnijih, ali je ono aranžirno slikovnim prikazom (motivima). Ta je ideja propalosti evoluirala od suprotstavljanja čovjeka, i njegove također ugrožene egzistencije, i propalosti svijeta ‒ za kojega lirski subjekt misli da ga može spasiti (»pripitomiti«) umjetničkim (pjesmovnim) uradcima ‒ preko prihvaćanja propalosti svijeta kao »svojega«, do »pronalaska« metafizičkoga, Boga, kao nepotrošive smislene i teleološke supstancije.

Dakle, razlogaši su išli dalje od krugovaša idejom napuklosti svijeta – već prepoznatljivo u zamahu fragmentiranosti – i egzistencije, podrivanjem različitih »svjetotvornih« intencija, pridošlih iz onodobnog horizonta – društvenoga, političkoga, ideološkoga, jezičnoga. U tom smislu Stamać je zacijelo pjesnik rahlosti i propadljivosti svijeta i egzistencije, koja je vapila za onim, kao što je rečeno, što će pjesnik pronaći u kasnijoj fazi svojega stvaralaštva – etičko, metafizičko, onostrano, Bog. Mada rabi tip slobodnoga stiha, koji će poslije uzoritih soneta, i završiti zbirkom Vrijeme, vrijeme (2006.) kao potragom za svjetlom, i mada pjeva o obrušavanju egzistencije, Stamać u ovoj fazi ipak daje naslutiti formalno smirenje. Naime, grupiranje u kitice, ili početno veliko slovo neke cjeline, sugerira kako on nije sklon semantičkoj i sintaktičkoj rasutosti, protiv čega će kasnije i teorijski utemeljeno govoriti, posebice kad zapahnu postmodernistički vjetrovi opće nivelacije i egalitarizma vrijednosti.

U stanovitom bi se smislu zbirka Smjer (1968.) mogla okarakterizirati prijelomnom, kako otvaranjem svijetu i konkretnosti, tako i spašavanjem egzistencije od rasapa, kako uočavanjem motiva iz dnevnih opskrba života, tako i metatekstnom sviješću o pjesničkoj posredovanosti. Pritom je još vazda snažna kognitivna pozicija lirskog subjekta, iako je sve više poticaja i iz sfere doživljajnosti, iskustvenosti. Put sve većoj estetizaciji ‒ »lijepa riječ« popraćena »glazbom« – koja će ojačati u kasnijoj fazi, u stvari se suprotstavlja pragmatičnoj utilitarnosti svijeta, s jedne strane, a s druge pak strane, njegovoj nesmislenosti. Nasuprot tome stoji estetički patos i etos, patos kao ushit i svečanost, a etos kao vertikalna ustrajnost i nepokolebivost. To valja shvatiti u dvostrukom smislu: kao stilsku realizaciju i kao tumačenje. Kao umjetnička, estetizantska, u krajnjoj konzekvenciji kao artistička književna činjenica, i drugo, kao hermeneutičko »probijanje« do tumačenja, kao stvarna kulturna činjenica. Iz toga slijedi da estetizantsko valja shvatiti kao kulturni proizvod. Da je to u Stamaća bilo promišljeno i osviješteno, dokazuje i njegova briga za versifikacijski i formalan plan pjesme (soneti), a u kulturalnoj sferi mediteranizam i kozmopolitizam, što ga nije priječilo da odčita i eminentno hrvatsku društvenu i povijesnu stvarnost.

Dakle, u kasnijemu pjesničkom razvitku Stamać se od egzistencije okreće povijesti, društvenim i politički aktualnim događajima, konkretno hrvatskim, čime kolektivno i individualno relacionira kao egzistentno, ontološko i povijesno, dok u tehničkom smislu obogaćuje strukturu metajezičnom sviješću. Ako je prva faza tematizirala nemoć »entitetnih« identiteta, uzrokovanu udarima propalosti (onodobni kontekst), druga je ulaskom konkretnosti, osobne, društvene, povijesne, kulturne, taj identitet prepoznavala, prihvaćala ga i pjesnički svjedočila o njemu, iako s elementima grotesknosti kao suprotnoj strani harmonije i sređenosti.

Dogodio se i formalno-morfološki zaokret, pače su i kompozicijski (ciklusno) zbirke koherentne. Stamać je estetizantskim načinom počeo koristiti i svoju glazbenu edukaciju, te pisati ljepotne sonete (jedanaesteračke). A tema, slično harmoniji formalnoga plana, otkriva Boga kao moćna otpora svemu što mu je ranije pjesništvo tematiziralo – odsuće smisla i snalaženja. Stamaćeva omraza prema postmodernizmu i potječe odatle što ona priznaje stanje fragmentiranosti, razlika, egalitarizma, a ne sustavnosti, harmonije, hijerarhije vrijednosti, etike, tradicijskog ishodišta. Međutim, nije otkrio, ili nije htio otkriti, temeljnu postmodernu ideju, ideju naime živoga i ideju individualne slobode protivu čega ne bio ni on mogao biti. Odavde, put beskraja – završava Stamaćev pjev, slično njegovu velikom poštovatelju i prijatelju Kaštelanu.

Zaključno možemo reći kako je Ante Stamać u hrvatskoj kulturi, jer on se bavio i kulturološkim pitanjima, primjerice tipologijom hrvatskoga kulturnoga bića, a posebice u književnosti ‒ ostavio poseban trag i stekao značajnu vrijednost, koja će se vremenom samo uvećavati. Počeo je s grupacijom i časopisom Razlog, u kojemu je započeo i kritičkom djelatnošću u znaku fenomenologijske kritike. To će kasnije nadopunjivati znanstvenim izučavanjem, što mu je omogućilo da se izgradi u vrsnog teoritika znanosti o književnosti, nikad ne zaboravljajući filološko, književnopovijesno, stilsko, stukturno, te teorijsko utemeljenje. A pjesniški se kretao od ideje rahline i propalosti do metafizičkih uvjerenja kao pronalasku smislenosti, cilja i harmonije.