Središnja hrvatska kajkavska tribina

Književni kritičar dr. sc. Mario Kolar autor je iznimno kvalitetne i poticajne studije Između tradicije i subverzije – časopis Kaj i kajkavska postmoderna, koju je 2015. objavio Filozofski fakultet u Zagrebu. Studija na 253 stranice, zajedno s iscrpnom bibliografijom, kazalom imena i nizom slikovnih priloga, ukratko pokazuje smještaj kajkavskog jezičnog sustava unutar hrvatskog jezika i povijesti kajkavske književnosti, zatim objašnjava društveno-političke okolnosti 1960-ih godina u kojima se pokreće Kaj te u glavnom dijelu prati izlaženje tog časopisa tijekom 40 godina (1968.-2008.), tj. 295 brojeva u 207 svezaka, s ukupno čak 26.089 stranica.

U prvom poglavlju Kajkavska književnost i hrvatska književna višejezičnost autor zastupa tezu da »dijalekti s obzirom na izražajne mogućnosti ne zaostaju za standardnim jezikom« (str. 19), da je kajkavska književnost u drugoj polovici 20. stoljeća doživjela »daljnji razvoj« (str. 22) te da je Kaj »prvi i ustvari jedini hrvatski časopis specijaliziran za književnu i kulturnu tradiciju i suvremenost povezanu s jednim od hrvatskih nestandardnih varijeteta, odnosno uz geografsko područje na kojem se govori tim varijetetom« (str. 24). Nakon što je tako definirao vrijednost i kajkavskoga narječja, i kajkavske književnosti, i analiziranog časopisa, Kolar u drugom poglavlju Hrvatsko (i kajkavsko) proljeće reminiscira kulturne, društvene i političke okolnosti pokretanja časopisa Kaj.

Kao ključnu kulturnopovijesnu odrednicu unutar koje je čassopis Kaj pokrenut, te se potom razvijao, Kolar smatra postmodernizam (str. 28), napose »brisanje granica između tzv. visoke i niske književnosti/kulture, odnosno između kulture elita i margina, kao i interes za sve, pa i zanemarivane oblike tradicije«. Na društveno-političkom planu, pak, presudnim vidi »slabljenje jednopartijske političke diktature« sredinom 1960-ih godina uslijed koje dolazi do »kulturne, pa i nacionalno-identitetske liberalizacije u kojoj su do izražaja mogli doći i regionalno-jezični identiteti«. Osim toga, Korčulanska ljetna škola od 1963. i časopis Praxis od 1964. godine predstavljali su prvu institucionalnu kritiku društva, a Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. i novi prijevod Biblije 1968. snažno su afirmirali hrvatski jezik.

Prvi broj časopisa Kaj izašao je početkom siječnja 1968. Glavni urednik bio je Stjepan Draganić, zagrebački književnik, scenarist i redatelj rodom iz Zlatar Bistrice, a likovno rješenje osmislio je akademski slikar Zorislav Drempetić Hrčić, rodom iz Donje Stubice. U zahtjevu za odobrenje izdavanja časopisa, upućenog SUP-u, stajalo je da je želja uredništva (str. 34) da časopis bude kulturna tribina kajkavske regije; da se njene umjetničke znamenitosti valoriziraju, znanstveno opišu i populariziraju; da se objavljuje novija kajkavska poezija i proza; da se tristogodišnji opus stare kajkavske književnosti studijski objavljuje i komentira; da se prilozi vrednuju po kvaliteti; da se autentično svjedoči o tradicijama i kraju; uz to su i navedene kajkavske regije kojima je časopis upućen: Hrvatsko zagorje, Prigorje, Moslavina, Podravina, Međimurje, Posavina, Pokuplje i Gorski kotar. Prvi broj otvoren je pretiskom Krležina teksta iz 1939. Lamentacija o našim književnim prilikama u stilu TomašaMikloušića plebanuša stenjevečkog, a slijede studije o narodnoj poeziji na kajkavskom, Ignacu Kristijanoviću i dijalektalnoj književnosti prve polovice 20. stoljeća te izbor iz novije kajkavske lirike – čime je, kaže Kolar, »povezano staro i novo« u »simboličnoj nakani uredništva« (str. 38).

Pokretanje časopisa Kaj autor smatra samo dijelom kulturnog buđenja kajkavskih krajeva, u što valja ubrojiti i oživljavanje izdavaštva, osnivanje udruga, održavanje raznih manifestacija i obnovu rada ogranaka Matice hrvatske, o čemu donosi podrobni popis. Od tog vremena zamjećuje se i novi fenomen – ulazak kajkavštine u popularnu kulturu, što Kolar elaborira na temelju uvida jezikoslovca Ive Žanića, a za što su napose zaslužni Festival kajkavskih popevki u Krapini (od 1966.) te serije Mejaši (1970.) i Gruntovčani (1975.). Među novim časopisima istaknutu ulogu imao je i Kajkavski kalendar pokrenut 1969. na inicijativu Dragutina Feletara, Ernesta Fišera i Tomislava Đurića. On je okupio stotinjak suradnika i postigao nakladu od 11.000 primjeraka, ali vrijeme političke liberalizacije je prošlo. Već 29. prosinca 1971. Općinski komitet Saveza komunista u Čakovcu traži političku odgovornost zbog »uočljive note nacionalizma« (str. 47), napose kod Feletara i Fišera te je kalendar ukinut.

U novim političkim okolnostima, u kojima se ne može otvoreno promicati hrvatski nacionalni identitet, ali i kulturnim – u kojima »književnost više nije bila niti jedini, a možda niti glavni medij« kajkavštine (str. 73) – časopis Kaj nastavio je izlaziti, održavajući izvorne intencije. Od desetog broja izdavač Kaja je Kulturno-umjetničko društvo Ksaver Šandor Đalski iz Zagreba, koje je također osnovao Draganić, s tim da ta udruga 1975. mijenja ime u Kajkavsko spravišče. Pod tim imenom udruga časopis Kaj izdaje sve do danas, a djelatnost i časopisa i društva detaljno je opisana u glavnom dijelu studije – od str. 75. do 210.– u poglavlju naslovljenom Središnja (časopisna) kajkavska tribina.

Časopis Kaj je počeo kao mjesečnik, no od 1978. do danas, uz povremene krize, izlazi u dvomjesečnom ritmu. Pristup mu je s vremenom prestao biti prosvjetiteljski, već je postao stručan i znanstven, pri čemu su takvi prilozi jasno odijeljeni od popularnih i književnih priloga (str. 81). Časopis je i redizajniran s prepoznatljivim naslovnicama akademskog slikara Frane Para. Nakon Stjepana Draganića uređivali su ga književnici i proučavatelji kajkavske književnosti Ivo Kalinski (od 1983.), Ernest Fišer (od 1991.) i Božica Pažur (od 1994.), dok su predsjednici Kajkavskog spravišča bili redom: povjesničar Josip Adamček (1973/77.), povjesničarka umjetnosti Đurđica Cvitanović (1977/80.), povjesničari Ivan Očak (1980/82.) i Dragutin Pavličević (1982/84.), pravnik Rudolf Malenovski (1984/94.), povjesničar književnosti Miroslav Šicel (1994/2011.) te pjesnik i sveučilišni profesor Zvonko Kovač (2011/15.), a sada je predsjednik arhitekt i povjesničar umjetnosti Tomislav Premerl.

Članovi Kajkavskog spravišča podijeljeni su u pet odjela – za književnost, povijest umjetnosti, povijest i likovnu djelatnost, dok je peta sekcija ljubitelja prirode i kulturne baštine – a društvo osim izdavanja časopisa i knjiga organizira izložbe, znanstvene skupove predavanja i tribine. Što se samog sadržaja Kaja tiče, Kolar navodi četrnaest tematsko-žanrovskih skupina tekstova kako ih je definirala Marija Roščić u Bibliografiji časopisa Kaj 1968.–2010., nazivajući ga najobuhvatnijim, najdetaljnijim i najrazrađenijim od svih sličnih podjela (str. 93-94). To su sljedeće žanrovske skupine tekstova: novija/suvremena hrvatska kajkavska književnost; starija književnost/baština; kajkavsko jezikoslovlje; kajkavski prijevodi; povijest umjetnosti i graditeljsko nasljeđe; zagrebačke teme; povijesne teme i iseljeništvo; tradicijska kultura; glazbene teme; likovne teme; čakavske teme; teme o društvu i prirodi; osvrti i recenzije; kronika.

Toliko raznolika i iscrpna djelatnost u skladu je s ocjenom Božice Pažur da se Kaj »bavi cjelovitom jezičnom, kulturno-povijesnom i umjetničkom podlogom cjelokupnoga kajkavskoga govornog područja kao temeljnim vrijednostima matične hrvatske kulture i znanosti« (str. 90), a također i s ocjenom Vinka Brešića, koja je dala i naslov ovoj knjizi, da je Kaj »u najmanju ruku barem subverzivno čuvao na institucionalno prepoznatljiv način kontinuitet kajkavske tradicije hrvatske kulture, njezine prakse i teorije« te da je »tu tradiciju nastojao na moderan način usustaviti i vrednovati« (str. 91).

Na temu subverzije Kolar se vraća u zadnjem, četvrtom poglavlju Institucionalizacija kajkavske i decentralizacija hrvatske kulture, primjećujući da institucionalno izdvajanje bilo kojeg dijela hrvatske kulture ne odgovara nacionalnoj kulturi i njezinim centrima moći, no u slučaju Kaja takvu odioznost smatra neopravdanom. Naime, u njegovu slučaju prema Kolaru ne postoje »fragmentacijske namjere«, već napori za »poznavanje kajkavske baštine« i »njezino adekvatno pozicioniranje u sustavu nacionalne kulture« (str. 225) koje ocjenjuje »nedvojbeno kapitalnim« (str. 226).

Takvom bismo mogli ocijeniti bez sumnje i studiju Maria Kolara. Njegova knjiga, uz već spomenutu bibliografiju Marije Roščić, svakom zainteresiranom za hrvatsku kajkavsku književnost i kulturu, kako za onu što pripada baštini, tako i za suvremenu, predstavlja pouzdan vodič, referentno mjesto za brojne podatke i izvor pouzdanih mišljenja i ocjenâ. Njezina je posebna vrlina u tome što se autor služi suvremenim znanstvenim aparatom koji mu omogućuje originalne i inventivne uvide u fenomen koji obrađuje. Na taj je način Mario Kolar iznimno uspješno rasvijetlio vrlo vrijedan segment zlatnog doba hrvatske časopisne produkcije koje, nažalost, čini se da nepovratno prolazi.