Slušač riječi

Die größten Ereignisse – das sind nicht unsre
lautesten, sondern unsre stillsten Stunden(1).
Friedrich Nietzsche

Moji eseji tiskani u Republici (2008.-2016.) objavljeni su u dvije knjige u izdanju Društva hrvatskih književnika: Lice nevidljivog. Prilozi teatrozofiji (2013.) i Put u ništa i drugi ogledi (2016.). U tom razdoblju glavni urednik (ili su-urednik) Republike bio je pjesnik Ante Stamać; većinu eseja ili studija slao sam njemu »na ruke«, uz uobičajeno pisamce. (»U vašim studijama kolebate se između estetike i ontologije«, bila je njegova opaska.) Šaljući mu esej Dvostruki život Georgija Para, početkom 2016., spomenuh da me se duboko dojmio ciklus pjesama Listopad, objavljen u Vijencu od 15. listopada 2015. Nedugo potom, poslao sam mu prilog Metafizika tišine (objavljen u lipnju 2016.); sada, poslije Stamaćeva odlaska, ovaj mi ogled izgleda kao odgovor na te pjesme u Vijencu, ujedno i rastanak s njim.

Čitajući i slušajući pjesme iz ciklusa Listopad preplavljuje me veliki val Tišine, ono Ništa koje se čuje i u Krležinoj pjesmi Snijeg, a o kojoj je Stamać pisao još davne 1968. godine.(2) Ciklus Listopad, nastao »u čudnom pomirenju predsmrtnih dana«,(3) testamentaran je, kao i pjesnikova posljednja objavljena zbirka (2006.) Vrijeme, vrijeme. Pojam duhovna lirika (geistliche Lyrik / geistliches Lied) označuje kantabilne pjesme vjerskoga sadržaja, u razlici spram liturgijskih pjesama povezanih sa službom Božjom (crkvene pjesme), s jedne strane, i općenito nedogmatsko-individualnu religioznu liriku, s druge strane.(4)

»Religiozno«(5) ne treba ovdje nužno shvatiti u kršćanskom smislu. Duhovno pjesništvo ne mora slijediti put bilo koje tradicionalne religije ili filozofske kozmologije kao posebnih tipova duhovnosti. Stamaćeve pjesme, na primjer, Zaziv, iz zbirke Vrijeme, vrijeme, i Šapat otpala lišća, Audemus dicere, A Riječ Božja: bešumni šum, Planinska bjelina, U tom pustom gradu – sve iz ciklusa Listopad, nedvojbeno predstavljaju duhovnu liriku. Poezija nije duhovna samo zato što je duhovna tvorba, nego po svom iskonu.(6) Prema F. W. J. Schellingu, kao što uopće nije umjetničko djelo ono koje nije posredan ili neposredan refleks beskonačnoga, tako ne može biti ništa pjesmom ili poetičkim što ne pokazuje nešto apsolutno.(7) Sastavljač antologije njemačke duhovne lirike Hans-Rüdiger Schwab rukovodio se definicijom da su duhovne pjesme lirska vrsta, a tema im je kazivanje o Bogu. Premda se u novije vrijeme javlja mišljenje da je u svakom egzistencijalnom izražavanju kao takvom sadržana religiozna kvaliteta, Schwab smatra da lirika koja eksplicitno govori o Bogu integrira sve bitne životne sveze.(8)

* * *

Pred tvojom veličinom, a ne znam ti imena,
stojim nepokretan, staklen, prozračan i nijem.
Zrak si, ili užgan stup, i plam, a neizgoriv,
ili voda u kojoj čeznutljivo šumori
modro more što se kao vlaga
ili sama prozirnost
rasprostire diljem tvoje neprostornosti.
Jer ti nisi voda,
i ni uzduh nisi,
i ti nisi zemna vatra,
nisi ni ta zemlja,
s koje staklen gledam u prazninu.
Ni glib nisi.
Ti si ništa što jest, i sve što jesi nije tu.
Nisi puko ništa, nego si ništa što jest,
nepokret bez pokreta,
ono bezimeno što statično biva.
Bezimena vlakna praskozornog jutra
na zaleđenu prozoru, šare oblih gabarita
nepostojeće geometrije.

I stalno onkraj.
I stalno ni jučer ni danas ni sutra.
Nisi vrijeme, bitak si.
Nisi ja ni ti ni on, ni svatko,
nisi, jedinstveno nisi, Bog si.

(Ovo je ulomak kojim počinje pjesma ili kratki spjev Zaziv i kojim, zaključno sa stihom »nepostojeće geometrije«, završava.)

Razlikuju se, dakle, filozofska teologija i teologija objave; drukčiji je Bog filozofa(9) i Bog objave ili živi Bog Abrahama, Izaka i Jakova. To ne znači da postoje dva Boga ili dva apsoluta. »Bog nije biće pokraj kojega bi mogla ravnopravno stajati druga bića, pa bi se onda pitalo što je s bitkom u kojemu bi sudjelovali taj Bog i ta druga bića, nego je Bog sam taj jedan jedini bitak, zajednički svim bićima, koji u objavi govori o sebi Ja sam onaj koji jesam(10), a u svojem Sinu progovara Ja sam put, istina i život(11)«.(12)

U filozofskoj teologiji više je putova do Boga.(13) O njemu se može govoriti i misliti na afirmativan način; afirmativna teologija uči kako se Boga naziva dobrim, kako bivstvujućim, kako životom, mudrošću i snagom. Ta se teologija oslanja na Svetopismo i na tradiciju Otaca. Ezoterično, otajstveno znanje o Bogu daje prednost odrečnoj (negativnoj) teologiji koja do Boga dolazi navođenjem svega što Bog nije. U duhu takve teologije početak je i završetak pjesme Zaziv. Postoji i treći put filozofske teologije, to je onaj nadmašujući: Bog je naddobar, nadbožanski, nadbivstven, nadspoznatljiv. U nadmašivanju svega (hyperohe) Bog je na nadbivstven način iskonski izvor svega izviranja. Ujedno je dobar i naddobar, bivstven i nadbivstven, onaj koji stvara život i nadživotan, mudar i nadmudar. On je iznad svake postavke i iznad svake negacije; to je posljednja riječ mističke teologije Dionizija Aeropagita. Do Boga se ne dolazi putem mišljenja ili osjećanja nego samo na mističan način, putem mistične molitve koja više šuti nego izgovara sveta Božja imena.

Ali tebi, Jednomu, što se očituje
i u morskoj kapi i u zračnoj čestici,
u lješnjaku i korijenu, i u ptici u njezinu letu
(Zaziv, ulomak)

Za Jakoba Böhmea, Bog se ne može pravo shvatiti bez prirode, ni priroda bez Boga. »On je samo jedan jedini korijen (Wurzel), iz kojega sve proizlazi«.(14) Ipak i, po Böhmeu, Bog i svijet nisu jedno, nego Bog stoji izvan njega kao nedokučivi bezdan (Ungrund). Pojam bezdana mnogo je bliži poetskom nego filozofskom jeziku; on je jedna od mnogih tzv. apsolutnih metafora u filozofiji. Prema F. W. J. Schellingu je Ungrund sinonim za Urgrund (iskon, pratemelj svega bića), stvaralačko Prvo koje raznolikost svijeta skriva u sebi i iz sebe proizvodi.

»Jedno« (grč. to hen, lat. unum) je temeljni pojam kasnog Platona (prije svega u dijalogu Parmenid). Jedno označuje temeljno jedinstvo zbilje u suprotnosti prema raznovrsnosti ideja i pojava (Drugo). Za neoplatoničara Plotina je Jedno najviše ontološko načelo zbilje. Kod Plotina, Jedno je neizrecivo, ne može mu se pripisati bilo koji prirok. Ono nije ni-što od svega što jest, i zato može biti prvotni princip i uzrok svemu. Iz njega istječe (emanira) Duh. I materija, tvar (grč. hyle) u konačnici proizlazi iz Jednoga.

Marijan Cipra smatra(15) da se nad afirmativnom teologijom uzdiže negativna teologija u kojoj se Božji bitak pojavljuje kao jedno ni-što, ništa od konačnih stvari ili pojmova.

Ti si ništa što jest, i sve što jesi nije tu.
Nisi puko ništa, nego si ništa što jest.

Negativna teologija nadvisuje se samo još u nadmašujućoj teologiji prema kojoj je Bog uvijek više i preko svega što se o njemu može reći. To se čuje i u pjesmi Zaziv. Na koncu, mistička teologija je, prema Cipri, jedina legitimna filozofska teologija jer osim vjere kao svoje polazište ima iskustvo mističke slobode i bićevnosti.

Možda je pitanje o bitku/Bogu(16) pogrešno postavljeno(17). Bitak nije i ne može biti nešto, svako nešto je neko određeno što i nije drugo što se od njega razlikuje. Štostvo (što je Bog/bitak?) je suprotstavljeno svemu drugome »nešto« i time je definirano, ograničeno, ima svoje granice i svoj vijek trajanja. Bitak odnosno Bog nije neko »što« već nadilazi svako »nešto« i prema svakome nešto on je prije NIŠTA nego biće. Ništa je zadnja riječ u prvom svesku Svijeta kao volja i predodžba Arthura Schopenhauera.(18) Ništa je relativan pojam (nihil privativum); ništa je ništa samo u odnosu na nešto koje negira, a po sebi je uvijek nešto.(19) Apsolutno ništa (nihil negativum) je ništa u svakom pogledu – nešto što se ne da zamisliti. Prema Schopenhaueru, ono nešto koje preostaje nakon prestanka našega svijeta, po sebi mora biti nešto, samo nešto sasvim različito od naše realnosti. O tome možemo reći samo što nije: na primjer, neće imati množinu, promjenu i raznolikost (odsutnost prostornosti i vremenosti).

Martin Heidegger pojam ništa u svojim je kasnijim djelima (Holzwege) zamijenio pojmom bitak: »Ništa je bitak sam«. Taj korak od ništa k bitku Heidegger je označio kao obrat (Kehre). Prema Walteru Schulzu, to nije ništa drugo do sekularizirana forma kršćanskog obraćenja. Nisu li, pita Schulz, Bog i bitak u smislu Heideggerovom, pri svoj različitosti, vrlo bliski?(20)

Odnos našeg pjesnika prema apsolutu koji nazivamo Bogom osvjetljava i pojam čežnje Nikole Kuzanskog, kao filozofski izraz neukidive konačnosti čovjeka. Ona nije grč. eros, stremljenje ka čvrstom cilju, kojem se onaj tko stremi primiče i u dosizanju toga nalazi ispunjenje. Ona nije ni romantičan osjećaj koji se gubi u beskonačnome. Čežnja ima samo jedan cilj – Boga, a taj cilj nikad ne dohvaća. Pjesma Zaziv znak je te čežnje; cilj je blizu i ujedno dalek.

* * *

Veliki se prasak, rasprsnuće u mnoštvene vatre,
i u orbitalna skrutnuća, istodobno zgušnjavao,
i nadalje se zgušnjuje, u crne plodine,
nabrekle a ipak tako prokleto prazne,
doslovce rupe u mom šumnom jeziku,
iz kojega ne mogu ma ni koliko je
čestica sužene praznine. Uokolo same
Empedoklove krhotine, i lemuri
Jeronima Boscha.

I kad su se pokrenula nebesa i zemlja,
i kada je sve to, u izmaglici,
poprimilo svoj lik i nestalnu svoju sliku,
bit božanska imala je biti gibanje,

i stalna mijena, u svakoga
i u pala anđela.

Gibanje dakle. Vatra preobražena
u diluvijalnu hladnoću, kakvo joj je bilo
i načelno počelo.
Komešanje čestica, trenje sitnih tijela,
i silne kruglje što se valjaju
po zacrtanim putanjama.
Ali tko ih je zacrtao?
Tko ih je po zakonima krivulja
u neprestanom smjenjivanju pravaca
i asimptota nepredvidljivih eksplozija
uputio u vlastite orbite,
unutarnje, vanjske?
Tko li ih je opteretio
doličnim masama?
Tko smrznuo do hladnih likova?
(Zaziv, ulomak)

Filozofija je (kao i znanost) proistekla iz »općeg oceana«, oceana poezije. Pjesma Zaziv priziva »apsolutne metafore« (H. Blumenberg) iz znanstvenih teorija – veliki prasak, crna rupa, te kozmologije i filozofsko-mitsko-poetske elemente i motive predsokratovske filozofije – vatra, vječno gibanje i stalna mijena, učenje o česticama/atomima u kretanju (Empedoklo, Heraklit, Demokrit), da bi se na koncu zaredali UPITNICI.

* * *

AUDEMUS DICERE

Ne, ne opraštam se ja od života,
život se oprašta od mene.
Jer sam tvar, a život,
to je živi Božji duh.

Maslina sam.

Kroza me prolazi sunce
i šumori vjetar

i prolijeću slobodne ptice.

Pozoran slušač, kakav sam bio
tijekom cijelog svog ovdašnjeg opstanka
usuđujem se sad i progovoriti.

Audeo dicere, smijem glagoljati.

Život je živi Božji duh. Prema Aristotelu, najviši dio duše, duh ili um (nous) nadživljuje smrt.(21)Samo duh je u čovjeku besmrtan; on dolazi u dušu izvana, iz duhovna svijeta, iz nadvremenske stvarnosti. Duh je ono mjesto u čovjeku koje traži također ono vječno u kozmosu. Duh je onaj koji daje duši smisao i trajnost.(22) Duh kao nepromjenjivi dio duše, znači ŽIVOT; za Grke je istraživanje duše (psyhe) bilo istraživanje samoga života. Isto je »oduzeti nečiji život« (psyhes aposteresai tina) i oduzeti nekome njegovu dušu.

»Jer sam tvar«: duša i tijelo, prema Tomi Akvinskom sačinjavaju stvarnu zajednicu. Ovakva potreba za tijelom ne uklanja činjenicu da um odnosno duh samostalno postoji. Toma je inače zastupao tezu o istovjetnosti duha i duše. Jedinstvo duše i tijela je za dobro duše (propter animam); materija postoji za formu a ne obratno. Toma je prihvatio Aristotelovo gledište o duši kao formi tijela, to jest, o njihovoj čvrstoj povezanosti. Duša ne upotrebljava tijelo kao instrument, npr. osjet je radnja koju obavlja compositum, spoj tijela i duše. Duhu je potrebno tijelo kao njegov prirodan predmet samo u ovom životu. Ujedinjenost s tijelom, po Tomi, prirodno je stanje duše. Stanje odvojenosti (nakon smrti) je zato praeter naturam (izvan prirode) i oblici njezinog saznanja u stanju odvojenosti su »praeter naturam«. Ljudsko biće predstavlja jedinstvo; naziv čovjek ne odnosi se ni na dušu ni samo na tijelo, nego na dušu i tijelo zajedno.

U spisu O vezi prirode sa svijetom duhova (Zasammenhang der Natur mit der Geistwelt) F. W. J. Schelling određuje čitava čovjeka kao cjelinu tijela, duha i duše. Kakva je veza toga trojega? Nijedno nije samo i isključivo povezujuće za ono drugo dvoje. »Duh se daje kroz dušu u tijelo, tijelo pak biva po duši opet uzdignuto u duh; duša suvisi s duhom zajedno samo ako je tu tijelo i s tijelomsamo ako je tu duh; jer kad bi jedno od dvoga nedostajalo, ne bi mogla biti prisutna kao jedinstvo, to znači kao duša. Cjelina čovjeka predstavlja, dakle, neku vrstu živoga ophoda, gdje uvijek jedno zahvaća u dugo, jedno od drugoga ne može odustati, jedno drugo potiče«.(23) Po Schellingu, duša je ono »najotmjenije« od toga trojega jer jedina u sebi uključuje ostalo dvoje. Duša je ono ljudsko u čovjeku, ono nepromjenjivo u nama. S godinama tijelo po svojoj materiji postaje sasvim drugo nego što je prije bilo, duh također ne će ostati isti jer je sasvim drugih uvjerenja nego prije i jer je za života primao različite uvide. Sve vrijeme i u svim promjenama uvijek ostaje isto što je čovjek od početka bio; duša je kao nositelj čovjekova identiteta u životu i poslije smrti.

Prema Maxu Scheleru(24), duh je bit čovjeka, ono što čovjeka jedino čini čovjekom. Duh je jedan od atributa pratemelja (Urgrunde) ili prabitka. Duh se ne može svesti na »prirodnu evoluciju života«, nego samo na najviši temelj samih stvari (auf den obersten einen Grund der Dinge sellbst), čija je jedna velika manifestacija »život«.

Govorenje o DUHU BOŽJEM pripada kršćanskoj tradiciji. Kršćanski je život život iz Duha Božjeg. Duh je Milost (grč. haris, lat. gratia, njem. Gnade), dar Božji, a tijelo je hram Duha (1 Kor 6,19). Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima kaže: »Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojemu kličemo: Abba! Oče! Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca onda i baštinici Božji, a subaštinici Kristovi kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo« (Rim 8, 14-17).

Audemus dicere / usuđujemo se reći, u naslovu, i Audeo dicere / usuđujem se reći, u zadnjem stihu, možemo tumačiti u kontekstu pjesme ili/i cijeloga ciklusa. Ciklus Listopad odiše atmosferom (dahokrug) apsolutnosti, odriješenosti.(25) U usuđujemo / usuđujem čuje se neuvjetovanost ičime što predstavlja »ovdašnji opstanak«, napose u »čudnom pomirenju«, dok se nazire druga obala, kao u pjesmi Šapat otpala lišća:

U listopadu, u bešumnom uminuću,
podari mi, Bože, još to malo godina.
S radošću sam sudjelovao u stvarima duha.
Uskoro ću otputovati, sinut će silno svjetlo.

Koji si dopustio
da mi iz vječnosti teče šumno vrijeme,
zaustavi ga, taj sve tiši šapat.

A onda, Bože, dovrši krhko svoje djelo.

Povijesno, glagoljati znači obavljati čin Božje službe/misu na staroslavenskom jeziku iz knjiga pisanih glagoljicom. Latini su bili neprijateljski raspoloženi prema glagoljašima; govori se o »tisućgodišnjem progonu glagoljice«, tako reći do Drugog vatikanskog sabora. Pjesma Audemus dicere jeka je latino/glagoljaško-hrvatskih raspri. U »smijem glagoljati« čuje se i ono pučko značenje – »divaniti, raspričati se«, koje je upravo suprotivu latinšćini.

* * *

U Novom zavjetu javlja se motiv slušanja Riječi, Logosa (grč. logos osim »riječ« može značiti i »duh«). Čovjek nije ponajprije »govornik«, nego »slušač Riječi«. »Slušaj, Izraele« (SZ, Ponovljeni zakon 6,4): zahtijeva, opominje, poziva i usrećuje ova riječ Božji narod. U kršćanstvu, slušanje je temeljni pojam duhovnog života i bitno određuje čovjeka. Čovjekovo dostojanstvo je tako veliko da ga je Bog učinio partnerom u razgovoru. Slušanje je zadaća i dar, jer može se slušati a da se ne čuje. Upravo slušanje Božje Riječi obilježava biblijsku vjeru kao objavljenu religiju. I u antičkoj tradiciji pjesnik je slušač božanskoga glasa (Ilijada 21, 484-491). Grčki su pjesnici svjesni da nemaju pravo na ono što mi oholo nazivamo stvaralaštvom, već su samo slušači božanskog glasa.

Izvorno, zapadna kultura nije bila kultura gledanja, nego kultura slušanja. Na početku, grčko je društvo bilo određeno slušanjem.(26) Egon Friedel upozorava da je »otvorenost i osjetljivost Grka za moć tona [...] bila upravo patološka«. Na Pitagoru, teoretičara harmonije sfera, danas se pozivaju mnogi zagovornici povratka slušanju. U homerskom plemićkom društvu središnje je bilo slušanje. Do prvenstva gledanja dolazi tek na prijelazu V. st. pr. n. e., napose na područjima filozofije, znanosti i umjetnosti.

S okretom prema gledanju počinje zapadnjačka racionalizacija za koju je svako biće proračunjivo i koja vrhunac nalazi u modernoj tehnici. U XX. st. međutim javlja se u filozofiji kritika dominacije gledanja (Heidegger, Wittgenstein). Već romantika, nasuprot prosvjetiteljstvu, okrenula se od svjetla i gledanja – noći i slušanju. Za Herdera je slušanje više nego gledanje, a Schlegel vrednuje sluh kao »der edelste Sinn« (»najplemenitije čulo«). Otad je slušanje čak unaprijeđeno u model filozofskog djelovanja. Tako je Nietzsche kazao da filozof nastoji »dopustiti da u njemu odjekuju svi tonovi svijeta i ovu sveopću zvonjavu unijeti u pojmove«. Isto tako hermeneutička tradicija od Schleiermachera do Gadamera zastupa »Vorrang des Hörens von dem Sehen«(27) (prednost slušanja pred gledanjem). I naš će pjesnik (»pozoran slušač«) dati, premda blago, prvenstvo slušanju pred gledanjem:

A RIJEČ BOŽJA: BEŠUMNI ŠUM

I kad se jednom, tako, smiren, probudim pred zoru,
a ona se, ranoranka, preobrazi u smjernu molitvu,
u riječ kojom ću se, ozaren, na putu
onkraj svih prostora i onkraj svih vremena
obratiti kao izvoru velebitskih zora, kličući:
Dobrojutro, Tvorče moj! Dobro jutro, Stvoritelju!

Preplavit će me, zakonito, davna jeka,
taj bešumni otajstveni šum:

Noćnom rosom okupana,
blistava Riječ Božja,
ruža na suncu.

Bog govori u pjesmi, drami i pripovijesti i drugim književnim oblicima Istoka (Sveto pismo, pisana Božja Riječ). Bog je progovorio u Sinu; Krist je utjelovljena Božja Riječ: »Božje riječi, izrečene ljudskim jezicima, postadoše slične ljudskom govoru, kao što jednoć Riječ vječnog Oca, uzevši slabo ljudsko tijelo, postade slična ljudima«.(28) Povezivanje Boga i čovjeka biva na riječi koju nazivamo Bogomdana riječ. Bogomdana riječ nije tek izjava, ona je zovna; ona poziva i smjera na odaziv.(29) Pjesnik čuje zov Božje Riječi kao »bešumni otajstveni šum«.