Razgrtanje smrtonosne paučine

Miroslav Mikuljan (rođ. 1943.) dobro je poznati i nagrađivani hrvatski filmski i televizijski redatelj čija se knjiga naslovljena Smrtonosna paučina treba smatrati njegovom oporukom. Naime, podnaslovnom odrednicom –izbor tekstova i dokumenata iz autorove pisane ostavštine – svakom zainteresiranom znatiželjniku odmah je jasno da je posrijedi osobitim odabirom skupljena pisana »baština« za koju je Mikuljanu naročito bilo stalo da se pruži javnosti na uvid i razmatranje. Marija Peakić-Mikuljan, autorova supruga, hrvatska književnica i scenaristica, u uvodnom tekstu »Jedno sjećanje – umjesto predgovora« ističe kako je pred kraj života njezin suprug izrazio želju da se prikupi sve što se može od njegove pisane ostavštine te da se objavi zbirka autorskih tekstova i dokumenata koji su obilježili njegov profesionalni život i umjetničku karijeru. Pri tom je izričito naglasio kako ne želi da se izabrani tekstovi komentiraju ili da se čitateljima nameće mišljenje o pojedinim događajima i njihovim sudionicima opisanima u tekstovima – sve je moralo biti ostavljeno slobodnom promišljanju čitatelja.

Osim objašnjenja razloga nastanka knjige i njezine svrhe u spomenutom predgovoru Marija Peakić-Mikuljan pripovijeda jednu zaista strašnu »anegdotu«. Naime, Miroslav Mikuljan je za vrijeme Domovinskoga rata tijekom snimanja priloga u Slavoniji bio zasut paučinom koju su u to ratno doba ispuštali zrakoplovi JNA iznad Hrvatske. Svatko tko je (ne)izravno svjedočio Domovinskom ratu čuo je barem nekoliko teorija o tom sredstvu doslovnoga i/ili psihološkoga trovanja stanovništva. Ipak, činjenica je da se Mikuljan nakon te nezgode teško razbolio te je u godinama nakon toga događaja nerijetko bio u teškim stanjima, izložen operacijama sve do kraja života 2011. godine.

U prvom dijelu knjige naslovljenom »Razgovori za medije« svoje su mjesto našli Mikuljanovi intervjui dani za listove i časopise: Fokus, Politički zatvorenik, Glas Podravine i Prigorja, Velebit, Slobodna Dalmacija, Matica iseljenika, internetske stranice Dubrovnik produkcije i Hrvatsko slovo. »Prijeki sud?!« naslovna je sintagma pridana drugom dijelu knjige, svojevrsnom pregledniku razgovora oko Mikuljanove smjene s mjesta urednika Dokumentarnoga programa na HRT-u te odjeka u medijima toga šokantnoga događaja, primjerice, u Hrvatskom slovu, Slobodnoj Dalmaciji, Jutarnjem listu i Fokusu. U taj dio izbora tekstova uključeni su i novinski isječci s člancima o Mikuljanovoj smjeni i peticija članova redakcije Dokumentarnoga programa.

»Fonogrami sa sjednica Vijeća HRT, Radija Slobodna Europa i Hrvatskog državnog sabora« naslovna je oznaka trećega, naglašeno dokumentarističkoga dijela knjige u kojem se vjerno bez ikakvih ispravaka i dorada donose snimljene izjave i komentari osoba upletenih u »slučaj« Mikuljan. Na kraju tog dijela knjige uvršteno je Mikuljanovo reagiranje na sva turbulentna događanja oko njegova otkaza pod naslovom »Povjesničar ili revolucionar« i njegovo otvoreno prosvjedno pismo ravnatelju HRT-a i hrvatskoj javnosti. U poglavlju s naslovom »Reagiranja i odjeci« okupljeni su tekstovi s izraženim apelima i negodovanjima u vezi s autorovom smjenom s uredničkoga mjesta, a napisali su ih Damir Špančić, gradonačelnik Pakraca, zatim Zvonimir Erjavec, kanadski tajnik Zajednice Španovčana i Lojzo Buturac iz Siska. Slično je intonirano sljedeće poglavlje »Pisma gledatelja«. Potom slijede »Dnevnici« odnosno dnevnički zapisi Miroslava Mikuljana iz 1996. i 2010. godine. U dijelu knjige s naslovom »Na kraju...« uključena su dva reagiranja na izostanak financijske potpore Ministarstva kulture za Mikuljanove prijedloge snimanja dokumentarnih projekata za 2005. godinu. Završetak knjige krasi lirski nadahnut pogovor književnice Nevenke Nekić i autorova biografija.

Osim što se Miroslavu Mikuljanu dogodilo zapletanje u zatrovane mreže ratovanja, njegova supruga ističe u svojem predgovoru kako je njezin muž isto tako žrtva metaforičkih mreža koje pletu »ljudi-pauci« na štetu Hrvatskoj i njezinoj budućnosti. U takvom kontekstu životne ugroze tematske riječi kojima bi se mogao opisati izbor tekstova u knjizi jesu: bol, nepravda, povrijeđenost, borba, dostojanstvo i domoljublje. Iz svakoga Mikuljanova intervjua ili očitovanja na izjave i postupke sudionika u za njega traumatičnim događanjima osjeti se nezadovoljstvo intelektualca u borbi za pravdu, istinu i pravo na vlastito mišljenje koje je uvijek posvećeno boljitku Hrvatske. Cijeli Mikuljanov snimateljski rad i javno djelovanje bili su usmjereni na afirmaciju hrvatske kulture, identiteta, socijalnu brigu u vezi s iseljavanjem Hrvata, isticanje zasluga hrvatske dijaspore, širenje istine o zločinima počinjenima za vrijeme komunističkoga režima i na neizostavnu temu Domovinskoga rata i njegove posljedice.

Čitatelj zbog visokog stupnja dokumentiranosti zbivanja u Smrtonosnoj paučini stječe osjećaj uloge svjedoka nemilih događaja iza kojih se uzročno krije politika i kriva ideološka uvjerenja naslijeđena iz prošloga društvenoga sustava. Mikuljan se doslovno i metaforički može smatrati žrtvom toga sustava i njegova sudbina odličan je primjer (ne)postignute razine demokratičnosti i stupnja civiliziranosti u ozračju stvrdnute hrvatske podijeljenosti. Čitanjem knjige osjeća se ogorčenost zbog stalnih hrvatskih podjela oko bilo koje pojave, podjela koje ne vode konstruktivnom razrješenju spora suprotstavljenih strana, nego apsolutiziranju vlastite istine uz želju za posvemašnjim uništenjem zastupnika drugačijega gledišta.

Iako bi se Miroslav Mikuljan u skladu sa svojim angažmanom i naročito izraženim domoljubljem mogao svrstati u desno orijentirane intelektualce koji, doduše, priznaju ustašku krivnju, ali istodobno upozoravaju na nekažnjene partizanske zločine, intelektualce, dakle, koji se stavljaju u službu davanja glasa ušutkanom hrvatstvu okaljanom izborom gubitničke i demonizirane strane u Drugom svjetskom ratu, valja ipak biti na oprezu što se tiče takvih kvalifikacija. Mikuljanov rad ne treba gledati isključivo iz ideološke perspektive, iako se u svačijem pa tako i njegovu radu lako naziru etički izbori i svjetonazorska usmjerenja.

Prije svega, Miroslav Mikuljan bio je novinar koji je život i rad posvetio produkciji hrvatskoga dokumentarnoga filma i u tom djelokrugu njegova rada njegova je najveća zasluga i doprinos po kojem će se pamtiti. Upravo u tom kontekstu iznimne zaslužnosti treba shvatiti njegovu ogorčenost zbog svoje smjene u vremenu kada njegov izbor pojedinih tema u dokumentarnom programu HRT-a nije bio prikladan u klimi prevladavanja lijevo orijentirane političke opcije. To, ipak, ne znači da je Mikuljan mučenik nastradao zbog borbe za hrvatsku stvar ili da je posvećenik nepodložan kritici jer bi ga se zbog velikih doprinosa i domoljublja trebalo smjestiti unutar granica svete nedodirljivosti.

Premda se predstavnici medija vole zaklinjati u svoju objektivnost, nepristranost, otvorenost za prikazivanje obiju strana medalje nekog događaja ili postupaka pojedinaca ili skupina, svaki iole sustavniji doticaj s medijskom mašinerijom dovodi do zaključka o međuovisnosti novinara, secanarista i snimatelja te onoga što se klišeizirano, ali zato ne manje istinito, naziva »središta moći«. Pisanje ili snimanje po narudžbi političkih moćnika, reklamiranje tvrtke koja obilato plaća svoje reklamiranje toj istoj medijskoj kući uz neobjavljivanje vijesti o sadizmu vlasnika te tvrtke nad svojim radnicima, manipulacije u iznošenju ili snimanju vijesti o pojedinim političkim strankama, zagađivanje javnosti bombastičnim gluparijama nezaslužnih osoba – samo su neke od bolesnih simptoma deklarativnih medijskih sloboda i navodne činjenične zasnovanosti posla u medijima. Mikuljanova pozicija u tom je i takvom medijskom grotlu ocijenjena nepoželjnim sastojkom u tadašnjim konstelacijama snaga na HRT-u te je zbog toga uklonjen. Ujedno, njegova knjiga ima ulogu ispravka medijske ogluhe i nedovoljno provedene javne rasprave i polemike na njegovu, blago rečeno, nekorektnu smjenu. Da je o svemu bilo sustavne medijski praćene pozornosti i zdrave diskusije, knjiga s izborom tekstova kao naknadni »pametar« ne bi bila ni potrebna.

No, uz isključenje bilo kakvoga tendencioznoga politikanstva, potrebno je opisati taj sudbonosni trenutak kojim je skončana Mikuljanova karijera na državnom radiju i televiziji gdje je radio od 1995. godine. Kako Mikuljan ističe, razlog zbog kojeg su njemu i supruzi uništene karijere te su isključeni iz javnoga života jest njegovo uredničko odobrenje emitiranja dokumentarca Darka Dovranića o tragičnoj sudbini sela Španovica 2002. godine. Točnije rečeno, zbog filma Nema povratka u Španovicu u kojem naglasak nije bio na tematiziranju partizanskih ratnih zločina, nego na etničkom čišćenju – protjerivanju hrvatskog stanovništva i njegovu razvlašćivanju uz problematiziranje njegova nerealiziranog povratka i vraćanja imovine. Nadalje, u toj je emisiji, prema svjedočenjima još tada živih svjedoka, iznesena i tvrdnja da je ustaški logor Jasenovac postojao i nakon Drugoga svjetskoga rata sve do 1947. godine. Međutim, Ivo Goldstein, član vijeća HRT-a i ugledni hrvatski povjesničar, odlučno se usprotivio toj tvrdnji uz zamjerku što te godine izravan prijenos komemoracije s Bleiburga nije pratio također izravan prijenos komemoracije jasenovačkim žrtvama. Isto tako, Goldstein je svoj ostanak u Vijeću tada javno uvjetovao uklanjanjem Miroslava Mikuljana s uredničkoga mjesta.

Mikuljan u tekstu »Vani je sve u redu, ali doma ne mogu proći« ističe provokativne teme kojima se i ranije bavio, kao npr. u emisijama o Bleiburgu (Iz crnog albuma), ili u emisiji o tragičnom slučaju Ivana Šretera, ili u emisiji o logoru Bučje i nekažnjenim četničkim zločinima, ili u emisijama o političkim zatvorenicima iz komunističkoga razdoblja (Olovna vremena). Glavni razlog svojega progona vidi u tome što se usudio dovesti u pitanje čistoću antifašističke borbe i partizanskoga pokreta. Iz izbora tekstova vidljivo je da je Ivo Goldstein poslije Mikuljanove smjene odmah povukao ostavku nakon svoje ucjene po modelu »ja ili on«, zatim da su ponuđeni neargumentirani razlozi za Mikuljanovu iznuđenu ostavku poput neprofesionalnosti, dok je nekoliko mjeseci ranije Mikuljan bio hvaljen za svoja postignuća, ili razlozi poput navodnih marketinških poruka u Dokumentarnom programu iz kojih se tobože izvlačila nedokazana materijalna korist.

Međutim, ono što je Mikuljana duboko povrijedilo kao urednika i kao čovjeka jest brisanje njegova imena i cenzuriranje njegova rada. O njegovoj ogorčenosti tim povodom najbolje govore njegove riječi iz prosvjednoga pisma upućenoga javnosti i HRT-u: »Gospodo, od brisanja imena do gaženja i uništavanja ljudi tek je koračić. Brisanje imena je gesta koja kaže: Nestani! Nema te više! To je simboličko ubojstvo. Zar se zlo zaista vratilo i zar je ponovno na djelu? Nemojte sudjelovati u tome! Opozovite tu sramotnu odluku! Vratite moje ime pod moje emisije da gledatelji znaju što je tko, kada i kako radio, kako je mislio i odlučivao, što je zastupao. Oni imaju pravo na to, a pravo je iznad svih koji upravljaju HRT-om. To je vaša obveza prema istini, prema demokraciji i, konačno, prema zdravom razumu. Pravo na potpis ispod svoga rada ne može biti selektivno, ne smije biti uvjetovano političkom podobnošću i ne smije biti izloženo nezakonitoj samovolji i nasilju«.

Takvi retci u čitatelja ostavljaju gorak okus duše zbog učinjene nepravde. Nevažno je pri tome tko je tu lijevo ili desno, preziva li se netko Mikuljan ili Goldstein. Na djelu je, slagali se mi ili ne s Mikuljanovom uređivačkom politikom, otkazivanje suradnje nepodobnima i poništavanje nečije karijere zbog drugačijega mišljenja koje se pokušalo zastupati u ozračju takozvane demokracije. Mikuljan je svoje teze nastojao argumentirati, dovesti svjedoke, spreman na pošteno sučeljavanje i polemički dijalog. Sve je to, nažalost, izostalo te zato izbor njegovih tekstova valja shvatiti kao dokumentarističku autobiografiju. Takvoj odrednici u prilog idu njegovi dnevnički zapisi s bljeskovitim komentarima o HRT-u, kolegicama i kolegama suradnicima, svakodnevnim druženjima i teškoćama uredničkoga i novinarskoga posla koji je zapravo kruh sa sedam kora.

Može li se Mikuljan smatrati čovjekom s dvostrukim mjerilima? Nastradao je zbog dokumentarca o Španovici, no sam je isto tako odlučio o neemitiranju filma Oluja nad krajinom Nenada Puhovskog, filma s osobito negativnom vizijom vojničke akcije Oluja. Film je kasnije emitiran u sklopu emisije Latinica Denisa Latina. Mikuljan naglašava da se s istinom može manipulirati, da je se može prikriti ili izobličiti. Upravo manipuliranje istinom Mikuljan je zamjerio Puhovskom te njegovo prikazivanje hrvatske vojske u negativnom svjetlu, izjednačavanje zločinca i žrtve i grubo iskrivljavanje činjenica. U knjizi, možda pomalo tračerski, ali zbog ogorčenosti možda i razumljivo, Mikuljan u jednom od tekstova ne zaboravlja spomenuti odlazak Puhovskog tadašnjoj glavnoj urednici Jasni Ulagi Valić i njegov posredni utjecaj na to da se Mikuljan smijeni s uredničkoga mjesta.

Nakon čitanja Smrtonosne paučine pitanje koje je potrebno postaviti jest ‒ što je zapravo istina. Je li to proizvod nastao fermentacijom u laboratoriju zastupane ideologije prema kojoj je sve unaprijed crno ili bijelo? Ili su to pak aranžirane činjenice uklopljene u svjetonazorski okvir njezina autora? Je li to (ne)pristran izbor tekstova koji funkcioniraju kao slagalica koja se može tumačiti na ovaj ili onaj način? Navedena pitanja više su retorička i nemaju jednoga i jedinstvenoga odgovora s obzirom na pojedinačna iskustva, dokaze i protudokaze, relevantnost govornika i svjedoka, političku moć koja stoji iza »istine« i koja odobrava ili stopira njezinu određenu verziju. Pri tom se ne treba zapadati u relativizam, jer nije onoliko istina koliko je ljudi, nego je istina ona koja se može dokazati i iza koje stoje jaki dokazi i argumenti koji joj idu u prilog.

Knjiga okupljenih tekstova Miroslava Mikuljana pokreće i nekoliko važnih pitanja poput autorske slobode i načina nečijega pristupa istraživanju i formi rada, zatim problema (pri)kazivanja istine, suočavanja s različitim pogledima na isti događaj, uklanjanja nepodobnih intelektualaca koji ne idu niz dlaku aktualnoj političkoj garnituri, potom na užas postojanja cenzure i zagovaranja jednostranoga pristupanja temama iz prošlosti u okrilju navodne demokracije i slobode govora te na pitanja neargumentirane smjene s uredničke pozicije autora iza kojega stoji opsežan i kvalitetan rad (Mikuljanu ne može nitko osporiti kvalitetne serijale kao, primjerice, Uzničke prisjećaje i Sudbine). Vapaj Miroslava Mikuljana i dalje odjekuje: »Domoljublje je omrznuto, baulja u kaosu egzistencije, a istaknuti intelektualci su proglašeni kretenima i bačeni u zapećak«.

Poruka ove knjige Miroslava Mikuljana jest da domoljub nije budala(st) ili to možda jest ako se uzme u obzir definicija da je zaljubljenik onaj koji je za ljubav nekomu ili nečemu spreman riskirati karijeru, zdravlje i život. Jak je dokaz toga žrtvenoga gubitka upravo knjiga Smrtonosna paučina koja ispunjava Mikuljanovu posljednju volju – da bude memento na njegove uspone i padove, društvenu kritičnost i angažiranost, na njegovu ljubav prema Domovini, na energično snimanje inspirativnih i drugačijih dokumentarnih filmova i, konačno, na to da knjiga bude uzorni primjer istinoljubivosti kojoj je toliko težio i za koju je želio da se za nju sazna i kada ga više ne bude.