Propitivanje domovine i jezika

Pjesnikinja Malkica Dugeč objavljuje poeziju još od 1952. godine, na Hrvatskom radiju i u studentskim novinama. Zbog članstva u Matici hrvatskoj i sudjelovanja u Hrvatskom proljeću ‘71. (i osnivanja Matičinih ogranaka diljem Slavonije) morala je zbog prijetnji, sa suprugom, prof. Božom Gudečom također političkim aktivistom, emigrirati u Njemačku, gdje potom sudjeluje u radu hrvatske emigracije. Do kraja 2014. godine tiskane su joj ukupno 23 knjige, a autorica je i dobitnica brojnih književnih nagrada. Upravo zbog te izmještenosti, propitivanje domovine i jezika čini temeljnu okosnicu njezine poezije.

Autoričina nova pjesnička zbirka, s naslovom Poticaj buđenju, sastoji se od četiri koherentna ciklusa: Soneti u rancu nada, Soneti za domovinu i prijatelje, Sonetna pisma i Poticaj buđenju.

U pogovoru zbirke pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić ističe kako je u cjelini autoričina poezija intimistička, jer »svaka njezina pjesma nosi pečat osobnih osjećaja, viđenja, snova i iskustva osobnih doživljaja svijeta i svega onoga što je u njemu zanima«. U nekim pjesmama autorica progovara autopoetički, tematizira poeziju, njezine oblike. Pisanje poezije je »rađanje ljubavi«, proces stvaranja vezan je uz živost, vitalnost, uz povezivanje duhovnog i doživljajnog. Pjesma nađe uvijek svoju recepciju, a o tome govori stih: »upit će ju jednom neke oči meke«. To se posebno odnosi na prijatelje, kojima su te pjesme upućene, a to su mahom pjesnici i pisci: Dubravko Horvatić, Božidar Petrač, Fabijan Lovrić. Ona ih upućuje njima upravo zbog prenošenja energije srcem, a pjesmama »o sreći i boli« odbija svaku sumnju u smisao pisanja i poezije same (pjesma »P.S.«). Pjesme su poniranje u sebe, introspekcija, propitivanje smisla, evociranje osjećaja, ali i doživljaja vezanih u prirodu, domovinu, kao i propitivanje jastva, odnosno »otkriće sebe samog«. U svim tim pjesmama vrijeme neumitno prolazi, »kuca zemaljski sat«, dolazi do mijena, ali i svijesti da uspomene treba očuvati ili pak na surovu zbilju odgovoriti »ljekovitim smijehom«.

Zanimljivo je spomenuti da u pjesmi »Ima pjesama« koja je posvećena Fabijanu Lovriću, autorica ističe kako »jedino pjesme koje pjevaju o životu što niče iz utrobe majke-Zemlje i o rađanju Čovjeka, dosegnu svijest iz koje se uzdižu poput Sunca s ruba horizonta«. Mislim da je ova misao vrlo važna, jer ona donosi ničeanski pogled na svijet, na prošlost. Premda prošlost ima »korijene koji traju«, zanimljivo je da autorica naglašava i negativnu stranu: prošlost jest ruka tješiteljica, ali je i ruka grabljivica. U pjesmi »Ponavlja se povijest« govori se i o vrlo negativnom učinku povijesti: »Osvetnica povijest ceri se i smije zaboravu ljudi«. Povijest se ponavlja, nema niti početka niti kraja. I ističe se pritom paradoks da upravo čovjek slavi to prošlo »kao da se nije ni zbilo na javi«. Kao da i sam čovjek ne zna kako se nositi s njezinim kontradikcijama. Nietzsche u svom eseju govori o štetnosti povijesti. Život je razumljen kao djelovanje, kao odbljesak volje za moć, dok historija može uspavati težnju za djelovanjem, rasuti je, pa sfera ovog ovdje i sada ostaje ispražnjena.

Upravo na tragu ničeanskog pogleda autorica tvrdi da se iz takve povijesti ništa »novo ne može čuti« i zagovara i potiče novi pogled u kojem nema zatrovanosti, niti zlobe, niti raskomadanosti. Djeca su ona kojima se Malkica Dugeč s povjerenjem obraća: raspjevana, razigrana djeca. Tako u pjesmi u prozi »Djeco, ovo je vaše nebo« nalazimo misao: »Ja ne ću jadikovati nad pobijenima, razapetima, bezdomnima, već ogrnuta jesenjim lišćem poći u susret djeci što nasmijana stasaju«. Upravo često spominjanje djece govori o tome koliko je važna nevinost i čist pogled na svijet. Jedna od najljepših pjesama svakako je »Smrt na stablu života« jer u njoj se ocrtava kontrast smrti i života. Opozicije su česte u pjesmama Malkice Dugeč, ona želi svaki fenomen promatrati iz različitih očišta, naglasiti suprotnosti, ali i povezati naizgled disparatne emocije ili stavove. Kao metafora zla pojavljuje se vjetar: on sije smrt nad Hrvatskom.

Svakako su posebno zanimljive autoričine pjesme u prozi, jer u njima se povezivanjem slikovnog i pojmovnog stvara poseban pogled na svijet, na misao, ali i na vizualno. Neke pjesme, poput pjesme»Korak u nepoznato«, nastale su u dahu, u preplitanju razmišljanja i emotivnih doživljaja. Ničeanski pogled očituje se i u prilično oštroj kritici razuma, koji postaje »otrovna strijela« i razlikuje se od »mekoće srca«. Umjesto govora, šutnja kao izbor, kao oponiranje »nasilju mnoštva«, šutnja koja samozatajno krči »korov bezumlja« i »molitvom slavi riječ hrvatsku«. Upravo o hrvatskoj riječi autorica ispisuje niz nadahnutih pjesama, ona vjeruje u hrvatsku riječ, bodri je, doživljava je kao ljudsko biće: »Pa neka je rana, nek je srca krik,/ KAJ, ČA, ŠTO i ljubav njen su spomenik«. Pjesme su krikovi kojima pjesnikinja želi izraziti taj neskald sna i jave, tugu i radost, ali i pronaći istinu: »Možda će tako vidjeti oko,/ Kad zaroni duboko i meko,/ Da istina nije predaleko« (pjesma »Potraga za istinom«).

Niz pjesama posvećen je domovini, o kojoj sanja i koju zamišlja iz daljine ili pak evocira sjećanja na ratne strahote (pjesma »Ime Vukovara«). Vukovaru je posvećena i pjesma »Ima jedan grad«. U njoj se govori o gradu kao živom biću, o gradu kao božjem daru. U »Domovinskom sonetu« autorica progovara o domovini i ontološki: domovina je »bitak mog svemira«. Niz filozofičnih pjesama u prozi nosi samo jednu konkretizaciju: hrvatsku domovinu. Tim više je čudno da knjiga Malkice Dugeč, autorice autentične domovinske lirike nema u knjižnicama grada Zagreba ili pak da je morate naručiti. A možda upravo i zbog tog raskoraka između sna i zbilje, i nastaju ove lijepe pjesme. Uostalom, Poticaj buđenju je knjiga s vizijom, knjiga koja se ne okreće prošlosti, već zagledana u budućnost projicira za svoj narod »kućicu u slobodi«.