Prolegomena za autobiografiju(1)

Životopis je opis vlastita života. Doslovce tako. Podmet i prirok koji se razlikuju suodnošenjem ustanovljena književnoznanstvenog naziva i njegove perifraze. Inače, glede sadržaja, na djelu je očita tautologija. Vrzino kolo smisla, iz kojega nije moguće izići.

Da bi tko dakle obilježio svoj životopis, svoju autobiografiju, morao bi se latiti opisivanja vlastita života, onako kako se on odvijao od rođenja, ili čak od ranije, pa sve do trenutka pisanja, uz moguće sretne ili nesretne slutnje budućnosti. Tada bi ustaljeni naziv, tip tekstovnog ostvaraja, bio on književan ili ne, zadobio svoj sadržaj, sve ako perifraza kojom se izriče, ili kojom se tek priziva taj sadržaj, na izraznoj razini ne odudara mnogo od terminološke tvorenice. I u tom smislu životopis bi bio opis vlastita života. A opis vlastita života, bio on književan ili ne, bio bi životopis.

Ali piscu je zadaća složiti književni ostvaraj, dakle životopis koji ima biti književni, ne bilo kakav. Ne primjerice onakav kakav se piše prigodom natječaja za kakvo radno mjesto, ili za potrebe medija, ili, ne daj Bože da se opet takvo što zbude, za potrebe policije. Nego onakav životopis, koji bi svojim izraznim kakvoćama a glede vlastita životnog puta mogao biti zabilježen, objavljen, eventualno i čitan, radi kakve trajnije svrhe, estetske, simboličke, svakako supraindividualne.

Valja dakle napisati književno djelo, kojemu je sadržaj vlastiti život, odnosno vlastito vrijeme provedeno u nekima od mogućih prostora. Obje su zadaće neobično teške, jer je i estetsko oblikovanje i motrenje na sebe kao na sadržaj iz široka gradiva svijeta zadaća koja nadilazi uobičajene zadaće književnosti. Jamačno upravo zato i nema puno autobiografija. Pogotovu ih nema puno u hrvatskoj književnosti. Bit će da su razlozi tomu povijesne i političke naravi. Ali ništa manje i zahtjevi poglavito književni. Opis vlastita života naime, nije li na djelu silno tašta osoba, nije moguć bez unaprijedna priznavanja pogrešaka, od onih moralnih, glede sadržaja, pa do pogrešaka u sjećanju, glede izraza. Životopis je opis vlastita života, i zato ga je nemoguće vjerodostojno zapisati.

A vlastiti život? Tko može bez vlastita afekta, bez samoopravdavanja i samooptuživanja, motriti na njegov neprekinuti tijek, uz dodatni uvjet da je taj tijek moguće poredati u sjećanju te time ustanoviti nešto poput uzajamne povezanosti zbivanja u kojima se i sam, srećom ili nesrećom, zatekao? Individum est ineffabile; pojedinac, kao i sve pojedinačno, neizrecivo je. I kao što se u toj ontološkoj definiciji putem negacije obuhvaća svaka ontička opstojnost, njome je obuhvaćena i sudbina pojedinačne egzistencije.

Ali egzistencija je prije esencije. Njezina osviještena danost hic et nunc opire se poopćavanju. Nije ju moguće, velim ovdje s prepoznatljivim osloncem na Camusa, uklopiti u kakvu shemu bitka ili još pridati atribute koji bi joj omogućili mjesto u logičkom poretku bića. Dosljedno, valja proživjeti sav život da bi se uočio njegov smisao. Ali Vaš pisac još uvijek živi, i nije mu dano nešto poput pregleda svoga dovršenog životnog puta. I valjda je jedino što je izvjesno njegov govor. Čovjek je, prema Aristotelu, biće koje govori, zóon lógon ẽh’on. I dok govori, ostvarujući jezik, on ostvaruje i sve mogućnosti života što ih »predviđa« jezik, pa valjda i one koje su se na putovima i stranputicama života iskazale ili nisu. Osim jedne jedine mogućnosti, a to je ona koju nijedan živ individuum nije doživio; to je njegova vlastita smrt. Ali iz smrti nije moguće govoriti. Vlastita smrt daje drugima mogućnost da me drže predmetom, objektom svoje refleksije, ako ta refleksija nije strastvena pohvala ili pokuda, uvjetovana jamačno životnim stavovima tih drugih.

Zbog svega toga bolje je rječito oblikovanje svoga života, svoj životopis, nazvati sjećanjima. Ona ne obvezuju na snagu istinitosti. Ona omogućuju da se, kao u vlastitu filmu, zbilja pokazuje sad ovako sad onako. Sjećanja, uz to, dopuštaju da se jastvo i njegovi vremenski, prostorni i uzročno-posljedični uvjeti ostvaruju slobodno, već prema jačini sjećanja, prema iskrenosti prisjetitelja ili prema njegovu mazohističkom kajanju: uvidu u vlastite bolje mogućnosti. Video meliora proboque, deteriora sequor: vidim što je bolje, ali se povodim za gorim. Sjećanja nadalje, uključujući doživljaj, ostaju kod izdvojenih prigoda, te postaju nečim oblikovanim, slikopisom stanja, predmeta, događaja i bližnjih koji su se zatekli među njima. Sjećanja su skromna: ona ništa ne tvrde, nego iznose na vidjelo nešto što se pojedinčevoj mašti, ili nejasno zabilježenu doživljaju, nametnulo kao trajna pohrana kakva zbiljskog podatka.

Ali sjećanja, ne podsjeća li to na pounutrašnjenje svekolikog pamćenja? Ne gubi li se time piščeva sposobnost izražavanja u lirskim skrivanjima i raskrivanjima, a ona su glede istine doista nepouzdana? Nije li na djelu čist lirski govor? I ne treba se odviše oslanjati na književnoznanstvene tvrdnje jednoga Emila Staigera primjerice, pa znati da je prisjećanje puka lirika. Odnosno, Staigerovim smjerom, bitna značajka lirskog stila kao mogućnosti opstanka, u kojoj se jastvo stapa sa svojim svijetom, bez odmaka od epski predočene zbilje ili od dramski zacrtana problema. Autobiograf koji se prisjeća blizak je lirskom pjesniku: on uranja u svoje vrijeme, ne stoji njemu nasuprot. Nije vlastita konfiguracija ovijena vlastitom membranom, što bi, prema izvodima antropologa Helmutha Plessnera, imalo biti temeljnim značajkama condicionis humanae. Pa, izražava li se kao takva, kao »lirska duša«, ona nipošto ne može pretendirati na odgovor o »istini«. Ona ne može odgovarati na pitanje: A kako je to s tobom, dragi pišče, i s tvojim vremenom, i s tvojim prostorom, i s tvojim društvom, i s tvojim bivšim istinama, doista bilo? Odgovore na ta pitanja priskrbit će humanističke znanosti, nipošto kakva autobiografija. Autobiografija, vlastiti životopis, samo je zrcalo u kojemu se ogleda izmučena pojedinčeva duša, tražeći razloge svome prilično nagrešpanom licu, svojim već pomalo zgaslim očima, svojim ciničnim ili napregnutim crtama zatvorenih usta.

Koliko to odudara od ambicioznih zahvata koji bi mogli uslijediti kad bi se tko usudio pisati autobiografiju prema kakvoj enciklopedijskoj natuknici, odnosno prema izgrađenu književno-znanstvenom pojmu! A takva bi moguća natuknica mogla izgledati ovako:

Autobiografija je vlastiti životopis, prozna vrsta u kojoj se svi aspekti sadržaja odnose na autorovu osobnost, tj. na njegov životni put. Autobiograf je dakle pripovjedač, ali i strogo referencijalno prikazana predmetnost. Pisana u pravilu u kasnijoj ili posve kasnoj životnoj dobi, kad se već nazire curriculum vitae kao jasan predmet podoban za kakvo čvrsto autorsko stajalište, uz to u jastvenu obliku, u tzv. Ich-Form, autobiografija se s većom ili manjom vjerodostojnošću poklapa s činjeničnom, historijski provjerljivom ulogom osobnosti u svome vremenu. Ali joj je – unatoč autorovim nastojanjima – vrijednost za historiografiju dvojbena; za estetiku književnosti naprotiv i za filozofsko utemeljenje kojeg od problema kadšto vrlo uvjerljiva. Redovito introspektivna, autobiografija teži dvama izrazitim polovima: a) prikazu unutrašnjega psihičkog razvoja od polazišne točke do krajnjeg stadija, a on nerijetko biva i idejnom negacijom svih početnih psiholoških i svjetonazornih osobina, te b) prikazu razvoja osobnosti kao fenotipa u povijesnim odnosno društvenim okolnostima. Prvi, subjektivniji, bliži je književnosti, drugi, objektivniji, općem spisateljstvu, ali ni jedan ni drugi – podvrgnuti većem ili manjem stupnju afektivnosti – ne mogu polagati pravo na (historijski provjerljivu) istinu o samom autobiografu odnosno o povijesnim uvjetima u kojima se zatjecao njegov život. Prvom tipu pripadaju primjerice Confessiones Svetoga Augustina, Libro de su vida Svete Tereze Avilske, Ispovijedi Jeana-Jacquesa Rousseaua; drugom pak Vita Benvenuta Celinija te Dichtung und Wahrheit Johanna Wolfganga von Goethea; u hrvatskoj književnosti primjerice Moj život Vlahe Bukovca, Sjećanja Ivana Šibla. Rijetka u »čistu« obliku (što ga inače predstavljaju navedena djela), autobiografija se kao jedan od sadržajnih aspekata strukture očituje u mnoštvu autobiografskih vrsta: romana, zapisa, dnevnika, memoara, sjećanja, i slično.

Kako se moje uvodne opaske, prepune najdublje sumnje, slažu s ovim književnoznanstvenim izvodom? Pa, otprve je moguće svesti me na prvi tip, na onaj dakle koji se, svakako subjektivan, približuje književnosti, njegujući više izraz negoli istinu. Ne zato jer bi istina bila nešto što valja zanemarivati, nego zato što su već spominjana ograničenja osobne naravi odviše snažna a da bi dopustila da govori istina povijesti. Ako je o istini moguće govoriti, ona bi se dakako odnosila samo na sudbinu vašega pisca, na njega koji se u smjenjujućim vremenskim odsječcima i sam mijenjao, kadšto do neprepoznatljivosti. Istina bi se dakle ticala nemogućnosti govora o »pravoj istini«, koja se vazda skriva i raskriva, baš kao, glede bitka, u Heraklitovom fragmentu. Tempora mutantur, nos et mutamur in illis, taj Owenov stih valjda je jedina istina svake poštene autobiografije.

Kao kakvim obratom obiju veličina, nas i vremena, nas i povijesti, prisjećamo se i antropološke redukcije Wilhelma Diltheya: što je čovjek, to mu govori tek povijest; ili, to on doznaje tek iz povijesti. Prema tomu, ozbiljan autobiografski uvid u sama sebe, ad se ipsum, bio bi moguć samo kao iskušavanje odnošaja u koje se svjesno ili nesvjesno upuštala ova pascalovska »trstika koja misli«; odnošaja prema povijesti. Odnosno, odnošaja u koje je povijest uvlačila ovu trstiku koja misli; ili, koja je u djetinjstvu prvi put progledala i osluhnula svoj najbliži okoliš. Povijest? Svjetska povijest? Povijest kao napredovanje u pojmu slobode? Povijest kao borba klasa? Ili pak povijest kao zaborav bitka? Povijest nadalje kao usud što ga je Bog dodijelio čovjeku da bi putem križa dospio do svoga spasa?

Čemu metafizika ondje gdje je na djelu snalaženje ili nesnalaženje u virovima povijesti društva? Ili, u povijesti hrvatskog društva tijekom pol stoljeća, od uspostave Banovine Hrvatske, kad sam rođen, pa do uspostave Republike Hrvatske, u kojoj živim. Jer, bez obzira na ikakvu metafiziku, na moj vlastiti udio u njezinim oblačnim i prozračnim pitanjima, moj je život određivala povijest hrvatskog društva, sve ako i nije moguće zanemariti moj vlastiti fenotip. To znači, da ga je određivala nanovo razbuktala svijest o hrvatstvu, bilo u spomenutoj Banovini, bilo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Određivala ga je potom prisilna kolektivizacija u kojoj sam, dječačić, počeo učiti. U školu sam pošao 1946. godine, i dakako da me moralo impregnirati komunističko školovanje. I tako je to trajalo sve do pred par godina, kad je uspostavljena slobodna i demokratska hrvatska država.

Ali i komunizam i Jugoslavija imali su svojih boljih i svojih lošijih trenutaka, svojih, kako se to u partijaca govorilo, »zaokreta revolucije«. Na tim bi zaokretima oni preostali pobacali svoje vlastite pajdaše preko palube. Pa bi se pozivali na Georga Büchnera, govoreći kako revolucija jede svoju djecu. Oni nisu bili baš ljudožderi, ali posve prirodni makroi. Alegorija njihove povijesti možda bi se najbolje mogla očitati iz Žižićeve filmske priče, u kojoj se u jednom kupeu, dok vlak prolazi kroz tunel za tunelom, postupno smanjuje broj putnika, dok na kraju ne ostane nijedan. Povijest hrvatskog komunizma bila je povijest gušenja individuuma. Pa kako da takav ugušenik piše još i vlastiti životopis? Za vratom su mu dvije snažne crvene šake, koje jedva dopuštaju da se kroz grlo propentaju kakve nesuvisle riječi, i koje na svaki znak jasnih samoglasnika stežu vrat do krvi. To bi mi eto imala govoriti povijest, meni koji sam je, više ili manje spretno, proživio s ožiljcima na duši i hematomima na pameti.

Što mi ima dakle reći moja posve živo proživljena povijest osim užasa i straha, tlačenja, prijetvornosti, mimikrije, dakako i zatvora, te njegovih blažih oblika: služenja u srbokomunističkoj vojsci, na radnim akcijama, u robijašnici? Što mi ima reći, što ja iz nje mogu doznati, iz te povijesti rasapa svakog smisla i nijekanja svakog umnog čina? Što drugo no jad i tugu koja bi me kadšto obuzimala s nemoći i poniženosti.

Povijest u kojoj se zatekao moj život imala je međutim svojih posve neumnih mjesta. Lukavstvo njezina uma, njezin prazan hod, ako mi hegelovci i marksisti dopuste ironiju, bio je njezin odviše glup rizik. Očito nije bila dovoljno umna. Moj joj je naraštaj primjerice uvalio kao kukavičko jaje »ponor bića«, »rupu u bitku«, »apsurdnog« ali i »pobunjenog čovjeka«, i slične smicalice, kojima nas je obdarila filozofija egzistencije. Jer, postuliravši nju i njezina pitanja, rušili smo sustav, bušili smo rupe u njegovoj sibirski glomaznoj i balkanski surovoj mamutskoj duši.