Pas Zeus – novi detektiv u hrvatskom krimiću

Davna teza Pavla Pavličića da je krimić presjek, socijalna slika društva danas nas zbunjuje – socijalna slika našega društva sve je kompleksnija i mutnija, a autori krimića koji prave »presjeke« toga društva bačeni su u pozadinu. Radnja naših prvotnih krimića događala se na Zrinjevcu, u Zagorju ili nekom istarskom dvorcu, razvijao se tihi ritam zločina, a u ovom tranzicijskom vremenu, kada su planule mafijaške i korupcijske teme, ovaj žanr, začudo, ostao je na rubu. Kao da je zbilja već dovoljno kriminalna pa su nepotrebni njezini fikcionalni krimi-odrazi. Zaista nelogično, jer baš smo željni zaokruženih kriminalističkih priča koje će nam barem na papiru ponuditi rasplet, kada ga već nikada nemamo u našim beskonačnim političkim i sudskim trakavicama.

Domaći krimić bez medijske podrške

Svijet donosi plimu krimića, a domaći krimić doživljava oseku na javnoj sceni (ima novih autora, ali premalo odaziva!) i prekid sa svojom tradicijom koja je pustila klice pedesetih prošlog stoljeća (u djelima Nikolića, Raosa, Brixyja...), a planula sedamdesetih u djelima Pavličića, Tribusona, Bauera i drugih. Krimić je, podsjetimo se, osamdesetih njegovala Vjesnikova edicija ‘Trag’, u kojoj su, uz svjetske autore krimića (P.D. Jamesa, Eda McBaina), i domaći autori ‘vježbali’ krimi žanr te mu, nakon dugotrajna podcjenjivanja kao trivijalnoga, vraćali književno dostojanstvo. A žanr krimića poseban je po tome što »tjera« autora na disciplinu. Da, disciplinirano pisanje je možda književno najvažniji razlog zašto danas, u amorfnoj produkciji na konfuznoj sceni, na kojoj se brkaju profesionalci i diletanti, moramo žaliti za krimićem.

Danas, kada gotovo svatko može biti pisac i kada se gotovo svaki prozni uradak naziva književnim djelom, valja poštovati žanrovsku književnost koja se drži svoje »tradicionalne« zakonitosti – žanrovske sheme obvezuju pisca pred tekstom i pred čitateljstvom. U svijetu krimića pisac je podređen priči i publici koja će ju čitati, žanr tjera autora na veliku samodisciplinu (možda i na samoodricanje) da bi čitatelj dobio užitak u dahu. Zna se zašto se piše, kako se piše i za koga se piše – hvalevrijedno književno »trojstvo« koje netko ne mora voljeti, ali ga valja respektirati. Priča (početak, sredina, svršetak), reducirani jezik, likovi (od kojih svaki ima funkciju u priči) i njihovi međuodnosi – sve je to discipliniranje »divlje« umjetničke mašte što može odvesti u vrhunsku umjetničku prozu, ali i u konfuzni tekst, koji možda piscu znači mnogo, a čitatelju malo.

I naša znanost o književnosti priznala je žanr krimića kao zaseban spisateljski svijet – o njemu su pisali Zdenko Škreb, Viktor Žmegač, Stanko Lasić, a Mandić i Pavličić posvetili su tom ‘neukrotljivom’ zavodljivom žanru eseje. Kao što je naša kriminalna stvarnost odgurnula fikcionalni krimić, tako je odgurnula i humor – u općoj depresiji i apatiji nikome nije odveć do smijeha. Tipično za sociološku analizu u kojoj se može pokazati da nije samo književnost ta koja preobražava zbilju, nego da je i zbilja može preobraziti književnost – mediji krimić zaobilaze jer ga je isuviše u političkim rubrikama, a humoristi ne mogu dobiti prostor u medijima, jer se na mjestu jedne karikature može objaviti isplativi oglas.

Bombastične medijske vijesti kao da su ‘pokrale’ potencijalnu publiku, ljubitelje krimića. Malo tko zapaža da se on u najnovije vrijeme iznova rađa (u knjigama varaždinske spisateljice Matilde Mance, splitskog autora Mislava Pasinija, zagrebačkog književnika Dražena Stjepandića, mladog autora Gorana Višića...), i malo tko upire prstom u kriminalistički žanr, pozdravlja njegov hrabar povratak na književnu scenu.

Od klasičnoga krimića do špijunskog trilera

Književni pokret FAK vratio je na scenu  priču (kao ‘inat’ postmodernim ‘tekstualnim’ eksperimentima), ali je iz te generacije kao prvi majstor krimića ‘izišao’ Jurica Pavičić, posvećen miljeu devedesetih, u kojem se slike vojnika, srpskih trgovaca (mislimo sada na Ovce od gipsa) pretaču u socijalni triler, u kroniku zbilje, pa i u splitsku urbanu kroniku. U romanu Crvenkapica razvija više krimić tipa enigme negoli socijalnoga romana. Među autorima koji su raskrinkali milje devedesetih, mitove naglo procvale mafije i korupcije, valja istaknuti Roberta Naprtu (npr. njegov roman Bijela jutra), koji vješto ispisuje akcione krimiće, više nalik ‘američkom’ modelu negoli ‘europskom’ (opet moramo zapasti u šablonske podjele!), dakle onom modelu koji afirmira burnu akciju, teror, špijunažu, naspram psihološkoj, detektivskoj draži europske ‘krimi’ zagonetke.

No, takva podjela danas je zastarjela – krimić se upravo nevjerojatno rasprostranio diljem svijeta, jer u svijetu u kojemu vlada novac izmiješale su se i uloge političara, policajaca, narkomana i tajkuna (stoga su današnji krimići i kompleksniji, odnosno teško je u njima prepoznati onu staru crno-bijelu sliku svijeta). Tako su se ‘europski’ i ‘američki’ tip krimića stopili u neki opći, ‘svjetski’ model koji se lijepo uklapa i u globalizacijski proces. Drugim riječima, teško je krimić danas ‘obojati’ lokalnom bojom – i kada se događaju lokalne stvari, događaju se na globalan način, jer policija, vojska, droga, misteriji svugdje su isprepleteni i stoga se Pavličićev Ivo Remetin u seriji ‘Tužni bogataš’ u novim okolnostima ne može više snaći.

Dražen Stjepandić u romanu Skrivači hrvatskog urana (u kojem se javlja detektiv Lujo koji nalikuje na Perryja Masona) pomiče granice krimića i špijunskog trilera, a Goran Višić, mladi autor u usponu, u romanu Grad od betona, krimi radnje u Bjelovaru utapa na kraju u akcijski triler u kojem Luka pobjeđuje svijet ucjena, pedofilije i trgovine ljudskim organima. Splitski autor Mislav Pasini (autor knjiga Blackout, Mrtva straža i dr.) stvara, pak, sintezu »agresivnoga« krimića (ubojice, vojska, savezni organi) i akcijskoga horora.

Očigledno je da je suviše dinamična i prijeteća stvarnost potisnula onaj ‘aristokratski’ krimić u kojem vlada um odmjerena detektiva, a izazvala sve veći razvoj akcijskog krimića u kojem se slučaj ne rješava samo mozgom, nego i oružjem, u kojem je priča dobila mnoštvo dodatnih stimulansa i rekvizita.

Interes kritike za kriminalistički žanr utihnuo je, a kada splasne interes najlakše je reći da nema autora. Nema autora? Naprotiv! Ima i autora i čak i neke pravde. Jer, policija se u domaćem krimiću počesto javlja kao savjest društva, što znači da naš krimić još uvijek donekle teži svojevrsnoj etici u konfuznom i kontradiktornom svijetu zločina.

Najnoviji domaći pisci (u ovom tekstu nismo ih naveli sve) dokazuju da su zanatski odlično svladali pravila žanra. Svi imaju razgranatu priču, svoje detektive koji istragom drže u rukama niti radnje (Stjepandić ima Luju, Naprta detektiva Marka Priliku, Pasini Michaela Sinnera, Mance detektiva Magdića).

Da krimić nije samo zabavni žanr, nego i ozbiljan izazov i umjetnicima za stvaranje zapleta, pokazuje i povijest svjetske književnosti. Nije li Edgar Allan Poe pravi majstor mistične i krimi atmosfere, nije li i roman Zločin i kazna Dostojevskog u kosturu krimić, nije li i Ime ružeUmberta Eca u osnovi krimić...? Nisu li Agatha Christie, Conan Doyle, John Le Care, Ruth Rendell okrunjeni ne kao puki autori krimića, nego i kao majstori priče?

Godine 1995. započeo je projekt ‘Europa ubija’ u organizaciji berlinskih kulturnih instituta i poslanstava, koji je bio i književni i društveni fenomen, jer su okupljeni pisci iz raznih europskih zemalja (gostovao je i Pavao Pavličić) svojim krimićima trebali svjedočiti i o mračnim stranama pojedinih europskih zemalja. I jedan pulski sajam knjiga bio je posvećen krimiću, a projekt je nosio naslov ‘Ne pucajte u autora’. Dakle, još je entuzijasta koji pokušavaju vratiti dostojanstvo krimiću.

Matilda Mance – autorica krimića u stalnome usponu

Varaždinska spisateljica Matilda Mance pravo je otkriće u domaćem kriminalističkom žanru – jedna je od rijetkih autora(ica) koji stalno objavljuju roman za romanom, pa joj je krimić, očigledno, prava književna profesija. Već je svojim prvim romanom Smrtonosna zamka privukla pažnju čitatelja ‒ vješto smišljenom radnjom uvukla nas je u okrutni svijet droge u malom, varaždinskom okružju (droga je u ovom romanu drama društva i obitelji, a ne ispucavanje pomodnog filma pojedinca, koji bljeska u kratkim kadrovima). U idućem romanu Nijemi svjedok odlično grana priču o tajkunu Antunu Tasiću, kojom nas uvlači u labirint pretvorbi, prostitucije, krimninala... U tom zamaskiranom miljeu nailazimo na niz »igrača« iz svih sfera društva ‒ politike, policije, medija, pa se, kao u svakom pravom zapletu, množe pitanja tko je iskren, tko je pokvaren, tko je odan a tko je krtica u ‘dinastiji’ tajkuna Antuna Tasića, kojega pokušava raskrinkati policajac Boris Magić.

Politička mafija, prostitucija, korupcija i zločini... Sve to stvara zgusnutu radnju, punu hostesa, eskort-dama i ruskih prostitutki, likova s ruba, koji prljavom društvu daju lažni sjaj jet-seta. Brzina, dinamika, labirint zagonetki... sve je to Matilda Mance povezala i sklopila na koncu u nepredvidljivom raspletu, podižući i u čitatelja gotovo jednaki adrenalin kao i u njezinih istraživača.

I u romanu Ubojstvo na sjajnom balu Matilda Mance spretno gradi priču oko ubojstva, novca i preljuba, a u romanu Djevojka s brucošijade prepliće »zlatnu mladež«, željnu celebrytija, i »zlatne« tajkune. Stoga su njezini romani ne samo kriminalistički, nego i socijalni, jer zorno prikazuju društvo u kojem se krećemo, a koje je posve dovoljna inspiracija za svakoga vještog autora krimića.

Dakle, Matilda Mance svojim romanima udara u sve crne mrlje našega društva (droga, kriminal, politika). Međutim, umjesto akcijskih pucnjava kojima je bliži »američki krimić«, ona i dalje ostaje odana »europskom«, istražiteljskom, detektivskom krimiću, pa tako i detektivi i čitatelji podjednako surađuju u otkrivanju zločina i truleži našega društva.

Njezin šesti krimić – Zovu me Zeus ‒ velik je iskorak iz njezine dosadašnje radionice u kojoj su se miješali zapleti, iščekivali raspleti i preplitali brojni likovi. Nije više riječ o krimiću s jakom socijalnom dramom, nego više o krimiću-enigmi, koji se razvija postupno, kao lako, a ne kao zgusnuto štivo. Ovoga puta Mance je odlučila osvježiti svoj zanat pričom o policijskom psu Zeusu koji iz svoje pseće perspektive bilježi i percipira svijet oko sebe – tako je napisala krimić na granici literature za djecu i odrasle. Iako je istaknuto da je ovo »kriminalistički roman«, bilo bi bolje reći da je ovo romantična priča o ljubavi i privrženosti, s elementima kriminalističkoga romana. Jer, Matilda Mance nije ovoga puta rojila likove, zločine, ubrzavala radnju, nego je izabrala usporeno pripovijedanje (pas percipira svijet humanije negoli čovjek, zapaža prirodu, ljude, detalje, pa sve teče kao u usporenom filmu); izabrala je i dobroćudnije ozračje (Zeus je privržen obitelji koja ga je udomila, štiti je, voli je) i više etičke dubine (privrženost psa čovjeku, čovjeka psu, odnosno ljubav bližnjih što dijele isti prostor).

Zeus je već »isluženi« policijski pas, poslan u »mirovinu«, udomljuje ga jedna varaždinska obitelj, a on upija mirise, zvukove i figure svoga novog svijeta, pa počinje, poput detektiva, njušiti i sumnjive tragove oko sebe. Sin se pomamljuje za drogom, a Zeus slijedi tragove i razrješava slučaj (njuši odjeću njegova sumnjivog prijatelja, sina obiteljske dadilje, njuši po stanu, po cesti... vodi istražitelje do rješenja). Razvija privržen odnos s kćerkom, čudan odnos s kućnom mačkom, prati rutinu obitelji... iz njegove perspektive saznajemo možda više o ljudima negoli iz ljudske. U ovom romanu nema baš mnogo krimi zapleta (štoviše, jednostavan je), ali ima mnogo topline koja može »zagrliti« i duše djece i duše odraslih. Pogotovo stoga što se životinje danas sve više tretiraju kao bića s dušom, što je u nas među prvima pokazao Nikola Visković svojom slavnom knjigom Životinja i čovjek (prilog kulturnoj zoologiji). Uz to, životinje su odvajkada junaci u dječjoj poeziji i prozi, a nedavno objavljena antologija Ane Horvat Subića pokazuje da su i u hrvatskoj poeziji za odrasle životinje bile vječna inspiracija pjesnika što čeznu za skladom čovjeka i prirode.

Nova knjiga Matilde Mance Zovu me Zeus toplo je napisano štivo, kratkih i odmjerenih rečenica, ugodna ozračja, u kojem je ulogu klasičnoga istražitelja europskoga krimića preuzeo pas, jednako tih i mudar kao dobri stari detektiv iz pozadine, naoružan strpljenjem i vremenom napretek. On prati stvari iz svoga nevidljivog kuta, koristi rekvizite klasičnoga krimića s enigmom – slutnju, strpljenje, intuiciju, sugestiju, opažaj, njuh... Krimić nije više onako razgranat kao u autoričinim dosadašnjim knjigama, jer da jest, bio bi to oštar pas-tragač, a ne toplo privrženo biće kakvo je Zeus, koje lovi ne samo da raskrinka neprijatelje nego i da zaštiti prijatelje.

Zeus je i pripovjedač, pa se svojevrsna stilska naiva (kratke rečenice, ponavljanje sličnih opisa) uklapa u takav atipičan lik, koji živi u uvijek istom dvorištu i kojem vrijeme traje dulje negoli ljudskom biću. Zeus u detalje prati život svoje obitelji, vodi fiktivan dijalog sa svim članovima, koji oni dešifriraju uz pomoć njegovih pokreta, skokova, njuha, a vodi i svoje monologe – tu njegovu komunikaciju sa svijetom autorica je prikazala veoma uvjerljivo i dirljivo, pa bi ga svaki čitatelj poželio za vlastita kućnog ljubimca. Roman Zovu me Zeus lako je i čitljivo štivo, odnosno krimić za djecu ili za odrasle koji su u duši još uvijek djeca. Toliko jednostavno, dopadljivo, nepretenciozno, iskreno, da ne podliježe nikakvim oštrim kritikama!