Ovjenčani maslinâ vijencem: Croatia rediviva kao pisanje povijesti i pisanje književnosti

Ne zaboravite da se samo suprotstavljanjem povijesti kao takvoj
možemo oduprijeti povijesti naših dana.
Witold Gombrowitz

Jesmo li narod koji pamti ili narod koji zaboravlja?
Drago Štambuk

Uvod ili o kotaču povijesti

Svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva: ča-kaj-što, naime njezino 26. izdanje, održana je u Selcima na otoku Braču 5. kolovoza 2016. godine. Utemeljitelj, pokretač i glavni organizator te manifestacije, pjesnik, diplomat i liječnik dr. Drago Štambuk, tom je prigodom, između ostaloga, kazao: »Višestruka je ranjenost našega hrvatskog bića, materijalnog i nematerijalnog – s ozbiljnim psihološkim posljedicama, razvidna i u Selcima i u njihovim ruševinama, u razaranju i ljudskim gubitcima Prvoga i Drugoga svjetskog rata, u nedavnome Domovinskom ratu; očituje se i u krivim, iznuđenim povijesnim odlukama, pa i u jezičnim. Ni dan-danas, na trgu u Selcima gdje nastupaju uz štokavce – čakavci i kajkavci, jezična rana nije se sasvim zatvorila, ali se ovdje može uočiti i oćutjeti iscjeliteljski odnos prema sveukupnom hrvatskom materinskom jeziku i pomirbeni ravnovjesni odnos prema svim trima hrvatskim jezičnim dionicama. Kotač povijesti ne možemo vratiti natrag, ali s pogledom u prošlost i sadašnjost našega naroda, iznalazit nam je budućnosne putove koji smiruju bol i ucjelovljuju što bje rastrgnuto i odijeljeno«.

Razvidno je, dakle, da je čitava jezično-pjesnička smotra, pa i ovogodišnje izdanje, usidrena u kompleksan (kon)tekst suodnosa pisanja povijesti i pisanja književnosti, i to na konkretnom prostoru. O tome svjedoči i činjenica da je tu manifestaciju Drago Štambuk pokrenuo ratne 1991. godine, vraćajući se (iznova) vlastitim korijenima, u rodnim Selcima na otoku Braču. U tom pravcu, namjera je ove analize pokazati da su nosivi i povezujući elementi cijele idejne platforme na kojoj se već, eto, po 26. put održava ova manifestacija, povijest i prostor. I to ne bilo koja povijest i ne bilo koji prostor. Naime, moguće je uočiti, kako se jezično-pjesničkom smotrom Croatia rediviva: ča-kaj-što, usred svih povijesnih (ne)vremena, ukazuje na sâmo (književno) stvaralaštvo kao sjecište (su)odnosa POVIJESTI kao pisanja o svijetu i KNJIŽEVNOSTI kao pisanja svijeta.

Cilj je ove analize p(r)okazati, kroz taj složen suodnos, moguće dominantno značenjsko obilježje cijele manifestacije, naime intenciju preoblikovanja odnosa/opreke historije(1) i literature koji počivaju na Aristotelovoj dihotomiji, u smislu da to nisu više dva strogo odvojena načina pisanja. U svojoj Poetici Aristotel ističe: »Povjesničar i pjesnik ne razlikuju se, naime, time što pripovijedaju u stihu ili prozi (ta bilo bi moguće da Herodovo djelo bude stavljeno u stihove i ono ne bi ništa manje ostalo povijest nego što je to bilo u prozi); nego razlikuju se time što jedan pripovijeda stvarne događaje, a drugi ono što bi se moglo očekivati da se dogodi. Zato je pjesničko umijeće filozofskije od povijesti i treba ga shvatiti ozbiljnije od nje. Pjesništvo, naime, govori više ono što je općenito, a povijest ono što je pojedinačno«. No Aristotel nadalje kaže da ako se baš i dogodi da (pjesnik) opjeva stvarne događaje, zbog toga ništa manje nije pjesnik. Jer ništa ne priječi da neki od stvarnih događaja budu takvi da bi se vjerojatno dogodili (i da su se mogli dogoditi), a po tom kriteriju on je njihov pjesnik. U toj poziciji ističemo SVJETOTVORNU FUNKCIJU književnosti koja je izravno povezana s njezinom KOREKTIVNOM funkcijom.

Tako (i) u ovogodišnjem izdanju manifestacije tragamo za elementima koji otkrivaju književnost kao iskaz (kontra)historije, odnosno kao pisanje povijesti transformacije moći i otpora moći u kojem se historija i značenja historije (kao pisane povijesti) nadaju kao pitanje, kao invencija, kao mjesto nedovršenih priča. U tom okviru, uključujemo u analizu teorijska preispitivanja i propitivanja koja se tiču pojma povijesti kao i njezina pisanja s pozicije drugih: potlačenih i koloniziranih. Zatim te postavke kontekstualiziramo u prostor južne Srednje Europe koju prepoznajemo kao konkretno mjesto kulture, imajući na umu kulturnu raznolikost i kulturne mijene koje su imanentne tom prostoru i kojima on progovara. Pri tome razmatramo različite teorijske postavke o određenju pojma Srednja Europa, te u mnoštvu stavova i pristupa izdvajamo teorijsku paradigmu uporabe koja omogućava postkolonijalnu rekonceptualizaciju književnih i kulturalnih povijesti nastalih na tlu Srednje Europe.

Srednja Europa: kultura i sudbina ‒ njezine su granice imaginarne

No, što je to Srednja Europa? Na to pitanje nije lako odgovoriti, a niti jednoznačno. Naime, Srednja Europa označuje fluidni geopolitički prostor koji je kroz različita povijesna razdoblja značio i različito područje. Osim po zbrci terminâ kojima se imenovao taj nestabilni prostor, regija se ‘prepoznaje’ i po mnoštvu divergentnih autorskih pristupa u njezinu definiranju i pozicioniranju.(2) U tom mnoštvu (p)ostaje razvidnim da naziv Srednja Europa označava dio kontinenta koji se po svojim zemljopisnim karakteristikama razlikuje kako od Zapadne tako i od Istočne Europe, te se njezin položaj mapira »negdje između«, u (ne)određenosti prostora koji uključuje mnoštvo različitih nacija i manjinskog kolorita. U toj svojoj neodređenosti i nestabilnosti, srednjoeuropski prostor (p)ostaje podložan različitim adopcijama, koje ga u obliku vanjskih intervencija, ovisno o trenutačnim društvenim, povijesnim i političkim konstelacijama, smještaju ili na Zapad ili na Istok. Upravo ta nestabilnost-nestalnost regije (p)ostaje, paradoksno, njezinom stalnom oznakom, (jedinim) prepoznatljivim obilježjem, ali i distinkcijom naspram ostalih (stabilnih/fiksiranih) europskih prostora. Srednjoeuropski prostor ne mora se razumijevati isključivo kao klasičnu prostornost ili teritorij, već ga je moguće promatrati kao koncept prostora u postkolonijalnim društvima koji je bio oduvijek pod vlašću stranih, njemu nametnutih dominacija pa su povijest ovdje pisali drugi.

U tom okviru, želimo pokazati da i sam pokretač jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva, pjesnik, liječnik i diplomat Drago Štambuk, dijeli tipičnu sudbinu srednjoeuropskog intelektualca. Takav pisac-intelektualac je uglavnom heterogenih obiteljskih korijena, obilježenih sjećanjima na bogate i složene slojeve kolektivne, individualne i obiteljske povijesti, kao i na neželjene povijesne događaje. Ti događaji u svojoj nepozvanosti u životima pojedinaca, ali i čitavih zajednica, u pravilu uzrokuju neželjene odlaske, prognanstva, lutanja, raseljenosti, izmještenosti. Mijenjaju se jezici, kulture, pa se i vlastito ime bilježi na različite načine. Stvara se hibridni identitet, otvoren mijeni, ali u vječnoj potrazi za ishodišnim Mjestom, Utočištem. Tako je povijest zabilježila dramatične okolnosti dolaska prvoga Štambuka (mistro Antonio Standelpergher detto Stambucco de Andrea della citta da Praga) u Selca na otok Brač. Riječima dr. Drage Štambuka:

»Pristigne Antonio, Antun/Ante iz Praga, preko Venecije, kao veslač (uomo da remo) na venecijanskoj generalskoj galiji (galera Vendramin). U Mlecima lišen slobode, iz razloga nama neznanim, a 10. siječnja 1713. prema obostrano, dragovoljno potpisanom ugovoru uvjetno ga oslobodi selački posjednik Mateo Petrov Niseteo (Mate Nižetić), otkupivši ga za 578 lira, tako da majstor Antun, na koncu, svoju slobodu zasluži trogodišnjim zidanjem palača i domova na otoku. Otad, po ispunjenju ugovora, i nakon što Antonio prenije svoje znanje i vještinu brojnom potomstvu i mještanima, Štambuci i Selčani slove kao vrsni kamenoklesari i graditelji, s oglednim uratcima poput Bijele kuće u Washingtonu i zgrade UN-a na East Riveru. Iz velikih europskih gradova, Praga i Venecije, u maleno mjesto srca naših, u bračka Selca, stiže tako rečeni Štambuk ‒ poput jednog od Argonauta, Jasonovih veslača koji imahu doseći i preuzeti zlatno runo. Za razliku od starogrčkoga mita, Brač štambučkom našem rodu Kolhidom i ostade, urastanjem prekomorskog putnika u otočko ljudsko tlo. Sudbinsko Antunovo putovanje, na vesla, od Venecije do Brača, ozlati se postignućem vlastite slobode, a runom ‒ kamikom dragim započe preporod branja i obrade kamena na otoku.«

Riječ je ovdje o artikulaciji konkretnog obiteljskog pamćenja, naime konkretnog primjera iskustva u moru (ili na otoku) nebrojenih povijesnih i političkih erupcija kao prepoznatljivu ‘obilježju’ srednjoeuropskoga prostora. Kako ističe Nikola Petković u svojoj studiji »Srednja Europa-zbilja-mit-utopija: postmodernizam, postkolonijalizam i odsutnost autentičnosti«, bitan topos tako stvorenih svjetova kao područja susretišta povijesti i pamćenja, zbilje i fikcije, jesu neuralgična čvorišta u vidu (nametnutih) epizoda individualne povijesti. Ta čvorišta govore o neželjenim, iznenadnim i nepozvanim intruzijama nametnute povijesti pri čemu su zahvaćene i privatne/intimne sfere pojedin(a)ca. Györgi Konrád kaže da su Srednjoeuropljani»ljudi, poučeni iskustvom, te imaju poseban odnos prema povijesti: ne uskaču oni, nego ona. Svatko se, primjerice može naći u kafkijanskoj situaciji, kada netko nekome dođe i negdje ga odvede«.Primjerice, Antonija, Antuna, Antu iz Praga, odnosno Venecije. A ti su prijelazi, posebice za pojedince, bili uvijek dramatični. I ne samo za pojedince, nego za kolektivnu svijest i opstojnost, budući da povijest Srednje Europe svjedoči o regiji koja je uvijek bila predmetom posezanja različitih sila. No, valja nam se »vratiti« u Češku, onamo odakle je prvi Štambuk kao egzilant, preko Venecije, stigao na Otok. Je li moguće ne uočiti alegorijsku poveznicu s Ivanovim progonstvom na otoku Patmosu? No, zašto nam se vratiti u Češku?

Naime, prvi poticaji sustavnom novodobnom istraživanju Srednje Europe prepoznati su u aktivnostima Milana Kundere, u vrijeme kada je cijeli jedan veliki dio Srednje Europe prekriven željeznim zastorom, pa se često taj prostor i danas brka i zamjenjuje pojmom Istočna Europa. Kundera, zajedno s ovdje već spominjanim Györgijem Konrádom, kao i grupom poljskih disidenata, otvara svekolike kulturne, političke i povijesne srednjoeuropske rasprave. Tako, 1984. godine, piše fundamentalni esej »Tragedija Srednje Europe«, u kojem govori o skeptičnoj Srednjoj Europi, koja već odavno dvoji u smisao povijesti i čije je visoko vrednovanje slobode i kulture i sazrelo upravo iz te dvojbe u povijest i njezine nametnute gospodare. Ta Srednja Europa razlikuje se i od despotskih vladavina na istoku Europe, ali i od Zapada koji u načelu nije suzbio slobodu govora i izražavanja, ali je ta sloboda u podređenosti sveobuhvatnoj komercijalizaciji, postala posve beznačajnom za društveni život. S druge strane, većina stručnjaka (za odnose Istok-Zapad) odbacivala je zamisao Srednje Europe, okarakteriziravši je kao manifestiranje specifičnog tipa psiholoških problema svojstvenih sentimentalnim, emigrantsko-imigrantskim intelektualcima. Drugim riječima, zamisao za one koji žive u prošlosti i povijesti ne daju da ide naprijed, a fantazije su im milije od činjenica.

I doista, s obzirom na činjenicu tada još uvijek snažne bipolarne konstelacije, Srednja je Europa bila fantastična ideja, a njezini zagovornici okretali su se prošlosti ne bi li ukazali na nelegitimnost suvremene podjele Europe. Odbijajući zapravo legitimnost poslijeratne podjele Europe, »Europe Jalte«, oni su s jedne strane nastojali dokazati kako narodi nastanjeni u Istočnome bloku nisu nikada ni povijesno ni kulturno pripadali Istoku. Štoviše, upravo ih je Zapad nakon Drugoga svjetskog rata napustio i prepustio rusko-sovjetskoj verziji Istoka. S druge strane, nastojali su delegitimirati i one stavove koji taj prostor vide kao siromašniju Zapadnu Europu.

Sve se to događa dok na Zapadu traje svojevrsna preobrazba modernih vrijednostî, koju J. F. Lyotard poima kao postmoderno stanje. Ono »opisuje u kakvom se stanju nalazi kultura nakon promjena koje su utjecale na pravila igre u znanosti, književnosti i umjetnosti, počevši od kraja XIX. stoljeća«, a radi se o promjenama u »odnosu na krizu naracija«. To je stanje drukčijeg modusa iskazivanja misli u kojem prosvjetiteljska učenja o napretku (razuma i slobode) kao »velike legitimacijske pripovijesti« više ne vrijede. Ono propituje i druge modern(ističk)e postulate, primjerice, moderno poimanje sebstva i subjektiviteta, ideju linearne i evolucijske povijesti, ideju transcendentnog razuma. Stoga se ne radi o još jednoj epohi u linearnom smislu izmjenjivanja i stalnog prevladavanja prethodnih povijesnih razdoblja, već je postmoderna istodobno periodizacijski, tipologijski i kulturnopovijesni pojam, protejskih granica i semantički nestabilan. »Što je dakle, postmoderna?«, pita J. F. Lyotard, te odgovara: »...zasigurno je dijelom moderne. Sve što je naslijeđeno, pa bilo i jučer, moramo dovesti u sumnju.(...) Začuđujuće ubrzanje, ‘generacije’ preskaču jedna drugu. Djelo ne može postati moderno ako prvo nije postmoderno. Tako shvaćen postmodernizam nije modernizam na svom koncu nego u stanju nastajanja, i to je stanje konstantno«.

U toj delegitimaciji nametnutih »velikih priča« u Srednjoj Europi javlja se specifični vid skepticizma, na platformi kojega se stvara drukčije viđenje prostora, uključivši duhovno, kulturno, gospodarsko i političko značenje. Riječ je o iskustvima, ponajčešće književnika-povjesničara koji su i sami svjedoci i/ili žrtve naglih i uglavnom nepredvidljivih regionalnih promjena. Stoga je u središtu zanimanja tih autora problematiziranje povijesti i/ili »istine«. Tako Czeslaw Milosz ističe kako su najvrjednije odrednice srednjoeuropske književnosti »svijest o povijesti, i to podjednako prošlosti i sadašnjosti«. Milan Kundera zaključuje kako Srednja Europa nije država: to je kultura ili sudbina pa bi bilo besmisleno pokušavati točno povući njezine granice. Naprotiv, pojašnjava Kundera, njezine su granice imaginarne i sa svakom se novom povijesnom situacijom moraju povlačiti. Stoga se Srednja Europa ne može definirati i odrediti političkim granicama (koje su neautentične, uvijek nametnute invazijama, osvajanjima i okupacijama), nego tim velikim zajedničkim situacijama što nanovo okupljaju narode, pregrupiraju ih na svagda nove načine duž imaginarnih i svagda promjenjivih međa koje obilježuju predio nastanjen istim uspomenama, istim problemima i sukobima, istom zajedničkom tradicijom.

Zavoljeti razvaline

Takva Srednja Europa istražuje i propituje sebe i u devedesetim godinama 20. stoljeća. Dakle, u vrijeme kada dr. Drago Štambuk pokreće jezično-pjesničku smotru u Selcima. No, povijest koja je već iznova ušla nepozvana ovamo sredinom stoljeća, u Drugom svjetskom ratu, stigla je ponovo u svom užasu i pri njegovu završetku. Čak i u doba globalnih postamenata postmodernoga stanja, pojma što zapravo označava kraj historicizma, odnosno shvaćanja ljudskog zbivanja kao jedinstvena linearna tijeka. Tako je na Otoku, Mjestu, kao južnom dijelu Srednje Europe, u kojem je, početkom toga stoljeća, djelovao i pisao slovački književnik Martin Kukučin (Matej Bencúr) i napisao znameniti roman Dom u strani, odnosno Dom na obronku, povijest iznova ušla nepozvana, zavrtjevši svoj sablasni kotač. Kolektivna i individualna memorija još nisu iscijelile rane, uzrokovane kataklizmičkom tragedijom, kad je talijanska okupacijska vojska, 9. kolovoza 1943. godine, zapalila Selca zajedno s pet bračkih mjesta: Novo Selo, Gornji Humac, Pražnica, Pučišća i Bol. Još i danas su vidljivi ožiljci u mirinama kuća, palača, dvora u Selcima koja u tišini svjedoče o strahoti nepozvane povijesti. I u spomen na taj strašni čas i u počast žrtvama pokrenuta je i jezično-pjesnička manifestacija 1991. godine. Ali avaj, i sama je začeta u ratnim sukobima na ovim prostorima. Jer, ovdje se povijest samo taloži. Kamen na kamen. (Pre)ostaju ruševine. Koje valja zavoljeti, poručuje pjesnikinja Vesna Vrandečić Lebarić u pjesmi Zavoli razvaline:

Zanemari predaju
Osluhni:
u svakoj zveči
srebrno
ne-sivo
i ne-zgarišno(...)

Drago Štambuk u svom je uvodnom govoru na smotri 2014. godine istaknuo: »Zaboravljajući svoju povijest (o kako to zaboravljanje dobro znam!), domovinske uspone i padove, mi pozabismo svoj najosjetljiviji bitak iz kojega izrasta i proizlazi sve što nas čini ljudima plemenitima, snažnima i svojima; s pouzdanjem, otvorenim otporom i dostojanstvom, uvjerenima u svoju pravednu misiju i opravdanje svojega boravka na zemlji. Stoga nam je zadaća zemaljska i nebeska ‒ pamtiti, premostiti sve povijesne rupture i prekide, naučiti iz njih i preuzeti poruke za danas«.

Vidljivo je dakle da je ovdje riječ o invenciji dr. Štambuka koju prepoznajemo kao akt srednjoeuropskoga pisca-intelektualca. Naime, ispisujući svoju povijest srednjoeuropski intelektualac/pisac hoće dekonstruirati okoštale predodžbe i »znanja« o tom prostoru. Polazište tim procesima je doživljaj (nametnute) povijesti koja se u manjim narodima Srednje Europe, od Estonije na sjeveru do Bugarske na jugu, poima kao niz nesretnih slučajeva u čijem je temelju povijesna nesreća da se živi između velikih i moćnih kolonizatora. U tom smislu, GyörgyKonrád ističe: »Na nas se uvijek stropoštala neka vlast.(...) S nama su trgovali, o nama se sporazumijevali, nas su komadali, prodavali, bivali smo predmetom regulacionih planova i mirovnih konferencijâ.(...) Nas su uvijek okupirali, naše svojstvo istinski nezavisne države slika je iz zlatnog doba koja se gubi u prošlosti. Vrlo rijetko zaplamtjela bi naša sloboda i pokazali bismo svoje lice svijetu, koji je bacao prema nama prilično nepažljiv pogled. A zatim su opet pred našim vratima tapkali tuđinski vojnici. Čak i kad nismo bili okupirani, morali smo se ravnati prema drugoj, većoj sili«.

Jer, kao što ističe Milan Kundera, iako ljudi Srednje Europe nisu osvajači, oni se ne mogu odijeliti od europske povijesti: ne mogu postojati izvan nje, iako predstavljaju ‘krivu’ sliku te povijesti; oni su njezine žrtve i autsajderi. Upravo ta perspektiva gledanja povijesti otvorenih očiju, zaključuje Kundera, izvor je njihove kulture, njihove mudrosti. Stoga Kundera ističe kako bi rečenicu Witolda Gombrowitza: Ne zaboravite da se samo suprotstavljanjem povijesti kao takvoj možemo oduprijeti povijesti naših dana, valjalo uklesati na ulazne dveri u Srednju Europu. Tako je sadašnjost ovdje završavanje nedovršena posla iz prošlosti, dok je budućnost prilika da se napokon ispravi povijesni usud koji je bio nepovoljan. Stoga se može reći da na neki način Srednjoeuropljane progoni vlastita povijest.

U tome progonstvu, valja se vratiti Mjestu u kojemu»pisac intelektualac«, ističe Edward Said u svom eseju Javna uloga pisaca i intelektualaca, »svjedoči o iskustvu zemlje ili regije«, daje »tom iskustvu javni identitet koji ostaje zauvijek upisan u globalnu diskurzivnu agendu«. Štoviše, pojašnjava Said, takav bi intelektualac »iznoseći svoj protudiskurs koji ne dopušta savjesti da pogleda na drugu stranu ili zaspi, mogao biti neka vrsta protusjećanja«. Stoga, zaključuje Said, »intelektualčev provizorni dom nalazi se u području zahtjevne, otporne i nekompromisne umjetnosti u koju se nitko ne može povući niti u njoj može tražiti rješenja«. U svojoj misiji protusjećanja, a u području otporne nekompromisne umjetnosti, traje u vremenu manifestacija Croatia rediviva, a njezin utemeljitelj Drago Štambuk na prvim danima manifestacije čita svoju pjesmu znakovita naslova Uskrsnuće mrtvih kostiju. U tom (kon)tekstu promatramo i mjesto, geografsku odrednicu održavanja manifestacije. Osim vremena koje ovdje traje u neprekidnim protusjećanjima, u povijesnim erupcijama koje se ponavljaju, i prostor biva uvučen u te složene i fluidne silnice. Ni prostor ovdje nije jednoznačan, jednom zauvijek zadan. Mjesto je ovdje fluidno i povezano s pojmom raseljenosti, izmještenosti.

Poznato je, kako tumači Gita Dragičević u svom prikazu Usmene predaje otoka Brača, da je povijest Brača ispisao i njegov puk, i to u usmenom stvaralaštvu. Tako je usmena predaja zabilježila i davnu prošlost otoka, punu ratova i izmještenosti. Štoviše, ta usmena književnost našla je odraza i u pisanoj književnosti na otoku. Prije svega, u stvaralaštvu najvećega bračkoga književnog sina ‒ Vladimira Nazora. Pučka predaja kaže da je slavni trojanski ratnik Antenor nakon razaranja Troje s Grcima otplovio u grčku Ambraciju. Odatle je otplovio na otok koji je po dotadašnjem njegovu grčku obitavalištu (Am)brachiji nazvao Brachija (Brač). Sa sobom je doveo i na Braču ostavio pastira Bracha (u kojem ćemo kasnije prepoznati Nazorova pastira Lodu), pomorca Elapha (koji je kod današnjeg Bola podigao grad Elaphusu) te ratara i vinogradara Silena. Silen je na Brač donio trs loze i mladicu masline, na čijoj je grančici bila nekakva kukuljica iz koje se iščahurio ‒ cvrčak. I evo ga u Nazorovoj antologijskoj pjesmi:

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...
Podne je. ‒ Kao voda tišinom razl’jeva se.
Sunčani ditiramb.

Otok Brač je Nazor u svom pjesničkom iskazu nazvao otokom bez povijesti, otokom bez kruha, vode, palača i spomenika, bez junaka i spomenika. No, tom spomenutom iskazu najbolji korektiv upravo je Nazorov antologijski i bogat književni opus, kao i njegova životna biografija. Jer, (i) ovdje su, Heideggerovim riječima, povijesni opstanak, nevolja stvaranja i sudbina djela nutarnje jedno. A ono što ostaje zasnivaju pjesnici, ne toliko kao ono što ostaje, nego poglavito kao ono što traje, naime, trag, uspomena, spomenik. Štoviše, slijedeći Heideggera, naglašavamo kako nam nije namjera, to pjesništvo, kao i pjesništvo uopće, učiniti primjerenim našem vremenu, nego naprotiv, nas i one koji dolaze staviti pod mjeru pjesnika.

A Otok bilježi i svoju pisanu povijest, punu ratova, dolazaka i odlazaka. Tako je iz pisanih izvora poznato da su Selca i istočni dio otoka Brača naseljavali i bjegunci s kopna, bježeći pred Turcima u 16. stoljeću. Možda je zato, iz godine u godinu, na manifestaciji Croatia rediviva, osobito u popratnim govorima, tekstovima, prikazima snažno i obilno citiran zapis popa Martinca koji je pisan 1493. godine, nakon Krbavske bitke. Poznata i snažna rečenica odjekuje kroz povijest: Turci nalegoše na jazik hrvatski! U okviru ovogodišnjeg izdanja manifestacije valja istaći taj zapis jer je nastao na Grobniku gdje je pop Martinac bio u izbjeglištvu nakon sloma hrvatske vojske u Krbavskoj bitki. Još je jedna poveznica između Grobnika i Selaca, također povijesna i tragična. Naime, selo Podhum na Grobnišćini, 12. srpnja 1942. godine doživjelo je kataklizmički događaj kao i Selca. Fašistička vojska je u znak odmazde strijeljala 95 muškaraca, mještana Podhuma. Zatim je do temelja spaljeno cijelo selo. Preostalo stanovništvo, te žene i djeca, odvedeni su u internaciju. Poslije se život vratio u Podhum, baš kao i u Selca.

No, ostaju sjećanja i rane. Primjerice, Drage Štambuka: »Živeći u vremenu poslije, u današnjim Selcima, svjedočimo trajuće ruševine i nedostatak snage i volje da ih obnovimo. Radit nam je na svome pamćenju, svome nezaboravu, na razumijevanju sebe i svojega nastavljajućeg vremena, povijesti svoje i svojih velikih predšasnika. Budimo dostojni nasljednici ljubavi ljudi poput Ivana (Štambuka), e da ime njegovo zbrisano osvijetli tminu našega zaboravna uma i zlatnim se slovima otisne u puka srca što osamljena drhte na vjetru okrutnoga vremena, ni za čim hlupeć nit› jadikujuć«. Kao u pjesmi Ruševna palača:

Počivaš u mom srcu
U njemu oče, usađen je tvoj grob.
Sad kad te nema što da učinim
S tvojim čekićem, pilom, cirkularom
Svijetlim?

A u Podhumu, kaže Štambuk, »bjehu mladići, među njima i mladi Rafael. Koji preživjevši kataklizmu svoga rodnoga sela, otiđe u šumu da se bori za oslobođenje od okrutnog okupatora. Izgubivši ondje svoje roditelje, dočeka kraj rata kao odlikovani borac. No, nastavio je potom svoj skroman život, odbivši sve privilegije i ponuđene sinekure. Tegleći teret na leđima kao običan lučki radnik, i dočekavši mirovinu, kopajući svoj vinograd, hraneći svoga magarčića i zvoneći u crkvici posvećenoj Križu Kristovu. Moj nono Rafić. Naši očevi, naši djedovi... neka nam naša sjećanja i zaborave oproste naši sinovi. Koje imamo, koje ćemo imati i koje nikada nismo imali«.

Odani svjetlu i povijesnoj tami

Grobnik je 2016. godine bio nazočan u Selcima i na druge načine. Ovogodišnja manifestacija održala se pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović koja je rođena Grobnišćica i ponosna grobniška čakavka. U svom uvodnom govoru, na manifestaciji održanoj 5. kolovoza 2016. godine na Trgu u Selcima, utemeljitelj manifestacije Drago Štambuk je naglasio upravo tu činjenicu. Nadalje, govoreći o hrvatskoj koineizaciji, istaknuo je značenje Ozaljskoga književnoga kruga čiji su začetnici bili Petar Zrinski, njegova supruga Katarina i Fran Krsto Frankopan: »Hrvatska koinė, ili mješavina svih triju hrvatskih jezičnih idioma, mogla je biti našom jezičnom sadašnjošću da su slijeđene postavke i sjedinjujuće namjere zrinsko-frankopanskog Ozaljskog književnog kruga«.Poznato je da se pjesnička djela nastala u krugu oko Zrinskoga odlikuju ponajprije osobitim jezičnim izrazom, zasnovanim na miješanju čakavice, kajkavice i štokavice. A upravo Croatia rediviva potiče i njeguje, riječima dr. Štambuka, »zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što, naglašava značaj svojih triju jezičnih dionica ‒ i čakavske i kajkavske i štokavske, integrira hrvatski prostor jezično i politički, jačajući svijest o tomu što nam i kakav nam jezik jest, osvjetljava njegovu trojstvenu narav i koineizira njegov poetski iskaz«.

Tako je i te večeri, tijekom čitanja pojedinih odabranih pjesnika, gromko odjeknula ta zlatna formula u pjesmi Teštamenat Mate Maršanića Gržina gospodarici grobniškoga kaštela Katarini Zrinskoj. Autorica te pjesme, koja ujedno potpisuje i ovaj prikaz, u uvodnome izlaganju istakla je bitne podatke, naime, da je Ana Katarina Frankopan Zrinski boravila na Grobniku i osobno upravljala tim svojim strateškim posjedom. U naznačenoj pjesmi koja je, zapravo poetska rekonstrukcija povijesno zabilježena događaja u kojem je velikašica spasila svoga slugu Mateja od nepravedne optužbe, nižu se stihovi. Riječ je o poetskom citatnom dijalogu s različitim povijesnim dokumentima i književnim tekstovima: kronikama, oporukama, zapisnicima, brevijarima, pisanima na različitim hrvatskim pismima i idiomima. U toj pjesmi Katarina Zrinska govori svojim riječima, citiranima iz njezina slavnoga djela Putni tovaruš: »A premišljajuć se vnogokrat, uvidih da se skoro zmeda svega svita jezikov najmanje hervatckoga ovo doba štampanih knjig nahodi, pače i one, koje nigda bihu po pobožnih i Bogu boječnih ljudi včinjene i štampane, veče se zatiraju i malo kadi nahode. To včiniše grihi težki koji krivem putem vode. Zač Bog stvori vnoge staze, vnoge pute i načine, neg da po njih ljudi plaze do nebeske domovine«.

No, u Selcima ispred crkve Krista Kralja odjekuje trojstvena hrvatska pjesnička riječ na putu do nebeske domovine. Među okupljenim pjesnicima iz svih triju idioma hrvatskoga jezika bira se svake godine najbolji, ovjenčan maslinovim vijencem, tj. nagrađen vijencem domaće masline ‒ oleaginea corona. Zašto baš maslina? O tome kaže dr. Drago Štambuk u tekstu iz 1995. godine: »Mislio sam na mnogovrsne vijence, no na kraju sam se odlučio za maslinovo drvo zbog njegove ukorijenjenosti u bračko i južnohrvatsko tlo, zbog iznimno snažnog simboličkog mu naboja«. Uz to, svakih se pet godina tiska i objavljuje knjiga Maslinov vijenac, kao zbornik prethodno odabranih pjesama ovjenčanika. U knjizi se objavljuju i drugi popratni tekstovi, uvodni govori utemeljitelja, različiti dokumenti, fotografije s pojedinih smotri, biografije ovjenčanih.

Tako je ove 2016. godine objavljen Maslinov vijenac 5. U njemu čitamo pjesme oliveata, proglašenih u razdoblju od 2011. do 2015. godine. Uz individualne invencije pojedinih pjesnika: tematsko-motivske, idejne, strukturalne, formalne, uočavamo jasnu nit književne invencije naspram povijesti. Igor Zidić (ovjenčan maslinovim vijencem 2011. godine) u svojoj lirskoj prozi Razgovor čista kost ispovijeda: Ma kako okrenuo leđa kosti koju baštinim, ona me prepoznaje.(...)A zatim, ona mi ne pripada: zar smo ikad, išta bili pitani? Mi dalje pronosimo tu tiraniju navade i umnažamo nedužne žrtve. Tako li zacjeljuju rane? Od djeda mi ostaju dva slova, od oca tisuću. (Također svojevoljnih.) A Ante Stamać (ovjenčanik 2012. godine) u pjesmi Putujući razorenom Hrvatskom piše:

Za stradanja smo, nedavna i davna,
Tek gluhu šutnju i ni riječ smogli.
Povijest je pakao, pustoš vodoplavna.
Vrag li to igra kolo sreće? Bog li?
On prahom ljudskim i poharom ravna.
Mi? Plakali smo, što smo drugo mogli?

Ili u pjesmi Početak:

Mi metafizički pjesnici, a sami,
Ko samotnici jablani i breze,
Na šumnu vjetru puni blage jeze,
Odani svjetlu i povijesnoj tami.

Jer, u Selcima, riječima dr. Štambuka, »na pijaci svaki je pjesnik svojom riječju sam među trsovima usnih grozdova, onakav kakav jest u svom poetskom umijeću, pjesama izgovornik i svoje muze zagovornik. Kreator i meštar«. A Branimir Bošnjak (oliveatus 2013.) kaže u pjesmi Umnažanje:

Evo
Već smo
Dodijeljeni
Otoku na Atlantidi (...)

Tako se, na Otoku, i ove 2016. godine okupiše u Selcima pjesnici. »Kao u dnu školjke ‒ s visokom crkvom Krista Kralja zdesna, crkvom Gospe od Karmela slijeva i bistom Stjepana Radića sprijeda ‒ s gledalištem na povišenom, tako da publika izgovor doživljava kao u amfiteatru. Bračka topla i tamna noć, osuta zvijezdama i pjesmom cvrčaka, postade dragocjenom utrobom zdenca književnosti u kojem se ljeskaju ribe poezije«. I te riječi, koje je napisao dr. Štambuk 1995. godine, dobile su sada novu dimenziju. Jer, tijekom kazivanja stihova pojedinih pjesnika koji su ove godine sudjelovali na smotri, odjednom prasak. A zatim posvemašnja tama. Nestalo je struje u Selcima, na cijelome otoku. Samo tišina, tama i zvijezde. Božica Brkan je kasnije napisala: »Kako u mraku čitati pjesme? Imam pjesmu o tome kako pisati pjesmu u mraku, ali čitati... I još kad nije po srijedi metafora!? Iskusila sam to u petak, 5. kolovoza 2016. na ovogodišnjoj 26. Croatiji redivivi: ča-kaj-što u Selcima na Braču kad smo na čudesnome trgu od bijeloga bračkoga kamena, kao i cijeli otok, ostali samo pod zvijezdama. Pomagali su nam svijetleći privremeno baterijskim svjetiljkama, mobitelima, fotoaparatima i tv-kamerama«.

Sve je tada bilo drukčije. Disanje, mrak, tišina, i riječ. I publika je drukčije primala svaki izgovoreni stih. Od pjesnika se ovdje uvijek traži: biti sam sa svojim pjesništvom, (pre)dati ga drugima, a to nikada nije lagana zadaća. To je pjesničko poslanje, to je njegov Križ. A još u tami. Valja doći u doticaj s vlastitošću, sa svojom dušom, u predanju drugim dušama. Hodočašće riječi. Koje nije lagano ni lagodno. Doći u Selca jest staviti sebe pred Boga. To je hodočašće i pohod duše. Biti na putu. I ove godine došli su pozvani pjesnici s različitih strana, stvarajući na čakavštini, kajkavštini, štokavštini. Među njima, Božica Brkan, Sonja Bennet, Diana Burazer, Marko Gregur, Vera Grgac, Stanka Gjurić, Vjekoslava Jurdana, Veselko Koroman, Tomislav Milohanić, Delimir Rešicki, Zvonimir Sutlović, Drago Štambuk, Vlasta Vrandečić Lebarić, Đuro Vidmarović, Darija Žilić...

Valja svakako istaći da je ove godine Drago Štambuk, po treći put, podnio aplikaciju Ministarstvu kulture Republike Hrvatske za stavljanje zlatne formule hrvatskog jezika ča‒kaj‒što na Nacionalnu listu nematerijalne baštine. Naime, dvije ranije su odbijene. U knjizi Maslinov vijenac 5 objavljena je cijela pisana aplikacija i drugi dokumenti kojima se potkrjepljuje taj zahtjev: potpora i zagovor akademika Radoslava Katičića, ocjena i preporuka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – tajnika filološkog razreda, akademika Augusta Kovačeca, potpora Društva hrvatskih književnika – predsjednika mu Božidara Petrača, potpora Matice hrvatske – predsjednika joj i akademika Stjepana Damjanovića i studija Radoslava Katičića Zlatna formula hrvatskoga jezika: ča‒kaj‒što.

No, objavljena je i popratna pjesnička riječ, a u skladu s navedenom rečenicom dr. Štambuka, da su pjesnici, uz puk hrvatski, nositelji poimanja trojstvenosti hrvatskoga jezika. Kao, primjerice, u pjesmi Zlatna formula: ča‒kaj‒što Ernesta Fišera:

Trojstvenost hrvatskoga jezika Božji je dar,
Sâmo njegovo srce, a lijek protiv zaborava:
Ča triba delat, suprotiva, i kaj nam je fčiniti,
Ili što možemo odgovoriti zatornicima uma,

Kad kušaju nam izbrisati vlastito pamćenje?
I svetost riječi zavičajnih čuvaju: ča‒kaj‒što
Zlatna je formula njihova opstanka, znamen
Koji štiti ih od posvajača, čvrsto kao kamen.

Nikica Uglešić na svojoj čakavici arkavici s Dugog otoka, u pjesmi znakovita naslova Nemooj nan umriiti!, dramatično ukazuje na opasnost iskorjenjivanja hrvatskoga jezika u svoj njegovoj bogatoj polifoniji:

Jaziče Harvåțski ljuuto si mi bolan;
na postilji smaartnoj hrooplješ i zdahnjiivaš.
Gljedan te i plaačin, ne znån veƈ ča čiinin.
Kako ƈu bŗez tebe po sviitu hoditi?!
Spomiinjaat’ se – s kiin ƈu? I Boga moliti?!
Jaziče mooj mili, nemooj mi umriiti!

Jer vremena nikada nisu lagana i ne štede pojedinca. Pa ni ova čiji smo suvremenici. Živimo u vrijeme kulture smrti, kako je to istakao Ivan Pavao II. A Ernest Fišer (poeta oliveatus 2014. godine) u pjesmi u prozi Drobi se vrieme ističe: »Živlenje se razlistavle po meri naših reči, po meri naše kervi, i senji, vu svetlu i senci, živo kuliko i riečiživijo«. I Božica Brkan, 2016. godine Gospodnje, prokazuje svijet otuđenosti u svekolikoj medijskoj globalizaciji, i to na kekavici, moslavačkom idiomu njezina kajkavskoga rodnog Okešinca:

breakingnews
(ciklus anno domini 2016)

gledi v televizor kej v boga
kej je pak des novoga na svetu
jemput bu valda vidla
i kej bu novoga i zutra i pozutra
kak da još more opče biti kej novoga
a sejeno breakingnews
pak
kej drugo more z nami (...)

Vrijeme se ovdje vrti u krug. Povijest uvijek, iznova, ulazi u naše živote. Tako u pjesmi znakovita naslova Svačija zemlja Ernest Fišer uočava:

Oduvijek smo zemlji bili bolji sluge negoli gospodari.

Što je ovdje povijest, prošlost, što sadašnjost, što budućnost? U pjesmi Vrijeme buduće, Fišer kaže:

Vrijeme buduće, zapravo, stići će strogo, banuti u kuću,
kad mu se najmanje nadamo, poput vremenske policije,
i poreznika za krpanje državnog proračuna: Bog je dao,
a sada naplaćuje, reći će žbiri, zatim pokupiti srebrninu,
pojesti hot-dog, i otići; ali, otada više ništa neće biti isto.(3)

Ali, ostaje nada i vjera, u jeziku i po jeziku. A jezik je pun tajni, u Fišerovoj istoimenoj pjesmi, onda se piše povijest, i čini se da jezik opet diše, pun tajni. I stoga, Veselko Koroman (okrunjen maslinovim vijencem 2015. godine) slika edensku viziju u svojoj pjesmi Doći će vrijeme:

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.

Biti pa makar i nijemim svjedokom

Ove 2016. godine, vijencem od maslinovih grančica ovjenčan je pjesnik Delimir Rešicki. O njegovu pjesništvu mnogo je toga već napisano i rečeno, a kada je 2011. godine ovjenčan Goranovim vijencem, u obrazloženju je naznačeno da jezik pjesništva Delimira Rešickog ulazi u suodnos s drugim društvenim jezicima, pa tako i s nacionalnom poviješću. U Selcima je Rešicki kazivao stihove iz svoje zbirke Lovci u snijegu. O toj je zbirci Davor Šalat napisao:»U njoj Rešicki, možda radikalnije nego ikad dosad, piše iz perspektive egzistencijalnih, društvenih pa čak i ontoloških negativiteta, manjkova. Svijet je, zapravo, samo slika hlađenja, starenja, rasapa, ruševina, ostataka nakon monstruoznih povijesnih orgija. Rešicki tako povijest doživljava kao svojevrsni pandemonij koji sve beznadnije trne neka primordijalna svjetla s početka osobnog i kozmičkog postojanja. Zato je i njegova poezija u zbirci Lovci u snijegu uhođenje tragova koji zapravo upućuju na ono odsutno u vremenu, prostoru, u drugim duhovnim dimenzijama. To je čak i svojevrsna platonovska anamneza, ispunjena melankolijom pa i tragičnošću, u kojoj upravo najveći špiljski mrak upućuje na potrebu nalaženja prostora kroz koje može doći bilo kakvo svjetlo«. 

I u Selcima, nakon kazivanja pjesnika u mraku, i kada već sve obasja svjetlost, bijaše na javi okrunjen Delimir Rešicki. Zahvaljujući na nagradi, kazao je: »Posebno zahvaljujem i ovim pjesnicima koji su večeras kazivali svoje stihove u tami. Jer, bogovi nisu čovjeku donijeli vatru da razgoni tamu, nego riječi«.Znakovite su to riječi i zorno pokazuju prometejski lik Delimira Rešickog koji emanira proročku pjesničku dušu i poslanje što nikada i nigdje nije (bilo) lako. Ni ugodno. Štoviše, uvijek bolno i u raspeću.

Tako je pjesnički glas Delimira Rešickog duboko odjeknuo u Selcima, među ruševinama povijesnih ožiljaka. Jer, Rešicki, riječima Davora Šalata, »ne libi se povijesnih i osobnih ruševina, dapače, u njima vidi možda jedine preostale tragove do ikakve punije egzistencije, do ikakvog svjetlosnijeg prostora koji je nekad postojao ili koji još uvijek negdje izvan svjetske pustopoljine može postojati. A takav prostor, Rešicki u prvome redu naslućuje u svojem baranjskom djetinjstvu, u sjevernoj gravitaciji svoje srednjoeuropske i sjevernoeuropske obiteljske prošlosti. No, ta anamneza, to prisjećanje zbiva se u neveselom, često i bolnom solilokviju u kojemu se iskazni subjekt ili, vrlo često, subjekt u iskazu kreće napuštenim i oronulim baranjskim kućama, napose po svojoj obiteljskoj kući, gradovima punih duševno opustjelih ljudi, povijesno dogođenim, a osobno i društveno nikad preboljenim tragedijama poput holokausta, europskih totalitarizama i njihovih strašnih posljedica, ratnoga progonstva vlastite obitelji, psiholoških posljedica uslijed rata, divljeg poraća i mora melankolije u koje je subjekt neprestance uronjen«. Kao u pjesmi Baranja:

U Baranji, s njima u zoru ili sumrak poći
poljima na kojima je danima padao snijeg
i biti pa makar i nijemim svjedokom
tragova koje su ondje ostavili i živi i mrtvi
s toliko nade pokušavajući nas pronaći
promrzle kraj žice.

Melankolija je to subjekta, ali i regije. Srednje Europe, njezina melankolična panonskoga dijela. Naime, ovdje valja nadalje eksplicirati razvoj u općemu promatranju pojma Srednja Europa. Pad Berlinskog zida 1989. godine označava prekretnicu i za Srednju
Europu.(4) Taj događaj koji je, prema Dubravki Oraić-Tolić(5) (Dvadeseto stoljeće u retrovizoru) otvorio »pukotinu koja je počela usisavati 20. stoljeće i cijelu modernu kulturu«, otvorio je tako i mogućnost da se o (Srednjoj) Europi progovori i izvan pojma bipolarnosti koja je nastala nakon Drugog svjetskog rata. Stoga, uzevši u obzir i stariju i noviju povijest regije, današnji pojam Srednje Europe, uz one zemlje koje su bile obuhvaćene Austro-Ugarskim carstvom, podrazumijeva i/ili uključuje zemlje koje su pripadale spomenutom Istočnom bloku. No, pri tome, valja uzeti u obzir, kao što je napisao Peter Sloterdijk u svom eseju Ako se Europa probudi,da se u gotovo 50-godišnjem razdoblju bipolarnosti u pozadini vojnog natjecanja u naoružanju odvijalo i temeljitije natjecanje u kvaliteti samoga života.

Tako su (rijetki) izletnici sa Zapada doživljavali Istočni blok kao svijet surova, opustošena i hladnog okoliša, nalik Polibijevoj Arkadiji, koji biva akceptiran kao podoban za razmišljanje, za duhovnu kupku u kojoj se prakticira tjelesno i emocionalno iskustvo melankolije.(6) Ali za one koje su tu živjeli, to područje bilo je zapravo čekaonicom u kojoj se stalno najavljivala Vergilijeva Arkadija, a koju nitko nije znao preciznije opisati. To je čekanje stvaralo beznadne, tmurne i neugledne okoliše kolektivne melankolije. Stoga, melankolija ovdje nije uzrokovana samo klimatskim prilikama ili godišnjim dobima kao što se dosad mislilo, ovdje (je) vlada(la) melankolija mjesta koja se proširila čitavim područjem. Uostalom, Robert Burton u Anatomiji melankolije tvrdi: »Kakvo je podneblje, takvi su i stanovnici«.

U kompleksnom ispreplitanju melankolije i tugovanja, u kojem se izgubljeni objekt (dom i zavičaj) identificira s egom, nastaje i poezija Delimira Rešickog, kao poezija i nostalgije u kojoj je naglasak na algiji, tj. boli zbog nemogućnosti povratka, jer su kuća, tradicija i identitet izgubljeni. I sada, u postmodernim vremenima, kroz nevidljive mehanizme mikrofizike moći (Focault) prošlost biva oduzeta, a bitak, kako ističe Jacques Derrida, rastočen vrenjem različitih (différance) sastavnica, pri čemu je moguće očitavati smislove, istine i značenja kao promjenjive kategorije u stalnom nastajanju i nestajanju. Stoga se istina nikada ne može predstaviti kao prisutnost, nego kao tijek, kao rijeka koja stalno teče. Derrida i njegova dekonstrukcija upozoravaju kako je nemoguće upravljati značenjem ili poviješću, kao što ih nije moguće u potpunosti protumačiti. Štoviše, totalitet svakog opsežnog fenomena, kao što je značenje ili povijest, trajno nam izmiču.

Derrida to objašnjava ovako: »Mi stoga počinjemo prisutnost postulirati... ne više kao apsolutni maticu-formu bića, već prije kao ‘uposebnjenje’ i ‘posljedicu’. Određenje i posljedicu unutar sustava koji više nije sustav prisutnosti nego sustav razlike«. Kako je prisutnost u fluidnom i fleksibilnom stanju-procesu, odnosno kako »ni na kojem mjestu, niti u elementima niti u sistemu ništa nikada nije jednostavno prisutno ili odsutno jer svugdje i uvijek postoje diference i tragovi tragova«, stvarnost je tekst, neprekinuti lanac igre sinteze razmaka i odgode, igra razlika i tragova razlika. Stoga je, da bi se pokazale kontingentnost i relativna priroda svake istine, nužno uspoređivanjem i zamjenjivanjem uključiti sve interpretacijske mogućnosti.

U tom okviru sagledavamo poeziju Delimira Rešickog kao tragove tragova sjećanja teksta stvarnosti pretočena u riječi. U odsutnosti ontologijske postojanosti, stabilne osnove odnošenja, promatrani svijet oscilira između privida i pojave, između užitka i smrti, sna i stvarnosti, u strastvenom samoizlaganju sebe i oblikâ. Naime, »pisati o melankoliji ima smisla, za one koje melankolija pustoši«, kaže Julia Kristeva. Štoviše, »samo ako onaj koji o njoj piše dolazi iz melankolije«. Riječ je o bezdanu tuge, nepriopćive boli koja nas ponekad obuhvaća, pojašnjava Kristeva, i poprima oblik praznine u duši, spleena, nostalgije, i čija se jeka sabire u umjetnosti u književnosti, i koja usprkos nevolji uzima često uzvišene vidove ljepote. U melankoliji objekt gubitka poprima mnogo šire dimenzije, odnosno (p)ostaje neki neuhvatljivi, čak neizrecivi objekt koji obuzima subjektivnost i stalno se ponavlja kao prizor iz priče. Pri takvu podvrgavanju objektu može se ostati u lirskom i tragičnom oplakivanju sebe, privodeći smrt u sebe, ili se kretati u blistavoj ambivalentnosti melankolije, kojom se može otkriti užitak i radost u jednom razorenom svijetu. Kao u pjesmi Kuća od tople cigle i crijepa Delimira Rešickog:

Odlazio bih, naime,
od praga do praga
i tražio na poklon bar jednu ciglu
ili bar jedan crijep
koje su nekada
prvo dobro ugrijane
u pećnici ili na samoj peći
umatali u čistu tkaninu
da bi se potom promrzlome stavljali
u postelju pod noge, ne bi li se tako
dodatno ugrijao.
Cigla bi sve do jutra ostajala topla.
Od te cigle i od tog crijepa
htio sam, tebi i sebi,
jednom negdje sazidati kuću.

Ako kuća, kao što tumači Gaston Bachelard, znači unutrašnje biće, onda je ovdje riječ o krhkom biću. Ta krhkost povezana je s neizgrađenom kućom koja je skloništem nomada (nomadskog subjekta, kako ga naziva Rosi Braidotti), postmodernog apatrida (Zygmunt Bauman), decentriranog subjekta postutopijskoga vremena. Kao retorička figura, utopija nomadizma označava da sve što preostaje je iskustvo zatočeništva lutalice u vječnom lutanju pustinjom (Rešickijeve pustopoljine, puste). U tom smislu, biti nomad ne znači ne posjedovati dom, već biti sposoban stvoriti dom bilo gdje. To je heterotopija prostora (Michel Foucault) koji kaže da »mjesto na kojem se neka stvar nalazila zapravo nije bilo ništa drugo doli točka u njezinu kretanju, njezino zaustavljanje tek beskonačno usporeno kretanje«. 

U našem dobu, dakle, a to iskazuje i poezija Delimira Rešickog, prostor nam se ukazuje u obliku obrazaca raspoređivanja ili preko njihovih mreža odnosa, koje imaju moć da na jednom stvarnom mjestu povežu ili stave u naporedan odnos različite prostore i lokacije koje su međusobno nespojive. Takvim područjem luta decentrirani subjekt koji biva »konstruiran« u polju prožimanja i presijecanja rasutih i mnogostrukih subjektivnih pozicija. U toj višestrukosti, nalik igri zrcala (Foucault) u kojem se ogleda nomadski subjekt, naslućuju se višestruka lica melankolije. Ta prijevara i te maske melankolije istodobno su njezina snaga i njezina nemoć. One su čudnovata snaga očajničke energije koja estetizira subjektivni svijet.

Stoga u estetskom sloju i obliku pjesničkoga opusa Delimira Rešickog valja svakako uočiti osobit prinos melankolije, a to »lijepo« rođeno u predjelima melankolije nadaje se, riječima Julije Kristeve, kao »određena harmonija s one strane beznađa«. Re-konstruirati izgubljeni svijet, znači re-konstruirati i ego identificiran s izgubljenim Objektom. No, taj je objekt nost/algije na samom rubu smrti, a subjekt/ego poistovjećen s (mrtvim) objektom, ne može dovršiti žalovanje za svime što je izgubio, jer upravo žalujući zadržava to u sebi. U toj dvostrukoj sputanosti žalovanja odvija se, kako to tumači Jacques Derrida, pokušaj ontologizacije posmrtnih ostataka kako bi se učinili prisutnima, kako bi se identificirali i lokalizirali mrtvi. U tim okolnostima, ovdje razgovarati s mrtvima znači komunicirati s mrtvim-u-meni koji govori kroz mene i meni dok ja govorim (s) drugima u univerzalizmu govora. Riječ je ovdje o onom obilježju melankolije koja, prema Walteru Benjaminu, u svojoj ustrajnoj zadubljenosti prima mrtve stvari u svoju kontemplaciju da bi ih spasila. Stoga je ta nostalgija sjetna, i mračno simulakralna, izrasla u bezdomnosti. Kao u pjesmi Bilješka nakon putovanja u Baju 26.09.2005.

Imamo li pravo na još jedno, jedino obećanje?
Pravo na bar još jednu iluziju?
Ovdje gdje se nebo potpuno
Bez starih i novih maski
Dotiče s istom takvom zemljom?
Kako se pomiriti s onim što je oteto?
Kako se pomiriti s onim što je ostalo?
Jer, starim i novim pustopoljinama
neće više nitko prići
osim onih koji su ovdje namjerno zalutali.
Sluge će moliti svoje vlastite gospodare
da im dopuste bar još jednom očistiti čizme
ne primjećujući da su već odavno
i mrtvi, i bosi, da su mnogima od njih
nepovratno u travu zarasli
na brzinu iskopani grobovi.

Riječ je o u-zemljenju koje je istodobno i znak melankolije. Jer, sva mudrost melankolika, ističe Walter Benjamin u svom djelu Porijeklo njemačke žalobne igre, podređena je (pod)zemnom svijetu, a sve Saturnsko pokazuje u dubinu zemlje: »Kome sam još nepoznat, taj će me po ponašanju poznati, svoje oči okrećem prema zemlji, jer sam nekoć iz zemlje nikao, pa tako sad gledam samo svoju majku«. Stoga za melankolika, zaključuje Benjamin, nadahnuća majke zemlje sviću iz noći mudrijašice kao blaga iz unutrašnjosti zemlje«. To su korijeni (ali ne i uzroci) jedne imaginarne materije ‒ u ovom slučaju poezije ‒ koja zarobljava vrijeme, i prazni ga da bi ga svela na bačenu sjenu Stvari koja nedostaje. Pa, Ako si ti...

ako si rođen tamo
gdje si ljudi češće mijenjaju imena
nego u strahu
stare jastučnice i jorgane
a noću s groblja na groblje
prenose loše označene kosti
ako si rođen tamo
gdje jesenje blato
ne da mrtvacu do vlastitoga groba
ja ću imati tu jednu minutu sna
u svome za tren
uskrslome sutra.

Sa zgarišta podići od bijeloga kamena nove zidove vječne kuće

U tom cilju možemo parafrazirati Sloterdijkov imperativ kako ne treba postavljati pitanje tko, i na temelju kojih kriterija i tradicija pripada »autentičnoj« (Srednjoj) Europi, nego koje scene (Srednjo)europljani igraju u svojim povijesno odsudnim trenucima i koje su, u tom smislu, njihove pokretačke ideje ili aktivirajuće iluzije. Kako sudbine pisaca /intelektualaca, kao što smo nastojali pokazati, ni u kom slučaju (ni ovdje) nisu iznimka, polazimo od spomenute teze Edwarda Saida, kako je (i) u ovom prostoru intelektualac, iznoseći svoj protudiskurs koji ne dopušta savjesti da pogleda na drugu stranu ili zaspi, neka vrsta protusjećanja. To uključuje, ističe Said, i zadaću javnog postavljanja neugodnih pitanja, kao i sukobljavanja ortodoksnom mišljenju i dogmama. U konačnici, takav intelektualac znači biti netko čiji je raison d’ être zastupati sve one ljude i probleme koji se stalno marginaliziraju. Stoga ćemo odgovore na pitanja o »scenama« i u južnoj Srednjoj Europi potražiti kod pisca/intelektualca, onoga koji moćnicima govori istinu, koji svjedoči o progonima i patnji, i koji u svojoj (simboličkoj) ulozi pisca svjedoči o iskustvu zemlje i/ili regije i tako tom iskustvu daje javni identitet koji ostaje zauvijek upisan u globalnu diskurzivnu agendu.

Ti književni iskazi svjedoče da Srednja Europa živi od mogućnosti postojanja različitih, ali uvijek paralelnih značajki i vrijednosti. To je prostor kojemu je strana egzistencija jednoličnosti, i/ili jedinstvenosti, a takve konstelacije omogućuju konstruiranje prostora interferencija različitih žanrova, odnosno prostora koji ‘zahtijeva’ da se dihotomije fikcija/zbilja, jezik/svijet, riječ/stvar prestanu tretirati kao dihotomije. Štoviše, riječ je o području u kojem su (ti) pojmovi otpušteni jedni među druge i jedni rade u drugima: fikcija u zbilji, zbilja u fikciji, svijet u jeziku, jezik u svijetu. U takvim okolnostima imaginarnost književnosti na najbolji način iskazuje pregorijevanje tih dihotomija.(7) Drugim riječima, svijet se teksta realizira da bi se mogao proizvesti odnos prema svijetu i sa zgarišta podići od bijeloga kamena nove zidove vječne kuće. Kao u stihovima Drage Štambuka:

Vijenac koji tvoj učenik plete za ovjenčanika
u Selcima ove godine ima boju i stas tvoje
ljubavi, rosu tvoje skrbi.
Sa zgarišta podižeš od bijeloga
kamena nove zidove i gradiš vječnu kuću
davanja. Kuću koja te nadrasta, odjeljuje od noći,
izbavlja od dana i u njemu ognja vječnog.

U tom smislu »mjesto« nije mišljeno (samo) u smislu krajolika, zemljopisne činjenice koja vezuje sebe za nekog pisca ‒ njegovim rođenjem ili životnim odredištem. Mjesto je ovdje nutarnje koliko i izvanjsko, jer osjećaj za mjesto nije usredotočen samo na izvanjskost mjesta, nego na unutarnju umještenost, na osjećaj u sebi. Tako se i mjesto razaznaje kao jezik, kao nešto u stalnom razvoju, pokretu, diskurs u procesu. Mjesto u tom smislu označava i gubitak jezika, ali mogućnost re-konstruiranja mogućeg prostora slobode. To je imaginarni prostor slobode koji proizvodi pjesništvo, kako je to na poseban način izrekao A. Blokh u svome eseju Mjesto kao sudbina pa ga valja i ovdje spomenuti. No, vratiti nam se je i na početak ove studije, kako bismo je priveli njezinu logičnom kraju.

U naslovu se citatno koristi stih iz pjesme Maslina najvećega bračkoga književnoga sina Vladimira Nazora, koji svojom književnom i osobnom biografijom (kao da je to uopće moguće odvojiti) svjedoči o turbulentnim putovima srednjoeuropskog pisca-intelektualca. Štoviše, ta se pjesma čita na početku svake manifestacije jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva u Selcima na otoku Braču. Jer Otok (Brač), Mjesto (Selca) jesu Pjesnikova sudbina. Mjesto koje je na njega nalik i u čijem okrilju nalazi granice koje mu tvore identitet. A Pjesnik je jedan od mnogih kojima se sav život izgradio ili razorio zato što su rođeni ovdje, a ne ondje, nadomak ili podno neke, najčešće posve apstraktne crte, iza koje bi počinjala druga sudbina. No, on stvara imaginarni prostor slobode kojoj je Sve, a Mjesto prije svega, vježbalištem, poprištem otjelovljenja, gradivom. Znači da Mjesto ima samo jednu sudbinu. A ta sudbina jest čovjek koji od njega čini ono što hoće. Kao u Nazorovoj pjesmi:

Vinograd moga je oca ovjenčan zelenim vijencem
Maslinâ. ‒ Pod njima ja sam u vrućijem danima ljetnim,
Grožđe dok zrijalo i pjev cvrčakâ šibao uzduh.
Gledo u zanosu svijetle vizije, što ih je Podne
Pred očima stvaralo mojim.
More je šumjelo negdje daleko. ‒ Po modrome nebu
Plovili su bijeli oblačci, a zemlja je ležala teška
I tiha u snu sunčanu.
... U takav sam ja trenutak
Veliku, strogu i mirnu, iz maslinika se dižuć
K vedrome svodu, bez štita, bez koplja i kacige sjajne,
Vidio Palas Atenu.
Ona je nosila žižak na dlanu. Plodova zrelih
Ubra pregršt pa saže sok njihov na suho stijenje
I ruku do sunca dignu i užga tu malenu svijeću.
...Gori na mojemu stolu,
U tamne i burne noći, od zemlje niska svijeća.
Vjetrina otvara vrata i prozore, kroz kuću duva,
Zidima trese i tamu sve crnju tjera mi u dom:
Ja mirno sjedim uz svijeću koju ograditi dlanom
Ne treba: ulje joj vonja po maslinama mog oca,
A plamen njezin je iskra sa vatre sunčane. ‒ I sveđer,
Kad mi je teško međ ljudima, nastaje začaran krug,
U kojemu okolo žiška, dok noću vihori bijesne,
Zazeleni se lijepi vinograd mojega oca.
Ovjenčan maslinâ vijencem: ‒ pod njime sanjari dječak
Grožđe dok zre, i sve jače pjev cvrčka se glasa, i more
Krkoči negdje daleko, i nebeskom plove vedrinom
Dva oblaka bijela, tanka...