Na admiralskoj lađi skršenih jedara

Nekoje filmskosletne asocijacije potencijalnoga čitatelja ‒ kontrolora europske pjesničke putovnice Admirala Mahića (1948.-2015.), nema sumnje, bile bi: oda životu s mirisom smrti; žestoke trave s bridovitih brda; život je ono što izmiče poput jegulje iz ruku lirskoga ja; život je patnja, ali i opojno snatrenje, sjena s kojom liježemo i s kojom se budimo, hijena koja čeka da zadrijemamo na tren, uspavani nedostatkom klorofila u žilama... Pjesnik je, istodobno, anđeo s oblacima na rukama koje nosi kao meke jastuke na uzdarje umornomu bližnjemu, ali i vješti mačevalac s nasuprotnim od svega zla što se namnožilo na ideološkoj oštrici protivnika.

Mahićev svijet snažnih lirskih zaveslaja, gromkih pjesničkih slika i spoznajnih vrutaka proizvedenih očuđenjem stvarnosnoga uz pomoć metafore, kontrasta i ironije polazišna je postaja transformacije odnosno pražnjenja lirskoga subjekta translatiranog u tekst kao strukturiranu pjesničku poruku. U tom se vrenju konstituira njegovo lirsko ja negdje u vremenu između bivšeg i sadašnjeg, u prostoru između zavičajnog i globalnog, svjesno svih aporija u koje je usidren svijet kao pojavnost, kao cjelina, kao ocean koji natkriljuju i zatamnjuju ljubičasti pasati i antipasati. Lirsko ja raspeto je među svojim razložitim htijenjima i nadama nakon svoga uvrnuća u apokaliptično stvarnosno.

Mahićev lirski subjekt duboko je etički utemeljen i motiviran: »Nema se kud nego ljudima« – ustvrdit će on po svršetku vratolomne avanture »putovanja« tj. nagomilane egistencijalne tjeskobe. Ipak, višesmislenost ovog britkog pjesničkog »epitafa« uključuje i jednu opozicijsku, ironijsku gestu, koja istovremeno izvrće njezino osnovno značenje i pretvara ga u vlastitu negaciju, natopljenu gorčinom i svijesti o porazu. Na razdjelnici etičkog npr. namata se vrijeme stvarnosno, ali i svi njegovi metafizički odjeci u cjelokupnom kontekstu pjesme znakovito naslovljene metaforom »Suton«: »Svećenik Tomo dao riječ da će slobodni umjetnici/ objedovati u kuhinji Caritas«.

Uzburkani pjesnički dijalog s krhotinama stvarnosnog fenomen je ekstrapolacije lirskoga subjekta u knjizi izabranih pjesama Admirala Mahića Otkud ljubav za stolom smrti. Prvi je kvalifikativ uzme li se tijelo spomenutog teksta, tj. »životinje koja sve pije« (Bagić) na histopatološki podest; ustanovit će se naime brzo i s lakoćom, doduše s priručnim potrebitim egzaktnim instrumentarijem njezina elementarnost i rudimentarnost te da je ovdje poglavito riječ o pjesniku snažne gestikulacije i zvonkomu poetskom diskursu, zanjihanom vjetrovima specifična prostora i vremena, tj. šireg (i nužnoga) poetskog konteksta.

Vrelo autorove pjesničke mašte donosi snažne i sonorne slike, koje otvaraju i zatvaraju svojom sinestezijskom zvučnošću nove obzore i nove spoznajne ponore u katakombama egzistencijalnih nabora i tremora u konfiguraciji teksta. Mahićeva je pjesnička slika snažno kolorirana, »zasječena« izravno u meso egzistencijalne tjeskobe i avanture u trajno putujućem »expressu« pjesničkog prokletstva. Autor je ponio svoj prtljag – svoju pjesničku sudbinu i popudbinu iz rodne Banjaluke, preko metaforskog mosta i Miljacke tj. prepoznatljivih stvarnosnih obzora i njihove »repatrijacije« u sonorno tkivo pjesničko, derući svoju dušu na razvalinama rastrojene (više)stoljetne blagodrijemajuće idile i klasične mudrosti života. Mahićev lirski se subjekt odjednom našao na stanovitoj kosini Povijesti, klizeći na erozivnim naplavinama njezinim ka nekomu ponoru sveukupnih subjektivnih »hvatišta« i konačišta, svojemu dočetku i utoku.

U tim koordinatama Mahić gradi svoju transgraničnu poetsku nastambu, u kojoj želi udomiti šaroliki svijet vječnoga bratstva među ljudima. Pjesnik je dobri duh nad vodama ideokracije i ideologije, dakle stvarnosnoga, ružičasti oblak što se nadvio nad močvarom jala i kala, tražeću u njoj uzaludno odsjaj svog anđeoskog lica. Sudar stvarnosnog i nadstvarnosnog – metafizičkog osnovni je konstituens i movens tekstotkanja »ubrzana daha« u zahuktaloj rijeci života, prepunoj ćutilnih slika, ekspozicija i prepozicija – vanjskoga znaka unutrašnje lomljave i grmljavine. Lirski je subjekt stigmatiziran, trajno »okićen« atributima vremena i njegovih trauma.

Mahićev je poetski svijet sazdan doduše na načelima vječnoga naivističkog bratstva – svi ljudi, sva bića konstituiraju mikrokozmos njegova lirskoga ja, a homo homini non est lupus. Izvan njega, međutim, kao snažno magnetno polje djeluju sile koje određuju njegovu putanju i sudbinu. Čovjekovo putovanje od točke A do točke B samo je hrvanje s nevidljivim bremenom života, a smisao postojanja biti vojnik na strani Dobra, hrvajući se neprekidno s nevidljivim silama – predrasudama, ideologijama, stereotipima, tj. svim onim što predstavlja napad na slobodu njihala čovjekove volje, ugrađenu u samu srž njegova bića. A sve to s konačnim ciljem – kako utoliti trajnu žeđ na nekom nepresušnom Izvoru bitka. Sonorni kliktaj visokog letača u duboku zaleđu kontinenta – to je grafemski ekvivalent, poetski syllabus, odjek snažnoga unutrašnjega vrenja u autora zbirke znakovita naslova, sročena i stiješnjena između dva antipoda: »Otkud ljubav za stolom smrti«.

Već u samomu početku dobronamjernu kritičkomu peru (za)pitati se je: Izmiče li i Mahićeva poezija, kao izrazito samonikla i »svojeglava»pojava načelnim kanonima, ladicama i klasifikacijama, tražeći svomu »cepinu« staze i prohode dotad neviđenim (strmo)putima i verući se visinama i zrelinama pjesničke riječi nedohvatne drugima, kao što je to konstatirano u slučaju jednoga drugoga velikoga imena 20. stoljeća na ovim prostorima, naime Tončija Petrasa Marovića? (Vidjeti: Bagić, Vulkansko pismo, »Vijenac« MH od 22. siječnja 2015.)

U slučaju TPM-a, rekosmo, kritika je suglasna u ocjeni da je u navedenom slučaju riječ o jedinstvenoj »talionici riječi« (Maroević) i njezinu amalgamiranju u čvrstu semantičko-ritmičku slitinu, u njezine sintezne arhetipske oblike koji dodiruju i tijelo i smrt, i Boga i baštinu, i jezik i trajanje, i krajnje, posljednje stvari, u napinjanju misli i rečenice do njezina puknuća i uvrnuća u samu sebe (Bagić), odnosno uspostavljanja pjesničke prakse prekoračenja (Mrkonjić), opijajući usputna pratitelja – motritelja energetskim zračenjem iznimne jakosti i (na)očitosti.

No, glede jezične energeie iz Mahićeva dubokoga BiH rudokopa teško bismo pronašli neke bliske mu, potpune »krvne« i»mineralne« srodnike, kao što je to uostalom slučaj u svih autentičnih stvaralaca, snažnoga, urođena impulsa, jedinstvenog pjesničkog koda tj. nesna i vrućica odsanjanih hrvatskim jezikom južno od najdulje naše rijeke.

Izudaran šibama svoga »uvrnuća«, a koje ga tjeraju i skreću već za najranijih godina iz jedne nepoetske profesije ka prijestolju Riječi, i nuđaju mu pritom širokogrudno avanturizam gladi, i smrzavica, i političkih slaloma i brzometnih spustova bez prave opreme, a zahvaljujući kojima se Admiralova lađa nasukava na migracijske atole i ostaje trajnom zarobljenicom kojekakvih košava i »kiselih kiša« na neprirodnu »mjesečevu« prostoru, prisiljena sama formulirati svoj prepoznatljivi krik i zov u pomoć. Mahićev se lirski subjekt konstituira upravo na takvim koordinatama: na nesigurnu tlu egzistencijalne tjeskobe, trajne upitnosti tj. svrhe postojanja, dramatična sraza Subjekta i vanjskoga svijeta, porušenih ideala i nakrivljenih vrijednosti u talionici društvenih vrenja.

Mahića je iznjedrilo vrijeme – vrijeme posebice nepoćudno, »tristissimae noctis imago« 20. stoljeća, kako običavamo klasificirati kao traume koje su nas izravno očešale, izvanliterarno natrunjeno sumporom i vrelom vulkanskom lavom eruptivnih balkanskih prostora. Iznjedrila ga je, ponijela u visine njegov stvaralački uzdah doživljena seizmika unutrašnjosti, samoga srca jedne »pitome pretpotopne životinje«, koja se na žaru 20. stoljeća koprca u svojemu kavezu dok joj odsijecaju rep, krila i kandže. Mahićeva literarna putešestvija stanoviti je pjesnički složenac, s primjesama montmartrovskih, rimbaudovskih začina i mirisa, riječima: europeizirana dionica BiH-kantilene na nekoj lutnji od autentična sevdah-javora, parnasovski, matoševski neugođenoj, ali dramatski i modernistički razbarušenoj svojim bogato razvedenim ritmovima i napuklim rezonantnim prostorom sposebnim volumenom pjesničkoga glasa.

I da zaključimo: Mahićev lirski ja u posljednjoj njegovoj zbirci – »smislu i povijesti življenja« ‒ rezultat je duboko izbrazdanog teksta i vidokruga, s preoranim stvarnosnim prostorima minuloga 20. stoljeća i njegovih hipoteka i njihovim translatacijama u onostrano, vječitih egsistencijalnih trauma i tjeskoba ponesenih nakanom kako prizemljiti sebe kao jedinstveno, neponovljivo, ograničeno biće na trusnu prostoru neumoljivog Apsoluta. Riječju: dramatičan krik za slobodom i nesputanim letom smrtno ranjenoga albatrosa.