Mreža sedmih brojeva

Nekoliko dana nakon povratka s putovanja u sam osvit dana netko mi je pozvonio na vratima. Najprije mi se činilo da sanjam jer mi godinama tako rano nitko nije dolazio; ni rodbina ni prijateljice. Još snena sjela sam na postelji i protrljala oči. Rano je, ali nije san. Zvono se oglasilo još jednom. Mrzovoljna zbog preranog buđenja i u sebi premećući misli o tome tko bi mogao biti moj tako rani posjetitelj, dovukla sam se do ulaznih vrata i provirila kroz špijunku. Vani je stajala Ema, a iza njenih leđa, kao da se skriva, stajao je visoki mladić koji ju je glavom promašivao bar za deset centimetara. Kad sam otvorila vrata, njega nije bilo. Sklonio se u stranu, kao da Emi prepušta priliku da objasni razlog tako ranog dolaska.

– Bože, otkud ti nakon toliko vremena!? Da se nije što dogodilo, Ema?

– Mogu li ući?

– Otkud tako rano? Dugo te nije bilo.

Ona je već ulazila i ljubila me u obraze.

– Nije li netko s tobom? – pitala sam dok je ona već zatvarala vrata.

– Nadam se da smije ući...

– Zbunjuješ me. Nije li s tobom?

– Jest, ali...

– Nezgodno je da sam vani stoji. Mogao bi biti sumnjiv.

– Pusti! Snaći će se... Moram s tobom razgovarati.

Pomislila sam da joj se dogodilo nešto izuzetno i dramatično i da treba moju pomoć. U tom trenu nije mi na pamet palo ništa drugo.

– Hoćeš li možda kavu? – pitala sam je još stojeći i drhtureći u pidžami jer je jutro bilo prohladno. Ona se već zavaljivala u naslonjač.

– Pa, da, mogla bih...

Otišla sam u kuhinju pristaviti kavu, a onda joj se ispričala što se moram presvući. Kad sam unosila kavu u dnevnu sobu, činilo mi se da je ona, glave naslonjene na ruku, zadrijemala.

– Izgleda da si jako umorna. Kava će te osvježiti.

Srknula je kavu kao da je prečula moje pitanje i rekla:

– Ah da, kava! Kakav miris!

– Hajde, pričaj...

– Putovali smo cijelu noć ‒ reče ona nakon što je otpila još gutljaj.

– Vidim to po tvom putnom odijelu. Sva si izgužvana. Spavala si odjevena? Otkud dolazite?

– Izdaleka!

– Hm! No dobro, a o čemu želiš razgovarati?

– Trebam sklonište!

– Zar bježiš od nekoga?

Opet nije odgovorila na pitanje nego nastavila:

– Ne za sebe. Za njega...

– Za koga? Onoga vani? Pa, tko je to!?

– Moj sin. Moram ga skloniti na nekoliko dana. Dok se ne snađem. Zato nisam otišla u hotel. Tamo bi nas našli. Zapravo, mene smiju naći, ali ne i njega. Onda sam se sjetila tebe i usput molila Boga da si još na istoj adresi. Posrećilo mi se.

– Kako si sina mogla ostaviti na hodniku? Mislila sam da ti je dečko bio samo pratnja, vozač taksija, nosač, tako nešto...

– Vani je. Čeka.

– Malo me plašiš. Nećeš me valjda uvaliti u kakvu nepriliku?

– Ni govora. To ti garantiram. Nema nikakve opasnosti za tebe. Kome bi uopće moglo pasti na pamet da ga ovdje traži? Budi sigurna u to. Samo nekoliko dana. Možda samo danas...

– Mislila sam, nakon onog luksusnog hotela u Parizu...

– Pusti sad to. Sad je situacija drukčija. Ne mogu sad opširno... Može ili ne?

– No, dobro ‒ rekla sam prilično kolebljivo. ‒ Ali najviše dva dana!

– Najviše dva. Možda tri. Ne više. Dajem ti riječ.

Otvorila sam vrata. Dečko je bio tamo. Dala sam mu glavom znak da uđe. Ušao je prilično sigurno i samouvjereno i nije mi pružio ruku niti se predstavio. Istog sam trena požalila svoju gostoljubivost i povjerenje prema poznanici koja mi se toliko godina nije javljala i malo sam se pokolebala. On je šutke stajao i pogledavao čas mene, čas Emu. Crte njegova lica bile su posve pravilne, ali oštre i u njima je bilo nečeg neprirodnog. Djelovalo je kao da je nacrtano.

– Je li riješena stvar? ‒ upitao je konačno, još uvijek stojeći i ne obraćajući se meni nego Emi.

– Nisi pozdravio našu dobročiniteljicu – prigovori mu je Ema, na što se on gotovo mehanički okrene i pruži mi ruku.

– Jonel!

– Jonel? Neobično ime. A Bernard? Rekla si da se zove Bernard. Bernardić.

– Sad je Jonel. Jonel mu piše na svim dokumentima.

– Mama je mislila da je Jonel modernije. Da je manje oštro i da ulijeva povjerenje! Ja sam možda jedini Jonel na Zemlji. Ali mogli bismo ime u ovim okolnostima promijeniti. Što kažeš, mama?

– Ne govori gluposti. Kakve okolnosti?

On se na to trgne, nekako previše neprirodno i razvuče lice u usiljen osmijeh. A Ema se ponovo obrati meni:

– Znam da je soba tvoje kćeri prazna...

– Odakle znaš?

– Eto, znam. Jonel neće imati previše zahtjeva. Bit će krajnje diskretan. Zar ne, sine?

– Kako ti kažeš. Dogovorili smo se. Budite bez brige – okrene se on k meni. Nisam uspjela uhvatiti njegov pogled, a već je nastavio:

– Bit ću nevidljiv.

Dečko je govorio ispravno, ali onako kako govore ljudi koji su učili strani jezik pa rečenice slažu zastajkujući i sa stranim naglaskom. Ema je primijetila da o njegovom govoru premišljam pa brzo doda:

– Toliko smo putovali i učili toliko jezika da...

Nije dovršila rečenicu. Prebacila se na sasvim drugu temu, kao da je na pitanje Jonelovog ostanka bespogovorno prihvaćeno, a moj pristanak samorazumljiv. Negdje u dubini svijesti sam se bunila, ali sam nemoćno pristajala.

– O hrani ne moraš brinuti. Ja ću mu donositi. Navikli smo na hranu iz kutije.

– A otkud ste sada došli? ‒ uspjela sam pitati ponovno.

– Odakle ono, sine? Ah, iz Malezije? Zar ne Jonel? Možeš otići po svoje stvari. Dolje nas još čeka taksi – objasni ona. ‒ I reci šferu da odmah dolazim. Da ne bi otišao.

– A kamo ideš? ‒ upitala sam je.

– Svojoj staroj kući. Ponekad smo na brzinu svraćali sve ove godine. Još je sve u redu.

– Zar se ne bojiš da će te, ti neki, odmah naći? – pitala sam začuđeno.

– Imam ja svoje metode skrivanja. Budi bez brige. Pa rekla sam ti da ja nisam važna. Važan im je samo on. Nego, evo nešto za Jonela. I da mi pričuvaš! Mogli bi doći i samo radi novca – reče i izvadi podeblji snop novčanica. Nek’ bude kod tebe. Za svaku sigurnost! I nemoj mu ništa reći. Zna ti on ponekad kidnuti bez kontrole. Ali ne trebaš se brinuti. Uvijek se vraća. Dat ćeš mu novac samo po mom odobrenju.

– To je mnogo novca! – rekla sam pokušavajući prebrojiti novčanice, no ona moj naum otkloni rukom i šapne, gotovo mi naređujući da novac sakrijem. Čulo se da se otvaraju vrata.

– Sakrij! – ponovi ona šapćući, ali energično i ja automatski stisnem šaku i gurnem ju u džep.

Jonel je posve bešumno ušao. Preko ramena je nosio samo crnu torbu u kakvima se obično nose mobilna računala, a u ruci je držao mobilni telefon i nešto kao posude za prenošenje tekuće hrane. U sličnim sam posudama nosila hranu iz restorana kad bih ostajala predugo na poslu. Kako su vrata sobe moje kćeri bila otvorena, on uđe u sobu, odloži stvari, vrati se i sagne da materi dade poljubac pa reče nešto na meni nepoznatom jeziku.

– Pa nismo na polinezijskom otoku – nasmije se ona i kao prigovarajući sinu što ja ne mogu razumjeti ono o čemu je govorio. ‒ Baš si nježan!

Zatim se okrene prema meni i namigne mi.

– Vidimo se! ‒ reče odlazeći i mahne mi rukom, a Jonel zatvori vrata za njom i bez riječi ode u sobu.

Zbunjena i ljuta na sebe što sam se dala tako izmanipulirati, vratila sam se već odjevena u krevet, ali mi san na oči više nije dolazio, bez obzira na to što je moja kava ostala netaknuta. Ustala sam, otišla pod tuš, obukla se ponovno i pripremeila na odlazak na posao. Svoju sam sobu iz opreza zaključala. Ne samo zbog hrpe tuđeg novca. Naslonila sam uho na vrata sobe u kojoj je bio neočekivani gost. Iza njih je vladala apsolutna tišina. Na listu papira koji sam u dnevnoj sobi izvukla iz pisača, napisala sam nekoliko uputa za njega i na stolu ostavila rezervne ključeve pa izašla na svjež jutarnji zrak. Već na stubištu sam se pokajala što sam ostavila ključeve, ali mi nešto nije dalo da se vratim i pokupim ih.

– Jonel! Jonel, mili Bože! – promrmljala sam posprdno sebi u bradu i krenula uobičajenim putem.

Kasno poslije podne vratila sam se kući. U stanu je sve bilo posve mirno i ništa nije svjedočilo o nečijoj nazočnosti. Ni sad iz sobe nije dopirao nikakav zvuk. Tek noću, kad me priroda potjerala na odlazak u pomoćne prostorije, učinilo mi se da se čuje rad elektroničkog pisača.

– Posudio si je moj ne pitajući – pomislim. Osvrnem se na mjesto na kojem je stajao. Bio je na svome mjestu. Osluhnula sam još jednom. Ništa. Valjda mi se pričinilo. Otišla sam u postelju i odmah zaspala.

Drugoga sam se dana vratila kući ranije radi glavobolje koja me već od jutra počela mučiti. I te se noći ponovio zagonetni zvuk pisača i zatim posvemašnja tišina čim sam zastala nasred sobe i pokušala dokučiti odakle zvuk dolazi. Legavši u postelju, počela sam smišljati što mi je činiti dalje. Odlučila sam spremiti večeru i pozvati Jonela pa porazgovoriti s njim.

Ujutro je opet bilo sve mirno pa sam Jonelu prije odlaska napisala poruku. Neka bude u sedam sati kod kuće jer ga pozivam na večeru. Po povratku sam našla odgovor. Danas će večerati s mamom, pa večeru neka odgodim za neku drugu priliku. Provjerila sam je li u sobi. Nije bio. U sobi je sve bilo na mjestu. Računalo isključeno, kantice za jelo na stolu. Nigdje nikakva drugog traga o nečijem boravku.

Spremila sam si brzinsko samačko jelo, večerala, oprala tanjur i tavu, obrisala ih, posložila na mjesto i sjela pred televizor u dnevnoj sobi iščekujući Jonela. Nisam ga dočekala. Kad mi se počelo drijemati, navinula sam budilicu i krenula na spavanje. Dok sam tonula u san, učinilo mi se da u sobi čujem prigušeni ženski smijeh, ali snu više nisam mogla odoljeti.

Kao i svakoga drugog dana, probudila me budilica. Trljajući pospane oči, uputim se odmah u kupaonicu. Na njezinim vratima gotovo sam se sudarila s mladom djevojkom raskuštrane duge kose. Bila je samo u gaćicama, a gole grudi djelomice je prekrivala samo duga kosa.

– O, sory! – reče ona ni ne gledajući i ode posrćući.

Je li to strankinja ili samo glumi strankinju? Pogledala sam za njom. Ušla je u sobu k Jonelu i pritvorila vrata.

– Što je sad ovo? Kako mi smije dovoditi goste bez pitanja? ‒ pomislila sam. Ljutila sam se i smišljala odlučan potez. U uredu se nisam mogla usredotočiti na posao pa zamolim šefa da me poslije pauze pusti da riješim jednu hitnu privatnu stvar. On mrzovoljno pristane. Putem kući smišljala sam kako ću se to suočiti s Jonelom i što ću mu reći. Dok sam još parkirala auto, primijetih jedan drugi auto koji je upravo kretao s parkirališta ispred zgrade. U njemu je sjedila Ema.

– Dobro – pomislim – donijela mu je jelo.

Kad sam u predvorju dočekala lift i ulazila u njega, jedan je drugi lift upravo sišao. Još sam mogla uhom uhvatiti automatsko otvaranje vrata i onaj ženski hihot od sinoć. Znači, mala odlazi. Sad će me taj Jonel čuti!

U stanu me opet dočekala posvemašnja tišina. Vrata sobe moje kćeri bila su otvorena. Privirim u sobu. I opet je sve bilo na svom mjestu, ali ni Jonelu ni računalu ni ikakvim kanticama ili hrani ni traga. Provjerila sam i kuhinju i kupaonicu. Ništa. Primila sam za kvaku i na vratima moje sobe. Bila je zaključana. Otključala sam ju i sve pomno razgledala. I novac i sve ostalo je bilo na svome mjestu.

Sjela sam na kauč i duboko se zamislila. Što mi je činiti? Sve me to silno zbunjivalo i zabrinjavalo. Ne znajući što bi, vratila sam se na posao.

– Brzo ste se vratili. Jeste li riješili problem? – pitao je šef.

– Odložila sam ga ‒ odgovorih mu preko volje.

– Tražila vas je neka žena. Rekla je da će doći kasnije. Ili sutra.

Nije došla. Ni na kraju radnoga dana ni sljedećega. Vjerujući da je to Ema, očekivala sam ju još dugo. Ako ni zbog čega drugog, doći će zbog novca. Ali nije dolazila.

Prošlo je nekoliko mjeseci kad mi se na vratima pojavila nepoznata žena.

– Gospođo, moram razgovarati s vašim sinom – reče nekako otužno.

– Nemam sina.

– Kako nemate? Moja mi je kći dala ovu adresu. Provjerila sam već. Vaša adresa i vaše ime je na vratima.

– Ali zaista, ja nemam sina. Imam samo kćer, a ona već dvije godine živi u drugom gradu.

Žena je bila na rubu suza. Posjela sam ju na kauč i donijela joj čašu vode.

– Ali, moja mi je kći dala ovu adresu. Tu je bila s nekim dečkom koji joj se poslije nije javio. Ona je u drugom stanju. Dugo mi to nije htjela priznati. Prisilila sam ju na ginekološki pregled i liječnica je potvrdila trudnoću.

Nakon što je popila vodu i malo se primirila, rekla sam joj samo ono što sam znala. Ona je slušala moju priču s nevjericom, a onda rekla:

– Sve mi je to jako zagonetno. Moram vam reći da mi je najzagonetnije to što moja kći tvrdi da s dečkom uopće nije imala odnos i...

Tu se zagrcnula i pala u histerični plač, a zatim se onako rasplakana digla.

– Oprostite! Ne znam komu vjerovati.

Otišla je grcajući.

Više se ništa nije događalo. Nikakvih vijesti ni o Emi ni o Jonelu nije bilo, ali mi njihov posjet i tajanstveni nestanak nikako nisu dali mira. U mislima sam se stalno vraćala na njih i zamišljeno hodala gradom. Tako zamišljenu me u robnoj kući oslovila jedna školska kolegica, ginekologinja. Otišle smo na kavu i ja sam joj ispričala priču o Emi, Jonelu i nepoznatoj djevojci.

– Ma, ne mogu vjerovati. Bili su kod tebe? Dakle još jedna!

– Kako to, još jedna?

– Već mi je nekoliko mladih djevojaka došlo u poodmaklom stupnju trudnoće s tvrdnjom da s dečkom nisu imale odnos. Dvije od njih, najmlađe, bile su virgo intacta. Vrlo zagonetno! Hajde da mi potražimo našu Emu i priupitamo ju za zdravlje.

I učinile smo to. U zgradi u kojoj je nekad živjela nitko za nju nije znao. Susjedi su tvrdili da joj je stan prazan i da ju nisu vidjeli godinama. Predsjenik kućnog savjeta rekao nam je da su sve režije na račun stana redovito plaćane, ali da vlasnicu stana nikad nije upoznao. Zagonetkama nije bilo kraja. Mene je najviše mučio novac koji je ostao kod mene. Počela sam obilaziti banke i ispitivati imaju li račun na njezino ime da ga položim i riješim se brige. Negdje bi me samo sažaljivo pogledali, a drugdje energično odbili dati podatke.

– Ja samo hoću položiti novac. Nemam nikakvog dokumenta da bi ga mogla podizati.

– Pravila profesije su takva! Ne možemo vam pomoći ‒ dobivala sam odgovor.

U jednoj su mi banci savjetovali da novac položim na svoj račun pa kad prijateljica dođe, moći ću ga podići i vratiti joj ga. Tako sam i učinila, strahujući da bi gomila novca mogla privući nekog zagonetnog provalnika koji bi mi uništio stan. Kažu da profesionalni lopovi imaju neobično osjetilo za novac i da ga oni uvijek nekim posebnim osjetilima otkriju. Poslije sam povremeno odlazila u banku provjeriti je li novac još na mom računu.

Tako je bilo i toga dana. Stajala sam u banci redu pred blagajnom. Baš kad sam došla na red, netko me takne po ramenu. Okrenem se. Bila je Ema. Bila je neupadljivo odjevena kao domaćica koja se vraća s tržnice s vrećicama povrća. Zagrlila me kao nikad ranije pri našim čudnim i rijetkim susretima.

– Gdje si? Što se nisi javila? Tvoj novac još čuvam. Ovdje je na mom računu.

– Znala sam ja kome ga povjeravam.

– Mogu ga odmah podići da s tim nemam brige.

– Imamo vremena za to – reče i odvuče me u stranu.

– Ne razumijem...

– Jednog ću ti dana sve objasniti. Sad još nije vrijeme – reče zagonetno.

– A Jonel? Što je s Jonelom!? ‒ Htjela sam ju pitati zašto su tako iznenada i bez obrazloženja nestali, ali me ona preduhitrila:

– On je dio mreže. I ja sam dio mreže. Naprosto su mi pripremili mrežu i ja sam se ulovila.

– Kakve mreže!?

– Pa znaš ono, sedmi broj...

Osvrnula se nekako preplašeno, ali se odmah pribrala.

– Moram ići.

Onako zbunjenoj ona mi je već tresla ruku i opraštala se. Primijetila sam da joj je koža na licu zategnuta i da još uvijek djeluje mladoliko, gotovo onako kako joj je izgledala onoga dana kad se plela mreža za hvatanje sedmog broja. Kao da je neka nadnaravna sila na njoj zaustavila biljege proživljenih godina. Nisam se ni snašla, a nje više je nije bilo. Ostavila mi je samo zagonetku sedmog broja.

Bila sam sigurna da to nije bio i naš posljednji susret.