Marni redovnik hrvatskoga jezika i književnosti

Cijenjena i draga obitelji, prijatelji!(1) Ovakvi trenutci, pa kada i jesu očekivani, ostavljaju najčešće bez pravih riječi, a kamoli utjehe za najbliže. Vjerujemo li da Bog daje, osobito nekima, pomno izabranima nositi poseban križ za blaženstvo, tada ćemo i mi koji još za neko vrijeme ostajemo ovostran velike, najveće Tajne, moći prihvatiti to da sada ne stoji više ništa između čovjeka, vremenitoga i samo tijelom krhkoga, i Apsoluta o kojemu je pjesnik Ante Stamać nerijetko, a u posljednjim godinama života naglašeno i često, izrijekom ili neizravno, tako duboko i dojmljivo pisao i Njemu se gotovo skrušeno na koncu utjecao.

Sjetit ćemo se njegovih stihova što ih je u odmjerenim i suzdržanim nastupima bez ikakva suviška, lijepim i sugestivnim glasom, krasnom dikcijom, sjajno odnjegovanim jezikom kao pjesnikovim zaštitnim znakom, naizust govorio u mnogim prigodama.

Riječ je o sonetu naslovljenom »Molitva«; evo poneki stih:

O Višnji Bože, jedini moj Bože,
Ti nado mojih odbrojanih dana...
Osobito nek Višnje tvoje zrenje
Svim bližnjim donese mir, tišinu...
Te čistih duša da se k tebi vinu.

Kao predsjednik Društva hrvatskih književnika u dva mandata, književnik Ante Stamać bio je predsjednikom sviju. Hrvatska književnost i hrvatski jezik, njihovo bogatstvo, razvedenost, protežnost od davnina do naših dana, bili su mu, mislim da ne pretjerujem kažem li tako, svetim vrijednostima ni za kakvu pogodbu i ni sa kim, a on sam, kako sam ga doživljavao – marni redovnik jezika i književnosti. Riječju je i djelom nastojao na prožimanju svih sastavnica jedinstvene i cjelovite hrvatske književnosti, nije domovinski prostor dijelio na takozvani metropolski i takozvani pokrajinski, a nekmoli provincijski. Premrežiti temeljnim i zakladnim, najvrsnijim vrijednostima naše prebogate književne tradicije i onima suvremenim svaki hrvatski zavičaj, oko toga se predsjednik Stamać posebno trsio.

Poštovao je starije i tradiciju, u suvremenosti je poticao mlađe i nerijetko bio putokaznim autorom i intelektualcem kojeg se rado slušalo, citiralo, o čijim se stavovima moglo polemizirati, ili s njim samim, no uvijek na razini, časno i otvoreno, kada je riječ o javnome prostoru i otvorenoj sceni, medijskoj i inoj. Imao je i književna načina i intelektualna stila. Morali su mu to priznavati i drugi i drukčiji, oni objektivni. Njegova predavanja, obvezne i neobvezne susrete, toliki mogu posvjedočiti, doživljavali smo iznimnim trenutcima i prostorima slobode, novih spoznaja, znanja i ohrabrenja, navlastito u nekim ranijim vremenima. Uostalom, kako bi drukčije mogao zračiti čovjek koji je zarana, još mladićem, na najcrnjem izvoru upoznao zlo koji nazivamo totalitarizmom, onim komunističkim.

Duga desetljeća bio je Ante Stamać na polju kulture, naročito književnosti i književne teorije, ništa manje upečatljivo i zauzeto u ulozi profesora i Učitelja na hrvatskim i stranim sveučilištima, iskazavši široku paletu ljubavi i interesa, veliko znanje u filozofiji, glazbi, i izvedbeno i teorijski, pa u povijesti umjetnosti, germanistici i anglistici – te odatle njegovi trajni prevoditeljski tragovi u nizu velikih književnih i znanstvenih ostvaraja koje je posredovao u hrvatskome jeziku i našoj kulturi, zaduživši njima naraštaje – zatim urednički poslovi, antologičarski pothvati, silna energija, trajna izloženost javnosti, obnašanje tolikih zahtjevnih i odgovornih dužnosti...

Tijekom druge polovine prošloga stoljeća sve do naših dana, to golemo djelo, angažman i postignuća čine profesora, kolegu, prijatelja, vrhunskoga intelektualca naših dana, akademika... čovjekom za kojeg će i oni koji tek dolaze, vjerujem već u bliskoj budućnosti i s takozvanim razboritim vremenskim odmakom, moći ustvrditi kako je Ante Stamać svekolikim djelovanjem obilježio cijelo jedno razdoblje naše kulture, poglavito književnosti i književna života u najširemu smislu.

Istinu su napisali oni koji su ovih dana rekli kako smo odlaskom gospodina Ante Stamaća i kao ljudi i kao kultura, a napose književnost, mnogo, doista jako puno izgubili.

Poštovana Dubravka, Viktore i Domagoju, cijela draga obitelji, svima bližnjima, svima ovdje okupljenima, uime Društva hrvatskih književnika, njegova predsjednika, Uprave i svoje osobno, izražavam iskrenu i duboku sućut.

Dragi naš Ante, Bog Vas k sebi raširenih ruku primio, bila Vam laka hrvatska zemlja.

Na Mirogoju, 5. prosinca 2016.