Luk

»Želiš mi reći nešto o tome?« pokušao je Petr. Od te suvišne rečenice tek se malčice zamaglilo vjetrobransko staklo. Ništa više. Zamagljenost stakla sve se više smanjuje, da bi uskoro posve nestala. Nestaje i značenje ovih riječi. Tišina. Tihii neprekidni okretaji motora, potmuo hod mjenjača, fijukanje vozila iz suprotnog smjera. Pored njega u perifernom vidu sin. Oslonjen na prozor, zabačene i klonule glave, blijedih, stisnutih usana, nepristupačan, stran. Petr ponovo usmjeri pogled na cestu. Voze se kroz šumu. Pada kiša. Brisači se pale u pravilnim intervalima. Opišu luk, gume na njima zacvile, čista površina istoga trena počne se ispunjavati kišom.

»Izbacit će te iz škole, mislim da ti je to jasno«, kaže Petr bez ikakva učinka. Sa sjedala pored njegova dopre hladnoća. Gume zacvile, površina se ispunjava kišom. Petru od toga po leđima prođu žmarci. Prebacio je u nižu brzinu sa žestinom koja je iznenadila i njega samoga. Kao da je nešto iščašio, kao da lomi nešto živo. Skrenuo je na poljski put. O podvozje su udarali kamenčići. Pogledao je dečka. Sjedio je nepomično, nepromijenjeno, blijed, stran. O čemu razmišlja? Gleda gore, krošnje stabala. Iščezavaju iznad njega. Granaju se kao golemi živci. Sve klizi, sve promiče. Lagana vrtoglavica. A na prozoru voda. Kapljica preda svoju težinu drugoj kapljici, poveća se, sklizne, ostavi mokar trag koji se ubrzo sam od sebe opet raspadne u pojedine kapljice. Kad bi barem znao odakle početi, kojim putem se približiti. Daj pričaj, Jakube! Ne bježi od mene! Ali Jakub šuti, put se uspinje, kiša se razbija o staklo. A uz sve to još i nervoza. Luk, cviljenje gume. Dečko imena Jakub. Sin u perifernom vidu. Njihanje grana, njihanje stabala. I odjednom iznad svega toga luk.

»Gle, Kubo, duga!« kaže Petr, pokazuje prstom, ali to je izlišno, nepotrebno.

»Ti o tome više ne odlučuješ! Ti više ne, nadam se da ti je to jasno!« ljuti se ta sitna, krhka žena. Bivša žena. Bivša Petrova žena. Petru padaju na pamet zajedljive riječi, ali naglas radije kaže: »Molim te, Jano, razumijem te, bila si u pravu, tad smo... trebali smo nešto po tom pitanju poduzet. Ali ovak... Ovak neće ići. Pa ne želiš valjda Jakuba skroz izgubit!?«

Ali Jana je nepopustljiva:

»Ti o tome više ne-o-dlu-ču-ješ!« i u istom ritmu udari nožem po dasci za rezanje, luk se raspadne na komadiće, a iz susjedne sobe začuje se škripanje. Janino drugo dijete. Drugo, s novim mužem. Novi muž stoji naslonjen na dovratnik. Šuti. Zuri u lonac u kojem nastaje ručak.

»Jakub nije lud«, izusti Petr nesigurno, »nije ni nasilnik, ni ništa slično. Osjetljiv je, ima četrnajst, to su lude godine. Razdoblje... Naletio je na neke idiote, šta ja znam...« Čuje sam sebe kroz pištanje pare, u kuhinji koja je nekoć bila i njegova. Žarulja iznad radne ploče s malim masnim prekidačem sa strane, vrata na magnet, lijevi stražnji plamenik na štednjaku ne radi, prozor se teško zatvara – mora ga se dolje malo pritisnuti. Tapeta s cvjetnim uzorkom zbog kojeg su se posvađali. Mrlja na tapeti tik iznad stola, čokoladni otisak prsta trogodišnjeg Jakuba.

»Isprovocirali su ga«, kaže naposljetku Petr i zvuči odlučno: »Svratit ću do ravnatelja, još uvijek se to može sredit...«

»Što bi ti tu sređivao, kvragu?!« Jana ga ošine pogledom. Odreže s mrkve lišće. Nakon nervoznog poteza nožem za guljenje pojavi se nešto drukčija nijansa. »To se trebalo sređivati kad je imao devet godina... kad je objesio susjedinu mačku...«

Petru odmah u mislima oživi ono poslijepodne. Ljeto, sparina, inverzija, sivo nebo, svi otupjeli od vrućine, oznojeni. Petr, Jana, Kuba i ona rospija iz prizemlja na koju je Petr zaurlao s ulaznih vrata zbog toga što je Jakuba za uho dovukla doma. Svi stoje iza zgrade, zure u mali ružičasti jezik, u bezizražajne oči, u bezoblično klupko obješeno na alki koje se prije svega sat vremena zvalo Mikeš.

»Jano, to... nekad... djeca čine. Jednostavno... žele nešto isprobati...«

Jana se nasmije: »Ti baš i nisi pri sebi. Znači, i s onim dečkom isto je želio nešto isprobati?«

»Isuse i Bože, to su dvije skroz različite stvari! Ovo je bila tučnjava, nesretni slučaj.«

»Ne, nije bio nesretni slučaj. Dečko ima slomljenu čeljust.«

»Isprovocirali su ga.«

»Nije istina«, kaže Jana. Petr zabubnja prstima po stolu i odmahne glavom.

»To da je počeo Jakub verzija je nekih odrpanaca, njima vjeruješ više?«

Zvuk noža za guljenje utihne. »Sve se dogodilo u razredu prepunom djece i... Jakub je priznao.«

»Glupost«, izusti Petr. »To je obična pizdarija! Ne znam zašt’ to govoriš, al’ to nije istina. Namjerno to čini, ne znam, govori to iz inata, i prema meni i prema tebi...«

Jana napravi grimasu, iskrivi usnu. Sjecka mrkvu i šuti. Novi muž stoji, zuri u lonac kao u provaliju. Petr želi nastaviti, ali ne može. Udahne zrak, nečega postane svjestan, nešto u sebi shvati, ali naposljetku to odbaci.

»Gle, ovako«, kaže naposljetku oprezno, »što kažeš da Kubu za promjenu uzmem malo k sebi, da pokušam...«

Tišina.

»Kako to da odjednom tako vodiš brigu?!« krikne Jana neočekivano. »Gdje si bio kad smo te trebali? Ne znam sjećaš li se, ali ti si ostavio nas! Ti nas! Zbog one gadure! Kako sam sa svime time sama trebala izaći na kraj? Sve si upropastio! Znaš koliko te Jakub volio? I da je neprestano pitao za tebe...? Ti si obično đubre! Nisu ti još trebali dozvoliti da ga viđaš!«

»Jano, ja...«

»Gubi se«, kaže Jana tiho, hladno.

Petr gleda u Janu. Novi muž u lonce. Tiho vrenje vode i pištanje pare. Uzaludnost.

»Kažem ti da se gubiš. Odlazi! Razumiješ?«

»Gle, Jano, nisam ovdje zbog tebe, već zbog Kube. Molim te da se smiriš. Ovako ne ide. Zar ti misliš...«

»Gubi se odavde!« zaurla Jana i pritom poreže prst. Bijeli krug razrezanog celera upija kapljicu krvi. »Odlazi!« Suze, kaput, cipele, vrata, u hodniku je hladno, vlažni smrad podrumskih prostorija...

Izašli su iz šume. Oko njih se posvuda prostiru pašnjaci. Prazna pustopoljina. Tek tu i tamo na rubu livade lovačka čéka. Petr zakoči, okrene ključ, zvuk utihne. Jakub se i ne pomakne. Kratko vrijeme obojica tiho sjede, uporno zure u vjetrobransko staklo. Tišina. Obojica negdje u leđima, u kostima osjećaju brujanje motora. Mir. Muk. Pašnjaci.

»Ajmo«, Petr prekine tišinu.

Krenu.

Čuje se svaki šum. Dva udarca vratima. Škripanje džona na mokroj travi. Kuba šmrca. Petr otvara prtljažnik. »Hoćeš mi pomoći?« Izvade postolje. Metu. U drvenom okviru vijcima su pričvršćeni slojevi od različitih materijala. Tapecirung, filc, staklena vuna. Na dodir tvrda i čvrsta ploha, ali strijela lako klizne u nju i zatim se bez poteškoća može izvaditi. Hodaju livadom. Nose stvari. Zaustave se otprilike šezdeset metara od auta, rasklope drvene noge i namjeste postolje. Stave na njega novu papirnatu metu. Petr se ogleda oko sebe. Uokolo savršena ravnica. U pukotini iznad šume sija večernje sunce. Opet se nazire djelić duge. Mirišu mokre livadne trave.

»Onda, jesi trenirao?« pita Petr.

Jakub odmahne glavom. Stoji iznad velike kutije od laminirane plastike. Sastavlja luk. Na dršku od čvrstog bukovog drva namontira dva plastična kraka nalik skijama. Donji krak sa stražnje strane zakači za list lijeve noge, tijelo luka upre o nogu tako da je usmjerena koso u zrak, preko bedra i leđa sve do desne ruke. Upre se rukom, zaokrene tijelo, svom svojom težinom savine luk i namjesti tetivu. Odjednom u ruci drži oružje. Za probu napne luk, prisloni tetivu na lice, kratko drži, cilja, opet lagano otpušta. Kako se samo razvio! Kako je narastao i sazrio, pomisli Petr. Još prije godinu dana morao mu je namještati tetivu. A s kakvom je samo lakoćom sada to učinio. Davno je još prešao na oružje za odrasle. Baš kao i Petr, koristi težak, vrlo precizan luk za gađanje u mete do osamdeset metara, onaj najzahtjevnije kategorije koji se još uvijek može napeti vlastitom snagom, bez kolotura.

Petr svoje oružje sastavi u trenu. Obojica si privežu tobolce za strijele, stave štitnike za lijevu podlakticu te naprstak s kožnim dijelom koji sprečava da ne porežu jagodice kažiprsta i srednjeg prsta desne ruke kojom napinju tetivu. Na dršku namontiraju metalne nišane. Obojica stave prvu duraluminijsku strijelu. Obojica stanu bočno, rašire noge. Petr napne tetivu, kratko cilja, gađa. Gađa i Jakub. Izmjenjuju se. Šute, ciljaju, zatvarajuoči. Mir. Samo potmulo vibriranje tetiva. Krila strijele fijuknu i gotovo u istom trenutku začuje se mukli udarac u metu. Brzina. U zraku svježina, vlaga, skromno hladno sunce, dronjci oblakâ, u šumi ptica. Grakne, umukne i nakon toga se više ne čuje.

Svaki odapne deset puta. Hodaju prema meti. Zbrajaju, vade iz mete hladne metalne strijele, Petr nešto pokazuje, nešto obrazlaže, objašnjava. Jakub kima glavom. Možda čak i on nešto kaže. Odlaze prema autu. Sve ponove još jednom.

Nakon nekoliko serija Petr se zagleda preko pašnjakâ, Jakub upravo namješta strijelu, gotovo već napinje tetivu, Petr mu nježno položi ruku na rame, zaustavi ga, kimne glavom, »gle!«, prošapće, kao da ne želi nekoga prestrašiti, uzbuniti, Jakub okreće glavu, neko vrijeme ništa ne shvaća, ali onda ga spazi. Kraj šume lijevo od njih veliko stado od dvadesetak srna.

Obojica šute, šutke ih promatraju. Srne mirno pasu, daleko su, nekih dvjesto pedeset, tristo metara, po svoj prilici i ne slute da su ovdje, u smjeru Petra i Jakuba puše blagi vjetar, ne mogu ih namirisati. Ne znaju da su ovdje. Kuba odjednom šapne: »Hajmo jednu pogodit...« Petra nešto presječe. Možda i malo previše. Vjerojatno je to i Kuba primijetio i... nasmijao se! Jedva jedvice, ali ipak... Petr stoji kao pogođen gromom.

»Hajmo!« navaljuje Jakub.

Petr i dalje nesigurno promatra Jakuba i naposljetku s oklijevanjem kaže: »Ne možemo, Kubo...«

»Zašto?«

»Daleko su... I... Možda je nećeš ubiti. Možda ćeš je samo raniti, a ona će pobjeći... Onda ćemo je morati tražiti u šumi... Dokrajčiti je...«

»Pa što, onda ćemo je tražiti.«

Petr zagrize donju usnu. Odgrize iz nje tanku nit ispucale kože. Ispljune je.

»Ti bi je mogao... ubiti?« pogleda Jakuba.

»Ne znam«, Kuba slegne ramenima »Možda... Pa imamo nož...«

Petr kimne. Da. Imaju nož. Petr u autu ima skakavac.

»Nije to baš samo tako, Kubo... Osim toga, daleko su. Nećeš ih uspjeti pogoditi...«

U tom je trenutku Jakub odapeo. Sve se zaustavilo. Livada, šuma, oči srna, Petrovo srce. Jakub stoji. Prati putanju strijele. Odapeo je promišljeno, pod dobrim kutom ukoso u zrak. Strijela je napravila luk, dosegnula najvišu točku i zatim počela padati, strašno je, stravično ubrzavala, postajala sve teža.

Zarila se u zemlju kojih pedesetak metara od stada. Srne su poskočile. Petr je odahnuo.

Jakub spusti luk.

»Vidiš, daleko su...« izgovori Petr.

Opet promatraju stado. Srne i dalje bezbrižno pasu. S vremena na vrijeme neka od njih podigne glavu i onjuši zrak. Bezuspješno. Zrak struji u suprotnom smjeru.

»Ti pokušaj, tata«, šaptao je Jakub. Opet se malko nasmijao. Petr odjednom osjeti da je Jakub blizu. Ovdje je, gotovo uz njega. Zajedno su. »Pokušaj, tata.« Livadom je prohujao vjetar. Nježno je pročešljao travu. Zajedno s njezinim mirisom donio je i nešto drveno, vlažno, slatkasto. Oštro. Težak miris životinje. Malo izmeta, malo kore stabla. Vjetar se primiri. Miris iščezne.

Petr odapne. Strijela padne otprilike trideset metara od prvih životinja. Stado poskoči, potrči, zaustavi se. Glave se zbunjeno ogledavaju, njuškaju, da bi se ubrzo opet spustile na zemlju. Iznova mir. Srne jedu šaš.

»Uopće ne slute što se događa!« šapće Jakub uzbuđeno.

»Moramo bliže«, kaže Petr. Dođe do auta, iz pretinca kod suvozačeva sjedala izvadi nož. Pritisne dugme, oštrica iskoči uz škljocanje. Petnaest centimetara metala. Koliko su tvrde srneće tetive? Gdje napraviti rez? Na vratu? Oštetiti kralježnicu? U redu, Jakube, uz tebe sam. Uz tebe. Kud puklo da puklo. Ali znaš li kako to izgleda? I hoćeš li biti spreman? Možeš li to uopće zamisliti? Petr to zamišlja. Dobar pogodak. Kaos u tijelu male životinje usred livade. Udara oko sebe kopitima. Strijelom pribijena na zemlju – jer s manje udaljenosti tom bi strijelom i kravu pribili na zemlju... a srna je mala, krhka kao ogar. Sve to Petr vidi. Vidi grozotu u koraljima. U dubokim crnim očima. Petr i Jakub trče. Životinja ustane, uspijeva se osloboditi, treba misliti na najgore, bježi, šepa, pada, opet ustaje, raskrečena kao kad ustaje netom rođeni konj. Bježi. Nestaje u šumi. Između stabala sijevne odbljesak duraluminijske šipke. Pobjegla je. Petr odbaci luk i trči najbrže što može, trči iz petnih žila. Probija se kroz mrtvo kupinovo grmlje. Spotiče se o korijenje i balvane obrasle mahovinom. Ali životinja je pobjegla. Izgubljena duboko u šumi, sama sa svojom ranom. Koliko će dugo umirati? Njuškom nastojati doseći nepoznati predmet zariven u tijelu? Vrtjeti se u krug kao pas za repom...? Uz tebe sam, Jakube. Briga me za neku tamo životinju. Briga me za sve. Uz tebe sam jer možda je baš to naš put... Naš put do nas samih.

Sklopi nož, spremi ga u džep.

Krenu.

Strijela na tetivi. Prigušuju dah i korake. Šuljaju se prignuti hodajući po travi. Trava je mokra, ne šušti. Kad neka životinja postane sumnjičava, ukoče se. Vrebaju. Čim se situacija primiri, nastavljaju dalje. Jakub je skroz izvan sebe, Petr to vidi. A vidi to i na sebi. Uzbuđenje. U tome ima nečeg davnog, drevnog. Prastari uzorak. Arhetip. Otac, sin, lov. Ubijanje. Petr osjeća puls. U dlanovima, u grlu, u sljepoočicama, u prsima s lijeve strane. Oblizne usne. Još nekoliko koraka. Svaki korak odmjeriti, promisliti, provesti u djelo. Što su bliže stadu, to se samom sebi doima čišćim i praznijim. Odbacuje sve što je suvišno. Oslobađa se razuma, talogâ i nanosâ misli. Osjeća se laganim. Umjesto njega misle tetive, živci i kosti. Gestom zaustavlja Jakuba. Približili su se se dobrih pedeset metara. Jakub ga upitno pogleda. Petr kimne. Gađaju. Obojica istovremeno. Jakub odmah namješta novu strijelu i ponovo gađa. I Petr gađa još jednom. Strijele padnu na tlo.

Stado se prestrašeno uskomeša, izbezumljeno se razbježi prema šumi. Klizi površinom pašnjakâ, teče. Prodire između stabala. Topot kao kad pada tuča. Pomalo se stišava. Iščezava.

Tišina.

Nisu pogodili nijednu. Strijele su pale točno u sredinu stada, ali nisu pogodile nijednu životinju. Mogu se jasno vidjeti bijela krila četiriju strijela kako strše na livadi. Nisu pogodili nijednu. U Petrove prozračno bistre misli odnekud se s tih pašnjaka počne slijevati nešto teško i crno. Kao da su promašili mnogo više od toga. Nešto mnogo važnije. Nešto što im je bilo u dometu. Nadohvat ruke. Već su za time pružali ruke, držali u šaci, ali ipak je iskliznulo, iscurilo kroz prste, Jakub gleda četiri prazne, gluhe, jalove strijele zabodene u livadi. Ti trenuci postaju sve trpkiji. Kvare se. Petr nešto izgovori, ali ni sam ne zna što. Sad bi se već i vratio. Treba pokupiti strijele, polagano pada mrak, valja se odvesti odavde. Otišao bi, ali ne može, obojica stoje i čekaju.

Jakub podigne luk, svom snagom ga napne i odapne okomito u zrak. Točno iznad njihovih glava. Petru se smrači pred očima. Dovraga, Jakube, što to izvodiš?

Strijela se zabode u zemlju otprilike četiri metra lijevo od Jakuba.

Obojica stoje. Dišu. Petru srce udara toliko jako da se od toga malko ljulja. Srčani mišić pruža mu ravnotežu usred livade. I Jakub je izvan sebe, i on stoji. Izgleda kao da je pijan. Praznim pogledom gleda Petra. Gleda kroz njega. Što sada? Vrućica. Iskre pred očima. Roj. Kao da je nešto izbačeno iz ravnoteže. Kao da je nešto počelo izmicati i padati. Na rubu livade njiše se crno drveće. Vjetar. Digne se, utihne. Gole krošnje, razgranate poput živaca. Sve klizi, sve si međusobno predaje težinu, povećava svoju brzinu, ima jasan smjer. Petru se vrti u glavi. Stoji usred kontinenta. Usred litosferne ploče. Jakub čeka. Izvan sebe, omamljen strahotom i bogzna čime sve ne. Petr to mora učiniti. Mora, zato što je možda baš to...

Napne tetivu i otpusti. Tetiva zavibrira, krila fijuknu. Strijela uzleti okomito. Petr zatvori oči, čvrsto stisne kapke. Tako čvrsto da osjeti bol, da mu od toga počne zujati u glavi. Cijeli je svijet prestao postojati, zauvijek je izgubio oblik, izgubio je značenje.

Petr stoji. I čeka.(1)

Preveo sa češkog jezika:
Matija Ivačić

____________________
(1) Marek Šindelka rođen je 1982. godine u češkom gradiću Polička. Diplomirao je kulturologiju na Filozofskom fakultetu Karlova Sveučilišta u Pragu te scenaristiku i dramaturgiju na praškoj FAMU. U češkoj književnosti debitirao je 2005. godine hvaljenom zbirkom poezije Strihnin i druge pjesme (Strychnin a jiné básně), koja je ovjenčana Nagradom Jiříja Ortena namijenjenom mladim književnicima.

Šindelka je i autor romana Pogreška (Chyba, 2008.) te koautor istoimenog stripa iz 2011. godine. Svoj književni talent potvrđuje zbirkom pripovijedaka Ostanite s nama (Zůstaňte s námi, 2011.), za koju je dobio prestižnu književnu nagradu Magnesia Litera za najbolju češku proznu knjigu godine. Nakon toga Šindelka je objavio i prozno djelo Karta Anne (Mapa Anny, 2014.). Pripovijetka Luk, koju ovdje donosimo, uvrštena je u spomenutu zbirku Ostanite s nama. (M.I.)