Ljubav, ljubomora i rat

Sastavivši svoju debitantsku knjigu (naslovljenu Pod istim nebom) od niza kratkih priča međusobno povezanih likovima koji su u interakciji i preusmjeruju jedni drugima sudbine, te čineći da se tako koncipirana knjiga priča može čitati i kao roman, Amir Alagić pokazao je književnu osviještenost i za debitanta vrlo visoku razinu sposobnosti tvorbe dojmljiva i elegantna rukopisa. Iako se radilo o vrlo uspjelom rukopisu snažnog humanističkog naboja, razgranate fabule raspršene diljem Europe (od Istre preko Bosne i Hercegovine pa sve do Praga i Poljske) te napučene vrlo brojnim ansamblom likova sve odreda uvjerljivo okarakteriziranih, Alagićeva knjiga te 2010. godine kad je bila objavljena nažalost nije doživjela medijsku zapaženost niti zanimanje kritike, jer je tiskana u niskoj tiraži kod malog riječkog nakladnika Zigo. Autora to srećom nije obeshrabrilo te je nastavio pisati i sad je pred nama njegov novi, odličan roman Osvetinje, tiskan u nakladi eminentnog zagrebačkog nakladnika Durieux, pa se osobno nadam da medijska pozornost i zanimanje kritičara ovoga puta neće izostati, jer kvaliteta Alagićeva rukopisa to svakako zaslužuje.

Osvetinje je roman koji se bavi tematikom ljubavi – u autorovom fokusu je ljubav između muža i supruge, ljubav majke prema sinu, ljubav adolescenta i od njega puno starije žene, ali i ljubav čovjeka prema ratom zahvaćenoj domovini. No, također, Amir Alagić u tom romanu problematizira i posljedice kojima ljubav (bilo neuzvraćena, bilo previše izražena, bilo ona ugašena) utječe na ljudske sudbine, mijenja ih i preusmjerava, a ponekad čak i prekida ljudske živote. Kao junake roman predstavlja dvoje supružnika i njihovog najprije adolescentskog a kasnije i 30-godišnjeg sina, jer je radnja podijeljena u dva vremenska odijeljka: u 1991. i u 2002. godinu. Slavko i Marinella, baš kao i njihov sin Vjeko, robovi su i žrtve svojih emocija koje ih nagone na postupke ponekad i onkraj racionalnosti, postupke nerazumne a za njih čak i pogubne. Uz ljubav, kao svojevrsna inačica, izvedenica ili njezin produkt (ali ne i suprotnost) nerijetko supostoji i ljubomora, i ona je u ovome romanu, kao uostalom i često u životu, okidač, pokretač, zamašnjak zbivanja, te se uz rat ljubomora nadaje uzročnikom nesreće i konačnog raspada idile ove tročlane pulske obitelji.

Roman Osvetinje je ciklički strukturiran ‒ započinje prizorom iz 2002. godine, s 30-godišnjim Vjekom kao nositeljem radnje, i to u trenutku pred samu kulminaciju raspleta, koji je odgođen lukavo implementiranim oštrim rezom nakon kojega autor fabulu vraća deset godina unatrag, u 1991. godinu, kako bi opisao događaje koji su početnoj snažnoj i suspensom nabijenoj situaciji prethodili, i zapravo je uzrokovali. Vjeku i njegove roditelje vrlo podrobno upoznajemo kroz niz poglavlja u kojima se oni naizmjenično javljaju u ulozi fokalizatora, svjedočeći njihovim međusobnim odnosima i okolnostima koji su naposljetku, uz velik utjecaj rata, doveli do rasula njihove dotad skladne obiteljske situacije.

Osim rata, u koji otac Slavko entuzijastično odlazi da bi se iz njega vratio umnogome promijenjen i zapravo emocionalno uništen, tragičnome raspletu kumovale su i karakterne specifičnosti likova, koje Alagić nesvakidašnjom uvjerljivošću dočarava. To su: očev domoljubni zanos ali i iracionalna, ničim uzrokovana niti potvrđena, alkoholom potpomognuta ljubomora, majčina gotovo pa patološka posesivnost spram sina te sinovljeva emocionalna nezrelost.

Amir Alagić (inače 39-ogodišnjak rođen u Banja Luci, a od ranih 1990-ih nastanjen u Puli gdje radi kao predavač engleskog jezika) roman dodatno obogaćuje efektnim epizodičnim minijaturama, u kojima izlaže životne putanje ljudi s kojima troje nosećih protagonista dolaze u kontakt ili stupaju u različite vrste odnosa. Na taj način on rukopis usložnjava čineći ga kolekcijom različitih životnih priča koje zajedno tvore sliku svijeta satkanu od međusobno isprepletenih sudbina ljudi tijesno usmjerenih jednih na druge. Stavljajući likove u različita iskušenja i na taj ih način prisiljavajući da propituju vlastite stavove i svoju moralnost, Alagić etiku i estetiku postavlja u istu ravan, iskazujući se kao humanizmu i etičnosti usmjeren pisac. Psihološki vrlo uvjerljivo oslikane likove on čini višedimenzionalnima, to nikad nisu crno-bijelo okarakterizirani ljudi već individualci s vrlinama ali i manama, i uočljivo je da za svoje moralno upitne ili čak nemoralne ili nezakonite postupke oni redovito bivaju kažnjeni obratom sudbine u za njih nepovoljnome smjeru.

Za razliku od velikog dijela recentne domaće proze pisane izvještavalačkim, žurnalističkim, jednostavnim stilom prepunim banalnosti, Alagićev se rukopis izdvaja svojom baroknošću. Radi se o iznimno gustoj prozi, dugačkih, razgranatih i bogatih rečeničnih nizova koje autor kroji vješto se koristeći različitim stilskim sredstvima. U njegovu tekstu uočljiva je načitanost i na mnogim mjestima prepoznaje se utjecaj autora poput Danila Kiša, Ive Andrića ili Miljenka Jergovića. Unatoč slojevitosti i baroknosti njegove rečenice, u kojoj ne nedostaje i arhaizama, i govora ulice, i vulgarizama, ali i neologizama (jedan od kojih je prisutan i u samome naslovu romana) ‒Alagićev rukopis iznimno je tečan i već nakon nekoliko početnih stranica čitatelj će zamijetiti svojevrstan hipnotički učinak i svoju vrlo duboku uronjenost u štivo. Amir Alagić vrlo je uvjerljiv u građenju osebujne, mračne, tjeskobne atmosfere, prijetnje neke sluteće, upečatljivo sugerirane tragedije. Pritom često balansira na rubu groteske, ali tek rijetko tu granicu prelazi. Njegovo prozno tkanje počesto je protkano mračnom poetičnošću edgar-allan-poevskog ili pak kamovljevskog tipa, uz neuobičajeno veliku zastupljenost metafora i poredbi koje su tek povremeno banalne ili promašene (npr. makija jada i čemera).

Kao vrhunac romana prepoznaje se virtuozno napisana i vješto vođena potpriča u poglavlju Treće lice kojom se u fabulu uvodi novi lik. Radi se o maštovito zamišljenom čovjeku nesvakidašnjeg izgleda i neobične životne putanje, a posredstvom kojega Alagić efektno razrješava misterij koji je već u početnom poglavlju roman obogatio enigmatičnošću, a sad je tu da priču dovede ko kulminantnog, katarzičnog, tragičnog svršetka koji ciklički strukturiranu fabulu skladno zaokružuje u dojmljivu i emocionalno snažnu romanesknu cjelinu.

Iako iza sebe ima samo dva objavljena rukopisa, slobodno možemo zaključiti da se u slučaju Amira Alagića radi o autoru samosvojna, formirana izričaja, snažnoj autorskoj osobnosti i vrlo darovitu piscu sposobnom izmaštati fabularno razveden rukopis te ga suvereno i disciplinirano strukturirati i zaokružiti u dojmljivu cjelinu koja osvaja načinom tvorbe raskošno oblikovanih rečenica, uz tematsko-motivsko bogatstvo ali i snažan humanistički naboj i dimenziju etičnosti. Osvetinje su svakako jedan od vrhunaca romanesknog ogranka hrvatske književnosti u 2016. godini. Ukratko, to je roman koji u književno polje uvodi jedno dosad nedovoljno poznato, novo i važno autorsko ime.