Kritički pogled na suvremenost

Tumačenje snova druga je knjiga priča zagrebačke 38-godišnje spisateljice, prevoditeljice i urednice Ivane Rogar i odmah valja reći da se radi o zamjetno boljem i uspjelijem rukopisu od njene prve knjige priča Tamno ogledalo. Jer, dok se kod prve knjige radilo o neiskorištenom potencijalu značenjsko-tematske homogenizacije tekstova u okviru naslovom sugerirane simbolike, kod nove knjige aurorica je upravo u tome uspjela – okupiti priče međusobno gotovo pa konceptulano povezane, a koje donose jedan zajednički kritički pogled na suvremenost i gotovo su sve odreda visoke kvalitete (osim jedne, ujedno i najduže priče u knjizi).

Knjiga Tumačenje snova okuplja sedam priča koje su sve locirane u današnji Zagreb i sve za protagonisticu imaju ženu mlađe dobi (u svojim kasnim dvadesetima ili ranim i srednjim tridesetima) i intelektualku (profesorice, urednice, knjižničarke, studentice pred diplomom). Uz to, sve su te žene dodatno međusobno povezane određenim manje ili jače izraženim psihičkim smetnjama ili tegobama koje ih muče. Pritom ih autorica uspješno individualizira i čini međusobno različitima, ali i uvjerljivo predočava njihova unutarnja proživljavanja, njihovu borbu s tjeskobom, strepnjom, nesigurnosti i strahom, te sa svime time usko povezanom egzistencijalnom nesigurnošću ili financijskom nestabilnošću. Naime, kroz njihove se psihičke probleme zrcali i slika društveno-socijalnog trenutka, ali uvijek vrlo suptilno i nenametljivo, bez ideologiziranosti ili plakatnosti.

Krhkost ljudskog tijela u pričama Ivane Rogar u analogiji je s krhkosti i nestabilnosti međuljudskih odnosa, i u kompleksu brojnih simptoma društvene patologije u knjizi obrađenih vjerojatno najznačajnije mjesto zauzima tematizacija nedostatka komunikacije među ljudima. No izostanak komunikacije zapravo je simptom urušenih socijalnih odnosa, s uzrokom u hiperkompetitivnom karakteru društveno-ekonomskog sustava, koji ljude, i bez njihove volje, nagoni da jedni u drugima vide prijetnju, konkurenciju, suparnika ili čak i neprijatelja, prepreku za profesionalno napredovanje ili uopće zaposlenje. U svim pričama zato je uočljiv motiv slabe povezanosti među ljudima i izostanka brige jednih za druge, bilo da se radi o ljubavnicima, supružnicima ili prikazu odnosa između roditelja i djece – svi oni kao da žive jedni UZ druge a ne jedni S drugima; izrazitija prisnost ili bliskost redovito izostaje, a međusobna povezanost i usmjerenost jednih na druge doživljava se kao nužno zlo a ne kao oplemenjenje života.

Uočljiv je i motiv izostanka institucionalne podrške, jer se u više priča razgovori protagonistica s psihologom ili psihoterapeutom ispostavljaju neučinkovitima. Sve to u najdrastičnijem obliku do izražaja dolazi u priči Kronika jedne mladosti, gdje protagonistica iznenađeno otkriva da je majka godinama znala za njeno bulimično povraćanje nakon obroka ali je to ignorirala ništa ne poduzimajući. Osim što time sugerira da je sindrom iščeznuća empatije zahvatio čak i najbliže srodnike u okviru uže obitelji, Ivana Rogar time ujedno podriva i općerašireni stereotip o bezuvjetnoj ljubavi roditelja prema djeci.

Uz brojne primjere nekomunikacije među ljudima (više primjera otuđenosti i izostanka prisnosti između kćeri i roditelja; slučaj supružnika koji se »ne doživljavaju« a seksualni odnos nisu imali više od godinu dana; suradnici na poslu – konkretno, u restoranu – koji jedni drugima prenose narudžbe bez kontakta pogledom, a što je i način na koji gosti restorana komuniciraju s osobljem koje ih poslužuje; susjedi koji se mimoilaze bez pozdrava itd.) ‒ dodatna poveznica između priča jest i motiv krvarenja desni, od čega pati svih sedam protagonistica. Taj motiv u sebi sadrži simboličku snagu slutnje i prijetnje neke nadolazeće opasnosti, ali je to također i individualno fizičko simboličko očitovanje erozije i entropije koja postepeno zahvaća širu društvenu zajednicu. Na nužnost iščitavanja simbolike u tome motivu čitatelja navodi i činjenica da nijedna od protagonistica od svog liječnika ne dobiva izravno objašnjenje uzroka tog krvarenja, što dodatno sugerira da se radi o reakciji tijela na indirektan, nevidljiv utjecaj društvene klime i socijalnih okolnosti. U istome ključu valja pristupati i naslovu knjige kod kojega umjesto doslovnosti (jer se motiv sna tek rijetko pojavljuje u fabulama) u obzir valja uzeti ono među slovima skriveno, ono što valja protumačiti a što je ostalo u implicitnome sloju, na razini aluzije, naznake, sugerirano a neizrečeno.

Stres i rastuća nervoza, tjeskoba i strepnja pred budućnošću te izrazita usamljenost osjećaji su koje dijele sve protagonistice i koje autorica vrlo vješto prenosi i na čitatelja. No, osim eksplicitnim iskazima ona ih potiče implicite, gomilanjem opisa zvukova i glasova, mirisa, izgleda ambijenata sve odreda obilježenih negativnim predznakom – nekoliko puta spomenuti oštar miris ćevapa i luka, brojni opisi neurednih ljudi, mračnih ulica i zapuštenih prostorija, deskripcije zaglušnosti prostora i kakofonije glasova, s vrhuncem u više opisa povraćanja bulimičarke (u priči Kronika jedne mladosti). Pri tome valja naglasiti da se autorica neprestano zadržava u granicama hiperrealizma, bez otkliznuća u estetiku ružnog ili grotesku, a dodatnu uronjenost tekstova u stvarnost postiže i inzistiranjem na konkretnim zagrebačkim toponimima i stvarnim imenima kvartova, ulica, radijskih ili televizijskih emisija ili imena novina i portala. Uz to izbjegava društveno-političke realije (napuštajući to nakratko tek u posljednjoj priči knjige) čime ostvaruje univerzalnost, mimetizam koji je lišen plakatne, aktivističke kritičnosti.

No kritičnost nikako ne izostaje, dapače, obilno je prisutna i snažna, ali je posredovana implicite, upravo kroz atmosferu nelagode, strepnje, tjeskobe i uvjerljivo dočarane egzistencijalne nesigurnosti, koju osjećaju protagonistice svih priča. A drukčije i ne može biti, budući da se radi o predstavnicama prekarijata, intelektualkama nesigurnih zanimanja, s neprestanom prijetnjom otkaza ili bankrota firme u kojoj rade nad vratom. Valja primijetiti da svoje protagonistice Ivana Rogar ne idealizira, dapače, nisu to nikakve besprijekorne žene već se odreda radi o slabim karakterima, ženama kojima nije stran niti promiskuitet (priča Kronika jedne mladosti), niti bahatost i uobraženost (priča Spomenar), kao ni zavist spram onih boljeg financijskog stanja i koje npr. u tramvaju zauzimaju pozu izbočenog trbuha glumeći trudnicu kako se ne bi trebale ustati starijima od sebe (priča Crvene kocke za krov).

Posebno važna jest i činjenica da iako sve priče za protagoniste imaju žene, i to najčešće tridesetogodišnjakinje, Ivana Rogar izbjegava problematizaciju tzv. ženskog iskustva ‒ nema tu uobičajenih tzv. ženskih tema poput potrage za »Gospodinom Pravim«, niti se problematizira emancipacija ili patrijarhalno društvo, nego se autorica bavi univerzalnim ljudskim problemima. Njena Darija slobodno bi mogla biti i Dario, Petra bi mogla biti Petar, a Karlu muče isti problemi koji bi mogli mučiti i Karla, a na taj način Ivana Rogar zapravo u još većoj mjeri afirmira rodnu/spolnu ravnopravnost. U tom smislu kao iznimka se izdvaja najdulja priča ove knjige – Kronika jedne mladosti – koja, iako također stilski sjajno napisana i s mnogo upečatljivih dionica, ipak se pokazuje najmanje zanimljivom, upravo zbog svoje baziranosti na klišeju – tematizaciji poremećaja u prehrani zbog nezadovoljstva fizičkim izgledom – ali i zbog izraženije izravnosti (u isticanju pragmatičnosti nauštrb etike) te izostanka potrebe za iščitavanjem implicitnoga sloja.

Na kraju još ostaje istaknuti kako u svim pričama čitatelj protagonistice zatječe u poziciji već postojećeg problema koji vješto vođenom fabulom i skladnim, stilistički izbrušenim, funkcionalnim izričajem lišenim viškova autorica uvjerljivo artikulira, ali uz izostanak razrješenja ili katarze. Naime, narativi redovito skončavaju otvorenim krajem, s antijunakinjama u poziciji ne puno drukčijoj, niti boljoj, u odnosu na početak. Problemi ostaju neriješeni, često čak i veći nego prije, a životna putanja ili tzv. sudbina može krenuti u različitim pravcima, a o čemu često zapravo odlučujuću ulogu ima slučaj, kao što je to npr. na svršetku priče Stanica na cesti izravno i naglašeno.

Zbirka priča Ivane Rogar Tumačenje snova jest knjiga koja, uz zadnja dva romana Roberta Perišića, najpreciznije mapira probleme suvremenosti i položaj pojedinca u nimalo naklonjenome sustavu, najkraće ocrtanome kroz autoričinu na dva mjesta istaknutu sintagmu o »ravnodušnosti svijeta« odnosno »svemira«. Međutim, pred njezinim pričama nemoguće je ostati ravnodušan i s velikim zanimanjem nam ostaje očekivati njene buduće uratke.