Krist, čovjek koji hoda

Hommage A. Giacomettiju

Počinje vrijeme

Kad se pokazao u zbilji, viđenje mu bješe veće od svijeta. Ok, reče glas, ime mu je sin, rodi ga tako da se raspiri zemljom kako bi uzašao tamo gdje ga je već odavno imalo biti. A mati k’o mati, kao neka mala gospa Marija. No čim se plod predočio djetinjim oblikom, porastao je u mudrosti: došao sam pripraviti vam mjesto, hodati uzduž i poprijeko, po visovima, tekućicama i pustolinama do ušiju vaše savjesti, ispod repatice i preko svoda, srest ćemo se kad se svrši vrijeme. Fakat, odabran sam voljom velikoga suda i slovo koje ste čuli učvrstilo se u knjizi. I dvaput mi je zapisano: ustani, uzmi postelju svoju i idi s devama, težacima, izjelicama, slugama i nečistima što su pali među trnje. Pa čim naučih ravnotežu, pođosmo putem kojim kraljevi jahahu, ja i dvanaestorica u lovu na duše. Jer takva je zapovijed. Ja sam u njoj, vi u meni, želim sve jer ništa već imam.

Grad je sam

I gle, uskoro me zapade kockom: bit ću ribar ljudi. Poravnajte mi napokon staze, kaže Krist dok mjesečari gradom. A u gradu festival umjetne svjetlosti, dan velike srdžbe, slajdova čudnijih od čuda, pjeskova što vijugaju skliskim ulicama, Herodešovih šiba, otmica dječaka, kršnih vjetrova, tvrdih zima. Kamere tonu i izranjaju na horizontu. Pod prozorima rasprodaja reklama. Slova se namjerno ne izgovaraju. Samo nijemo listaju. Ovdje, gospe moja, ne treba pronicavosti, tek šaka sreće – govori on. Slijede ga tramvajska škripa, nagluhi grad, nečastivi pogledi putnika kroz staklene paravane. Stane čim zaiskri pod kotačima, nagrnu otisci nogu, zamagle sliku na planu grada. Prelazi zebru. Imao sam volju stopiti se s nervoznim sadržajem gradskih štandova. No, eto vraga, i oni su se prebrzo pretvorili u šarene razvaline. Spaljena duša do duše. Još se dimi ponad Sljemena. Ja sam ribar bez mreže. Ime mi je čovjek koji hoda.

Vježbe na otvorenom

Zatreslo se nad njim i počelo škropiti na bolnice, na spektakl posred autocesta, na heroje koji padaju pod rasjelim čizmama. Jedan se vlak zaustavio na Zapadnom kolodvoru. Osama je iskrila iz vagona, slijevala se u podzemne rovove ravno prema gradskoj kanalizaciji. Krist je pozvao piskom promočene prolaznike. Vjerovali, ne vjerovali – na pomolu je tečaj vježbanja samoće: neka prvi prinesu kruh, drugi torbe, stižu tijela, minerali, raslinje, plodne zvijeri. Sve na zemlji i ispod nje primam u najam. Čekanje se ipak odužilo. Među Kristovim stanarima divovsko komešanje, kaj bu dalje? Svi su do grla zatrpani faktima: ime, prezime, status na ugibalištu bez gospodara. Najbolje da pođemo u šoping. Ah, nigdje svetaca, pomisli on. Samo carinici i ilegalci. Mahnuo je zastavicom i otpravio vlak, polako kao da rastjeruje leptire. Brzina je plaha, nije ju lako uloviti, piše na displeju; izgleda da je i ona ostarila. Izgorjela šterika, šapne kroz zube malobrojnim gledateljima.

Skok u vis

Prevrnuo je svitak u knjizi rođenih i našao svoje ime. Smotao je listinu, načinio plavcu i pustio je maticom. Mračna se ulica ponašala kao nakupac. Nemarno bačena u pejzaž, pomiješala je karte, zaratila svijet. Nastavio je hodom kao da mu otac ne lebdi ponad tjemena. Išao nadvožnjakom, tih, s mjesečevom oreolom. Gledao kroz okna kako ljudi večeraju, rezuckaju zvukove, zveckaju rukama, poslužuju noževe. Taj se šum večere isprva činio biblijskih razmjera. Pomisli kako je zemljin ples bez roditelja prizeman, polje bez korijena divovska pustinja. Svemu je dakle potrebna mjera. Zato sam vam došao u pohod, misli Krist u sebi, i znat ću kad treba umrijeti. Bit ću uvijek u modi, vječno manji od vas. No ljudi nikoga ne slušaju, ne raduju se mučeništvu. Najradije bi uzeli brdo na kome sjedi i oteglili ga u neizglačanu pozadinu. On im uzalud dovikuje: stručnjak sam za bolove, za milost, za vulkane, za sve požarne rane. Učenici opet ništa. Zato je odlučio ovako: ispod brda zaorati kosti smrvljenih duša, naći jedro slično gušteru, pustiti krv s bodljikave žice, upuhati kušnju u svako biće. Tako se nastanio među sličnima. Zatim je potrčao brže od vranca vičući: Idem gore prema Bogu, prvi i posljednji umjesto vas. Niodakle odgovora. Šuti i on. Zapravo gleda kako se na obzoru grad pretvara u oklop.

Stoljetna studen

Kad se nagnuo na jednu stranu, križ je popustio i rasuo se asfaltom. Uzeo je povećalo i počeo tražiti njegove uglove, spojnice, slijepe točke nekadašnje ravnoteže. Slično je činio i njegov drvodjelja kad je postavljao teške gradske stupove. Gradio je provizornu nastambu u zamjenu za ljudski grijeh. Sve ide prema zacrtanu planu, osjećam se kao da zidam stoljeće nad stoljećima, kaže Krist i gleda s otvorena neba kako napreduje akcija. Još kaže: Dobro je križati jobovske staze. A križ ni živ ni mrtav. U međuvremenu grad se pjeni, ljudi nemaju vremena za detalje, boje se krize. Trče bez duše prema zavojima, kotrljaju se po trgovinama napeti od disanja, volja im uvijek nekako kasni. Povremeno im treba predah pa traže parkirno mjesto kako bi ugrijali mladunčad. Umreženi u sumnju zauvijek. Ipak, križić je njihov zamjenski dom. Obješeni Krist oko vrata.

Urbi et orbi

On hoda kao da nikada nije bio gol, nikad oljušten. On je infinitiv iz prapovijesti. Svima pred očima, uprkos smogu, raste po sjećanju i tako dvije tisuće godina. Vječnost za njega ne miruje. Na koži mu klijaju bodlje, znak da ga je posjetio strah, možda onaj najmanji na svijetu, ali ipak uzbudljiv. Utetovirao mu je i nagovještaj nade. Kad god poželi da gore visoko ne bude sam, spreman je podijeliti posao s drugima. S križem se budi zagrljen, čim mu se san isprazni. No već je jesen, valja potražiti toplije tijelo koje će ga nositi na poprsju kao nedonošče. I nađe ga. Ja sam tvoja majka koja je za tebe disala, potrošila na tebe svoju dobrotu, šaptat će mu u uho, namjerno me nosi svijetom, u plimi i oseci, u opasnosti, u dosadi. Ne treba drugima tvoj blagoslov, savjetuje mater. Sazdan si od praha i smirne, lako će te svladati bez obzira što si brz na jeziku. Još ti velim: lakši si od pamuka, modificirani skupljač duša, meko dijete nad kojim se nagnulo strašilo. A ja sam mala mutti kojoj je u naručju klonulo Michelangelovo čudo. I eto, tako se začela samilost u svijetu, više s cvilenjem nego krikom, rekao je netko pobožno.

Disciplina ljubavi

Imao je jednom i pravu ljubav, onu koja ranjava, koju se nespretno vješa po ogradama. Uhvatio ju je dok je još bio krepke naravi, a stas mu stršio na vrhu prstiju. Vodio ju maksimirskom stazom, biciklirao do umora, pisao poruke po naslonima klupa nožićem punim energije, ta ruka tvoja mala, brao ljiljane s nasada, presvlačio se svako malo u labuda, u lavlju kožu, gledao ribu kako se bacaka u rešetkastom pejzažu, palmu na otoku sreće. Sve je tada bilo besplatno kako i biva čim ne misliš na rat duboko uvučen u ljubavne rovove. Govorio, ne govorio, neću te napustiti, uvijek ću misliti na tvoje biblijske kose, na čavle po kojima si se penjala prema vrhu kako bi me dosegnula, na halju iz koje si ispala, rubac iz kojega si iscijedila moju sliku. Takva je ljubav: mokra, premršava, gladnih očiju, pomalo ćelava, zabijena na vrh tvrđave – ljubav visoka kao Bog.

Stasera pago io

Nekoć je pak htio odbaciti ne samo ljubav nego i sama sebe. Ali nije mogao izići iz vlastite špilje. Rodio se tek tako: niti je vlasnik, niti prirodna sila. Odjednom ga ne oblijeću više sveci, plavetnilo se otkotrljalo iz nebeskoga dvorišta, zaglavilo u svemiru kao hitac u metku. Smračilo se. Gdje je začetak svijeta kojemu se nadao, kakva se budućnost sprema u pamćenju njegovih korisnika? A moglo je biti i drukčije, mogao je dojahati na filmskom sedlu, baciti se u naslonjač zagledan u napetu ponjavu na kojoj gradovi mirno plutaju stazama i mostovima, lebde ponad rijeka u malome raju. Mogao je uzgajati perzeide i solarne komete, naseliti zemlju obalama, risati kamenje, slatine i vijadukte. Ipak, od svega je odustao. Primijetio je jedino kako se učenici gibaju u ritmu njegovih koraka i opako potkopavaju pjeskovito dno. Vidi usput i kako mu otac uskraćuje nadnicu. Zašto to činiš, oče? Jedan iz zasjede šutljivo se skriva u drvoredu, potajno pali cigaru, očima izaziva njegove prozore sve dok mu pored glave ne proleti čelična vertikala. Nazvao ju je nepoznato koplje u boku. Takav se sklupčao u majčinu krilu. Proboden. Pothlađen. Takav nam je napokon i ostao.

Pravednikova svadba

Bio je gospodinov gospodin koji poziva na svadbu. Dođite i opet mi poravnajte stazu. Ipak, dolaze samo oni koji za sobom zatvaraju nebeska krila. Koji ne znaju koja je zapovijed najveća. Govore, ali ne vrše. Oni ne žele ni okom pokrenuti grad pa on klizi ulicama nevidljivo poput kuge. A pri zajedničkom stolu ostatci ljudskoga roda koji ne mogu popuniti mjeru svojih otaca. Oni bi trebali nastaviti zemaljski hod. Zato ga mole neka im kaže koji je znak njegova dolaska ili svršetka svijeta. On zna, ali ne odaje tajnu. Kao da mu se znanje odjednom pobrkalo. Samo kaže: Onaj tko ustraje do kraja - bit će spašen. Ako nećete raditi na tomu da okužite grad, nitko od vas neće umaknuti. Ugušit ćete se u čekanju. A doći će i lažni proroci i njihovi čudni znanci iz ravnica. Jednoga ćete uzeti, drugoga ostaviti, jer nećete prepoznati pravoga. Zato večerajmo prije nego što počne promjena. Čujem već kako pijetlovi pjevaju na mojoj svadbi, to su trublje odbjeglih slugu koje najavljuju veliki zaokret. Govore: gleč nas, gleč, ime nam je ruglo.

Kako se miriti s nemirima

Zatim je krenuo stubama prema gori zagrebačkoj i pritom ga pratio kopčev pjev. Ne vidi ga ali sluša njegove vriskove. Pjevaj dok se ne odvrti dan, a moji pratitelji ne skupe strpljenje. Na prvoj postaji dočeka ga svjetina pa poviče kopcu da ih stiša. Biž vraže, viču trgovci, sjedoše oko vatre i stanu vijećati. On dvaput pokuša učiniti neko čudo ali ne uspije. Čudo se otrgnulo, ostalo od njega samo uže, njiše se šibano vjetrom. Prema vrhu, prema vrhu ‒ govore mu misli. Padni goro na nas, sklopi se nad glavama. Lice mu prenapregnuto od znoja, halja puna hridi i rupa, rupci popadali, sandale ‒ rasjeli oceani. Išibat će me i pustiti – nadao se. Tada ću se skloniti u tvoju sliku, u tvoju zgradu – šapne ocu. Čuju se glasovi: neka ti pomogne onaj koji te rodio, na čijim si leđima rastao dok si u isti čas bio muškarac i žena. Čeka te onaj koji ravno gleda u oči. Pomrča sunce i gradski se zastor raspori po sredini. Tako mu otac daje do znanja da ga je čuo, ali ne može riješiti pitanje uskrsnuća. Jer najprije treba razdvojiti pravu od lažne smrti. Ubaciti u njezinu škrinju darove. No vrijeme opominje. Eno, već su zapjevali novi pijetli. Nevidljivi nomadi.

Veliko viđenje

Želio ga je nazvati, javiti svoj drugi dolazak, opomenuti na budnost, jer on je ipak njegov izaslanik s kojim je vrhunski povezan. Ako se ne oglasiš, prokleti narod opet će me pretvoriti u raspelo. Siđi brzo i preobrati me u pticu s pogledom. Pusti me da šaram malo nebom. Daj mi šćap da te na tren dodirnem, sjednem na tebe poput pčele, progledam. Oče, prodaj sve što imaš, siđi i pridruži se siromasima. Krist čeka njegov odgovor, pričini mu se: evo ga ovdje, eno ga ondje, ali ne trči tamo već strpljivo sjedi na stijeni i ponavlja: Tko izgubi život sačuvat će ga. Ipak, ne vjeruje riječima, pune su ognja i sumpora, dužne sto korova pšenice. Pomete njima kuću. Jer ne priliči da pogine izvan doma. Pogledaj oče kako izgonim pomrčinu, ozdravljam danas i sutra, sve dok ne postanem savršen. Tada ćeš, nadam se, sići. Tko ima uši neka čuje, neka uđe na mala vrata. No očevo je lice nepomično, ni zapovijedi ni jareta. Sjedi na jastucima u porculanskom labirintu. U krilu mu griješnici. I spokojno slaže pasijans.

Trostruki jao, svemirski psi

Tko uopće može opstati noseći na plećima četiri ugla zemlje? Svi su se moćnici, bogataši, robovi, vladari i oni koji kvare zemlju sakrili u šupama. Samo on grabi cestom kao da više nikada neće ogladnjeti, a mogao bi ispiti bunar. Vidi on kako zvijezde padaju, nebo iščeznu, pokrenuše se gore, otoci i pokrajine. Tko može opstati na mjesečevoj sedri? Ja mogu, kaže i grabi stubama nagore. Kad prvi put padne, križ se zaglavi između gravitacije i mase. Nastade trostruki jao i svi pobjegoše. Slijede ga samo psi i njuše ostatke, odbačeni se teret nadimlje, zatim prestaje disati. Tko je pustio pse? Podvinutih repova oni čekaju razvoj događaja. On uzima kadionik, napuni ga vatrom, prosu se križ zemljom. Psi učiniše isto, stresu se od glave prema dolje, repom pometu kapljice znoja, ohlade mu rane, zalaju na darove. Uspravi se mučenik i nastavi dvostrukim pogonom ravno prema cilju. Prate ga samo učenici govoreći: Oče, ne idi ća, spasi nas ako oca znaš ili ne znaš.

Vrijeme skakavaca

Na visoravni spopadoše ga skakavci, nerazumne životinje. Znaju da imaju jedno vrijeme, dva vremena, ništicu vremena. Razvesele mu se i oni koji stanuju u vremenu. Kad se na horizontu pojavi vrh križa, zatim mučenikova glava, oni shvate da je vrijeme okruglo i da je na pomolu obećanje božjega suda. Krist prepozna odmetnike i ne prihvati dobro to što su išli dužim putem. Uzgred su pojeli svu otavu, svu gozbu. On, svijetlo dijete neba, stoji kao ukopan i ne može im otpustiti grijeh. Kako ću preživjeti ovako malen? Oni puštaju probne balone ne bi li ga zaveli. Jer grad je već predan u zavidne ruke, svi jedu i piju osvetu sebi u korist. No u Krista je dar različitih jezika. Taj dar buja u noći uličnih geta, u dubinama praznih soba. Dubi žlijeb za hvatanje nevjernika. Ostalo ću urediti kad stignem na vrh ako nisam pogriješio put – poruči im i pridoda: zaboga, stižem ‒ ne ja, ne oni, nego milost sa mnom.

Ljubav nad ljubavima ili ništa posebno

Ženo, molim ti se: podnesi malo bezumlja od mene. Budi ljubomorna na moju ljubomoru. Ne drži me razbojnikom. Ako sam nevješt u govoru, u tjelesnom znanju – takav nisam u djelima. Ako ptice govore o ljubavi i ja mogu, ako si ti kamenovana – i ja mogu, ako si poginula od golotinje, od lažne braće, od truda i žeđi – i ja mogu. Radije ću se hvaliti slabostima, nego čudima. Brišeš mi rupcem glavu koja opskrbljuje svo tijelo i tako ostaješ u ljubavi i ona u tebi i pritom se ne bojiš, jer srce isključuje strah. Ako ne ljubiš mene koga vidiš, kako bi ljubila one kojih nema. Govorim ti jezikom svijeta, ako ga ne razumiješ ‒ nema ni svijeta. Sad sam pomalo lud pa ti kažem: tko ne ljubi ostaje u smrti. Zato te, gospođo, molim za riječ, jer neću to činiti papirom ni crnilom, štoviše zapovijedam ti: Sjeti se odakle si pala. Ja stojim pred vratima i kljucam. Ako imaš uho čut ćeš – čut ćeš, čak i tajac na nebu.

Protiv svemirske Marilyn Monroe

Krist sjedi na trećoj stubi i jede ribu. Ostalo pokupiše vrane. Ispod nogu mu grad u noćnom huku, nad glavom mu lijevak neba. Proroci i sibile lete svemirom poput kometa, razdvajaju svjetlo od tame, zalutale galaksije od pravih. Tada vidi ženu kako stiže Kumovskom slamom, ravno pred njega. Ops, opsjeo me nečist duh, ako želiš ‒ očisti me. On odmah poželi produžiti joj život za lakat, dva, dati joj oprost, jer ona kojoj se manje prašta ta previše pušta suze i otire ih kosom. Ja sam s tobom do svršetka svijeta, i ovdje i na samotnim mjestima, a zatim dolazi jači od mene, poslušaj i njega. On je zasiplje lanom i uljem, žitom i moštom. Istrijebit ću mač i gmazove, istjerat ću iz zemlje životinje i strijele da mirno na njoj počivaš. Ona ne sluša nego razbacuje blago, prevrće, posrće, zagrađuje se trnjem, zidom, jer ne želi više praznih darova. On se razjari pa zato uzima natrag svo svoje vrijeme, sve što je dotad primio od učitelja te napokon kaže: Ja sam odgovoran za tijelo i krv, za živi kruh, ti si odsada moja ne-žena, a ona će na to: Bože moj.

Panika na uzvišici

Kad je pao i treći put, pomisli, eto što mi đavo učini; na toj sramnoj uzvišici rast će odsada samo trnje i drača. Gdje je narod? Kad bih im i tisuće zakonika napisao, držali bi me sfingom. Razglasite svima da mi je zločin pao na glavu, da cvilim, pužem, stenjem, jaoh meni. Hulje ne vjeruju i stavljaju prste u krv. Zatim posegnu za križem i požele ga oteti. Kao da vuku kovčezić s tajnom. Na križopuću panika. Povuci, potegni, ali križa ne damo. No mudrost nije u tomu nego u vlasti nad sobom, da ne učiniš od sebe ruglo, da se ne drzneš izgubiti život. Ja sam čovjek u stvaranju, a mogao sam lako postati plijen ličinkama i crvima, jer jaram se uvijek vraća. Ali nisam. Zauzvrat, svoje sam oči stavio u srce drugima. Imao sam na raspolaganju točan broj dana i savršeno vrijeme za umijeće. Mogao sam oskudijevati, mogao obilovati, navikao sam biti sve. A kad mi je otac oblikovao jezik reče mi: Ne odaj nikome tajnu. Kuš, budi kao grob, ne vjeruj svemu što čuješ. Zato ti kažem: ako mi đavao otme križ spopast će ga trudovi, rodit će razne gnusobe; oblak bez vode, dvaput iskorijenjeno stablo, okaljano tijelo bez iskre. Tako je govorio najbližemu gledatelju, a ovaj pričeka zgodan čas te razglasi svima.

Odgovori na različita pitanja

Svi imamo boga ali nemamo znanja. No mene je on učinio prvim. Moje znanje nadahnjuje, a ljubav izgrađuje. Zato umijem lebdjeti. Zar nisam slobodan od zemlje i neodvisan od nebesa? ‒»Nisi!«, potmulo će rulja. ‒ Obvezan sam za radosnu vijest, i jao meni ako je zatajim. ‒ »Zataji je!« ‒ Sve vam predajem badava, pretvorio sam se u tijelo koje vučem sa sobom poput roba samo da pridobijem one koji su bez zakona. ‒ »Kupljen si!« ‒ Tučem ga mamuzama, stežem kliještama njegove tetive. ‒ »Sa slabijima si slabić, jačima idol, jer želiš da ti povjerujemo!« ‒ Ja od toga zaboga živim. ‒ »Uzalud govoriš!« ‒ Eto, lebdim pred vama kako bih pokazao kako tijelom ugoditi svijetu. ‒ »Poleti s križa ako znaš!« ‒ Imam pravo na vlastitu pobudu, kušnja je moja veća od ljudske snage. ‒ »Izjest će te zmije!« ‒ Mlatim vjetar, iako znam da će nagrada pripasti drugomu. ‒ »Oholo si se uznio, obavij se tugom!« ‒ Bio sam pod oblakom, jeo duhovno tijelo, preletio mora, pio iz obećane stijene koja me pratila pustinjom. A vi ste uživali samo vanjski oblik ovoga svijeta. To je kao da i niste uživali. ‒ »Sve ti je zabranjeno, jer ne pripadaš samomu sebi!« ‒ Tko ne umije letjeti neka pripazi kako stoji. ‒ »Neka te uništi zatirač! I bokibogme hoće!«

U pojati je tama, a zašto da je tama

Zatim žalosne duše zatraži stanku i krene na samotno mjesto, u zaselak. U vrtu treperi raštika, ćule bob i rajski pomidori, iz pojate vire rogovi. Kamen na kamenu cvate mahovinom. Ovce popadale s oblaka. U pojati je tama, pastiri se spotiču jer nemaju u sebi svjetla. I baš tada su odlučili izbaciti namjernika. Nu, on im uze lopatu, sjedne na gumno, očisti žitnicu. Zatim se uspne na krov kužinice i baci pogled u daljine. Čija je ono njiva? Lončareva, krvna njiva. Kako je ime onom brdu? Lubanja. Kako nazivate ovo vino? Žuč. Tada naredi gudama da jurnu niz obronak i utope se u čatrnji. Potom se podmuklo oglasio ćuk. Huči kao da je opsjednut nečistim duhom. Zadnja je ura da uđem u njega i izmjerim ga. Zapovijedio sam: Nijemi i gluhi duše iziđi više i ne vraćaj se. Jer ja sam trs, na meni klija mjera istine. No rodijaci ga zamole da se udalji s njihova kamena govoreći: Idi kući svojima mjeriti milosrđe. Ne priliči proroku biti stina. Idem, ali znam, svi će me odbaciti, glavari svećenički, tajkuni, starješine, poslužnici, farizeji, književnici i bludnice. I zalud sam im rek’o, sve ostavite i pođite sa mnom. Zalud kazah bacite ogrtače i skočite preda me. Dat ću vam mjesta sa svoje žive i nežive strane. Ja nisam prorok mrtvih. Moja riječ drži. Ovo vam rekoh da se ne biste pokolebali. Ali oni ga još jednom izgrde i pošalju natrag praznih ruku. Zatim ga ostave neka drugima objavi sama sebe i potom nestane. Zbogom moja goro stinovita!

Provjereni darovi

Krist skine sandale i stane hodati površinom vode. Ne zna je li slana ili slatka, svaka se podjednako žuri. Školjke se spotiču o potonule galije, planktoni plutaju pod vodopadom tirkizne ambalaže, vrećice se napuhnjuju od sparine, riblji trbusi svjetlomrcaju kao mine. A on hoda spokojno, mali kip vodonosca s teškim teretom na leđima. Pjeva o lađama koje ga čekaju na drugoj obali s pitanjem kako si zaboga ovamo stigao sam. Va ime oca i sina i svetago, svi se križaju, čude tom neviđenu hodu potajnomu mostu koji ga nije zbacio nego lako položio pred obraz namjernicima i fureštima. Đizuz, kako se na hrvatskom kaže došli smo s vama razmijeniti vrijeme, sreću, grijehe, živu vodu i darove. Rajo, ovdje se upravo dogodilo viđenje. Tako rekoše i padnu pred njega ničice. A on doda, već sam vam rekao da imate život po meni, dao vam primjer časti, ali niste marili, podigli ste na mene štaku. Još malo pa me više nećete imati. Nisam siguran da sam pregledao sav svijet. Ipak, mir njegovoj i mojoj svrsi. Sačuvat ću vas možda u svome imenu.

Mirakul, 1.

Prošao je dan priprave. U subotu se nije micao, jer takav je bio nagovor. Posvuda su se širili mirisi pomasti i tame. Trećeg se dana polako pokrenuo, probudio se nasmiješen i spokojan kao da se u smrti sniva. Kad otvori oči ugleda nebesku plahtu, na njoj sva svemirska tijela pa i svoje. Uzimam te tijelo, grobu više nisi potrebito, zausti. U špilji ostaju dva anđela, vani ‒ ćuk i netopir. Treba samo odmaknuti kamen. Valjam ga uzbrdo, vraća mi se nizbrdo, što da činim, gospe moja. Žudije se prostrle ispred kamena i ne miču se. To su moji mrtvozornici. Možda su izdahnuli namjesto mene. Moram požuriti prije negoli sutra postane danas, a jučer nikada. Sve su se zauzlane točke nekim čudom brzo rasplele, kaže on i, hopla, prebaci kamen preko brda. Uzima zatim trsku i krene. Služe ga žene iz daleka. Strah i trepet obore im oči i bude im uskraćeno da ga uzmognu prepoznati. Zašto tražite živoga među mrtvima, pitali se svi i nastavili hodati. I mjesec je hodil po krovu mačjim koracima. On iz njega istjera zmajeve i mrak opakih krajeva, potom prvi puta pokuša poletjeti. Eto, uzmi me oče, ali noge ostaju prikovane. Pokuša još jednom no dan je već na izmaku, mirakul se sklonio u tamu. Ostajem i dalje na traku izvrnuta neba. Sam sam, zemlja se otela, ne da mi u visinu, hodam po neprobojnu krugu koji sam si sâm napravio. A željeznica guta već daljinu.

Mirakul, 2.

svi smo ga vidjeli, nismo, jesmo. ja ga vidjeh okovana planinskim lancem kako tetura prema trgu. preda mnom je u tri skoka prekoračio crveno more i pao unatraške na krivu stranu mjeseca. u knjizi piše da je rođen na svjetski dan samoće i odmah potrčao pustinjom, a za njim žena, djeca i stari roditelj. a ja sam ga vidija kako goni pasa, jedva mu je umaka. dodirnuh mu halju, udijelih novčić. vidjeh ga kako gleda zvijezde dok mu se nije zavrtjelo oko. ampak barek, moj je jezuž opal v jarek. pomoz’ bože viknuo je u božju slušalicu, netko muje odgovorio jezikom plemena koja vrebaju plijen. chacun ὰ son goȗt. no baš nitko nije mogao izgovoriti njegov plač. vidjela sam kako je šutke plaćao račune, kupovao listiće lota, sunčevom rasvjetom popunio svaku pukotinu u razgovoru. jezuš marija, ftopil se ko bogec v dravi. ni govora, bio je pastir, ovca, vuk, zvono, bio je sob s divovskom kapom djeda božićnjaka. vidjeh ih stotinu kako se spuštaju niz sniježne padine cmroka, sve isus do isusa, svaki brži od svakoga, nego, tko je od njih onaj pravi? for god’s sake, we’ve never ever seen him.

Dan poslije

Čuo sam jednoć: bit ćeš čovjek u hodu koji na grijehe polaže ruku i čini čudotvorne mote. Takva mi je bila prva zapovijed, a vidite me sada! Eto me na grbači službenika božjih gdje tražim pokoj, jer drugi put, znajte, više ne dolazim. Zato i dalje lutam pustim mjestima i gledam kako gradovi frkću i šire zrakom paniku, dinosauri marširaju pustarom, kondori pijano kruže, gnijezde se mrzovoljne gore, glava šećera topi, kip sklapa ruke i klizi nizbrdo, nizbrdo u bol. A kad stigne u dolinu – tamo gori borovina, čuju se kletve mrtvih glava, zvižde dronovi, žablji se bukači utrkuju, šulja se topot izbjeglica. Deutchland, Deutchland, bite! Navalimo, braćo, pješke na put oko svijeta, pokraj stajaćica i žica, kroz prašume i šume, lijevo, desno, naprijed, gore, kroz potok prema bogu, tu je negdje, ćaća di si? Fućka nam se za stopala i rane, sve što nam treba ‒ oštra je britva iz božje brade. Prosti mi gospode ‒ zalutao sam, znaš li gdje sam sada, sve je opasano bombama, nisam se na vrijeme zatekao i kočnice su odletjele, ostali su samo zator i žeđ, gol sam da prostiš do kosti, trudan od milosti, ni s kime se nisam sastavio, sve se koprca, prolazi kroz tijesak, zbog gladi sam promašio angjele, rekoh sebi – pogiboh, a tebe bože zabolilo i ti si umra, uskoro ću i ja, hoću, neću, hoću. Glete, čak i grob mi je prazan! Ja sam stari Jezuš koji hoda, Kristuš bez satnije, u izlogu deset škuda, šekela, kuna, prodaje se Kriskindl, mali Isus to go, go, go, go...