Književna svjedočanstva o Moslavini

Ogranak Matice hrvatske u Kutini objavio je još 1991. godine prvo, a 2016. i drugo, dopunjeno izdanje zajedničke zbirke poezije i kratke proze s naslovom Mojom Moslavinom, čiji su autori rođeni Moslavci, književnici Đuro Vidmarović i Katarina Brkić. Stoga, uvodno, najprije donosimo kratke biobibliografske podatke o autorima ove zavičajne knjige.

Katarina Brkićrođena je u Kutini 1949. godine, gdje završila Gimnazijiu, a na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirala je jugoslavistiku i filozofiju. Pjesme objavljuje od osnovne škole i gimnazije u raznim listovima, na radiju i u književnoj periodici. Zbog političkih prilika 16 godina nije radila u struci, a od 1991. bila je profesorica hrvatskog jezika u kutinskoj Gimnaziji i Ekonomskoj školi, sve do umirovljenja. Povremeno je izlagala umjetničke fotografije uglavnom pejsažne tematike. Objavljivala je i drame, kao i pjesme i priče na kajkavskom narječju, tiskane u zbornicima i jednoj antologiji.

Đuro Vidmarović, književni kritičar, pjesnik, prozaist, prevoditelj, povjesničar, političar i diplomat, rođen je 1947. godine u Piljenicama, općina Lipovljani. U Kutini je završio Gimnaziju, a studij povijesti i filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Na Fakultetu za sociologiju i novinarstvo Univerziteta u Ljubljani stekao je magisterij. Od 1970. do 1990. radio je kao srednjoškolski profesor, da bi potom u dva mandata bio zastupnik u Hrvatskom saboru. Od 1995. do 1999. bio je izvanredni je i opunomoćeni veleposlanik RH u Ukrajini, a 2002. dragovoljno se povlači iz diplomacije i odlazi u mirovinu.

Od 1972. bavi se književnim radom, te proučavanjem povijesti i književne baštine hrvatskih narodnih manjina u susjednim zemljama. O tome je objavio više stotina prikaza, članaka i studija u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su mu prevođene na ukrajinski, ruski i bugarski jezik, a i sâm prevodi s ukrajinskog, ruskog i slovenskog jezika. Dobitnik je nagrade za književni putopis. Kao književni kritičar uvršten je u više zbirki. Godine 2015. izabran je za člana Slavenske književne i umjetničke akademije u Varni (Bugarska). Objavio je sedam vlastitih knjiga poezije i tri knjige proze te brojne prijevode drugih autora.

* * *

Valja istaknuti, da je u drugom, proširenom izdanju zajedničke knjige Katarine Brkić i Đure Vidmarovića Mojom Moslavinom svaki od autora dodao ponešto novo. To je bilo i za očekivati, s obzirom na dug vremenski protok između objave prvog i drugog izdanja knjige.

Prvi ciklus pjesama Katarine Brkić»Zemlja oca mojega«bajkovito je prisjećanje na prirodu i život u djetinjstvu. Personificirani su kiša, zemlja čak i sama Moslavina. Priroda je humana i lijepa, a sve prožima diskretna sjeta kad je u pitanju prolaznost života. Autorica se sjeća ljubljenih koji su mrtvi. Poneku pjesmu obasja duhovni bljesak vjerske inspiracije. Ovaj ciklus pjesama završava s četiri kratke priče, a u priči »Jašo« čitav životopis sabire na jednu stranicu u formi poezije u prozi.

U novom izdanju iz 2016. Katarina Brkić je dodala pjesme, priče i jednu dramu. U svojim novim pjesmama pisanim u novom tisućljeću autorica i nadalje pjeva o svojoj rodnoj Moslavini, o šumi, pticama, kućama, vinogradima. Promatrač je oblaka pred kojima meditira nižući čudesne asocijacije. Ponekad reflektira vlastito pisanje. Poneke pjesme sadrže bljesak duhovnog iskustva, a neke pjeva i na moslavačkoj kajkavštini.

Potom slijede nove kratke priče nadahnute sjećanjima i pune sjete zbog prolaznosti vremena. Dominira promjena i nostalgija za nestalim zgodama, stvarima i ljudima. Tu je i duhovita kratka drama POETICA KAJKAVIANA DE PAGUS ILOVA A.D. 1976., sdodatkom ilovskoga kajkavskog rječnika.

Vratimo se prvom izdanju ove knjige iz 1991. godine. U njemu se Đuro Vidmaroviću ciklusu pjesama »Rijeka i hrast«sjeća svog djetinjstva u Lonjskom polju. Ciklus počinje s tri izvrsne pjesme u prozi o djedu Viktoru (»Rekvijem za Trebež«). Djed je bio sasvim srođen s prirodom, životinjama i rijekom. Kada su ljudi vremenom napustili rijeku, nošeni zovom daljina, samo je djed ostao vjeran rijeci i šumi. A kad je ugledao pomor riba u rijeci, djed to nije mogao prežijeti, što je autor vrlo dirljivo opisao.

Vidmarovićevi prilozi u knjizi nastavljeni su ciklusom pjesama »Okružen sjenama«, u kojima opjevava »zamrlu rijeku« Trebež, okruženu olovom drhtavih sjena prošlosti. Rijeka bijaše prepuna tajni. Nostalgično sjećanje čuje tajni zov predaka. U sedam pjesama nailazimo na nove, originalne i snažne slike i neočekivane sintagme, uz korištenje oksimorona. U zapisu »Memento za jednu rijeku« osupnuti smo čarolijom rijeke i čudnim prikazima nerođenih prijatelja (utopljenih fetusa). Sličan je i zapis »Sjećanje na Ivana«, koji navješćuje piscu njegovu sudbinu. Ukratko, nigdje život i smrt, rađanje i umiranje nisu unišli u njegovu dušu kao na Trebežu koji živi u njemu i kad ga više nema.

U novom izdanju knjige iz 2016. Vidmarović je dodao novi ciklus pjesničkih minijatura nastalih u razdoblju od 2002. do 2015. godine. U njima preobražava geografska mjesta Moslavine povijesnim i vlastitim životnim asocijacijama, stvarajući osobitu sintezu poetske povijesti malih mjesta i gradova. To je mogao napisati samo pjesnik koji je ujedno i povjesničar, a koji je dobro upoznao ljude tih mjesta. Ciklus je prožet i sjećanjima na davna poznanstva, zdanja i događaje. Tako je, primjerice, Kloštar Ivanić opisan kao naša Atena, naša Chzestochowa, žarište snova. Kutina ima Gospu Snježnu na brijegu, a Garić-grad je silan i tajanstven vitez bez oklopa...