Izvori i rukavci hrvatske glagoljičke baštine

Svaki je mladi znanstvenik, k tomu filolog-paleoslavist, u velikome (samo)spremanju na izmaku godine dužan prepoznati kako je i koliko uspješno hodio stazom svojih mentora, je li svojim znanjem i predanjem uspio poduprijeti uzlet hrvatske filologije i je li njegova znanstvena lektira bila dovoljno ozbiljna, kako je pri tome gledao na žrtvu i rad, ali i na plodove svojega rada, je li svoj znanstveni i nastavni poziv povijao i previjao ljudskošću i ljubavlju, usmjerenom blagošću s jedne te strogošću i ustrajnošću s druge strane. Množe se pitanja u tome ispitu savjesti na koje mladi znanstvenik treba hrabro i spremno odgovoriti, upozorava nas i Stjepan Damjanović u jednome od svojih govora koje, kao uvaženi predsjednik Matice hrvatske, akademik i sveučilišni profesor, nadahnuto izgovara u svečanim prigodama, otvarajući manifestacije, skupove, okrugle stolove, izložbe, promocije, koncerte i razgovore, pozdravljajući i podržavajući sve oblike i sva stanja kulturnoga života Hrvatske.

U proteklih – rodnih i plodnih – četrdeset i pet godina znanstvenoistraživačkoga, nastavnoga i kulturnoga rada akademik Damjanović neumorno je opisivao jezik hrvatskih srednjovjekovnih glagoljičkih tekstova otimljući ih iz zaborava i izbavljajući ih iz mračnih predjela neznanja i nemara o hrvatskoj književnojezičnoj povijesti, kamo ih je, nažalost, poslala njihova pismovna košuljica – zaboravljena (a u 19. stoljeću ponovno oživljena) glagoljica – odnosno njoj neskloni ideološki, društveni, politički, crkveni i znanstveni programi i modeli. Okupivši rezultate svojih dugogodišnjih znanstvenoistraživačkih napora u knjizi Jezik hrvatskih glagoljaša (Zagreb, Matica hrvatska, 2008.), usporedo s njima oblikovavši u novome tisućljeću najvažnije udžbenike i priručnike – gramatiku, rječnik i čitanku – prijeko potrebne nastavi staroslavenskoga jezika u odgojno-obrazovnoj okomici, ponajprije njezinu visokoškolskomu odvjetku na slavističkim (kroatističkim) studijima, nastavio je istraživati glagoljičke tekstove 16. stoljeća u kontekstu predstandardizacijskih procesa u hrvatskome jeziku.

Nije dakako moguće u ovome tekstu unijeti sve jedinice autorove važne i bogate bibliografije kao ni sve izvore i rukavce hrvatske književnojezične povijesti i sadašnjosti na kojima je Stjepan Damjanović znanje crpio, oblikovao i raznosio urbi et orbi. Naša je želja pisanom riječju, u sprezi s filološkim očištem, samo podsjetiti na veličinu i važnost poslova kojima nas je Stjepan Damjanović – znanstvenik, filolog, kroatist, akademik, matičar, prosvjetitelj, glagoljaš, Učitelj – zadužio.

Navršile su se evo tek dvije godine otkako je objavljeno njegovo najmlađe filološko čedo – knjiga Novi filološki prinosi (Zagreb, Matica hrvatska, 2014.), a Stjepan Damjanović nije propustio priliku da, u blagdanskom ozračju, na koncu godine Gospodnje 2016., hrvatsku filološku znanost i javnost podari novom knjigom Izvori i rukavci (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, 2016.). Knjiga obasiže 270 stranica organiziranih oko triju temeljnih poglavlja/programskih cjelina nazvanih: Rasprave, Moja lektira i In memoriam, kojima su dodana odjavna poglavlja O tekstovima u ovoj knjizi, Kazalo imena i Bilješka o autoru.

Programska cjelina Rasprave okuplja 16 znanstvenih radova prethodno objavljenih ili prihvaćenih za tisak u različitim publikacijama odnosno izloženih na znanstvenim skupovima, i to u razdoblju od 2012. do 2016. godine. Druga programska cjelina Moja lektira broji 12 priloga kojima je Damjanović opisao i ocijenio nova filološka, historiografska i ina izdanja, prisjetivši se isto tako velikih obljetnica naših starih i važnih filoloških izdanja. Pišući o njihovoj opremljenosti i primijenjenoj metodologiji, želio je, naposljetku, odrediti njihovo mjesto u hrvatskoj filološkoj, povijesnoj, teološkoj i drugim znanostima te u kulturnoj javnosti. Svjestan nedjeljivosti sadašnjega trenutka od izvora prošlosti na kojemu je poniknuo i sjemena budućnosti koje u njemu klija, autor je ovu knjigu primarno namijenio svojim učenicima, tj. mlađem naraštaju, ali tako što je bitan njezin dio ispisao sjećanjima na svoje učitelje i kolege, posvetivši poglavlje In memoriam odiljajućim se meštrima Branku Fučiću, Mladenu Kuzmanoviću, Josipu Vončini, Mariji Pantelić (s. Agneziji) i Miroslavu Šicelu.

Njih u nastavku ovoga prikaza nećemo spominjati, jer o njima ništa ljepše i jasnije ne možemo napisati od onoga što već čuvaju korice Izvora i rukavaca akademika Damjanovića. No sadržaj i ljepota znanstvenih i stručnih priloga prvih dviju programskih cjelina knjige koja je pred nama pozivaju nas na radosnu objavu.

Poglavlje Rasprave autor otvara radom Tisućljetno hrvatsko glagoljaštvo i njegovi ćirilometodski korijeni, kojim u novu cjelinu povezuje najvažnije sastavnice hrvatskoga glagoljaštva predstavljajući ga kao fenomen koji nadilazi granice srednjovjekovlja u svojemu jedanaest i pol stoljeća dugome kontinuitetu. Vođen načelima i zadacima filološke znanosti, autor svraća čitateljevu pozornost na jezično-pismovne, a potom na liturgijske i kulturno-civilizacijske dosege djela Solunske braće – Sv. Konstantina Ćirila i Metoda. Iako na njemu utemeljeno, hrvatsko se glagoljaštvo zbog svoje nadgradnje s ćirilometodskim djelom ne može i ne treba izjednačiti. Tomu je tako već zbog iznimne produktivnosti hrvatskih glagoljaša u prevođenju i oblikovanju novih hrvatskoglagoljskih tekstova i knjiga, kako u srednjovjekovlju tako i u novovjekovlju.

Nakon što je predstavio najstarije povijesne izvore u kojima se spominju hrvatski glagoljaši i u vihoru prošlosti izgubljeni glagoljički spomenici, Damjanović nastavlja opisivati korpus hrvatskih glagoljičkih tekstova raščlanjujući ih prema ovim kriterijima: materijalu ili podlozi (epigrafski spomenici, spomenici na pergamentu i papiru, tekstovi pisani i otisnuti glagoljicom); jezičnostilskoj raslojenosti (liturgijski, beletristički, pravni tekstovi; monotematski – npr. Greblov korizmenjak – i žanrovski iznimno raznovrsni i slojeviti hrvatskoglagoljski zbornici – npr. Petrisov zbornik); cjelovitosti/necjelovitosti (razdoblje fragmenata i zlatno doba hrvatskoga glagoljaštva) i dr. Završavajući prikazom novije povijesti glagolizma kojoj pripada razdoblje istočnoslavenizacije hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga u 17. i 18. stoljeću, kao i razdoblje obnove ćirilometodske baštine u hrvatskoj znanosti, kulturi i politici 19. stoljeća, autor je uspio oblikovati zaokružen pogled u iznimno složen fenomen hrvatskoga glagoljaštva, ali i odrediti njegovo mjesto i važnost u europskome okružju.

Crnim i crvenim slovima ispisan najmlađi hrvatskoglagoljski rukopisni brevijar iz župnoga ureda u Novome Vinodolskom čuva među svojim stranicama za povijest hrvatske književnosti dragocjen beletrizirani ispovjedni zapis Martinca, popa glagoljaša, o Krbavskoj bitci iz 1493. U drugoj svojoj raspravi Zapis popa Martinca iz Drugoga novljanskog brevijara akademik Damjanović iznosi potresno štivo o Turcima koji nalegoše na jazik hrvatski iznosi pred zainteresiranoga (post)modernog čitatelja koji nije filološki izobražen. Drugim riječima, bilježi ga onako kako pretpostavlja da se čitao, nakon čega čitatelju pokazuje stilski uravnoteženu obojenost Zapisa staroslavenizmima i starohrvatskim jezičnim obilježjima. Svojim završnim rečenicama autor ukazuje na literarne dosege Martinčeva štiva te na terapeutsku svrhu (starije i novije) književnosti o kojoj prosječni hrvatski srednjoškolac (pa i student) danas ne zna dovoljno.

Raspravom Hrvatska glagoljaška kultura nakon Tridentskoga koncila autor je svoje istraživačke napore odlučio ugraditi u razdoblje prilično izazovno za hrvatskoglagoljske liturgijske tekstove. Riječ je o istočnoslaveniziranim liturgijskim knjigama koje su u Rimu otisnute glagoljicom tijekom 17. i 18. stoljeća. Misalska i brevijarska izdanja Rafaela Levakovića (1631, 1648.), Ivana Paštrića (1706, 1688.) i Matea Karamana (1741, 1791.) autor tumači u kontekstu reformacije i katoličke obnove koje su oblikovale dva modela jezične politike Rima prema našim krajevima, i istočnije od njih, nakon Tridentskog koncila. Prvomu – unijatskomu modelu – pogodovala je istočnoslavenska inačica crkvenoslavenskoga jezika za sve katoličke Slavene, a drugomu – misionarskomu modelu namijenjenu južnoslavenskim prostorima koje nastavaju katolici pod osmanskom prijetnjom – bosanski jezik odnosno štokavski književni jezik upravo zbog rasprostranjenosti štokavštine u misijskim zemljama.

Tek je s tako postavljenih temelja moguće zakoračiti prema objektivnoj ocjeni djela Rafaela Levakovića s jedne i Bartola Kašića s druge strane u kontekstu hrvatskoga književnojezičnog razvoja. To ipak ne znači da istočnoslavenizacijom nije narušena prirodna jezična veza koja je postojala unutar glagoljičkoga korpusa, ističe Damjanović. Produbljivanje spoznaja o razdoblju istočnoslavenizacije hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga u 17. i 18. stoljeću neće poništiti povijesnu istinu o prekinutim vezama s hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom i hrvatskim glagoljaškim tiskom 15. i 16. stoljeća. O njemu treba pisati jer je dijelom hrvatske književnojezične povijesti, što opet ne znači da istočnoslavenizacija (uz povezivanje glagoljaša s reformatorskim pokretom) nije odigrala važnu ulogu u procesu slabljenja i uzmicanja glagoljaštva nakon Tridentskoga koncila.

U radu Blaž Jurišić kao istraživač hrvatskoga glagoljaštva Stjepan Damjanović opisao je njegovu raspravu Glagoljski rukopisi otoka Vrgade (Rad JAZU 327, 1962.) istaknuvši opsežnost i minucioznost Jurišićeva znanstvenoga teksta. Budući da je pisao o korpusu vrgadinskih glagoljičkih tekstova, autor čitatelju pojašnjava i Jurišićevu zainteresiranost za raznovrsne glagoljičke tekstove koji svojim sadržajem posreduju tzv. veliku povijest, poput dvolista časoslova i dvolista Traktata o sedam smrtnih grijeha, ali i za one glagoljičke tekstove i bilješke, poput Matice krštenih (od 1651. do 1832), Matice umrlih (od 1761. do 1777) ili Ribarskoga troškovnika, koji podupiru malu povijest ili povijest svakodnevice baštineći – uglavnom kurzivnom glagoljicom – duh vremena i znanje o poslovima, bolestima, brigama, radostima i običajima žitelja (tadašnje) Vrgade. A Blaž Jurišić, jezikoslovac, dijalektolog, o prošlosti i sadašnjosti jezika svojega rodnog otoka nije pisao samo u okvirima unutarnje povijesti jezika (opis jezika glagoljičkih tekstova Vrgade, izrada rječnika i dr.) nego je promatrajući svoj zavičaj kao sastavnicu ukupne povijesti hrvatskoga jezika i naroda podupirao i vanjsku povijest jezika te interdisciplinarno proučavanje kojemu je u temelju hrvatski identitet.

U petoj raspravi naslovljenoj »Slovinski« u povijesti hrvatskoga jezika i hrvatske filologije autor obnavlja i ponavlja svoju tvrdnju o adresatima ove knjige, u red kojih se upisuju ne samo znanstvenici nego i diplomirani kroatisti. Oni su dužni poznavati temeljne jedinice pojmovlja svoje struke među kojima se nalaze one utemeljene na ćirilometodskoj i/ili hrvatskoj jezičnoj tradiciji poput termina slovênьskъ/slovênьskyi/slovinski/slovenski/slovjenski jezik, termina horvacki/hrvatski i ilirički/ilirski jezik. Zainteresirani čitatelj odgovor na svoja pitanja i dvojbe u vezi s navedenim terminima može naći između 57. i 63. stranice ove knjige.

Dobro je poznato da se pod ukupnost pojava koje pripadaju fenomenu hrvatskoga glagoljaštva (i glagolizma) podvodi i hrvatska ćirilička pismenost. U radu Hrvatska ćirilična baština u povijesti hrvatske kulture i njezino mjesto u hrvatskoj filologiji Stjepan Damjanović poziva nas da se zagledamo u taj, prilično zanemaren, odsječak hrvatske književnojezične povijesti kako bismo spoznali putove širenja ćiriličke pismenosti hrvatskim krajevima (Dalmacija, dubrovačka regija, Slavonija, Bosna, Hercegovina), njezine grafomorfološke i ortografske posebnosti, funkcionalne, tekstološke i poetološke osobine hrvatskoćiriličkih spomenika, njihovo prožimanje s glagoljičkima i latiničkima u kontekstu hrvatske srednjovjekovne (ali i novovjekovne) tropismenosti (i trojezičnosti).

Iako u knjizi Izvori i rukavci nema zavičajne programske cjeline u koju bi bili uvršteni radovi sadržajem vezani uz autorovu rodnu Slavoniju, poglavlje Rasprave donosi i nekoliko zavičajnih priloga. Potrebno je odmah napomenuti da oni nisu značajni samo zbog svojega zavičajnog tona nego i zbog činjenice da su autori i teme koje obrađuju važni za oblikovanje hrvatskoga jezičnog standarda i razumijevanje hrvatske kulturne i političke povijesti. Riječ je o sljedećim raspravama: Pisana kultura u Slavoniji u 18. stoljeću;Sve za vjeru i domovinu;Lukas o Strossmayeru i Strossmayer o jeziku.

Damjanović u prvoj izdvojenoj raspravi uspijeva istaknuti nositelje školstva i prosvjete u Slavoniji 18. stoljeća (isusovci, franjevci), gradove koji su njegovali pisanu riječ i kulturu obrazovanja (Osijek, Požega, Vinkovci i dr.), autore i prigodno štivo za opismenjavanje i vjersku pouku slavonskoga puka te za školovanje svećeničkoga i redovničkoga podmlatka: Obilato duhovno mliko (Zagreb, 1754.), Mala i svakomu potribna bogoslovica (Trnava 1764, 1766, 1773.), Kamen pravi smutnje velike (Osijek, 1780.) Antuna Kanižlića, potom djela Stjepana Adžića, Jerolima Lipovčića, Emerika Pavića, Đure Rapića, Juraja Muliha i mnogih drugih. Velik je dio rada zauzela slavonska književna produkcija u 18. stoljeću, ponajprije djela Matije Antuna Relkovića, Vida Došena, Adama Tadije Blagojevića, Antuna Kanižlića i Matije Petra Katančića, ali nisu zapostavljeni ni slavonski gramatičari kao ni jezik hrvatskoga biblijskog prvotiska Matije Petra Katančića.

Slavnomu bosanskomu ili đakovačkomu i srijemskomu biskupu J. J. Strossmayeru u povodu 200. obljetnice rođenja i 110. obljetnice smrti autor je posvetio raspravu Sve za vjeru i domovinu, naslovivši ju geslom pod kojim je službovao jedan od najutjecajnijih hrvatskih biskupa, ćirilometodijanac, istaknuti promicatelj kulture i političar koji je uživao poštovanje europskih i svjetskih intelektualnih krugova još za svojega života. Nadalje, lik i djelo biskupa Strossmayera, kao i onih (hrvatskih) filologa, povjesničara, liturgičara i drugih znanstvenika kojima je Biskup bio u žarištu istraživačkoga zanimanja, rasvijetlio je Damjanović raspravom o spomen-knjizi Filipa Lukasa Strossmayer i hrvatstvo (Zagreb, 1926.). Nadalje, u raspravi Strossmayer o jeziku autor pred čitatelja prostire bogatstvo Biskupovih misli o staro/crkveno/slavenskome i hrvatskome jeziku koje je zapisao i/ili izrekao u svojim okružnicama, javnim govorima, raspravama i predgovorima novim liturgijskim izdanjima među kojima posebno mjesto zauzima hrvatskim jezikom i latiničnim pismom otisnut Obrednik Biskupije bosansko-djakovačke i Sriemske (Zagreb, 1878.).

Radom Franjo Rački u Jagićevim Spomenima mojega života problematizirana je tema sljubljena s ciklusom o biskupu Strossmayeru u okviru hrvatske Cyrillomethodiane. Naime, Jagićeva autobiografija Spomeni mojega života ispunjena je dijelovima njegove prepiske s Franjom Račkim, istaknutim hrvatskim povjesničarom i ćirilometodijancem, ali i Jagićevim komentarima u vezi sa stavovima i postupcima Franje Račkoga, ističe Damjanović. Posebno su zanimljivi dijelovi Jagićeve autobiografije posvećeni izdanju Assemanova evangelistara (Zagreb, 1865.) čiji su Uvod ispisali Jagić i Rački, kao i druge teme iz spektra hrvatskoga glagoljaštva (radovi o Poljičkome statutu, Grškovićevu apostolu, crnogorskim inkunabulama s Cetinja, Hrvojevu misalu i dr.). Obaviješten će se čitatelj zanimati i za njihov dijalog o Akademiji, sustručnjacima i brojnim drugim znanstvenim, kulturnim i političkim problemima druge polovice 19. stoljeća.

U povodu 200. obljetnice Mihanovićeve knjižice Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku Stjepan Damjanović ispisuje rad čiji naslov – Jezik detinstvo prebavi i domorodcev kreposti svetu osvahneju – krase lucidne misli devetnaestogodišnjega prosvjetitelja i romantičara Antuna Mihanovića o hrvatskome književnom jeziku utemeljenome na domaćim narodnim idiomima.

Klaićeva poslanica profesoru Ljudevitu Jonkeu rad je kojim autor svraća čitateljevu pozornost na tekst koji je Bratoljub Klaić 1964. pa 1972. uputio Ljudevitu Jonkeu, i to u vezi s njegovom knjigom Književni jezik u teoriji i praksi. Vrijeme u kojemu djeluju Ljudevit Jonke i Bratoljub Klaić dramatično je za Hrvatsku, napose za ustanove koje se bave hrvatskim jezikom, književnošću i kulturom, stoga je Klaićevo pohvalno slovo, s jasno istaknutim zaslugama jednoga jezikoslovca i sveučilišnoga profesora koji istraživanje o jeziku, i to hrvatskome, dovodi u žarište znanstvenoga i javnoga interesa, »više [je] od prijateljske geste, i može se i mora promatrati kao čin građanske hrabrosti, čin čovjeka koji ne može ostaviti prijatelja u nevolji«, ističe Stjepan Damjanović.

Valja istaknuti i raspravu kojom je autor knjige odao počast Mladenu Kuzmanoviću (1940.–2001.), sveučilišnomu profesoru s Katedre za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, i njegovu životnom djelu – Zagrebačkoj slavističkoj školi. Nekada jugoslavenski, a danas hrvatski seminar za strane slaviste posebna je aktivnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, na čelu koje su bili poznati hrvatski filolozi i književni povjesničari. Među njima se, prve godine kao tajnik (1972.), devet godina kao pomoćnik direktora (1973.–1981.) i četrnaest godina kao direktor Škole (1982.–1998.), posebno istaknuo Mladen Kuzmanović. Neumorno je radio na organizaciji i promoviranju izvannastavnih aktivnosti – književnih, glazbenih, filmskih večeri, izdavačke djelatnosti, kazališnih predstava, izložbi, koncerata – koje su davale (i daju) poseban začin dubrovačkim (nekada i zagrebačkim) poslijepodnevima i večerima na Školi.

Raspravom Slavistika i kroatistika autor nas podsjeća na nužnost i dužnost tumačenja kroatističkih spoznaja u slavističkome kontekstu, što su imperativi upućeni kako znanstvenoj tako i nastavnoj kroatistici. Ako ne vodimo računa o spomenutim filološkim kopčama, znanstvenim i studijskim, kroatistika će ostati u zrakopraznome prostoru, upozorava nas akademik Stjepan Damjanović, što će se odraziti na njezin utjecaj i ugled u društvu.

Odnosi učitelji i učenika ponekad su, nažalost, obremenjeni nerazumijevanjem, suprotstavljenim stavovima koji nisu razriješeni, uvaženi ili pomireni dijalogom, stoga u Nemirima našim jezičnim autor postavlja goruća stručna, politička i ina pitanja koja je otvorio (ili oživio) novi (jedinstveni) pravopisni priručnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Poglavlje Moja lektira kao drugi dio knjige Izvori i rukavci donosi prikaze i ocjene važnih filoloških, povijesnih, teoloških, etnomuzikoloških i inih izdanja koje je autor ispisao u razdoblju od 2011. do 2016. godine. Tako je prvim radom druge programske cjeline Uzlet hrvatske filologije Damjanović predstavio knjigu koju je uredio – Bartol Kašić, Izbor iz djela, Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 103 (Zagreb, 2010.) – a koju je priredila i transkribirala Darija Gabrić-Bagarić. U autorovu lektiru ulaze još i sljedeće knjige: Sabrana djela nadbiskupa Marina Srakića u 12 knjiga (Đakovo, posljednja knjiga otisnuta je 2014.); knjige njegova učitelja Eduarda Hercigonje, s posebnim osvrtom na knjigu Tisućljeće hrvatskoga glagoljaštva (Zagreb, 2009.); knjiga Marka Samardžije Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (Zagreb, 2012.) i Radoslava Katičića Hrvatski jezik (Zagreb, 2013.); zatim treća knjiga Povijesti hrvatskoga jezika koja obrađuje 17. i 18. stoljeće (Zagreb, Croatica, 2014.); Uvod u glagoljsku paleografiju I., autora Matea Žagara (Zagreb, 2013.); faksimilno izdanje Hrvatskoga ćiriličnoga molitvenika iz 1512. (Zagreb, 2013.); knjiga Radoslava Katičića Vilinska vrata (Zagreb, 2014.); knjiga Milana Mihaljevića Slavenska poredbena gramatika /2. dio: Morfologija, Prozodija, Slavenska pradomovina/ (Zagreb, 2014.); Baština knjige Katice Čorkalo Jemrić (Osijek, 2012.) i knjiga Mihaela Ferića Hrvatski tamburaški brevijar (Zagreb, 2011.).

* * *

Knjiga Izvori i rukavci akademika Stjepana Damjanovića okuplja na jednome mjestu najvažnije autorove filološke prinose oblikovane i objavljene u posljednjih pet godina, što znači da je kroatistici, znanstvenicima i profesorima oko nje okupljenima, podareno važno lektirno štivo. Među tim filološkim prinosima posebno mjesto zauzimaju radovi s izvora, oni koji se tiču proučavanja hrvatske književnojezične povijesti, ponajprije njezina glagoljaškoga korpusa, ali njima uz bok stoje radovi rukavaca koji učeniku, filologu-paleoslavistu, mlađemu naraštaju, kolegama znanstvenicima, ali i zainteresiranoj kulturnoj javnosti nude obilje starih i novih, poznatih i nepoznatih kroatističkih i općekulturnih znanja kao i model njihova suživota, što je na hvalu autoru i na čast hrvatskomu jeziku, književnosti i kulturi.

Otkako se na stolovima i osječkih (filoloških) kabineta sredinom prosinca 2016. pojavila nova – nama podarena, trinaesta po redu – knjiga akademika Stjepana Damjanovića, zahvalnost me u promišljanju o našemu Učitelju koji je u studenome navršio 70 godina života odvela u naručje stihova Gibranova Proroka. Neka oni obgrle sve što mislimo, osjećamo i u riječi ponekad mukom okujemo o Profesoru, svim izvorima i rukavcima našega bića s kojima nas je združio i o našemu pozivu: »Učitelj koji se šeće u sjeni hrama, među učenicima, ne daje od svoje mudrosti nego od svoje vjere i svoje ljubavi. Ako je doista mudar, ne nudi vam da uđete u kuću njegove mudrosti, nego vas radije vodi do praga vašega duha«.