Dok se duša opire

DOK SE DUŠA OPIRE

U mreže snova upletena
opire se duša izazvana
tjeskobom kiše pjeva
duša samoću mučno diše
oblaci žure mahnito
bez odgovora, život kao
mora a duša se opire
žudno preskače stube
odjevena strahom
i disanjem koje ne sustaje
tko sam ja koliko to život
traje u noći magle bez
mjeseca opire se duša

kamo si krenuo, dragi

PRITVORI VRATA ZA ANĐELA

Dragi, pritvori vrata za anđela
koji ne dolazi pritvori ih
da se uvuče trag svjetlosti
u ovaj mračni muk
da probije tjeskobu
da utiša glas neželjene kiše
u mom grlu
usisava me ova samoća
dragi, pritvori vrata za anđela
koji ne dolazi zapleo se
u svoj anđeoski plašt
zakukuljen i obnevidio
pustio se vjetru i oblacima...
Kad kreneš zalupi vratima, dragi,
neka se goni
pošalji mi proljetnu kišu
toplu i tihu da te puna
nedovršene nježnosti
uzmem u stihu

U SVOJU TEŽINU ZATVORENA DUŠA

U svoju težinu zatvorena duša
kuša ne biti uznicom vlastite biti
pokušava sebe skriti od samoće
u svoju težinu zatvorena duša
strpnom patnjom udaljena od bića
što su galaksijom rasuta galaktičnim
prahom posuta a ljubila ih je strahom
opsjednuta što neočekivano nahrupi
svali se poput tsumanija, duša
zatvorena u svoju težinu spasenjem
izvarana u svoju težinu zatvorena
ne zaboravlja tragove ljubavi
strpljivo pamti knjige, stihove i melodiju
u svoju težinu zatvorena duša
sluša, osluškuje hod vremena
koje nemilosrdno truje
ne štiti da bi se moglo biti
ne štiti poput krova, križa
ili sveca, duša zatvorena u svoju
težinu galaktičkom samoćom jeca

VEĆ DUGO VREMENA ZNAM

Već dugo vremena znam
što život donosi, moj anđele,
već dugo vremena znam
da se život sam sa sobom boči
život protiv praznine i vriska
život sam sebe koči
niska je granica strpljenja
htijenja su izvješena kao slike
u galeriji, tijela koja pohlepno
jedu sama sebe, moj anđele,
već dugo vremena znam
što život donosi
od početka do kraja
virtualni prizor pakla i raja,
da bi se moglo živjeti
da bi se moglo biti
treba zaboraviti

PRETUŽNO JE TO, MOJ ANĐELE

Pretužno je to, moj anđele, što se naši glasovi
gube u daljini i svjetlucaju negdje
na nitima paučine koju nemilosrdni
vjetar vremena kida u neuhvatljivo
tkanje što raspadnuto vuče prema
kraju. Pretužno je to, moj anđele, što se naši
glasovi ne nalaze na nekim valnim
dužinama jer guši ih udaljenost umotana
u nejasnu svjetlost, ona zamire u tami
gdje se šutke gube njeni obrisi, svjetlo
kojem smo stremili. Pretužno je to
što drhtaj glasova u daljini vrluda
bez nasušnog kompasa ne znajući
što bi sa sobom kad sve gubi smisao
samo je duša prožeta grkošću
u kojoj se neobranjeno otapa žudnja
pretužno je to, moj anđele

OSTAVI PRITVORENA VRATA, LJUBAVI

Molitva koja ostaje kao kap kiše
na listu, nikad kap ista, kap ne traje
daje se da list ne žeđa to je njena
međa raspline se ljeska dok ne mine
vjetrom isušena, kap život trena
izmoždena hlapi strah je trapi
od drugih kapi što nadolaze
što strpljivo plaze sa neke svoje
staze, staza je skliska kap umire
bez vriska u prazninu tone u nigdinu
kapi rone ne staju, nestaju u tišini
tjeskoba magle i kiše, molitva još diše
opire se samoći. Ostavi pritvorena
vrata, ljubavi, za anđela koji će doći

CAVE NE CADAS, MOJ ANĐELE

Cave ne cadas, moj anđele
pazi da ne padneš u bezdan
nuklearni u interstelarni krater
iz devetsto devedeset i devetog
neba na tebe, moj anđele, euforijska
poplava vreba zbog neke podmukle
prasvemirske kvočke iz nekog
kukavičjeg svemirskog gnijezda
ozračen si, moj anđele, do posljednje
točke tebi se sprema plamena
kozmička kupka pazi da ne padneš
cave ne cadas, moj anđele, u neku
super novu zvijezdu što sve živo
guta ne šiša sunce, zemlju blunu
i lunu ni rodnu nam galaksiju
jednoga galaktičkog časa ta će nas
paklena masa suludo survati
u četvrtu dimenziju cave ne cadas
moj anđele, pazi da ne padneš

TAKO SE ŽUDNJA U PONOR TOČI

Znao si biti krut i nepomičan, anđele,
nisi sebi bio sličan kapci ti skrivahu oči
čvrsto stisnuta anđeoska usta
da me sludi želja pusta kad htjedoh
ti na krila, moj anđele, tako se žudnja
u ponor toči rasprskava u bezbroj
kapljica a ni jednu od tih kapi
nisam mogla uloviti nisam s njima
mogla biti samo sam obuzeta njima
htjela bdjeti, uzaludno htjeti i kleti.
Ta tvoja krila, anđele moj, ko oblak bijela
vraški me obuzela i tvoje plave kovrče
kao na slici muče me u mojoj kmici

SVE JE RANO ILI PREKASNO

Sve je prerano ili prekasno
jer nije izgovorena prava riječ
jer nije učinjen pravi pokret
zbog nekog straha ili srama
zaustavljena je pružena ruka
zaustavljena jedinstvena kretnja
sve je prerano ili prekasno
sve to podijeljeno s nekim
u isposništvu voljeti
u samoći voljeti
čaroliju čuda prepoznati

ZOR TORANJ

Pred tvrđom što pomalja se
iz šumarka zastah bez daha
zor – toranj visok i uzvišen
poželjeh mahnito s njega
guštat sve lijeposti mirisnog
raslinja svu dražest proplanka
moj dični toranj što zamamno
visinama stremi poželjeh ga
začarana da zajedno paramo nebesa

DOK PRITAJENA ČEKAH U ZASJEDI SLATKOJ

Dok pritajena čekah u zasjedi slatkoj
spremna na tvoja anđeoska krila skočit
u nebesa s tobom poletjet u plaveti se
s tobom bočit u božanstvo te pretvorit
u oblak te namamit slatkoćom omamit
ti si svoja krila sklopio i odahnuo
anđele moj

ANĐELE MOJ SLOMLJENIH KRILA

Kako se to zbilo da si slomio krila
anđele moj, između neba i oblaka
zastrašujuće lepršav i neuhvatljiv
lebdio si nad samotnim dušama
ustrajno šireći studen zamasima
svojih krila, anđele moj, kako se to
zbilo da si ih slomio svoja anđeoska
krila visoko na oblacima, ti lagašni
propustljivi letači, propadao si sve
dublje u njih, anđele moj, obnevidio
od oblaka nisi uspio aterirati samo si
nezaustavivo tresnuo i sad si sklupčan
na zemlji slomljenih krila, anđele moj

SMIJEH IZ DALJINE

Smijeh iz daljine nema sazvučje vedrine
glasovi promiču ne dotiču beskraj istih
pokreta u kojima se otkrita meta
rasplinjuje kao mjehurići na vodi
sve vodi u besmisleno bivanje
bez sladosti bez radosti sve se bez
otpora spušta strminom u narasle sjene
kao mrene u očima što zamagljuju
metu ostavljajući okamenjenu sjetu
koja smijeh rastvara u sitne čestice
što gube se u letu više ne traju, nestaju

ANĐELE MOJ, VRATI SE

Vrati se, anđele moj, uđi u moju zapanjenost
koja se prepušta tebi kao vjernik molitvi
vrati se dok me ne promijeni vrijeme
da pred tobom se pružim kao meki sag
da se pustim ugodama tvoga smijeha
što se kreće mojim udovima pustopašno
i propustljivo, vrati se prije nego me
promijeni vrijeme u moja ošamućena topla
pazuha na moje meke nježne dlanove
vrati se, anđele moj, ništa nećemo odbaciti

SAMO SAM S TOBOM, MOJ ANĐELE

Samo sam s tobom, moj anđele,
raspeta pod suncem sunovraćena
u slatke suze samo s tobom ošamućena
ne znam za se samo tebi na uzdarje
pregršt skrovitih tajni samo s tobom
mogu pričati o sebi pod zvijezdama
tebi podastirem dane brišući sve ono prije
kao da nikad bilo nije, anđele moj

ANĐELE MOJ, USPRKOS SVEMU

Usprkos svemu, anđele moj,
skupljam se oko svoje zemaljske
osi, usprkos svemu srce mi mahnita
i treperi kao viola sunovraćujem se
u sladost zato što jesi, anđele moj

DOK LEBDIŠ IZNAD MIRISNIH ALGI

Dok lebdiš iznad mirisnih algi
maestral lahorasti igra se tobom
more tvoja krila mami što svjetlucaju
uzbibana suncem i morem. Odletimo
prema pučini pa što bude, anđele moj

MAKSIMIR, ZELENO SRCE MOGA GRADA

Maksimir, to zeleno srce moga grada
otkrio te anđele mojoj samoći
na zaboravljenoj stazi nekog proljeća
ugledala sam te anđele bio si
svilenkast poput cvijeta treperio si
od propupale nježnosti plah
kao da se bojiš zvukova i dodira
tvoja paperjasta bjelina razigrana
poput grudastih nijemih oblaka
bio si zbunjen i sâm kao pusti
maksimirski puti kao napuštene
drvene klupe opijen jezerom
što je svjetlucalo namreškanom
površinom britkim proljetnim vjetrom
odnoseći te od bučnih ulica
u smiraj znanih maksimirskih
stabala poput drevnih vitezova
čuvao si moje disanje, anđele moj

KAD IZGOVARAM TVOJE IME, GOSPODINE

Kad izgovaram tvoje ime, Gospodine,
boli me duša jer si nedostižan
jer si iznad svih vremena, jer si uznosit.
Znam da me ti nikad ne bi povrijedio
stvari oko mene onakve su kakve jesu
ljudi na uglovima ispruženih ruku
tama oko mene čujem udarce biča
osjećam kako čavli prodiru u tvoje udove
u tami znam da te raspinju
znam da te boli trnova kruna
znam da ti je lice krvavo
ova vjetrometina razara nit po nit
kako da ti pomognem, Gospodine,
kako da pomognem sebi?