DNK s pogledom na more

Ljudi su govorili sličnim jezikom koji sam sada već dobro znala, ali ovdje neke riječi prvi put čujem. Štoviše, isti čovjek znao je govoriti jezikom koji razumijem i ovdašnjim koji je drukčiji.

Kruno je znao ljude koji su upravljali Krapinskim muzejom praljudi i dobio privolu da može, za razliku od svih drugih posjetitelja, snimati koliko god mu za posao bude trebalo. Ljudi od posebnih znanja uvažavaju se i izlaze si u susret. Glavni paleoantropolog Karlo Komar ponudio se da nas prati i objasni sve što nas bude zanimalo. Kruno se zahvalio. Mene je predstavio kao kolegicu mikrobiologinju koja iz uobičajene znatiželje želi vidjeti kako su izgledali i živjeli neandertalci. Ništa posebno. Unutra su kustosi pa ako bude potrebno zapitat ćemo nekoga od njih.

Ulaz u spilju podsjetio me na Platonovu spilju. Iako sam boginja, nadam se, hm!, barem jednim dijelom!, ipak nisam podcjenjivala ondašnje moje zemljane. Nisam ih svrstavala u praljude. Štoviše, nikad nitko nije spominjao bića koja bi bila ljudi prije ljudi. Da sam i mogla nešto znati o njima priznala bih razliku između onih prije, onih u moje vrijeme i ovih u ovom vremenu. Povijesni sat u meni sve je preciznije pokazivao koliko je gdje sati. U vremenu sam se počela snalaziti bolje nego u prostoru. Vrijeme mi, priznajem, pomaže da pronađem odgovarajući prostor. Prostor je nešto sporiji od vremena. Brzo ih usklađujem.

Kruno mi je objasnio da ćemo se u muzejskoj virtuali kretati od vremena kada je nastao naš planet Zemlja i kroz te četiri i pol milijarde godina doći do našeg vremena. Ispravila sam Krunu i rekla: ‒ Ne našeg, nego do naših vremena! – Nasmiješio se i nakratko me prislonio uz sebe.

Stajali smo pred silno povećanom DNK. Model molekule – Krunina opsesija! Uzvrpoljio se, podizao ruku, spuštao pogled na mene.

‒ Ovo je jako uvećano. U tebi ima više od tri milijarde slanica. Toliko ima stanica koje čine tvoje tijelo – primio me za šaku, rastvorio je i pritisnuo svoj dlan – a u svakoj od tvojih stanica je nezamislivo malena ovakva molekula DNK.

Činilo se da će me poljubiti u dlan. U zadnji trenutak se zaustavio. – Heleno, ti znaš da te volim – rekao je i pogladio model molekule DNK. – Ti si mi po važnosti odmah uz DNK. Ti si smisao mog života – govorio je gledajući u mene pa u molekulu, pa opet u mene i u molekulu. Drhtala sam od sreće.

‒ Kruno, tvoj dlan mi je sve rekao. Moj dlan tebi govori koliko neizrecivo te volim.

‒ Danas ćeš se preseliti k meni. Ne, nećeš preseliti, zajedno se vraćamo u moju kuću. Od sada živimo zajedno. Kod zvona na ulazu dopisat ćemo tvoje ime.

‒ Bit ću ljubomorna na DNK. Noćima ćeš me varati s njom – oponašala sam Davorku.

– Noćima ću DNK varati s tobom – rekao je i jedva se svladao da ponovno ne počne gladiti model molekule.

Morala sam stati uz molekulu da bi nas Kruno slikao iz nekoliko uglova. Može li postojati biće u kojem je DNK baš ove veličine? Bi li to biće moglo živjeti na Zemlji? Jesu li moje božanske DNK istog oblika i iste malenoće? Jesam li ja sastavljena od božanskih i zemaljskih molekula? Jesu li odvojene vremenskim provalijama? Živim li jedan život ili njih više? Ako ih jest više izvan su mojih čula.

Krenuli smo kroz vrijeme. Tko je i što je vrijeme? Ovdje se jasno vidi koliko se vrijeme trudilo i trošilo u oblikovanju nas postojećih, nas koji smo bili mnogo drukčiji, ali i onih koji su nekada bili a sada ih više nema. Prvi put gledam bića za koja nisam znala da postoje. Pokušavam razumjeti golemo vrijeme utrošeno na nastanak Zemljana. Prije toga Zemljani su živjeli na stablima. Kretali su se na četiri noge. Vrijeme je neumorno radilo. Evo ih sada minutu prije ovih sadašnjih. Gdje su Zeus, Hera, Prometej, Posejdon, Had, Atena? Ovdje ih nitko ne spominje. Ni mene nitko ne spominje. Jesam li iz nekog drugog Kaosa stvorena? Hoće li me vrijeme uključiti u ovdašnje vrijeme? Hoće li me izbaciti kao što je izbacilo mnoga stvorenja prije toga? Moram se prilagoditi. Ne smijem se inatiti. Moram učiti. Gledati. Prepoznavati. Biti čovjek. Običan razuman čovjek. Bit će teško. Ako i imam božanska svojstva morat ću ih vrlo oprezno koristiti.

Kad smo se vraćali i bili pred ulazom u Zagreb u meni je proradila obična ovozemaljska domaćica:

‒ Od sada ću ja držati red u kući. Žena koja ti je čistila ne treba više dolaziti – rekla sam Kruni.

‒ Nikakva žena nije dolazila da bi čistila – mirno je rekao Kruno.

‒ Onda je čistila Davorka. Ni ona ne treba više dolaziti – bila sam malo cinična. Kruno je tako reći do jučer ono malo slobodnog vremena što ga je imao posvećivao Davorki.

‒ Davorka nikad nije uzela usisavač u ruke. Ni krpu, ni oprašivač!

Ušli smo u stan.

‒ Koliko vidim, ovdje je sve u savršenom redu.

‒ Tako je sve čega se ja dotaknem – rekao je Kruno ne krijući ponos.

On je čistio kuću iako je najviše vremena provodio u svom Institutu. Čišćenje prostorija ga smiruje, kaže. Štoviše, sam si je glačao košulje, prao rublje, mijenjao posteljinu. Tko ga je tome učio? Je li to bila Davorka? Nisam htjela pitati ništa što bi ga vezivalo za prošlost sa ženama. U mojim očima bio je nevin. Netaknut. Dječak zaljubljen u DNK.

Kad sam vidjela cvijeće u vazi pomislila sam da je – jer je već imao plan u glavi da ću se danas preseliti k njemu ‒ uredio kuću od vrha do dna. Nigdje bačenih čarapa, nigdje gaća. Samo blještavilo. Mirisi iz Arkadije! Došli smo do sobe u kojoj je bio samo jedan krevet.

‒ Ovdje ćeš moći spavati kad budeš poželjela da ti nitko ne smeta. Ovo je samo tvoja soba. Jedino nju ćeš sama čistiti i održavati.

Nije htio ući u sobu. Sve je pripremio za današnji dan. Dok sam sumnjala da me zaboravlja i da je kod prvog susreta sve bio samo flert Kruno je već počinjao sanjati naš zajednički život.

‒ Čim sam te vidio sve mi je bilo jasno. Ili ćemo biti posvećeni jedno drugome ili će mi sve propasti.

‒ I tvoje molekule?

‒ I DNK i sve što jesam. Bez tebe ne bih postojao.

‒ Pretjeruješ. Mogla sam ne izaći iz staklenog zvona u kojem sam živjela, mogao me bilo tko pokupiti s ceste, nikad ne bi saznao da postojim.

‒ Ne vjerujem pretjerano u sudbinu, ali ovo nije moglo biti bez prsta sudbine. Doveo te u Bogovićevu ulicu, kod Matka i njegove sestre... i do mene. Meni u zagrljaj i život.

Naše ljubljenje završilo je u krevetu. Iz svih naših stanica uklanjali smo dijelove Matka i Davorke. Satima smo se čistili. Pospremili smo tragove iz najsitnijih kapilara. Jelo nam nije trebalo. Od odvojenih sudbina stvarali smo zajedničku sudbinu.

‒ Sutra idemo na more – rekao je Kruno. Draškao me miris mora. – Kamo? – pitam. – Na pješčani otočić Susak. Nitko ne zna gdje je taj otok, iako je mali nama će biti dovoljno velik.

* * *

‒ Idi samo prema meni... – nagovarao me Kruno. ‒ Tu sam ako se što dogodi... tako... tu sam, čekam te...

Voda mi je bila malo iznad pupka. Milovala me njena svježina. – Evo, još samo nekoliko koraka. – Bradavice su zagrlile vodu. Sjećale su se mora. Učinile su me toliko živom da ne bih mogla umrijeti.

‒ Dirigiraj! – blago je zapovijedio Kruno i pokazivao mi radnje koje sam trebala napraviti. Dojke su mi već bile u vodi. ‒ Dirigiraj uronjena u more... ‒ vodio me Kruno. ‒ Glazba će slijediti gibanje vode.

Zrak ne vidim pa ne mogu gledati kretanje glazbe u zraku. Ali u vodi osjećam gibanje vodenog cvijeća, trava i nikad viđenih oblika. Kao slike iz drugih svjetova zvukovi se šire u moru. Svi sve oponašaju. Voda prevodi zvukove u pokrete koji nisu nastali od vjetra. Sve je nastalo od sunčevog svjetla, njegova toplina se preobražava u snagu koja se prerađuje u glazbeno gibanje.

Nemoj me pitati, ne znam je li u energetskom zapisu smješten i glazbeni potencijal. Je li svaka molekula nota u golemoj svemirskoj simfoniji? Koja je uloga našeg živčanog sustava? Hvatamo li putem mozga međumolekularni dijalog? Ne, ne znam. Od koga prepisujem ove misli? Jesmo li doista samo nadareni prepisivači?

Ruke mi se miču, ali ne dodiruju harfu. Od kapljica vode tako je napravljena da su harfine vodene žice potpuno prozirne. Čime ih čujem?

‒ Čuješ li harfu? – pitam Krunu.

Pokušao se usredotočiti na zvukove koje ja i vidim i čujem i osjećam, ali uskoro je odmahnuo glavom. – Čini mi se da čujem. Ali, samo mi se čini, stvarno ništa ne čujem. Čujem ljepotu tvojih pokreta ali oni su samo tišina. Tvoja harfa meni svira u nečujnom svijetu, vodi, ili mjesečini, svejedno, moje je uši ne love.

– Ja je čujem savršeno. Nikad ništa ljepše nisam slušala ...

– Da, ipak si ti božica. Tvoja su čula od božanskih stijenki. Sada ih ne mogu objasniti, a možda ih nikada i neću razumjeti. Ne bih te smio voljeti... ne bih smio biti u tvojoj blizini... pomutit ćeš mi pamet...

Prišao mi je i poljubio me. Dugo je držao usne na mojem dlanu. Gledao je u vodu, tamo gdje sam stajala. – Tvoja će blizina isprati iz moje glave sve što nisi ti. Onako ispran čime ću misliti? – prošaptavao je.

Poljubila sam ga u potiljak. Osjetila sam slanoću vode. Slušala sam tišinu u njegovoj glavi. More se prestalo micati. Zaronili smo u tišinu.

Probudili smo se na plaži uvale Buoh. Ležali smo izvrnuti na leđa odmaknuti jedno od drugog. Galebovi su letjeli iznad nas, nisu nas prepoznavali, nismo ih zanimali, izgledali smo bespomoćni, jedva živi. Kruno je ispružio ruku, dotaknuo me prstima.

‒ Tvoje me tijelo jednako zanima kao i tvoj duh. Borim se protiv mojega tijela koje hoće ugrabiti tvoje tijelo.

Što da mu kažem. Lagano sam prihvatila njegov kažiprst, podigla mu šaku, poljubila ga u prst. Jedan, pa drugi, pa u nadlanicu, pa u dlan, pa u zapešće dišući u žile koje su se preplitale s mojim usnama.

‒ Nemamo pravo na tijela. Dok je sve tako nejasno morali bismo vidjeti kako da tijelima ne pokvarimo, ne znam točno što, nekakve prirodne zakone...

‒ Kruno, Zemljanine, moje tijelo boji se samo fizičkih rana. Ljubav ne ranjava. Ti me ne možeš povrijediti svojim tijelom. Tvoje tijelo i ti me volite.

‒ O mojem tijelu ne znam dovoljno ni ja. Kako bi ti mogla išta znati o nečemu što nema ni jednu jedinu božansku DNK ni u jednoj od bezbroj zemaljskih stanica koje me čine.

‒ Opsjednut si tom tvojom znanošću. Sve podređuješ njenim zakonima. Ja i ne znam što je točno DNK pa mi to ni najmanje ne smeta kad nekoga volim. Sada volim tebe i to je dovoljno.

‒ O tvojem božanskom DNK ne znam čak ni to je li postoji. Što je to što me dodiruje? Od čega su tvoje usne?

‒ Od DNK! – rekla sam s naglašenom sigurnošću. U mojem sjećanju neizbrisivo je stajao model molekule koji sam vidjela u Muzeju neandertalaca.

‒ Možeš li zamisliti da ta jedna molekula DNK-a, koja je za pojmove molekule ogromna ali je i dalje nevidljiva, nosi više informacija od cyber svijeta a građena je od ravno šest sićušnih molekula koje su u pojmovima kemije jednostavne kao grah i to onaj kuhani na juhu s tek malo soli, bez suhih rebaraca i svega onoga što ga može učiniti vrhunskim jelom. Njih šest se kombiniraju na stotine tisuća načina tako da bi stvorile informaciju s kojom će naše tijelo proizvesti nešto opet jednostavno, nešto energije u obliku molekule koja se zove adenozintrifosfat ili skraćeno ATP, jedina energija koju naše tijelo poznaje i koju zna i može iskoristiti. Bilo vegansko ili mesoždersko, sve završi s molekulama ATP-a.

Sunce je nemilosrdno blještalo. Kruno je dlanovima obilazio moje lice, prelazio mi po vratu i pričao, pričao...

‒ Drugi proizvod su bjelančevine, nikakvo svjetsko čudo, obične, jednostavne molekule i one će izgraditi i napraviti sve, složiti da ja imam velikih skoro dvjesto centimetara a ti nježnih metar i sedamdeset, koji odrede da je tvoja šaka manja od moje i možda slična onoj neke tvoje predsestre, ali barem za dlaku ipak drukčija. Mi smo u stvari vreća bjelančevina koja funkcionira na kemijski najnižem obliku energije koji se bazira na jednoj jedinoj molekuli a istovremeno smo savršeni. Kako da takav kakav jesam posegnem za tvojim tijelom sastavljenim od samih tajni?

Voljela sam kad se Kruno druži s tajnama, muče ga više nego moja dvostrukost. Vrelim pijeskom zasipavao je moja ramena, za grudi trebalo mu je mnogo više materijala.

‒ Sve što mislimo i radimo i kako izgledamo bazira se na jednostavnim kemijskim procesima koji su isti kod sviju a istovremeno smo svi različiti; e, tu je taj klik i tu je to gdje anorgansko i organsko i tjelesno postaje bestjelesno, klik koji je jedina stvarna i istinska zagonetka. U kom trenutku tvoja pojavnost postaje nježna i pjesnička, moja racionalnija ali ipak i metafizička, a nečija recimo gruba i toliko jednostavna, ili još gore, čak zločinačka do razine kao da ne pripadamo istoj vrsti. Mozak nam je isti, izgleda i funkcionira kod sviju na jednakim načelima...

Lagano me protrljavao između bedara. Osjećala sam toplinu njegovih ruku, toplinu pijeska i toplinu koja je zračila iz dubine tla. Ostala sam nepomična, nisam željela pokazivati što me obuzima. Kruno je, slutim, dobro znao što će izazvati. Ali, ipak je pričao, pričao...

‒ Tu staje kemija i fizika. Medicina i biologija samo mogu konstatirati nečiju osobnost, kvocijent inteligencije, temperament... Ostajem u vakuumu potrage... radi li se ipak o nekim kemijskim rekonekcijama koje su osobno moje ili se radi o nečemu posve drugom.

Galeb se sjurio prema ribici što ju je ugledao iz svojih nježnoplavih visina. Kljun mu je ostao prazan. Odmorio se nekoliko sekundi na površini mora i opet vinuo u kruženje iznad lovišta.

‒ Čimbenik okoliša, društveno okruženje prisutni su, ali u biti mizerni. Svaki dan pod mikroskopom gledam stanice od kojih je građeno ljudsko tijelo i lijepe su, i ljepše su od svake izložbe impresionista, a iste su i kod muškaraca i kod žena ‒ samo se u jednima razlikujemo, onim spolnima – iste su kod Hrvata i Kineza, i kod akademika i kod čistačice. Gdje je onda taj trenutak kad mentalno, intelektualno, emotivno, duhovno i ono vidljivo postaje drukčije. Eto to je ono što me muči.

Dječačić je zadivljujuće spretno preskočio preko Krune i mene i kao galeb također se sjurio u more. Nije lovio ribu nego loptu što ju je vjetar odnosio na pučinu. Dječačić je stao kad mu je voda došla do ispod vrata. Tužno je gledao za loptom izgubljenom u pučini.

‒ Muči me ta raznolikost osjećaja, taj osobni štih oko sreće i nesreće, ljubavi, straha, mržnje, te mentalne dubine i pličine, a znam da su se na kemijskoj razini potpuno jednako odvile i kod mene i kod moje susjede Barice koja nije pročitala niti jednu knjigu a muž vodoinstalater lijepo je zarađivao, imali su stan i njezina jedina želja i volja je bila da dobro nahrani i njega i njihovo troje djece. Znam da su je oblijevale endorfinske poplave dok je gledala kako njezin vodoinstalater srče kokošju juhu koju mu je skuhala i serotoninske erupcije kad joj je stariji sin napravio prvi korak. U kojem je ona nevidljivom trenutku, energiji ili kemijskoj reakciji postala drukčija, ne gora ni bolja, već jednostavno drugačija, od mene?

‒ Kruno, nisi li mi rekao kad smo dolazili na Susak da ovdje vrelim pijeskom liječe neplodnost?

Zatekla sam ga. Polako je počeo skidati naslage pijeska s mene, na nekim osjetljivijim mjestima trudio se da samo otpuhne zrnca pijeska.

– No, jesi li ili nisi spominjao fertilitet?

– Da, jesam, moji prijatelji su u Gornjem selu, štoviše, kupili kuću i nedavno je njihov sin maturirao. A već su bili na rubu rastave. Prošli su sve klinike u Europi, iz očaja su došli ovamo i rezultat veselo skače Zagrebom, Suskom i Europom!

– Djelujem li ti ja kao žena koju treba učiniti plodnom?

– Pa baš i ne – rekao je i osmijeh mu je prekrio skoro cijelo lice. – Ako si ti ona iz prošlosti bogme si imala poprilično djece, i to uglavnom ne s mužem...

‒ Nisi siguran da sam rodila svoje dječarce i curke? ... Ako ih nisam rodila ja onda ja nisam Helena – to namjeravaš provjeriti. Ako začnem mislit ćeš da ja nisam božica... i zbog toga me zasipaš ovim pijeskom da bi tvoj pokus bio što vjerodostojniji... mogla bih te zamrziti!

Gledao me je kao svi muškarci kad sam ih ostavljala. Oni nikako ne mogu razumjeti zbog čega ih neka žena ostavlja. Bili su sigurni da je posjeduju, a onda je odjednom požar proguta. Jednostavno je nema, a oni ne nalaze ni snage ni načina da gase vatru. Plameni jezici obasjavaju njihova zgranuta lica.

– Ne mogu vjerovati da si to izrekla. Da bih tebe podvrgao takvom pokusu!?

Privila sam se uz Krunu. Oplodio me. Oplodili smo se. Možda. Vjerojatno. Moglo se dogoditi. Ako i jest bio pokus dobro će doći i meni. Morska pjena miješala se s pijeskom. Koja su se sve vremena mogla miješati dok smo stvarali novu Veneru... ili Amora... ili Krunoslava s božanskim sposobnostima.

Otišli smo u Klub iseljenika i popili svatko po čašu vina. Krunin prijatelj Tonči Picinić htio nas je počastiti ali mu je Kruno objasnio da će to napraviti kad nam se ne bude žurilo. Tonči se samo vragoljasto nasmiješio i potapšao Krunu po ramenu. Na trenutak me pogledao skinuvši s mene sve kostime i sve dlačice s mog tijela. Ponekad mi bude krivo što bez pogreške čitam muške riječi izgovorene tijelom, ali što i sama djelujem previše dohvatljivo. Svaki muškarac prije ili kasnije pomisli da sam luda za njim. Poslije budem toliko okrutna da im i dušu mogu zatrti. Muškarci se toliko zaborave da ne vide mač nad glavom.

Bezazleni Pipo pokupio nas je u svoj ribarski čamac. Krenuli smo prema Šegarini gdje su bile tri pošte s obiljem riba. Kruno me učio kako se ješka stavlja na udicu. Sve nova iskustva! Prvi put ću jesti hranu koju ću sama uloviti. Postajem muškarac. Što me sve čeka? Hoću li pucati u divlje svinje? Hoću li postati poznata kao žena s muškom rukom i lovačkim darom? Tko će prvi otkriti da mogu pucati i u prijatelja!?

Kruno zna istraživačke metode, ali on nikada neće saznati da je mrtav. Neću dopustiti da se muči i da njegovo zadnje pitanje bude: ‒ Helena!? Ona je pucala u mene!? Žena koja će možda roditi moje dijete hladno i bez ikakve milosti uklonila me iz svoga svijeta? Zašto, zbog čega? Čemu!?

Na Krunina pitanja nitko neće odgovoriti. Čak ni ja, pa čak niti jedna od nas lijepih ili ružnih, svejedno, ni jedna od nas mladih ili starih, svejedno ‒ ne znamo ništa o sili koja ljubav pretvara u mržnju.