Čuvar elitnoga kanona

Književne kritike Davora Šalata imala sam priliku upoznati kao nostalgična promatračica zbivanja na suvremenoj pjesničkoj sceni i kao urednica u Hrvatskoj reviji, gdje mi se Davor spremno odazivao na svaki poziv na suradnju. Ali susret s knjigom kritika posve je drugo iskustvo. Šalatova knjiga pružila mi je ono što sam očekivala: pogled na cjelinu njegova autorskoga kritičarskog rukopisa i uvid u stanje suvremenoga pjesništva koje on vjerno prati. Ali i nešto neočekivano. Knjiga Skeniranje vjetra otvorila mi je pogled na položaj književne kritike i njezine mogućnosti u doba marginalizacije elitne poezije, pa i marginalizacije same književnosti u suvremenoj medijskoj i virtualnoj kulturi.

Naslov knjige Skeniranje vjetra autorova je metafora za vlastitu kritičarsku poetiku. U predgovoru knjizi tu je metaforu autor sam razjasnio. Skeniranje je sinonim za interpretaciju teksta, a vjetar je metonimija samoga teksta koji »puše« sa svih strana i nikada se ne može do kraja uhvatiti u interpretacijsku mrežu. Pokušat ću se držati te metafore i odgovoriti na tri bitna pitanja.

Prvo je pitanje ‒ što je Davor skenirao, tj. koje je tekstove interpretirao? Prateći Šalatove kritike, očekivala sam da će to biti recentna poezija. Ali, eto iznenađenja. Prikazi knjiga poezije, objavljenih u posljednjih desetak godina, njih ukupno dvadeset i četiri, i u ovoj su knjizi središnji predmet autorovih interesa. Tu kritičarsku jezgru Šalat je proširio tematskim esejima o pojedinim aspektima u modernoj i suvremenoj hrvatskoj poeziji (primjerice, odnos Ujevićeve i Severove biografije i poetike, višedimenzionalnost Viktora Vide, »inkulturacija« Machiedova pjesništva u prijevodu na španjolski jezik). Ono što je novo i neočekivano to je kritičarski izlet na druga žanrovska područja. Tako se u ovoj knjizi prvi put susrećemo s autorovim kritikama proze, a tu su i osvrti na druge kritičarske opuse (Tonko Maroević, Darija Žilić i dr.) te prijevode sa stranih jezika. Promatrana iz predmetno-tematske vizure knjiga je novum u autorovoj dosadašnjoj kritičarskoj praksi usredotočenoj na suvremenu pjesničku scenu. Ipak, kada je riječ o autorskome rukopisu, on je prepoznatljivo isti: preslikan je uz manje prilagodbe iz autorove pjesničke kritike na druga žanrovska područja.

I tu se sada postavlja drugo pitanje: Kako je Šalat skenirao pjesničke tekstove, ali i prozu, kritiku, prijevode, tj. kakva je njegova autorska kritičarska poetika? Na to pitanje pokušat ću odgovoriti usporedbom modernoga i postmodernoga književnoga kritičara.

Kada je revolucionarne 1968. godine Roland Barthes proglasio smrt autora u istoimenome eseju, nije umro svaki književni autor, nego jedan posve specifični, povijesni oblik autora. Umro je moderni autor koji radi pod božanskom inspiracijom, stvara neprolazna književna djela i elitnu kulturu. Sa smrću toga autora umro je i moderni književni kritičar. Bio je to Književni Kritičar velikim početnim slovima. On je imao isti veliki monološki ego kao i njegov autor i vjerovao je da je upravo on pozvan da prodre do neprolazne biti djela i na taj način stvara elitni kanon književnih vrijednosti. Takav je književni kritičar velikim početnim slovima u prvoj hrvatskoj moderni bio Antun Gustav Matoš, a u drugoj Antun Šoljan. Matoš je na početku 20. stoljeća u ime svojih ideja esteticizma i nacije, primjerice, samljeo Đalskoga i posvađao se s brojnim piscima-prijateljima. A Šoljan je svojim kritikama poezije u časopisu Telegram 1960-ih zaslužio titulu »glavosijeka iz Zagreba«.

Te dvije velike Barthesove »smrti« nisu prošle bez novih rođenja. Nakon modernoga Književnika (velikim početnim slovom) koji stvara neprolazna djela rođeni su novi tip postmodernoga pisca i spisateljice malim početnim slovom, scriptor i scriptrix, tj. onaj i ona koji pišu tekstove. A nakon modernoga Književnog Kritičara koji samouvjereno zahvaća bit djela, rođen je postmoderni književni kritičar malim početnim slovima, odgovorni čitač koji zna da je samo jedan od mogućih interpretatora neuhvatljive biti teksta. Prvi takav postmoderni kritičar u hrvatskoj književnosti bio je veliki arhivar i skupljač književnopovijesnih činjenica Branimir Donat. Jedan je od takvih suvremenih skromnih i odgovornih čitača književnoga teksta i Tonko Maroević, uvijek spreman na usmeni ili pisani prikaz teksta bez izdizanja iznad njega. Među mlađim književnim kritičarima, dijaloškim i poliloškim čitačima teksta, nalazi se i Davor Šalat. Stoga nije čudno da je svoju kritičarsku ulogu prepoznao upravo u Maroevićevu djelovanju. Moderni su kritičari žestoko i samouvjereno stvarali elitni književni kanon, često i pod cijenu sukoba na književnoj sceni. Šalat je postmoderni kritičar koji odgovorno traga za književnim, a osobito pjesničkim vrijednostima u doba kada je elitni kanon doveden u pitanje, pa sukobi oko kanona više i nisu potrebni.

U tome se kontekstu lako iščitava Šalatov autorski kritičarski rukopis. Odlike su toga rukopisa polidiskurzivnost, teorijska i metodološka utemeljenost, mješavina stručnih termina i logičkih metafora te afirmativan odnos prema tekstu. Davor suvereno vlada filozofskim diskursom i svim književnim teorijama 20. i početka 21. stoljeća, od ruskoga formalizma i hermeneutike do imanentne analize teksta, strukturalizma, poststruktralizma i antropologije, ali nijedan diskurs i ni jednu teoriju ne apsolutizira niti primjenjuje kao vlastitu paradigmu. Svi ti diskursi i sve te metodologije služe mu samo kao izvor stručnih termina koji stoje u funkciji njegove vlastite hermeneutike – potrage za dubinskim estetskim smislom pojedine knjige ili opusa.

Ta se potraga najčešće zbiva kao stvaranje vlastitih poetiziranih termina, pa se u tome dijelu Šalatova diskursa dodiruju njegove dvije tekstualne prakse, kritika i poezija. Tako se autorov diskurs razotkriva kao polidiskurzivna mreža općih i posebnih znanstvenih termina, poput subjekta i objekta, unutarnjega i vanjskoga, mikrokozmosa i makrokozmosa, vremena i prostora, očuđenja i kronotopa, sinkronije i dijakronije, sintagmatike i paradigmatike, ali i vlastitoga jezika koji čine neologizmi i nešto posve osebujno–logičke metafore pjesničkoga kova. Šalatovi neologizmi su termini poput apstraktnih imenica detaljizam (postupak izgradnje pjesme na detaljima), atmosferičnost (atmosfera je stanje, a atmosferičnost je dinamika toga stanja), postmodernistička površinskost (plutanje po civilizacijskoj površini), pjesničkost (za bit poezije), pjesnici kao »slutitelji dubljeg i intenzivnijeg« smisla i sl. Među autorske neologizme pripadaju, primjerice, i pridjevi u sintagmama bježni identitet (u smislu fluidni identitet) ili pjesmovni subjekt (pjesnička svijest za razliku od lirskoga ja).

Šalatova terminološka kreativnost još je izraženija u logičkim metaforama. Logičke su metafore misaone slike u kojima se sretno stapaju dvije autorove prakse ‒ pjesnička i kritičarska. Takve su logičke metafore, primjerice, »sljubljivanje subjekta i objekta« (za Andrijanu Škuncu), »motivska lebdivost« (za poeziju Tomislava Marijana Bilosnića), »svjetlosni platonizam« (za Jakšu Fiamenga), »crnogledi šarm« (za poeziju Marije Lamot), »duhovni veleposlanik« (za egzotične motive Drage Štambuka), »stvarnosna magma« (za Branka Čegeca), »antropološke naplavine« (za poeziju Dunje Detoni Dujmić), »imaginacijsko zavođenje« (za Anu Brnardić), »sinegdotski uzorci života« u poeziji Ivana Babića, »nadonosna uporišta« Ernesta Fišera, »ludističke investicije« Borbena Vladovića, »semiotičko bogatstvo« Lidije Dujić, »gusta urbana atmosferičnost« Demimira Rešickoga i sl.

Neologizmi i logičke metafore osebujna su »atmosferičnost« Šalatove kritičarske poetike: način autorskoga iščitavanja pjesničkoga teksta i njegove prosudbe. Za razliku od Derridaa, koji traži »praznine« u tekstu, Davor Šalat traži semantičke i izražajne punine – ona mjesta gdje poezija ili bilo koji književni tekst ostvaruje svoje smislove i u konačnici estetske vrijednosti. Stoga su Šalatove književne kritike uvijek afirmativne, jer na bilo kojoj razini teksta nalaze ono što su tražile – smisao i estetsku vrijednost teksta.

I na kraju treće pitanje: Što je Davor Šalat svojim skeniranjem učinio za tekst označen metaforom vjetar? Razvijajući tu metaforu, možemo reći: Šalat je za književni, a osobito pjesnički tekst-vjetar skrojio prostrani, topli, teorijom duboko podstavljeni i istodobno lepršavi ogrtač koji ga štiti u doba kada pušu drukčiji, puno snažniji medijski i virtualni »vjetrovi«. Nakon Derridaova kraja »metafizike prisutnosti« Davor Šalat je postderidaovac koji ovom knjigom svjedoči o dvije prisutnosti na hrvatskoj književnoj sceni: prisutnosti dobre poezije i prisutnosti budnoga kritičara koji takvu poeziju prati, analizira, traži, promiče i – na kraju krajeva – voli i piše.

U Šalatovoj smo kritici dobili odgovornoga čuvara elitnoga književnog kanona u doba nesklono poeziji i estetskim vrijednostima.