Ante Stamać – timski rad jednog čovjeka

Pjesnik i znanstvenik Ante Stamać koračao je svojim nebeskim putem čvrstim zemaljskim korakom stvarajući imaginacijom i erudicijom književna i znanstvena djela kao dragocjen prilog nacionalnom duhovnom korpusu. U ovoj tvrdnji nastojimo sažeto izraziti njegovu jedinstvenu osobnost koja je svojim golemim i raznovrsnim djelom ispisala cijelo poglavlje u hrvatskoj književnosti i kulturi. Naime, toliko različitih darova u jednoj osobi govori da se i nevjerovani Toma mogao uvjeriti kako je zaista riječ, kazano paradoksom, o timskom radu jednog čovjeka. Da je tomu tako, dostatno je podsjetiti na činjenice koje najviše kazuju ovome u prilog. Kažemo li – Stamać ‒ tada se počinju, ako možemo tako kazati, pojavljivati te činjenice, jedna po jedna, i u brzom množenju oblikovati impresivni niz kojega slijedimo: pjesnik, književni kritičar i teoretičar, lektor, korektor, redaktor, urednik, prevoditelj, znanstvenik, sveučilišni profesor, violinist, glazbeni urednik i predani djelatnik u kulturi, inicijator i voditelj značajnih projekta, dužnosnik u uglednim institucijama...

Pođemo li Stamaćevim životnim i stvaralačkim putem tada ćemo se prvo susresti s knjigom pjesama Rasap, pjesničkim prvijencem s kojim je 1962. godine postao dionik hrvatske književnosti. Potom slijede knjige pjesama Sa svijetom jedno (1965.), Smjer (1968.) i druge s kojima je ispisao stranicu hrvatske poezije koju još nismo počeli valjano čitati. Na to nas upućuje Stamaćev intrigantan pjesnički opus u recentnom izboru u Sabranim pjesmama tiskanim 2010. godine. Jednu od značajki tog opusa kritika je iščitavala u egzistencijalističkoj filozofiji Martina Heidiggera koja je snažno obilježila cijeli naraštaj hrvatskog pjesništva okupljenog oko časopisa »Razlog« i istoimene biblioteke kojima je Stamać bio jedan od pokretača i urednika. U tom naraštaju stasalom 70-ih godina, poznatom u hrvatskoj književnosti kao »razlogovci«, još su djelovali: Igor Zidić, Zvonimir Mrkonjić, Dubravko Horvatić, Tonko Maroević, Željko Falout, Nikica Petrak, Danijel Dragojević, Vjeran Zuppa, Milan Mirić, Marko Lehpamer, Vlado Gotovac, Tonči Petrasov Marović i dr.

U Stamaćevim Sabranim pjesmama razvidno je snažno napinjanje stvaralačkog luka u rasponu lirskoga oblikovnog diskursa u slobodnom stihu i u sonetnoj formi zavidnim umijećem srokovnoga pjeva. Ono pak što cjelokupno Stamaćevo pjesništvo povezuje u jednu cjelinu jest činjenica kontinuiranog propitivanja ljudskog postojanja i njegova odnosa prema Bogu prožimajući opus snažnom egzistencijalističkom vokacijom: prazninom, samoćom, tišinom, neizvjesnošću, te rasapom subjekta u prostoru, nestajanjem značenjskih vrijednosti, rastakanjem ljudske biti. Pjesništvo Ante Stamaća produbljuje na postmodernističkim premisama spoznaju i o vlastitom postojanju s osjećajima tragizma – stamaćevskom bojom i intonacijom u suvremenoj hrvatskoj književnosti koju kritika i znanost tek trebaju adekvatno valorizirati i kontekstuirati. Ovdje svakako valja kazati da je upravo u tim književnim vrstama trajna vrijednost u kritički utemeljenim prosudbama u teorijskim i znanstvenim ogledima i studijama objavljenim u knjigama čiji popis čini cijelu biblioteku. Među njima izdvajamo studiju Ujević iz 1971. godine kojom je obnovio čitanje i znatno utjecao na drugačiju recepciju ovoga barda hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća.

Naročito je važno istaknuti i Stamaćevu Teoriju metafore iz 1978. godine, zacijelo prvu znanstvenu analizu na hrvatskom jeziku o tom fundamentalnom terminu i pojmu za razumijevanje same biti pjesništva. Zatim knjigu Uvod u književnost (1983.) koju je zajedno s Zdenkom Škrebom uredio i popratio znanstvenim tekstom. Potom treba navesti i studije skupljene u knjizi Ranjivi opis sustava (1996.) i Rasprave i eseji o hrvatskoj književnosti (1997.) te ciklus studijâ o suvremenim klasicima naslovljenim Tema Mihalić (1996.), Tema Kaštelan (2003.), Zapravo, Šoljan(2004.) i drugim. A da je Ante Stamać na hrvatski jezik s njemačkog i engleskog jezika preveo i kapitalna djela svjetske znanosti i teorije književnosti, filozofije i pjesništva dovoljno je navesti samo neke iz te goleme prevoditeljske biblioteke: R.M. Rilke, Gottfried Benn, Bertolt Brecht (15 drama!); Johann Wolfang von Goethe: Faust, I. i II. dio); Hugo Friedrich: Struktura moderne lirike; Johann Huizinga: Homo ludens; Friedrich Nietzsche: Volja za moć; Emil Staiger: Temeljni pojmovi poetike; Hans Küng: Povijest Katoličke crkve; Wilhelm von Humboldt: O raznolikosti gradbe ljudskih jezika i o njezinu utjecaju na razvoj ljudskoga roda;Karl Jaspers: Psihopatologija, i brojna druga.

U ovom sažetom portretiranju Ante Stamaća valja spomenuti i njegovu pedagošku komponentu, jer je svoj radni vijek završio kao sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ovome treba dodati da je bio i gostujući profesor na Sveučilištu u Oldenburgu te da je često držao predavanja na drugim njemačkim sveučilištima, a zapažena su i njegova predavanja i na sveučilištima u drugim europskim državama, kao i ona u SAD-u.

U našem spominjanu i njegove djelatnosti u hrvatskoj kulturi tada nam je svakako podsjetiti na to da je po završetku studija bio glazbeni urednik Muzičkog salona Studenskog centra kojega je i utemeljio 1971. godine. Zatim valja kazati da je bio predsjednik Hrvatskog filološkog društva i predsjednik Društva hrvatskih književnika, književni tajnik u Matici hrvatskoj i voditelj njezina velikog nakladničkog projekta »Stoljeća hrvatske književnosti« i dr. Uređivao je časopise filološke i književne tematike »Razlog« (1966.-1968.), Telegram« (1968.-1971.) i duže od dva desetljeća počevši od 1981. »Umjetnost riječi«. A sa svojim dugogodišnjim suradnikom Milanom Mirićem uređivao je »Republiku«, časopis Društva hrvatskih književnika, zacijelo jedan od najstarijih i najuglednih hrvatskih književnih časopisa. U ovako markiranom portretu tek s temeljnim činjenicama navodimo i podatak da je Ante Stamać od 2002. godine bio redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Svakom budućem istraživaču i proučavatelju Stamaćeva golemog i raznovrsnog opusa nedvojbeno će to biti intrigantna tema koju će valjati osvijetliti s različitih aspekata kako bi se sagledala njegova cjelovitost u svim segmentima. Upravo u takvom otkrivanju višeslojnosti Stamaćeva djela u brojnim temama prepoznajemo i njegov razgranati stvaralački interes kao duhovni prostor u kojemu je, iz djela u djelo, potvrđivao svoju višestruku nadarenost, iznimnu akribičnost i veliko znanje. Na kraju, svakako treba istaknuti i činjenicu kako su svi objavljeni tekstovi Ante Stamaća, bilo da je riječ o pjesmama, znanstvenim radovima ili prijevodima, uvijek pisani nadahnutim i kultiviranim hrvatskim jezikom, ali i s autorski prepoznatljivim stilskim obilježjima i odlikama.