Aktualnost Stamaćeva studija pjesništva

Krajem prosinca 2016. godine oprostili smo se od našeg dragog profesora i književnog znanstvenika, esejista i književnog kritičara, pjesnika i akademika Ante Stamaća. Njegov predani rad na području književnosti u više njezinih polja (književna znanost, kritika i esejistika, pjesništvo i prevoditeljstvo) ugasio se smrću, ali ostaje živjeti kao važan doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Kako pripadam generaciji koja je mogla čuti posljednja profesorova predavanja prije polaska u mirovinu, no kako se baš te gotovo milenijske 2001./2002. godine profesor uputio na slobodnu studijsku godinu, ostao sam bez tog iskustva. Ovim skromnim prilogom odajem čast i zahvalnost profesoru i akademiku Anti Stamaću na njegovu pozamašnu studiju pjesništva koje je danas i moje područje bavljenja u književnoj kroatistici i poetskoj stilistici.

Stamaćev studij pjesništva predstavlja najveći dio njegova književnoznanstvenog rada. Počinje od njegova magistarskog rada koji je objavljen kao knjiga (O Ujeviću), zatim studije Slikovno i pojmovno pjesništvo, doktorske disertacije koja je također objavljena kao knjiga (Teorija metafore), te niza analitičkih studija o važnim hrvatskim pjesnicima (Pjesnici druge moderne, Tema Mihalić, Tema Kaštelan i Obnovljeni Ujević). Baveći se pjesništvom Tina Ujevića kao svojom primarnom preokupacijom, te poetskom metaforom kao temeljnim oblikotvornim načelom, Stamać je iscrtao dio važnog puta kojim bi se trebala kretati suvremena teorija poezije. To je prije svega vidljivo u njegovu iznimno stručnom, ali i poetski nadahnutom znanstvenom pismu koje je svoje teorijske obzore pronašlo u poetici i stilistici, ali i proširilo se prema estetici i filozofiji književnosti.

Ovom sam prigodom odabrao njegovu slavnu knjigu Slikovno i pojmovno pjesništvo koja je sastavljena od niza različitih studija koje proistječu iz njegova svekolikog zanimanja za hrvatsko pjesništvo. Razlog odabira ove studije leži u njezinu još jednom čitanju i osvještavanju kao i ukazivanju na aktualnost prilikom poetičko-stilističkog pristupa studiju lirike. Budući da je poststrukturalistička književnoteorijska paradigma napustila tekst kao poprište uzajamno definirajućih relacija i usmjerila se ka kontekstu kulture i diskursa kao svojevrsnim meta-odrednicama, smatram kako je povratak tekstu u ponešto proširenom strukturalističkom okrilju nužan kako bi se o njemu što cjelovitije i što korektnije govorilo. U vrijeme kad je pisana ova studija, u hrvatskoj znanosti o književnosti nisu bili poznati noviji pristupi književnom tekstu kao što su diskursna analiza, feministička, rodna ili psihoanalitička kritika, ali njezina se snaga očitovala upravo u minucioznom stilističkom ispisu analizirana materijala, te interpretacijama koje na njemu počivaju.

U samom Predgovoru Stamać osvješćuje važnost književne činjenice, govora o njoj te potrebe za stvaranjem svrhovite imanentne analize kako bi se ona što jasnije obuhvatila. Imanentna analiza u to je vrijeme bila dominantna u znanosti o književnosti. Ona je proizašla iz strukturalističkog bavljenja tekstom i traženja izvorišta svega u tekstu. Njezina najbliža srodna disciplina bila bi poetika i stilistika teksta. Za to vrijeme dostupnu metodologiju i saznanja Stamać je razvio složene pristupe koji bi iz današnjeg kuta gledanja bili ravni pitanjima interdiskursa kao teorijske instance nadređene intertekstu. Druga je prednost ta što se Stamaćeva analiza ne povodi za jednim strogo definiranim modelom kojim se želi ući u interpretacijska ležišta i apsolutno sve objasniti, već se strogo zadana metodologija prilagođava tekstu. To bi značilo da se događa stanovita fleksibilizacija analitičke metode, ali i samih analitičarevih obzora. Iz tog su kuta poetika i stilistika pomno definirane i naglašena je njihova posvemašnja međuzavisnost. Svaki tekst u knjizi donosi nove spoznaje o analiziranoj predmetnoj građi, ali i dalekosežno najavljuje i aktualizira nove probleme s kojima se može susresti i suvremena teorija poezije.

U studiji O Matoševu sonetu prisutna je versifikacijska analiza koja se obogaćuje pripadnom poetičkom analizom te analizom govorne dispozicije u kojoj se kritički progovara o Matoševu sonetu. Time je sazdano mišljenje o sonetu kao tradicionalnoj formi, a pojedine teze vezane za versifikacijsku analizu mogu biti predmetom analize mijene tradicionalne forme soneta u onu modernu i aksioloških pitanja soneta kao pjesničke forme (dijalektičko jedinstvo tradicionalnog i modernog preko skiciranja stilističkog nacrta problematike izvela je Marina Kovačević u knjizi Poetika mijena).

Tekst Tin Ujević kao europski pjesnik iznjedruje poetičke dominante Ujevićeva pjesništva i stilistički ih oprimjeruje stavljajući ih u korelacijski odnos. Tim se odnosom ispituje književna vrijednost pripadanja određenim europskim poetikama bez predmnijevanja na estetičku ili kritičku analizu. Kako je ovaj rad jedan u nizu studija o pjesništvu Tina Ujevića, Stamać nas podsjeća na pitanje međuovisnosti poetike i stilistike kao važnih analitičkih paradigmi pjesništva i napose književnosti koje se u suvremenim analizama najčešće preskače ili podbacuje.

Studija Ambijenti Krležine lirike esejističkog je tipa i ne predmnijeva precizniju znanstvenu analizu, ali donosi tipove interijera i eksterijera u Krležinoj lirici koje su bitne u poetičko-stilističkom opisu.

Tekst Prodor svakodnevnoga govora u hrvatsko pjesništvo 1928.–1952. predstavlja jedan od aktualnijih tekstova u knjizi. Riječ je o pitanju lirskog i poetskog, te stilističkim analizama diskursnih tipova u hrvatskoj međuratnoj lirici. Obogaćen spoznajama lingvostilističke analize i književnostilističkim određenjem funkcije, Stamać začinje govor o diskurzivnosti lirike koji je važan poticaj i za njezin suvremeni studij.

U studijama O pjesniku Šimi Vučetiću i Lirika Jure Kaštelana sumarno iznosi poetičko-stilističke analize opusa, dok u posljednjim dvjema studijama dostiže veliki književnoteorijski proboj i aktualnost. To su studije Pretvorba slikovnog u pojmovno pjesništvo i Dživo Bunić Vučić u zrcalu metafore.

Stamaćeva studija Pretvorba slikovnog u pojmovno pjesništvo predstavlja interpretaciju krugovaške i razlogaške pjesničke generacije, pri čemu se slikovnost kao karakteristika tradicionalnog pjesništva pripisuje krugovašima i promatra se njezin stilistički razvoj prema razlogaškom pjesničkom horizontu koji je okarakteriziran filozofskim pjesništvom. U toj je teorijskoj dionici Stamać proširio razumijevanje teorijskog koncepta pjesničke slike koja je i danas predmetom razmatranja i ocrtao put od slikovnosti do refleksivnosti kao pjesničkih dominantâ. Time se približio govoru o pjesničkom diskurzu koji je teorijski novijeg datuma.

Završna studija Dživo Bunić Vučić u zrcalu metafore donosi precizne analize Bunić Vučićeve metaforike poduprte vlastitim istraživanjima iz knjige Teorija metafore. Time se osvješćuje polje djelovanja metafore u jakobsonovskom smislu, nagovješćuje pitanje diskurzivnosti teksta i govori o metatekstualnom kodu koji će biti tek otkriven i razjašnjen u suvremenim istraživanjima Nirman Moranjak Bamburać.

Završna riječ o ovoj knjizi kao i silnim Stamaćevim doprinosima studiju poezije bila bi ta da su njegovi doprinosi, iako već valorizirani od strane književne kritike i znanosti, područje stalnog vraćanja i promišljanja i da pisanje ovog skromnog priloga vodi do novijih valorizacija. Štoviše, njihova je aktualnost nedvojbena i ugledanje u njihovu veličinu, svježinu i minucioznost predstavlja ogledalo i uzor budućim generacijama naših književnih teoretičara i kritičara.