Afirmacija rodne ravnopravnosti

Asja Bakić, 34-godišnja je spisateljica i prevoditeljica (rođena u Tuzli a živi u Zagrebu) čiji su književni počeci vezani uz blogosferu. Osim svog bloga U carstvu melanholije na kojem je objavljivala vlastite prozne i pjesničke uratke te različite osvrte, komentare i (auto)refleksivne tekstove, Asja Bakić vodila je i blog nazvan Vlastita soba. Već naziv posuđen od Virginije Woolf i njezinog slavnog eseja o ženama u književnosti sugerira i misiju Asjinog bloga: radi se o internetskom odredištu posvećenom »rehabilitaciji ženskog umjetničkog stvaralaštva koje je«, kako Asja naglašava, »stoljećima gurano u podrume«. Njezin blog svojevrsna je online antologija i enciklopedija ženskog umjetničkog stvaralaštva i na njemu je Asja Bakić od 2007. do 2010. godine predstavila opuse velikog broja književnica, slikarica, filozofkinja, glumica, redateljica, fotografkinja, glazbenica i ženskih rock’n’roll bandova. Svaku autoricu ona je na blogu predstavila biografijom, fotografijom, ulomkom iz djela te mnoštvom linkova na intervjue, prikaze autoričina stvaralaštva ili službene stranice dotične umjetnice.

Godine 2014. Asja Bakić je s Lanom Pukanić, Mašom Grdešić i Barbarom Pleić Tomić pokrenula portal Muf kojega je jedna od urednica, a kojemu je cilj »iz feminističke perspektive pisati o popularnoj kulturi te ženskoj popularnoj kulturi pristupati kao pojavi koja može i treba imati širu kulturnu vrijednost«. Dakle, već iz svega rečenoga razvidno je da se radi o autorici posvećenoj borbi za rodnu ravnopravnost i afirmaciju ženske umjetnosti, odnosno feministkinji. Te su njezine problemske preokupacije bila očite i u knjizi pjesama Može i kaktus, samo neka bode iz 2009. godine, a zastupljene su i u većini od deset kratkih priča okupljenih u autoričinoj proznoj zbirci Mars.

Polazišna točka pisanja Asje Bakić je stav da su žene u našem društvu u neravnopravnoj poziciji. Odnosno, žene su u poziciji drukčijosti, različitosti, a svatko tko je drukčiji ujedno je u manjini i u poziciji izglobljenosti, tj. u položaju neuklopljenosti u odnosu spram većine. A upravo to je osnovna tematika pričâ iz knjige Mars – osvješćivanje vlastite pozicije i pokušaj promjene stanja u kojemu se protagonistkinje nalaze.

Priče iz ove knjige mogu se podijeliti u dvije skupine: na proze koje su smještene u nedefiniranu budućnost i prostore koji se ne uklapaju u ljudska uobičajena iskustva, tj. smještene su u neki oblik izmaštane, nepostojeće stvarnosti, i na priče ambijentirane u našu svakodnevnu, uobičajenu stvarnost. Međutim, bez obzira radi li se o izmaštanoj stvarnosti distopijski prikazane budućnosti ili o poznatoj nam, uobičajenoj, zbiljskoj ambijentaciji, u svakoj od priča uočljiv je pomak spram onostranosti. Asja Bakić redovito se fokusira na iskustva ženskih likova pri čemu ih koristi kao fokalizatorice ili kao pripovijedačice u prvome licu jednine, i u većini priča protagonistkinje se nađu u neobičnoj, dotad im nepoznatoj situaciji, ili se suočavaju s iskustvom s kojim se prvi put susreću.

Dakle, radi se o situacijama esencijalne neravnoteže, neuklopljenosti, izglobljenosti iz uobičajene svakodnevne rutine, pri čemu je implicitno sadržana i kritička implikacija već spomenutog neravnopravnog društvenog položaja žene. Osobito stoga što je redovito prisutan i motiv nepristajanja na unaprijed određenu im ulogu ili položaj. Pritom Asja Bakić iskazuje zavidnu dozu maštovitosti u osmišljavanju situacija u koje svoje protagonistkinje smješta i zaplete koje osmišljava, a koji se redovito baziraju na enigmatičnosti, iako se ponekad radi o zapletima otprije nam poznatima iz filmskih ili književnih predložaka. No raspleti su njezinih priča, nažalost, u više slučajeva nedovoljno razrađeni i razočaravajući.

No ima i primjera zanimljivih rješenja, a jedan od takvih nalazimo u početnoj priči Izlet na Durmitor. Radi se o duhovitom prikazu zagrobnog života sa buntovnički raspoloženom junakinjom-spisateljicom kojoj samo dobro pisanje može omogućiti uskrsnuće i povratak u svijet živih, ali se ono konačno ne ispostavlja onakvim kakvome se nadala. Među bolje osmišljene i uspjelije priče spada i Zakopano blago, priča realističkog prosedea kod koje je pomak prema onostranosti ostvaren eliptičnim pripovijedanjem te kroz motiv dječjeg pogrešnog razumijevanja zbilje i pojedinih životnih okolnosti i situacija. Priča Strasti je primjer dobro osmišljene fabule koju autorica umješno vodi do pred sam kraj, uz vještu gradaciju napetosti i misterioznosti, ali s razočaravajućim, klišejiziranim okončanjem priče.

U priči Put na Zapad stanovništvo nedefiniranom katastrofom uništene postapokaliptične Europe egzistencijalnu sigurnost pokušava pronaći u Africi. To je primjer angažirane, društveno-kritičke priče temeljene na vrlo zanimljivoj ideji inverzije stvarnosti (i to višestruke – kako kroz motive izokrenutih strana svijeta tako i izokretanjem političke zbilje). Priča obiluje dobro odabranim detaljima koji potiču čitateljevu empatiju, ali je to ujedno, nažalost, i priča koja gubi svoju snagu nakon što čitatelj razriješi enigmu oko koje je narativ građen.

Vještina koja zaslužuje najviše pohvala autoričina je sposobnost gradnje atmosferičnosti, koja se najčešće bazira na enigmatičnosti kojom je uspješno postignut osjećaj prijetnje i određeni dojam nedefinirane opasnosti. S time u vezi svakako treba spomenuti i u odnos korelacije staviti priče Mesožder i Asja 5.0 Jer, dok se u prvospomenutoj priči, inače i jedinoj koja za fokalizatora i glavnoga junaka ima muškarca, napetost gradi oko osjećaja opasnosti i prijetnje, uz neočekivani obrat zasnovan na motivu istospolne, ženske seksualnosti, priča Asja 5.0 primjer je teksta u kojem je također uspješno ostvarena atmosfera napetosti, ali je fokus prebačen na motiv rastuće seksualne žudnje. Priča Mesožder pritom je i još jedan primjer višestruke inverzije jer neočekivani završni fabularni obrat okidač je i za inverziju odnosa (moći) među likovima, pri čemu se žena kao potencijalni seksualni objekt promeće u prijeteći subjekt, dok dotadašnji glavni protagonist postaje objektom manipulacije i igračkom u rukama dviju žena.

No, dok se u priči Mesožder seksualnost koristi kao oružje, u priči Asja 5.0 seksualnost je oruđe, odnosno autoseksualnost se ispostavlja oruđem junakinjina samoosvješćivanja i zapravo načinom pobune protiv poretka i zatečenog stanja. A samoosvješćivanje je tematizirano i u još jednome od uspjelijih tekstova ‒ u priči Abby baziranoj na motivima iz filma Stepfordske supruge (i istoimenog romana Ire Levina). U toj priči protagonistkinja žena-robot osvještava svoj podređeni položaj kojega se naposljetku uspijeva i osloboditi, uz oštru implicitnu kritiku podređenosti žene u bračnoj zajednici, ali i uz upozoravajuću kritiku jednog od mogućih smjerova budućeg tehnološkog razvitka.

Bez obzira poseže li za eksplicitnošću ili se zadržava na aluzivnosti, seksualnost je zastupljena u gotovo svim pričama knjige, a drugi najzastupljeniji motiv je pisanje. U tri priče junakinje su književnice, u jednoj priči radi se o novinarki, zatim je tu i motiv vođenja dnevnika, te pisanje bloga i pornografskih priča. Metafikcionalnost i autoreferencijalnost Asja Bakić vješto koristi s ciljem isticanja vlastitog stava, no to ponekad može i zasmetati uslijed prenaglašene izravnosti i manjka suptilnosti (osobito u slučaju kad pripovjedačica ili junakinja dijele ime i prezime s autoricom).

Iako se radi o knjizi priča, Mars Asje Bakić skladno se nadovezuje na korpus u zadnjih nekoliko godina objavljenih romana Ive Balenovića (Vladimir se vraća kući i 2084. Kuća velikog jada), Ede Popovića (Lomljenje vjetra i Mjesečev meridijan) i Josipa Mlakića (Planet Friedman). Sve su to knjige u kojima su autori dotad poznati kao predstavnici mimetičke, neorealističke prozne matrice tu matricu zamijenili distopijskim prikazima (post)apokaliptične stvarnosti, kao pesimističnim izrazom kritike suvremenog socijalno-društvenog konteksta kojega karakteriziraju različite deevolucijske i regresivne značajke. Asja Bakić u njihovim prozama već obrađene probleme i motive obogaćuje pojedinim novima, poput problematizacije rodnog identiteta, autoseksualnosti, pornografije, umjetne inteligencije i lezbijske ljubavi.

Motivski, problemski, tematski i idejno, Mars je zanimljiva knjiga, ali kojoj ukupan povoljan dojam donekle kvari povremena nesigurnost autorice, osobito primjetna kod loše osmišljenih okončanja narativa. No svakako se radi o knjizi koja zaslužuje pažnju, i o hrabroj autorici spremnoj na iskorake u nepoznato, od koje se opravdano u budućnosti očekuje još puno zanimljiva i dobra štiva.