Zvane Črnja ‒ velik intelektualac Istre

1. Razlozi za Črnju

Zvane Črnja zacijelo je bio jedan od posljednjih velikih istarskih intelektualaca renesansne širine i naobrazbe, kao što reče za Krležu, tipom ideja, mišljenja i izražavanja sličan svom velikom uzoru. Istarski, jer je svojim cjelokupnim kulturnim i književnim radom vazda naglašavao i stavljao u središte svojeg interesa Istru, nastojeći definirati i opisati njen idenditet u procesu povijesnoga i kulturnoga konstituiranja. Pritom nikad nije zaboravljao njenu posebnost, ali ne i kampanilističku za-sebnost, motreći je dakle u širem kontekstu, hrvatskom, ne govoreći nikada o separatizmu, iako o specifičnosti toga identiteta glede pučkoga etosa, pa i etnosa, uvažavajući dakle i njen talijanski, i njen slovenski, i njen hrvatski konstitutivni dio, ali nikad ne upadajući u zamku iredentizma. Renesansni, jer je svojim pisanjem i djelovanjem, ponajprije kulturnim, pokazao što je to i kako se realizira istinski angažiran intelektualac. A mogao je to uvjerljivo pokazati jer je bio upravo renesansni izobražen, što je najuvjerljivije dokazao svojim kulturološkim pisanjem i djelovanjem. Nedavno je u izboru Boris Biletića objavljena reprezentativna knjiga Ogleda (Zagreb, 2015.) u povodu 95. obljetnice rođenja, reprezentativna zacijelo selekcijom, a ne obujmom. Ovaj napis, zapravo nacrt za dulju studiju, nastao je u povodu 25. godišnjice Črnjine smrti, i po svojoj naravi nije klasična recenzija, nego sintezni uvid kojemu je navedena knjiga »dokaznim« gradivom.

Svakako da je Črnja, kako naglašava Biletić u uvodnom slovu, putokaz današnjima u višestruku smislu riječi. Črnja je to angažiranim polemičkim stavom spram mogućih malformacija, posebice metropolcentrizma, pa s tim u vezi i kategorijom samopoštovanja (Istre), uz uvažavanje drugih i različitih (slovenska, talijanska manjina), ali ne do mjere provincijalnog podcjenjivanja vlastitosti. Sve su to silnice Črnjina rukopisa koje stalno prohode od istarskog, hrvatskog do općeg, i po kojima je on najsvestraniji hrvatski pisac iz Istre i najvećom pojavom njene književnosti i njene kulture u 20. stoljeću, kao što naglašava Biletić.

Pa ipak, ako bismo htjeli sintezno ukazati na njegove glavne preokupacije, uz napomenu da u ovom napisu neće biti riječi o njegovom beletrističkom radu, odredili bismo to nekolikim poljima djelatnosti. Na prvom je mjestu Istra i njena specifična kulturno-povijesna razvojna linija u stvaranju vlastita identiteta. U neposrednoj korspondenciji s tim poljem jest i Črnjina briga za književnost na čakavskom jeziku, za njenu afirmaciju, njenu obnovu, njenu umjetničku relevantnost, njenu posebnost, jer upravo ona reprezentira i zrcali pučki, šćavunski, a ne građanski, etos, iako je i sam svojim djelovanjem »pretvarao« pučko u građansko. U tom smislu njegov rad na Čakavskom saboru ostaje trajnim i neprocjenjivim biljegom. Na drugome mjestu jest hrvatska kultura u procesu njena povijesna razvitka, onakva procesa i onakva kultura koja se može odrediti kao prononsorom, čuvaricom i njegovateljicom hrvatskoga bića, naime po čemu je to biće bitno upravo hrvatsko.

Na trećem je mjestu Črnjina fascinacija Krležom, s kojim je bio u nekoj vrsti komplementarnoga sustvarateljskog odnosa, i to u smislu širine ideja i erudicije, te stilom, načinom iskazivanja, naime, svojih brojnih kulturnih i književnih esejističkih radova. Ili drugačije rečeno, Črnja je krležijanac svojom temeljnom filozofijom povijesti, naglašavanjem šćavunske, rebelske forme mentis hrvatskoga pučkog subjekta u stvaranju vlastitog identiteta, oponiranjem malograđanskoj svijesti koja je, i prema Krleži i prema Črnji, s jedne strane zanemarivala upravo tu, inače radićevsku misao, a s druge strane, logikom svojega političkog amaterizma, nedovoljne povijesne zrelosti, te kulturne insufucijencije, nerijetko je bila služinska u skladu s prihvaćenim, bilo zbog neznanja bilo zbog oportunizma, kolonijalnim statusom. Mnogo žučnih riječi, ponekad patetičnih, ponekad pretjeranih, ali nikad promašenih, i Krleža i Črnja izrekli su upravo kad je riječ o ideji filozofije povijesti i njenom društvenom nositelju – hrvatskom narodu. Još i danas gorčine odzvanjaju na ovim prostorima, i upozoravaju svojim mementom na aktualnost. Još i danas njihova dijagnoza kao da se odnosila na naše recentne aktualnosti, ne samo sporadično. Navlastito kad je riječ o različitim ideologijama, primjerenima balkanskom blatu i »filozofiji palanke« (Konstantinović), koju je Krleža već davno prije elaborirao, i koja djeluje razorno na hrvatsko biće, rascijepljujući njegovo krhko tijelo, i tako ga pasivizirajući za suvremene izazove – društvene, kulturne i političke, pa i ekonomske i tehnološke.

Sve to natkriljuje Črnjin književni rad, njegovo stvaralaštvo u užem smislu riječi, kako na štokavskom tako posebno i na čakavskom jeziku (pjesništvo). U tom smislu i navedena područja (tematizacije) nisu vrijednosno hijerarhizirana, nego su komplementarna i korespondentna, isprepliću se i nadopunjuju.

2. Tema Istre – i čakavštine

O Istri je Črnja pisao gotovo stalno tijekom svojega književnoga i intelektualnoga rada, a u koautorstvu sa T. Peruškom objavio je i Knjigu o Istri (1968.). U to tematsko polje spadaju i brojni napisi o pojedinim akterima koji su djelovali na kulturnom, društvenom, prosvjetnom i političkom području. Posebno bismo istaknuli tekstove o Dobrili i Laginji, kao i nekim tragičnim figurama u žrvnju ideoloških prijeporâ, točnije rečeno reperesijâ (primjerice Mario Štemberger). Kada raspravlja o zaslužnim očevima koji su djelovali na konstituiranju istarskoga identiteta, Črnja to motri u povijesnom kontinuitetu, tragu naime koji je započet u nekim svojim posebnostima, a nastavljen produbljenim i, u skladu s tim vremenom i kontekstom, aktualiziranim osjećajem za određene konstitutivne elemente istarskog identiteta. Črnja određenu tematiku, naime aktere toga procesa, također »analistički« kontekstualizira unutar spektra koji tvori pragmatičku sliku.

Primjerice, početak rasprave o Jurju Dobrili započinje signiranjem katastrofalne suše 1817., koja je istarski živalj dovela do situacije da su doslovce umirali od gladi. Kao dječak, i kmetski sin, Dobrila je doživio i preživio tu kataklizmu, ali mu je trajno ucijepljena ta činjenica koja je postala podlogom njegova kasnijega rada, naime pučku spoznaju o životu prožetu socijalnim idejama, kako apostrofira Črnja. Tomu je pribrojena ideja nacionalne emancipacije, pomalo romantična kao što je i ilirski pokret bio također romantičan. Ali, drugačije nije moglo ni biti, jer takve ideje (bratstvo) nužno izviru iz utopijnosti ideje, a konkretiziraju se s obzirom na sasvim određene uvjetovanosti aktualnim povijesnim, kulturnim, političkim, državnim stanjem. Međutim, Dobrila je patriotizam živio svakodnevnim prizorima nedaća siromašnih i obespravljenih, »poniženih i uvrijeđenih« (Fanon), i gotovo su ga prilike, a da to svjesno nije nastojao, učinile narodnim vođom.

Naime, iz Poreča, središta tada kapitalističke kaste u zamahu, koja je mahala zastavom talijanizacije, Dobrila se obratio poslanicom na hrvatskome jeziku, te u vrijeme još vazda Bachove represije, predstavljala manifest koji bismo mogli nazvati »projektom Istre« u budućemu razvitku, upravo usredotočujući se na pitanje nacionalnog identiteta. Dobrili je ekonomsko, političko i nacionalno bilo komplementarno, a tome valja pridodati i jezik, hrvatski. Zatiranjem tih tvorbenih česti, upozoravao je Dobrila građanske talijanske i talijanizirane aktere, probudit će još više pučki gnjev koji će se nesumnjivo pobuniti. To je za Črnju anticipacija revolucije, što Dobrila logikom svojega zvanja sigurno nije pretpostavljao, pa bismo mogli reći da je to Črnjino »stajalište (njegove) sadašnjosti«. Pritom je vazda zagovarao jednakopravnost i međusobno poštivanje Hrvata i Talijana. Dobrila je na taj način, zaključuje Črnja, na dnevni red političke borbe u Istri uveo ne samo nacionalno, nego i socijalno pitanje.

A Matko Laginja, taj »cane croato«, sa svoje pak strane, sa svojim pravaškim radikalizmom i pučko-liberalnom demokratskom usmjerenošću, kao da je na prvi pogled negirao Dobrilu. Laginja se pojavio kada je Dobrila već bio star i, po vlastitu Dobrilinu priznanju, neprikladan za »ljute borbe«, u vrijeme, sedamdesetih godina, kada je staro vodstvo Istre gubilo bitku za bitkom pred nasrtajem markiza Gianpaola Poletnija, baruna Lazzarinija, lošinjskog renegata Vidulića (alias Francesco Vidulich). Laginja se politikom počeo baviti još u studentskim danima, kada je 1874., zajedno sa Kumičićem, Antunom Stangerom i ostatkom studentske grupe, potpisao proglas Hrvatskom narodu Istre i Otocih, iz kojega je razvidna ideja istarskoga političkoga problema. I sam je Laginja, slično Dobrili, koristio utopijsku gestu metaforičkoga pravaškoga fitilja kojim je nastojao impresionirati protivnike, kao što je to radio i Starčević svojim verbalističkim eskapadama.

Naime, kao što je Dobrila bio u stanovitom smislu učitelj priprostoga puka, tako je i Laginja postao advokat istarske sirotinje, pa je i on, kao i Dobrila, poprimio aureolu narodnog vođe. U zadnjoj trećini 19. stoljeća Matko Laginja, Vjekoslav Spinčić i Matko Mandić stoje na čelu istarske narodne politike, unoseći u svoj program elemente građanske metodičnosti, liberalno-demokratski duh i starčevićanstvo, kao što Črnja naglašava. Ali i on je doživio tragičnu epizodu. Godine 1883. u Porečkom saboru, Laginja koji je pisao basne, pričice, i nevine igrokaze za hrvatski puk, i tako potvrdio svoju utopijsku gestu, htio je progovoriti hrvatskim jezikom, ali je izustio tek šest riječi, da bi ga istog dana gonila šovinistička masa, te je morao, sa još dva zastupnika, pobjeći iz Poreča, kako je izvjestila Naša sloga 1. rujna 1883.

Da je Laginja bio jedan od Črnjinih hrvatskih Don Kihota potvrđuje nastojanje, zajedno sa Spinčićem i Mandićem, da je talijanskom i hrvatskom građansko-seljačkom pučanstvu u Istri zajednički neprijatelj Austrija. Ali se to izjavilo zbog talijanskog iredentizma i hrvatskoga šovinizma, posebice posjedničke klase u Istri. Zanemarili su, naime, antiimperijalističku misiju nove Italije i propustili mogućnost da istarski gradovi budu most duhovne penetracije talijanske demokracije, kako lucidno zaključuje Črnja. Pa ipak, rad tog »trijumvirata« urodio je plodom. Godine 1907. na izborima za Carevinsko vijeće hrvatska je opozicija u Istri odnijela pobjedu i tako potvrdila da je Istra dio hrvatskoga nacionalnoga teritorija. Bio je to zapravo plod politike koju je liburnijska pravaška grupacija inaugurirala tridesetak godina prije toga, pa je pro futuro ta donkihotska linija ipak odnijela pobjedu koja je kasnije povijesno, politički i društveno realizirana.

No, Črnja nije bio ideološki zatucan, niti unitaristički zadrt. Dokaz je tomu napis o jednom malom lingvističkom argumentu. Riječ je o pridjevu prema gradu Pula – »pulski« ili »puljski«. Črnja ne bi bio Črnja da članak (Ex Histria) ne počinje tipično krležijanski asocijativnim nizom još od vremena ilirskih i tadašnje poštapalice o »Istri sirotici«, dakle svojevrsne karitativnosti, umjesto da na tragu istarske kulturne i humanističke tradicije sugerira model primjeren tom prostoru. Međutim, Črnja previđa da je hrvatski narodni preporod zapravo bio hrvatski građanski preporod kojega je vodila zagrebačka kulturna elita, te da je on postao narodni u mjeri aktivnosti različitih čitaonica i eksplicitnih proklamacija s kazališnih dasaka, kućnih soarea, a i to se odnosilo na dio pučanstva koji je znao čitati i pisati, dakle ipak školovani (građanski) dio. I kao takvog trebat će ga ubuduće reinterpretirati.

Ali, ono »pulski« odnosi se na novije vrijeme – Novosadski pravopis iz 1960. koji je propisao oblik »pulski«, vjerujući da se on izvodi iz naziva Pula, pa je stoga noviji od oblika »puljski« prema Pulj. Črnja superiorno dokazuje kako znamenita komisija, kao i kasnija dokazivanja »novijosti« Jonkea, nije bila upućena u jezičnu tradiciju. Naime, još je Tone Peruško isticao da je stajalište pravopisne komisije bilo pogrešno, jer je oblik »puljski« osobitost istarske jezične tradicije – prema starom čakavskom nazivu Pul (još od Istarskog razvoda) ‒ pa ga valja prihvatiti kao što se prihvaćaju i drugi regionalni oblici. Jer, kako naglašava Peruško, to implicira da istarski Hrvati nisu imali nikakve jezične tradicije, a k tome dapače podrazumijeva zaključak kako je Istra osvojena, a ne oslobođena, pa joj valja ispravljati i jezik. U tome je problem, zaključuje Črnja maestralno, »ali taj problem nije tako sićušan i znastveno tako nevažan, jer se stvarni život ne događa na oblacima i u zamišljenim velikim sintezama, idejnim ili literarnim, nego baš na uskom pedlju zemlje, ukletom i sretnom, na čvrstom, postojanom tlu koje svugdje ima drukčiji okus zraka i zemlje, na sceni života koja je prvenstveno regionalna, ako je doista istinita« (Ogledi, str. 116.), što (regionalnost kao ishodište i temelj) posebno valja upamtiti.

Tu je bit Črnjine strategije, pa je njegov silni rad na afirmaciji čakavske književnosti pokazao dvoje: ukazivanje na vrijednost zanemarenoga i, prema vladajućemu književno-znanstvenom mišljenju, insufucijentnoga književnog izričaja, pa dakle i estetskoga, te da početak konstituiranja identiteta valja tražiti u svojevrsnim koncentričnim krugovima u čijemu je središtu zavičajno tlo kao antropološko, kulturno i ontološko polazište bez kojega ostaje utemeljenje prazno, bez svojega središnjega centripetalnoga mjesta i centripetalne silnice. Brojni su Črnjini tekstovi na tu temu, od eseja o pojedinim pjesnicima (Baloti), pa do načelnih teorijskih radnji u kojima je Črnja podastro vrijedne doprinose toj problematici. Dva su gotovo manifestna – Čakavski dosje danas, te Poetska vrijednost čakavštine.

Črnja je problematizirao poznatu polemiku u povodu čakavske antologije iz 1934. kao i neke kasnije antologije (Pavletićeva) koje nisu uvažavale bogatstvo čakavskoga pjesništva, te je njihov odabir bio krnji. Osnovni Črnjini argumenti u obrani čakavske poezije gotovo da su heideggerovski u smislu jezika kao kuće bitka. Ako su, naime Gajeve integralističke ideje, u ono vrijeme, i imale smisla, kasniji povijesno-društveni razvitak hrvatskoga nacionalnoga bića pokazao je da je ta ideja, poduprta kasnije i ideološkim uvjeravanjima, bila promašena, te je Črnja, slično Krleži, ali još strastvenije, analitičnije i tijekom čitavoga svojega djelovanja, isticao kako samosvojnost tako i prinos u cjelovitosti i kulturnom bogatstvu nacionalnoga bića. Međutim, kako u esejima o pojedinim čakavskim pjesnicima (Baloti, primjerice) tako i u preglednim, poetološkim člancima, Črnja je zastupao tezu, blisku Nazoru, koju možemo okarakterizirati kao kulturalno-sociološku, vazda impregniranu humanističkom idejom.

U prvom segmentu, kulturnom, a to polje pokriva i Črnjin neumoran rad na Čakavskom saboru, valja istaknuti protupartikularističku ideju u čijem je temelju bila teza o kulturnom bogatstvu, a ne pukom kampanilizmu (o »mićim kućama«). Ta je poezija, i čakavska i kajkavska, jer i o njoj piše Črnja u svom književnopovijesnom i hermeneutičkom uvidu (Poetsko biće odbačenih jezikâ), izražavala ona duhovna stanja u hrvatskom kulturnom prostoru koja su jasno indicirala »buđenje narodnog, nacionalnog i pučko-demokratskog duha u prostorima gdje je unitaristička formula provincijalizirala naše tradicionalno kulturno biće« (Ogledi, 143.), ističe lucidno i smjelo Črnja 1969. godine. Črnji je bilo stalo da nasuprot unifikatorskoj ideji suprotstavi ideju policentričnosti, ne puke ideologije nego upravo društvenoga bića, iako je to morao obojiti mišlju o suvremenom demokratskom socijalizmu, ali ne unitarističkomu, u koji je on i vjerovao, što je i razumljivo s obzirom na specifičnu povijest Istre.

Ta teza implicira i sociološku dimenziju. U širokim krležijanskim potezima Črnja vazda ističe da je ta poezija u prvom redu socijalna, jer u punom smislu riječi, jezikom, izražava autentično »tlo i život«, pa dakle obasiže iskustvene, doživljajne i osjećajne specifičnosti bića, njegova dnevna zanimanja i radnje, običaje, geopolitičku poziciju, pače arhaične i mitske determinante, riječju ‒ njegovu mentalističku sliku, etnos i etos, njegovu životnu filozofiju, dakle antropološku, kulturološku i ontološku posebnost. Čak i formalnomorfološki čakavska poezija ima svoja obilježja i svoje prednosti, o kojima je govorio i svojom poezijom pokazao Nazor, iako je on u početku bio zaintrigiran upravo tim versifikatorskim mogućnostima, da bi poslije izrekao svoju čuvenu tezu koju možemo preoblikovati sljedećom rečenicom (tezom) – svakom jeziku i svakom obliku njegov sadržaj. Črnja je to u svojoj razvedenoj i »zavodničkoj« krležijanskoj misli, i rečenici, kao svoj osnovni kredo, izrekao 1972., a tiče se globalnog tehničkog progresa:

»Opet smo razapeti u staroj enigmi između malog zavičaja još zarobljenog tradicijom i velikog svijeta koji nam preciznošću najsigurnijih računara obećava i nudi sve osim onoga što nas pjesnike najviše zanima, osim prave i prisne poezije polisa u kojemu svaka vlat trave i svaka kap rose dobivaju iskonsko ljudsko značenje. Bez obzira na složenost i proturječnost pojava koje nas okružuju, danas nemamo druge mogućnosti nego da apologiju svom malom pjesničkom svijetu potvrdimo prvenstveno argumentima umjetnosti, koji će pokazati da baš u malom zavičajnom svijetu, u kojem čovjek istinski živi svoju dramu, samo u njemu i nigdje drugdje, samo u njegovim posebnostima i raznolikostima, samo u njegovim endemičnim prisnim dražima, samo u njegovim bojama koje su uvijek iznova drukčije i nove, samo u hujanju njegovih vjetrova, u jekema neponovljivim, u oblacima što ih nikada nećemo moći zaodjenuti u serijske navlake, baš tu i nigdje drugdje traje, nadovezujući se na iskonsko tlo čovjekove domovine, i onaj drugi veliki svijet ekumenske sveobuhvatnosti, ili barem jedino moguća ljudska sadržajnost toga svijeta« (Ogledi, 157.). Uz nadopunu, da polis valja shvatiti u starogrčkom smislu riječi. Črnja je stalno varirao tu temeljnu ideju o čakavštini i njenoj poeziji, koja je podrazumijevala kulturnu, društvenu, nacionalnu, povijesnu te jezičnu i književnu dimenziju.

Rekli smo već da je tekst Poetska vrijednost čakavštine svojevrsni Črnjin manifest, odnosno sinteza o čakavskom jeziku kao matrici. On podastire argumente o indentitetno-konstitutivnoj biti čakavštine dugom tradicijom još tamo od vremena pisma Martina Albertija isusovcu Aleksandru Komuloviću o ča koji zvuči mnogo svečanije nego riječ što, preko protestantskoga čakavskoga prijevoda Novega teštamenta, protestantizma kojega je protureformacija skinula s dnevnog reda i na taj način eliminirala mogućnost da čakavska Istra postane, svojim intelektualnim i luteranskim kapacitetom, idejno ishodište onim anticipativnim kretanjima koje su prethodile ilircima, pa do znamenite polemike tridesetih godina 20. stoljeća, i aktivnosti Čakavskoga sabora. A ti glavni argumenti jesu jezik, kao kolektivno djelo naroda na kojemu su stvarane temeljne odrednice narodnoga bića (»narodnog duha«). Njegove filozofije i povijesti, etike i logike, kolektivnog snoviđenja i nesreće, endemičnosti od cvrkuta ptica do vjetra, upravo onoga što bi jedna dobra »analistička« inventura itekako pokazala i dokazala.

Pritom Črnja nije provincijalni sanjar i nekritični zagovornik kampanilizma. On jasno razlikuje dva vida problematike; jedan, širi, koji se odnosi na kulturnopovijesne i nacinalne značajke, i drugi, uži, koji se odnosi na književno-estetski segment. Svakom obliku i jeziku njegov sadržaj, što egzemplarno dokazuje Nazorova Galiotova pjesma, u štokavskoj varijanti i Galiotova pesan na čakavskoj varijanti, na osnovi čega Črnja zaključuje da se na čakavštini reproduciraju idejni, iskustveni i predodžbeni sublimati konkretnoga prostora, da je njegova funkcija da izrazi sustav ljudske istine, njegove duhovnosti i njegove egzistencije, pa su prema tome i čakavski, i kajkavski, i štokavski, kao jezični izražajni sustavi, sposobni i podobni izraziti odgovarajući društveno-povijesni sadržaj. Ili još preciznije, da čakavština može odraziti svoj svijet koji je drugim izražajnim sustavom nedostupan.

Balotina i Gervaisova poezija, kao Goranova i Krležina (Balade) s druge strane, dokazuju kako tadašnji hrvatski narodni duh Istre ne bi mogao biti utjelovljen u hrvatsku književnost, jer ga matični poetski instrumentarij, na tadašnjoj izražajnoj razini, ne bi mogao prihvatiti. Uostalom, kako se nije moglo filozofsko-estetičkim argumentima omalovažiti, eliminiralo ga se unitarističkim preskripcijama. Črnjini napori, i ne samo njegovi, ipak su dali ploda, te je danas hrvatska književnost obogaćena i čakavskim i kajkavskim djelima, koja organski pripadaju hrvatskoj književnosti i čine jednu cjelinu. Dapače, procvat čakavske i kajkavske poezije u zadnjim desetljećima dokazuje svojevrsni zamor štokavskoga materijala, da se tako izrazimo, te sugerira način obnove poetkoga izričaja hrvatske pjesničke scene.

3. Tema Tommaseo

Esejom, stavom i mišljenjem o Štembergeru i, posebno, o Tommaseu Črnja donekle neizravno brani i sebe, ako tako možemo kazati. Napisom o Štembergeru on podastire jednu od brojnih paradoksnih sudbina hrvatskoga političkoga stanja. Postajući žrtva aktera ideje (dakako pervertirane tim akterima) koju je i sam strasno zagovarao, Štemberger, školovan na Sušaku, koji se oslanjano na Dobrilove ideje, stradao je po naputku »glajhšaltiranih mozgova tadašnjeg jugoboljševizma»(str. 18.), kao, uostalom, i sam Črnja.

Esej o Tammaseu indikativan je u višestruku smislu riječi. Govori o tome Šibenčaninu kao što posredno govori i o Črnji. Naime, Črnja ističe kako naša suvremena kultura ne bi trebala zaboraviti ime Nikole Tommasea, jer se dijelom svoje političke i književne aktivnosti uplitao u našu kulturno-političku dinamiku, a na misaonom polju susjedne Italije zacijelo je ostavio tragove ne samo svojom erudicijom i humanošću, kako apostrofira Črnja, nego i idejama. To gotovo bez ograda vrijedi i za Črnju. I on je svojom erudicijom i humanošću bio jedan od vodećih intelektualaca Istre i Hrvatske, kao što je i on, ne u tolikoj mjeri, nego u mjeri tolerancije i uvažavanja susjeda, radio na razumijevanju i uvažavanju talijanske manjine u Istri, na tragu koegzistencije. Jednako, ako ne i više, ni Črnju, mi današnji, ne bismo smjeli zanemariti, jer njegove ideje, od pokrajinskog do globalnog, od posebnog do univerzalnog, opominju kao memento upravo u današnje naše aktualno vrijeme podijeljenosti hrvatskoga bića. Ako itko nudi argumente koji, bar u nekim svojim elementima, prijete dihotomiji, to jamačno radi Črnja; argumenata ima, naime, kako političko-društvenih (međuraće, raće i poraće), tako i kulturnih (opasnost metropolicentrizma).

Hrvatska književna povijest, a ni kritika, osim iznimaka (Ivan Milčetić, 1888., poznata Katušićeva monografija), baš i nije bila benevolentna prema pojavi Tommasea u vrijeme hrvatskoga romantizma. Ježić ga spominje samo u izdavačkoj djelatnosti Kukuljevića, Barac također statistički (godina izdavanja djela, kao i prijevod jedne rečenice o vrijednosti narodne pjesme), dok ga Frangeš, Šicel i Jelčić uopće ne registriraju. S.P. Novak, pak, o njemu govori kao akteru »razapetom između Italije i Hrvatske« (PHK,2, 2004:24.). Međutim, Črnja lik i djelo Tommasea kontekstualizira, te ističe njegove nakane, ideje, često utopijske akcije, njegovo doslovno i simbolično sljepilo. Svakako ima mjesta Črnjinoj ideji kako bi Tommaseo bio jedan od čelnih aktera ilirizma da je kojim slučajem krenuo u Zagreb umjesto u Padovu. Ali i kao takav on je markantna pojava vremena u kojemu je djelovao.

Čime to, i što to Črnja posebno ističe, a što ulazi u auru iznimnosti? Pri tim analizama Črnju je stalno vodila misao kako se Tommaseo svojim mislima i preokupacijama vraćao svojemu podrijetlu, točnije »glasovima nesretne zemlje u kojoj se rodio« (str. 30.). Još preciznije Črnja ističe kako je Tommasea, boraveći u Italiji u vrijeme »vulkanske atmosfere«, u želji da promijeni svijet, vodila misao da mu je domovina ondje gdje ima nesretnih i potlačenih. To je, s jedne strane, bio zov vremena (Garibaldi, Mazzini), a s druge strane, budući da je bio romantički sanjar, Tommasea je vodilo to kretanje, a ne nacionalizam, kao što su, slično, Istranina Matiju Vlačića vodile onodobne reformacijske ideje.

Ukratko, Črnja upozorava kako je Tommaseo bio inspiriran nacionalnom revolucijom koja je bila uperena protiv reakcionarnih europskih snaga, koje su represijski djelovale i na hrvatski prostor. Tommasea valja ocjenjivati upravo iz tih pozicija, a ne iz pukih nacionalnih, pače nacionalističkih, interesa. Često se Tommaseo potpisivao s »Uno slavo«, a nerijetko je tražio priliku da govori, matoševski, o našem narodu i našim krajevima. On je neobično cijenio svoju majku, Hrvaticu Katu Kavešić, koja ga je i naučila hrvatski, te mu je majka bila sinonim za domovinu i obrnuto. Nije stoga neobično da je nakon 1839., kada posljednji put posjećuje rodni kraj (majčin grob), napisao Iskrice (Kukuljevićevo izdanje bilo je zaplijenjeno), prema Črnjinim riječima »originalnu pjesničko-didaktičku prozu« (str. 40), i pjesme u prozi s idejama nacinalne emancipacije, društvenim i kulturnim pitanjima, pa sve do plana nove južnoslavenske države, te interkulturalnosti.

Črnja nalazi u Tommasea jedan paradoks, a to je renesansna sveobuhvatnost. S jedne strane, bavio se književnošću, novinarstvom, politikom, publicistikom, filologijom, pomalo i filozofijom, a s druge strane bio je borac za demokratske i humanističke ciljeve romantizma. Međutim, Črnja kao da previđa da je sama narav romantizma upravo takva ‒ romantični bunt u čijoj je funkciji ukupni habitus ličnosti. Otud i ono (ekstravangacija personalnosti) što bi se danas s pravom zamjerilo, a to je eklekticizam, te polemička žestina i razdražljivost. Upravo u polje te druge djelatnosti Tommaseove spada i ono što Črnja možda najviše cijeni, bar kad je riječ o glavnoj ideji, iako je i Črnja svjestan utopijnosti. Radi se o čuvenom proglasu koji je uputio Tommaseo, kao ministar prosvjete u privremenoj vladi Republike (Venecije), proglas naime na »Hrvate i druge puke slavjanske«, pozivajući ih da se pridruže revoluciji, a on je donekle komplementaran njegovom oglasu o osnivanju »Društva za bratstvo naroda«. S tog stajališta normalno je da je Tommaseo bio razočaran događajima u Hrvatskoj, posebice banom Jelačićem, a ako uzmemo u obzir i neke njegove dalekosežne anticipacije, dakako i posve opravdano.

Postoji još jedno osjetljivo pitanje koje je inicirao Tommaseo. Kada se na dnevni red hrvatske politike postavilo pitanje ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, Tommaseo je istupio protiv tog sjedinjenja (La questione dalmatica, Zadar, 1861.), zbog čega je bio izvrgnut napadima i optužbama iz Hrvatske, a razumijeli su ga političari i pisci iz Istre. Oni su uvažavali misao J.Nagya iz 1930. u kojoj se politički rad dalmatinskih preporoditelja (Klaića, Pavlinovića) u biti izjednačavao s Tommaseovim. U horizontu tih problema je i Črnjino zagovaranje Istre kao regionalne posebnosti, ali je ono oslobođeno separatizma kao i boljševičke unificiranosti. Zato, uz ino, Črnja govoreći o Tommaseu ‒ govori i o sebi.

Tommaseo je svoje mišljenje argumentirao prevelikim utjecajem Beča na Zagreb, pa bi i dominacija Zagreba imala negativne reperkusije. Dalmacija po njemu treba biti neovisna nacionalno-etnička cjelina, i kao takva ona se s drugim pokrajinama može ujediniti samo na ravnopravnoj osnovi, čuvajući svoju posebnost. No, takvo autonomističko-federalističko stajalište imao je on i kad je bilo posrijedi pitanje stvaranja talijanske države. U tom kontekstu je razumljivo i njegovo protivljenje kroatiziranju Dalmacije. Uostalom, slično je mišljenje imao i Mato Topalović glede Slavonije – riječ je bila o poštivanju vlastite prošlosti. Ipak, Črnja donekle nalazi opravdanja takvu Tommaseovu mišljenju. S jedne ga je strane vodila romantička sinteza, a s druge strane isticao je individualnost, pa iako nije proniknuo u ondašnje stvarne hrvatske prilike, njegovo tadašnje autonomaštvo »u današnjoj terminologiji ne bismo mogli tako nazvati« (str. 48.). Upravo iz tih razloga Črnja je cijenio Tommaseovo djelovanje, jer je donekle korespondiralo i s njegovim nastojanjima na inter-nacionalnosti i inter-kulturnosti. Danas bi se i takav »stavak« trebao problematizirati u novom kontekstu.

4. Tema kulture

Črnja se kulturalnih problema doticao gotovo u svakom svojemu napisu, jer je to bilo samorazmljivo logikom metode i načina njegova mišljenja i pisanja. No, posebice je on tu temu razradio u svojoj značajnoj i kapitalnoj knjizi Kulturna povijest Hrvatske, mada nam ona danas izgleda ipak kao malo »zastarjela«, kako načinom argumenata kulturnopovijesnih činjenica koje iznosi, a posebno metodom sistematizacije, odnosno točnije, komentara. Ona je imala ambicije biti kulturalna povijest utemeljena na »analističkom« načinu mišljenja, analize i iznošenja građe, ali je, s jedne strane, bila, kao što je sam govorio, »svojevrsna pjesma o hrvatskoj kulturi«, a s druge strane, pak, više krležijanska u smislu panoramskoga zahvata kao i tumačenja »samorazumljive« logike razvitka, pri čemu je to »samorazumljivo« bilo nerijetko Črnjino samorazumljivo.

U Črnjinu pristupu kulturi, kao sredstvu konstituiranja nacionalnoga bića, valja razlikovati, dakle, metodu od ideje, ideologije, koja nije samo implicitna nego se najčešće očituje u interpretaciji povijesnih, političkih, društvenih i kulturnih činjenica. Kad je riječ o metodi, načinu prikazivanja svojega, kako sam reče, panoramskoga prikaza, razvidno je da Črnja koristi literaturu iz različitih područja, tehničkog, ekonomskog, privrednog, političkog, povijesti znanosti, kulturnog – najviše književnosti, potom kulturne dinamike društveno-kulturnog života (institucija – Matica hrvatska, HAZU, kazalište), slikarstva, glazbe, a ponajmanje arhitekture – pa u skladu s tim ili citira različite dokumente, autore iz tih različitih sektora, i različite sistematike, ili pak parafrazira.

Međutim, kada komentira i tumači različite inicijative, različite pokrete, različite ideje, kada želi dakle podastrijeti svoje viđenje, tada Črnja to viđenje temelji na svojemu izgrađenomu idejnom i ideološkom mišljenju. On, dosljedno tomu, i ucijepljuje u značenje i značaj nekih činjenica – koje kao činjenice imaju pozitivističku relevantnost – zamahu nekih pokreta, početku nekih inicijativa. Riječ je o tome da takve ideje ne moraju, i obično nisu, bile intencionalno primjerene tim sektorima, nisu bile tako projektivno strukturirane, naročito kad je riječ o revolucionarnim ili prostorno objedinjavajućim konstantama i nakanama. Ondašnja »partikularna stvarnost« i partikularistička ideja nisu ni mogle imati tako dalekosežne ideološke implikacije, jer im je preče bilo rješenje tadašnje strukture. Njegova vizija, a djelomično i ostvareno jugoslavensko iskustvo nakon Drugoga svjetskoga rata, trajno upisuje takvu vrst tumačenja. Pa i u tome je primjer Istre ipak specifičan.

To svojevrsno dvojstvo možemo protumačiti na sljedeći način. Naime, kada izvještava o događajima kojima je on bio suvremenikom, ili je sam sudjelovao u njima, nakon katalogizacije činjeničnoga materijala, i u tom smislu argumentacije »svijeta zbivivosti«, događaja, Črnja komentira narav toga »svijeta zbivivosti« iznutra, dakle iz idejnih i ideološkim implikacija, ili točnije zacrtana programa »svijeta činjenica« (projekta, programa, ciljeva, mogućih intencija), pa donekle »pokriva« takvu interpretaciju, budući da ona objektivno dolazi »iznutra«. Ona je dakle samopodrazumijevajuća (primjerice, događaji od 1941. nadalje). Međutim, Črnja također u te događaje i razvitak, povijesni slijed, ucijepljuje, širokom krležijanskom gestom, »dokaze«, na njegov način shvaćane, povijesne logike, tako da ciljeve dotična projekta pravda čitavim tijekom razvitka dotične supstancije, posebno samosvojnim, samosvjesnim i buntovnim karakterom te supstancije, primjerice od franačkih invazora do Drugoga svjetskoga rata.

Na taj način Črnja zapravo svojim tumačenjem »iz kraja« (sa »stražnje strane«) sakralizira, gotovo mitizira ideološki okvir koji je već u tim davnim vremenima gotovo trebao biti jednak kao i u najrecentnijem vremenu povijesti. Pa ako je to još i nekako razumljivo, jer je Črnja jamačno sa skorašnjim vremenom povijesti bio emotivno svezan, te mu je mogla manjkati kritičko-prosudbena distancija, te ako mu je kulturna kronika između dvaju ratova (posebno Krleža) dala dostatno gradiva za takvu (održivu) interpretaciju, povijesni događaji koji su se zbili mnogo ranije slično se komentiraju u znaku te aure. Nagomilani povijesni događaji tjeraju ga na zaključak kako je takav slijed upravo logičan rezultat razvitka »naše napredne društvene misli u ranijim stoljećima« (Kulturna povijest Hrvatske, 1988:254.), posebice kad je riječ o Istri.

Takvu logiku razvoja Črnja prezentira na više mjesta, i to je gotovo provodna linija čitave knjige, pače i njegova mišljenja uopće. Navlastito kad je riječ o društveno-kulturnim kretanjima i političkoj progresiji. Tu je on krležinjanac i u misli i u izvodu (rečenici). Svojevrsno dvojstvo, koje je naznačeno, očituje se u tome da on analizom političkoga i društvenoga stanja govori o nedostatnoj ideološkoj zrelosti neke osobe, nekog pokreta, neke aktivnosti. Dakle, riječ je o zamjeranju, dok istodobno pokušava pronaći argumente za takvo držanje i takvo stanje. Primjerice, kada govori o hermeneutičkom nedostatku historiografije glede moralnog pada hrvatske »arivističke buržoazije« i njene kolaboracije s Bečom sredinom 19. stoljeća, Črnja pokušava naći možebitno opravdanje u ekonomskoj slabosti te klase. No, i tu se krije jedan paradoks. Ta je klasa bili ekonomski daleko slabija nego austrijska, ili pak mađarska, ali bi bilo primjerenije Črnjinoj marksističkoj poziciji upravo u tome tražiti jačinu argumenta za bitno drugačiju poziciju te klase. Prema tome, morao joj je pripisati nedostatak takve svijesti da bi bila na visini povijesno-političkoga stajališta. On doduše govori o onome što je ta klasa trebala posjedovati (»poticaj za junaštva i žrtvovanje«, str. 143.), koje bi se, prema njemu, uklapalo u tradiciju počam od glagoljaštva i bogumilstva. Zato tu klasu i osuđuje, govori o njenom kompromiserstvu i oportunizmu, ne shvaćajući da se ona upravo grčevito borila za očuvanje i one slabije ekonomske pozicije, jer je to i bila njena bit.

Zacijelo se takav hermeneutički »krug« ne može pravdati, jer pluskvamperfektni »svijet zbivivosti« u svoj projekt nije ugradio mogućnost takva komentara. Nešto je bilo oportunističko više iz Črnjine pozicije negoli iz tadašnje strukture, kada se inače moralo taktizirati da bi se uopće moglo nešto postići (primjer Mažuranića, Kršnjavoga). I za tu dimenziju (primjerenije tumačenje) Črnja je imao dostatno gradiva »iznutra«, ali je vazda skretao komentar u svoje vode. Načelno i radikalno govoreći, hrvatski su se magnati ponajprije borili za svoja magnatska prava, a tek »usput« bila je to ujedno borba i za hrvatski »dio« interesa (sloboda). Paradoksno, kad navodi primjer hrvatskih feudalaca (18. i 19. soljeća) tada nije u dilemi da ih okarakterizira upravo onako kako je prije navedeno.

Pa ipak, nije li Črnja pri kraju svoje Kulturne poovijesti Hrvatske »prošvercao« ideju o ontološkom statusu antropološkoga, socijalnoga, kulturnoga i zavičajnog ishodišta kao bitnoga, dakle svoje istarske pozicije i orijentacije, do koje mu je jamačno bilo stalo: »Radna zajednica i čovjekov najuži zavičaj stupaju na povijesnu pozornicu kao subjekti stvaranja i odlučivanja, kao nosioci vlastitog i neotuđivog suvereniteta« (str. 370.). U toj poziciji valja tražiti pravoga, »skrivenoga« Črnju, što je dokazao ponajboljim i argumentacijski najsnažnijim područjem zanimanja, naime borbom za revitalizaciju književnosti na čakavskom jeziku, te integracijom Istre u matičnu domovinu. Na tom području Črnjina je velika zasluga, i po toj temi ostat će velik istarski intelektualac, kojemu su separatističke, kao i unitarističke, ideje bile vazda strane.

5. Tema Krleže

Na temi o Krleži Črnja je konačno došao na svoje, da tako reknemo. Tko i što je Črnji Krleža? Ovom prigodom se nećemo referirati na njegovu knjigu Sukobi oko Krleže (1983.), nego sintezni članak u Ogledima koji u sažetijem obliku prezentira njegovo poimanje toga našega velikog pisca i enciklopedista, i to ne prema katalogizaciji Krležinih djela, što Črnja također radi, apostrofirajući kako je tendencija podređena biću umjetnosti, nego prema glavnim idejama kako ih Črnja iščitava u Krležinu djelu. Odnosi se to na povijesno, etičko i kulturno biće hrvatskog subjekta u procesu njegova konstituiranja.

Povijesno je, prema Črnji, u Krleže usidreno u tradiciji od glagoljaške, menihejske pojave, etičko – svojim humanističkim angažmanom – u borbi protiv svakovrsnih mrakova, a kulturno u raznovrsnosti Krležina djela kao i njegovim »izvanknjiževnim« aktivnostima (enciklopedija). Povijesno je Krleža motrio prostor Kakanije, balkansko-podunavske mreže silnica s jasnim idologijama koje su često bile zatirajuće, kako jedne nasuprot drugoj, tako i za »stvar« pučke supstancije, tako da je u doslovnom smislu Krleža »odrazio povijesnu sudbinu svoje zemlje i svojega doba« (str. 264.). To je, prema Črnji, i posebna vrsta lukačevskoga kritičkog realizma, a on bi se odnosio upravo na sadržajnu stranu književna djela, logikom panoramskoga zahvata prostora o kojemu je Krleža pisao, više nego na sam stil u smislu tehnološke izvedbe književnoga djela.

Krležin stil ima prepoznativu rečenicu koja se razvija asocijativnim nizom tražeći u tim rukavcima argumentaciju temeljne ideje i dodatno pojašnjavajući temu. Črnja je upravo fasciniran takvim tipom rečenice, takvom verbalnom naplavinom (»viškom«), i takvom idejnom izvedbom, tako da je i sam potpao pod taj utjecaj i u znatnoj mjeri koristio sličan tip rečenične i idejne izvedbe. Logikom panoramskoga zahvata Krleža nije samo hrvatski pisac, nego ujedno i pisac toga prostora, srednjoeuropskoga, panonskoga, južnoslavenskoga, na kojemu su rasle političke, društvene, kulturne i idejne mreže koje su ga nadahnjivale. Moglo bi se reći kako Krleža pokazuje da episteme ne rastu samo iz znanstvene paradigme nego također iz povijesnoga, društvenoga i ideološkoga bića određenoga prostora. Stoga je njemu više stalo do prikaza praktične provedbe filozofije povijesti (toga prostora) nego do njegove moguće epistemološke sređenosti, koju je, uz ino, pokazao u enciklopedijskom projektu.

Črnji su poglavito Krležine Balade dokaz povijesnoga osjećaja za konkretno hrvatsko biće, jer govore o pučkoj i kmetskoj drami iz dogođajne jezgre, a ne gnoseološke »naknadne« distancije, dakle opet svojevrsne (meta)historiografske sređenosti. A jezik, kajkavski, iako je zapravo Krležina konstrukcija, izraz je autentičnog civilizacijskog duha utemeljenog u iskustvu. Svojim esejima Krleža je ponudio, s jedne strane, komentar onih tema koje je razrađivao u beletrističkim uradcima, a s druge strane svoju enciklopedijsku širinu, koja je nastojala raditi na usustavljanju, ali je upravo poradi asocijativne i verbalne »poplave«, u biti retorike, prekrivala onu prvu i nametala se kao glavna značajka tih radnji. U tom smislu bi se čak moglo reći da mu je estetski efekt (izraz) donekle bio primarniji, iako se političko, idejno ne smije zanemariti.

To je u uskoj vezi s Krležinom etičkom i kulturnom pozicijom. Ponudio je tip mišljenja i model kulture u kojima je kritička svijest, modernim humanizmom i dijalektičkom metodom, odbacila naslijeđene mitove i vladajuće ideje, europeističku koncepciju nasilja, latinašku herezu hrvatskih glagoljaša, bosansko patarenstvo. U Krležinoj sintezi naše pobune, naglašava Črnja, sažeta je dijalektička cjelokupnost našega negativnog iskustva s europskom civilizacijom nasilja. Krležina je misao dijalektična, tvrdoglavo uporna, ali i »romantična zanosa«, što je karakteristično i za Črnju. Ukazala je na vlastit regionalni identitet od čega valja stvoriti novu, našu duhovnu metropolizaciju, u kojoj su čovjek, narod i povijest temeljna uporišta. To je za Črnju fundamentalan argument, budući da je on krležijanac, a to je jer je propitkivao ista pitanja na temelju istrijanskoga šćavunstva, ne sužavajući to na puki regionalizam, nego mu je on poslužio kao argument općem stanju hrvatske stvarnosti. Zato je, »oponašajući« Krležin tip rečenične izvedbe, asocijativan niz, smatrao da će najprimjerenije izreći slične probleme, istu temu, slična rješenja.

6. Črnjina aktualnost danas, ili zaključna napomena

U čemu je Črnjina vrijednost, kao kulturnoga i književnoga djelatnika, te posebice u čemu je on aktualan danas, navlastito ako se imaju na umu određeni problemi koji su itekako važni kada je riječ o konstituiranju identiteta – kako Istre tako i Hrvatske, kako posebnoga tako i općega? Glede prvoga polja valja istaknuti da Črnja ima svoje zasluženo mjesto u estetičkom i poetičkom polju hrvatske književnosti 20. stoljeća, čemu su dokaz njegovi beletristički radovi (pjesništvo, na čakavskom i štokavskom, proza, tv-drama, filmski scenariji, memoaristika, esejistika i kritika, kulturologija, o kojima bi, svakome od njih, valjalo posebno pisati). Vrijedi to jednako kada je riječ o formalno-morfološkom sloju različitih žanrova koje je prakticirao, kao i kada je riječ o semantičkom opsegu, tematsko-motivskom inventaru koji je koristio, te posebice stilu u užem smislu riječi. No, i to dobiva svoju »dodatnu« vrijednost kad imamo na umu da on nije ekskluzivni estet i poet, koji je svoje književne tekstove strukturirao na način »privatne« metaforičke i simbolične neprozirnosti na granici larpurlartizma. On je te tekstove, glede semantičkoga predmetnoga supstrata, usidrio u društveni milje koji je posjedovao aktualnost i relevantnost upravo konstitutivnim čestima konstrukcije istarskoga i hrvatskoga identiteta.

A to se odnosni na svojevrsnu filozofiju povijesti i ideju kulture, koju je on jednim dijelom preuzeo od Krleže, ali ju je nadopunjavao i nadograđivao vlastitom vizijom, vlastitim angažmanom, vlastitom strašću i beskompromisom. Nije ovdje riječ samo o interkulturalnosti u današnjem smislu riječi, nego o kulturnim međuprožimanjima u konstitucionalnom, a ne samo »potrošačkom« i »trpeljivom« smislu. Filozofija povijesti u Črnje je, slično kao i u Krleže, utemeljena u pučkom, šćavunskom etosu, koji je povijesnim (rebelskim) iskustvom stjecao svoju povijesnost, i na taj način gradio svoje biće. To je bilo kontekstualizirano sasvim konkretnim prostorom (zavičajnim), etnosom, jezikom, riječju antropološkom datošću do izgrađenoga ontološkoga statusa koji su činili differentiu specifiku istarskoga/hrvatskoga bića kao takvoga. Upravo u znaku maksime »zavičaja kao mjere svijeta«, o čemu bi danas vrijedilo otvoriti diskusiju.

Međutim, to nije uključivalo kampanilističku dimenziju nego policentrističko uvjerenje da se politički, društveni i kulturni identitet gradi uvažavanjima i jednakošću svake pojedinačnosti, pa su bila na mjestu Črnjina ukazivanja na metropolcentrizam kao opasnost koja prijeti, ako ne zatiranju a onda omalovažavanju »provincije«. Ako je to (odnos Hrvatska – Europa) Krleža gledao unutar srednjoeuropskoga horizonta, Črnja se jamačno usredotočio na »užu« globalnost – horizont ondašnjega hrvatskoga, a tek potom jugoslavenskoga horizonta. No, Črnja nije bio slijep na činjenicu moguće raspolovljenosti samoga hrvatskoga bića, pri čemu nije odlučujući element bio samo različite političke ideologije, nego načelno u ideji povijesti, društva, kulture i života. Upravo ti potonji segmenti još i danas odzvanjaju svojom aktualnošću, dapače upozoravaju na to kako je Črnja bio u pravu, te svojom retrogradnošću, negativnošću i zatorom prijete hrvatskom biću kao takvom. To implicira i ono što je Črnja isticao, eksplicite ili implicite, a odnosi se na činjenicu povijesne i društvene (ne)zrelosti hrvatske supstancije, poglavito njenoga (malo)građanskoga sloja da živi i kreira svoju povijest kao progres koji napredovanjem tom biću omogućuje dignitet ljudske, društvene i kulturne razine, koju on živi kao svoju djelatnu praksu, ostvarenu egzistenciju – društevnoga i generičkoga bića.

Moglo bi se, ne samo slikovito, reći da se Črnja grozio kako prenaglašena metropolcentrizma, koji je relaciju središte-periferija (slično Krležinu Europa-rub, Subjekt-Objekt) doveo do ekstrema, tako i separatističkih ideja, a posebice, pak, unitarističke unifikacije, bila riječ o političkom, društvenom ili kulturnom etosu, jer je takva pozicija zanemarivala multikulturalizam, policentričnost, te jednakost naroda (nacija). On je »svoju provinciju« branio kako od internoga provincijalizma i kampanilizma tako i od pokušaja zagrebocentrističkoga stajališta da tu istu provinciju omalovaži i marginalizira, posebice njene jezične koinee. A svojim radom na Čakavskom saboru, osim što je izravno ukazivao na taj problem, ujedno je marno radio na revitalizaciji i afirmaciji specifične poetike i estetike čakavskoga pjesništva, kao i posebne društvene realizacije istarskoga bića i medijem umjetnosti, pa dakle i njene društvene važnosti. Sve su to razlozi zbog kojih nam se Zvane Črnja danas nadaje releventnim i aktualnim. Riječ je o pitanjima koje je postavljao i put kojim je rješenja nalazio. Pitanje subjekta razlika, samosvojnosti bića razlika unutar humanističke policentričke zajednice, koja upravo na tome i zahvaljujući tome nalazi smisao povijesnoga, društvenoga i kulturnoga postojanja.