Zašto je Pavao Pavličić postmoderni pisac?

Kada je teoretičar arhitekture Charles Jencks, zaslužan za popularizaciju pojmova postmoderne i postmodernizma, napisao glasovitu rečenicu: »Moderna arhitektura umrla je u St. Louisu, Missouri, 15. srpnja 1972. u 15 sati i 32 minute«, bila je to duhovita šala na račun moderne periodizacije po epohama s točno određenim vremenskim granicama, ali istodobno i jedna od mogućih periodizacijskih granica, uz 1968., koja se može uzeti kao orijentir za kraj moderne i modernizma i početak postmoderne (kao kulture) i postmodernizma (kao književnosti u doba postmoderne kulture). Kada je riječ o hrvatskoj književnosti i kulturi, iz današnje je vremenske distancije jasno da su postmoderna i postmodernizam kao prepoznatljiva misaona i semiotička paradigma počeli u hrvatskoj književnosti oko 1972. s nastupom generacije fantastičara ili »borgesovaca« (poznata odrednica Branimira Donata). A upravo te godine, 1972., objavljena je i prva zbirka pripovijedaka Lađa od vode najreprezentativnijega i najplodnijega pisca hrvatske postmoderne – Pavla Pavličića.

Pavao Pavličić najreprezentativniji je pisac hrvatske postmoderne po svim kriterijima kojima se obilježuje razlika između književnoga modernizma i postmodernizma. Tih kriterija ima više, a ja ću ih ovdje izdvojiti pet. Pri tome ću spomenuti samo neka od 95 djela objavljenih do trenutka kada pišem ovu glosu. I to ne kao predmet analize, a kamoli sveukupan pregled i uvid, nego više kao natuknicu, bilješku uz najopsežniji suvremeni i zacijelo jedan od najvećih hrvatskih književnih opusa uopće.

Od tekstualnosti prema intertekstualnosti

Prvi kriterij po kojemu se mogu prepoznati modernistički i postmodernistički tekst jest razlika između orijentacije teksta na zbilju (tekstualnost, referencijalnost) i na druge tekstove i kulturu (intertekstualnost, autoreferencijalnost, metatekstualnost i sl.). Ta se razlika može iščitati, primjerice, iz eseja Rolanda Barthesa Od djela do teksta (1971). Po toj razlici moderni i modernistički autori primarno se orijentiraju na zbilju, na stvarni svijet, a postmoderni na druge tekstove i na kulturu (»eksplozija anonimnih citata«). Marcel Proust moderni je pisac jer je njegov svijet unutrašnja psihološka zbilja, a James Joyce preteča je postmoderne i postmodernizma jer se njegov Ulysses ne može čitati bez intertekstualne podloge Homera.

Obrat od tekstualnosti prema intertekstualnosti u Pavličićevu se opusu može promatrati na dvije razine: na razini žanra krimića i fantastike te na razini stvarnih intertekstualnih dodira s drugim tekstovima. Krimić i fantastika u Pavličićevu su opusu temeljni žanrovski interteksti – primarni strukturni okvir njegovih proza i romana. Čak i onda kada postoje (a to je gotovo uvijek) elementi prepoznatljive društvene zbilje na razini pojedinih motiva, takvi su motivi i aluzije uklopljeni i prerađeni preko žanrovskih intertekstualnih okvira krimića i fantastike.

Uz taj manje uočljivi, ali bitan dio Pavličićeve žanrovske intertekstualnosti, česti su i izravni intertekstualni susreti. Tako je roman Koraljna vrata (1990.) zamišljen i izveden kao traganje za utjecajem Gundulićeva Osmana na zbilju. Premda u tome romanu ima elemenata prepoznatljive stvarne zbilje (primjerice, podzemni štrajk kosovskih rudara 1989.), osnovna semantička determinacija ne ide od zbilje prema tekstu, nego od drugoga teksta prema vlastitomu tekstu i prema zbilji. Ne utječe zbilja na Gundulića, nego Gundulić na zbilju. Originalni Osman sa svoja dva izgubljena pjevanja utječe pogubno na zbilju tako što briše razliku između bolesti i zdravlja, dobra i zla. Stoga Osman mora ostati necjelovit kako bi se zbilja sačuvala od utopijske cjelovitosti i totalitarnoga savršenstva onkraj dobra i zla. Po etičkim pitanjima dobra i zla roman znači prekretnicu u Pavličićevu opusu, ali i granicu između prve faze lepršave, zaigrane, estetske postmoderne 1970-ih i 1980-ih i druge faze teške, simulakralne, političke postmoderne nakon 1990-ih.

Od epistemoloških do ontoloških pitanja

Drugi je kriterij za prepoznavanje modernističkoga i postmodernističkoga teksta razlika u pitanjima koja postavljaju autori i junaci. Po Brianu McHaleu moderni pisci postavljaju epistemološka pitanja: Što mogu znati o sebi i svijetu? Nasuprot tomu postmoderni pisci postavljaju ontološka pitanja: Što sam ja i što je svijet? Krleža je moderni pisac, a njegov roman Povratak Filipa Latinovicza (1932.) modernistički je roman jer istoimenoga junaka, slikara Filipa, muče epistemološka pitanja poput: tko mu je otac, kakav je njegov odnos prema majci, što je s njegovim slikarskim identitetom, i kakav je njegov odnos prema ženama. Filip kroz cijeli roman o tim pitanjima želi nešto znati, ali ne može ništa određeno zaključiti, pa sve ostaje u oblaku sumnje bez konačne spoznaje. Tako je Krleža u Filipu Latinoviczu stvorio »čovjeka bez svojstava« istodobno s glavnim likom Ulrichom u Musilovu romanu Der Mann ohne Eigenschaften (1930-1943.).

Posve je drukčije u Pavličićevu romanu Večernji akt (1981.). I u tom je romanu glavni junak slikar, student Filip. Ali njega ne muče nikakva spoznajna pitanja o sebi i svijetu. Njega zaokuplja nešto posve drugo: opsesivno kreiranje zbilje, pa se čak i razboli ako to ne radi. Filip je čovjek s jednim izrazitim svojstvom. On je genijalni falsifikator koji posjeduje božansku moć da sve stvari nanovo stvori tako da budu zbiljskije i realnije od same realne zbilje. Kada je njegova prva kreacija, falsifikat novčanice onodobnih pedeset dinara, prošla na blagajni kao da je stvarna, njegovim ontološkim kreacijama nema kraja. Pred prestrašenim svećenikom Mihovil stvara pravoga živoga goluba, a na Sljemenu usred noći proizvodi dan. Kada se vlast uplaši da bi mogao falsificirati, tj. stvoriti novu povijest te ga pokuša uhititi, on falsificira i sam sebe, pa pred nosom policije pobjegne u obliku starčića. Pavličićev se junak ne pita o sebi i svijetu, on jednostavno stvara nove svjetove zbiljskije od postojećih.

Ontostrategije u Pavličićevu su opusu prisutne u svim djelima i na svim razinama teksta, od predviđanja društvenih zbivanja uoči njihova stvarnoga događanja do postupka realizirane metafore, kada se neka slika, metafora ili misao razvija kao stvarni događaj u sklopu radnje i sižea. Kao primjer predviđanja stvarnih događaja može poslužiti roman Trg slobode (1986.) u kojemu maturanti na proslavi dvadesete obljetnice ne mogu ući u kafić jer je netko pred ulazom postavio barikade, a jedan od njih, koji je završio povijest, kaže da će tu biti novi Siget. Među brojnim primjerima realizirane metafore posebno je efektan kraj romana Koraljna vrata, kada pronalazač cjelovitoga Osmana Krsto Brodnjak nakon izgaranja rukopisa rasipa pepeo spaljenoga djela po moru kako bi pepeo pao sve do koralja na dnu mora i tako prošao »kroz koraljna vrata«.

Od velikih prema malim pripovijestima

Treći kriterij po kojemu možemo odrediti kada neki tekst pripada modernističkoj, a kada postmodernističkoj paradigmi poznata je razlika između velikih i malih pripovijesti. Autor je te razlike Jean-François Lyotard u filozofiji, ali se ona može primijeniti i na književnost. Svoju ideju o velikim i malim pripovijestima Lyotard je u knjizi Postmoderno stanje: Izvještaj o znanju (1979.) izložio na razlici između modernoga i postmodernoga znanja. Po Lyotardu moderno je znanje bilo utemeljeno u velikim pripovijestima, tj. velikim idejama kao što su, primjerice, bile ideja napretka, emancipacije, komunistička utopija i sl. Znanje se orijentiralo prema tim velikim idejama, pa je bilo cjelovito i logično. Postmoderna kultura više ne vjeruje u takve i slične velike ideje, pa je znanje raspršeno, zaigrano i paralogično. Odatle i Lyotardov wittgensteinovski, ali i nietzscheovski pledoaje za igru: »pustite nas da se igramo, pustite nas da se igramo u miru«.

Razlika o velikim i malim pripovijestima ili idejama može se primijeniti i na književnost i umjetnost. Po tome kriteriju Ranko Marinković moderni je pisac jer se pita o smislu velike povijesti, a njegov roman Kiklop (1965.), uz Mirise, zlato i tamjan Slobodana Novaka (1968.), posljednji je veliki roman kasnoga modernizma. Marinkovićev junak Melkior neprestano se važe na uličnoj vagi kako ne bi bio teži od šezdeset kilograma i tako postao sposoban za mobilizaciju. Na jednome mjestu eksplicite tematizira veliku povijest u predvečerje Drugoga svjetskog rata i u jezičnoj igri historija = histerija osuđuje zapadnu civilizaciju kao kiklopovsku i ljudoždersku.

Pavao Pavličić postmoderni je pisac jer su velike pripovijesti najširi okvir zbivanja, a male pripovijesti ‒ sve do mirisa lipa i boje šalaporka na prozorima ‒ glavni sadržaj njegovih djela. Tako, primjerice, u romanu Nevidljivo pismo (1993.) autorski pripovjedač priča o građanskoj blokadi na Dunavu u znak prosvjeda protiv ujedinjena u Jugoslaviju 1918. i tajanstvenim događajima koji su se zbili u gradu u danima završetka Drugoga svjetskog rata, brine ga i trenutačni prijeteći događaj, poplava Dunava, ali njegov je glavni interes popis svih stvari u kući, od starih fascikala i fotografija do sadržaja vlastite ladice i lule pradjeda Josića. Pradjed je »nestao« u jeku povijesne godine 1945., a priča o njemu sadržana je u popisu stvari, u metonimiji lule. Velika povijest 20. stoljeća u gradu Vukovaru ispričana je i sačuvana preko popisa malih stvari i njihovih malih pripovijesti.

Pavličićeva sklonost prema malim stvarima i malim pričama došla je do osobito snažnoga estetskog izražaja u njegovim feljtonima. Iz sklonosti prema svim naoko najnevažnijim ljudskim i kulturnim fenomenima i univerzalističke filozofske maksime »sve je sve« ‒ Pavličićevi su feljtoni vrhunac hrvatske feljtonistike, još od Matoševih dana. Njegove knjige feljtona poput, primjerice, Leksikona uzaludnih znanja (1995.) ili kolumni u Vijencu civilizacijski su panoptikumi zapamćenih percepcija koje čuvaju uspomene i sjećanja na sve oblike života, od smrknutih političara, jela u vlaku, sadržaja džepova, štapa, starih svjetiljaka pa do fenomena mediteranskoga »ubiti oko« vrijednoga, kako autor u šali kaže, upisivanja u svjetsku nematerijalnu baštinu.

Od utopije prema nostalgiji

Ne manje važno načelo za razlikovanje moderne i postmoderne, modernizma i postmodernizma jest obrat od utopije prema nostalgiji. O tome je obratu svojevrsno pisala Svetlana Bojm u knjizi Nostalgija za budućnost (2001.). Jednostavno rečeno: moderna kultura i moderna umjetnost, a osobito avangarda prve trećine 20. stoljeća, vjerovali su da umjetnost može promijeniti svijet i da negdje u budućnosti postoji najbolji od svih svjetova. Međutim, postmoderna kultura i postmodernistička umjetnost ne vjeruju u revolucionarnu moć riječi, pa se često okreću tradiciji ili razvijaju zastrašujuće antiutopijske slike, projekte i vizije.

Pavličić nikada nije bio sklon nikakvim velikim idejama, pa ni utopiji, a nostalgija se u njegovu životu i djelu pojavila bez njegove volje. Nastala je na izvanjski poticaj: razaranje i nestanak njegova rodnoga grada Vukovara u Domovinskome ratu 1991. Iskustvo ratne zbilje i razaranje grada bilo je tako snažno da je nastao veliki ciklus vukovarske nostalgične autobiografije. Čine ga, za mene osobno, najdraže Pavličićeve knjige: Dunav. P.S. Vukovarske razglednice (1992.), Šapudl (1995.), Kruh i mast (1996.) i Vodič po Vukovaru (1997.).

Osnovna je značajka Pavličićeve nostalgične vukovarske proze oživljavanje osobnoga života i kulture grada u svim aspektima, od boje bakine kantice za mlijeko i parfema kojima su se mirisale tetke do svinjokolje, vukovarskih kulinarskih recepata i na prvome mjestu – boja, mirisa i oblika Dunava u sva godišnja doba. Onaj tko čita Pavličićevu nostalgičnu autobiografsku prozu, a takvih će biti uvijek, doživjet će ljude i grad ne samo kakvi su bili u autorovu sjećanju nego kao prvorazrednu estetsku zbilju stvarniju od stvarne zbilje.

Od elitizma prema popularnoj kulturi, od teškoga prema lakomu, od autora prema čitatelju

I napokon peto, možda najjednostavnije načelo za razlikovanje moderne i postmoderne, modernizma i postmodernizma razlika je između orijentacije na visoku publiku (autora i elitizam) i široku publiku (čitatelja i popularnu kulturu). Kao kod nijednoga pisca hrvatske književnosti na prijelazu 20. u 21. stoljeće taj je obrat bio vidljiv u nastupu, a zatim i u cjelokupnu Pavličićevu opusu. To je osnovni credo njegove autorske poetike i najdublje umjetničko uvjerenje o kojemu je često i sâm pisao i govorio. U stilu svoje jednostavnosti i prirodne lakoće pisanja isticao je u svakoj prigodi da mu je prije svega bilo stalo da ne bude »dosadan«, da ga ljudi čitaju ili, rečeno klasičnim Horacijevim riječima, želio je da mu djela čitateljima budu istodobno poučna i zabavna, na korist i na veselje (prodesse et delectare). Zato je pisao jednostavne oblike ‒ krimiće, zato je u njih ugrađivao fantastične elemente, zato je uokvirivao svoje fabule važnim povijesnim događajima, zato je pisao nostalgičnu vukovarsku autobiografsku prozu, zato je u feljtonima oživljavao svijet suvremene svakodnevice i upisivao ga u sjećanje da ga ne zaborave ni buduće generacije.

Umjesto zaključka

Postavlja se pitanje, u čemu je tajna ovoga velikoga autora i njegova velikoga opusa? Odgovor je jednostavan kao i njegovo autorsko pismo. Nalazi se u jednoj biljnoj metafori iz prijateljskoga čavrljanja 1980-ih u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Za stolom u maloj sobici Zavoda A-015 sjedilo je uobičajeno društvance, a na upit odakle opet nova knjiga, Pavao je rekao (citiram po sjećanju): Ja sam poput biljke. Ideja mi dolazi u proljeće, pišem ljeti i u jesen izlazi knjiga. A kada je stigla kompjutorska tehnologija, pa više nije pisao rukom, bile su i po tri knjige godišnje.

I što reći na kraju ove rođendanske glose? Ništa, osim: očekujemo veliku proslavu okrugle 100. knjige i početak novoga niza. Nema kraja, kao ni kod listanja i cvjetanja biljaka.